Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3005/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-110/2021- 33 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-110/2021-33 od 18. travnja 2024. pod točkom I., II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.527,29 eura u roku od 15 dana, te pod točkom V. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-110/2021-33 od 18. travnja 2024. pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 2.527,29 eura do iznosa od 2.593,65 eura (za iznos od 66,36 eura) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 66,36 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetan članak 2. ugovora o kreditu broj: 198-50-3854324 od 22. prosinca 2006., kojega su sklopili tužiteljica NH, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke. Pod točkom II. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 198- 50-3854324 od 22. prosinca 2006., kojega su sklopili tužiteljica NH, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 1.916,33 eura / 14.438,62 kn sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.593,65 eura u roku od 15 dana.

Pod točkom V. izreke odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika protiv glavne stvari nije osnovana, a protiv odluke o trošku je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke, zahtjev za isplatu iznosa od 1.916,33 eura / 14.438,62 kn sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja i odluka o trošku.

5. Prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da je neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskoga suda u Vukovaru.

-da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

-da prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.),

-da je odredba čl. 12. ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, kao odredba unaprijed formuliranoga ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača,

-da je odredbom čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnicu izvan svoga sjedišta, pored suda općemjesne nadležnosti, a to je u konkretnom slučaju sud u sjedištu tuženika, propisana i nadležnost suda na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice,

-da bi primjenom sporne ugovorne odredbe tužiteljica bila onemogućena u korištenju prava na izberivu nadležnost iz navedene odredbe, što bi znatno otežalo njezin položaj pri vođenju postupka na sudu znatno dislociranom od njezinoga prebivališta u [adresa], gdje je nesporno sjedište tuženika,

-da predmetni spor proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenoga u podružnici tuženika u Vinkovcima i da bi primjenom sporne ugovorne odredbe tužiteljica bila onemogućena i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016.), kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovoga prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužiteljica očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom, da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa je nadležan Općinski sud u Vukovaru,

-da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 22. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 20.685,07 CHF uz rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom,

-da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, a u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

-da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

-da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo",

-da je u ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF,

-da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

-da je dakle pravomoćnom presudom utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu,

-da je to značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

-da se u obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa te sa na navedeni način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove,

-da prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.), a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.),

-polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da odredba čl. 2. predmetnoga ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može povećavati ili smanjivati aktom tuženika, ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takvoga akta primijeniti te je stoga nerazumljiva, nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03,

-da analizom predmetnoga ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj i ako tuženik tvrdi suprotno na njemu je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, što tuženik tijekom parnice nije dokazao,

-da navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice u kojem je navela da kada je došla u banku sklopiti ugovor da je ugovor već bio pripremljen i pročitala ga je, da nije bila informirana o tečajnom riziku, da je u ugovoru bilo navedeno da je kamatna stopa promjenjiva, ali da je očekivala minimalne oscilacije kamatne stope, a nije očekivala da bi kamatna stopa mogla toliko visoko skočiti, da kao klijent banke nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu, osim eventualno na iznos kredita i na rok otplate, a da su je u banci uvjeravali da se radi o izrazito stabilnoj valuti,

-da ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud utvrđuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope,

-da je na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule,

-da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima,

-stoga je sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja,

-da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno na štetu potrošača i značajna je,

-da su sukladno navedenim utvrđenjima navedene ugovorne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03,

-da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje novih vozila, a kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu,

-da neosnovano tuženik tužiteljici osporava status potrošača iz članka 3. točke 1. ZZP/03, prema kojoj je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, koji navodi tuženika su neosnovani,

-da je tužiteljica kao fizička osoba, zaposlena kod Četvrta osnovna škola Vukovar, sklopila s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u obliku zajma za kupnju novih vozila te je tužiteljica kao davatelj osiguranja dopustila osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika kao založnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 8. predmetnog ugovora, zbog čega tužiteljica svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03,

-da je tužiteljica na ročištu glavne rasprave od 31. listopada 2023. izjavila kako je kredit podigla isključivo u osobne svrhe, za potrebe kupnje automobila, a u to vrijeme nije imala u vlasništvu nikakav obrt, kao niti suvlasništvo u bilo kojem trgovačkom društvu, dok navedeni kredit nije koristila kao poreznu olakšicu,

-da stoga nije bilo potrebe za pribavu od nadležne Porezne uprave podatke o tome je li tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta odnosno društva odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa,

-da prvostupanjski sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu,

-da je neosnovan prigovor zastare.

-da je visinu novčanog potraživanja tužiteljice sud utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja,

-da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan,

-da se primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao,

-da je tuženik na glavnoj raspravi održanoj 14. ožujka 2024. izjavio kako nema pitanja za vještaka,

-da tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, da matematički izračun nije sporio,

-da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. ZZP/03,

-da je tužiteljica u tužbi postavila tužbeni zahtjev za isplatu novčanoga iznosa od 2.787,18 eura s pripadajućom kamatom, da bi nakon provedenoga vještačenja uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu ukupnoga iznosa od 1.916,33 eura s pripadajućom kamatom,

-da se tuženik u podnesku od 7. prosinca 2023. suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe, no zatražio je trošak postupka,

-da je u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki 5. izreke odlučeno da "Članak 6. st.1. i članak 7 st.1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13",

-da je prvostupanjski sud u cijelosti priznao tužiteljici trošak koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice u ovoj pravnoj stvari.

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu određeno ukazuje tuženica u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, u vezi čl. 87. st. 1. istog Zakona, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2006. kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u Zagrebu, prihvatio svoju nadležnost. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

7.1. Na žalbene navode tuženika o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula). Slijedom navedenog, a budući da tuženik uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 87. st. 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužiteljice, pa je tako tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a. Slijedom izloženih razloga, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan, a imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge o prigovoru mjesne nenadležnosti, koje prihvaća i ovaj sud, okolnost da prvostupanjski sud nije o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučio posebnim rješenjem nije u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 344. i 345. ZPP-a od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke niti je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a na koju određeno ukazuje tuženik. Na žalbene navode valja još odgovoriti da na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK-a nije od utjecaja činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja na snagu tog Zakona, budući da je navedena zakonska odredba stupila na snagu 30. rujna 2015., što znači da je bila na snazi u vrijeme pokretanja predmetne parnice 21. kolovoza 2023., a radi se o odredbi procesne naravi koja se, radi svog karaktera, primjenjuje na sve parnice pokrenute nakon njezinog stupanja na snagu. Naime, sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

8. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi pravnog interesa tužiteljice u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a jer tužiteljica kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a.

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a). S obzirom da je prvostupanjski sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice odlučio primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje o neprimjenjivosti Direktive Vijeća 93/123/EEZ nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. Tužiteljica se pravilno pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužiteljica iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

13. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužiteljica pozvala i to iz razloga koje je i sama navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

14. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1.

ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužiteljici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužiteljice te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok je tuženik odustao od saslušanja svjedoka na istu okolnost. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

17. Neosnovani su i navodi žalbe da je, imajući u vidu prigovor da tužiteljica nema status potrošača, prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužiteljice. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljičinog statusa potrošača, koja prvostupanjski sud temelji na tužiteljičinom iskazu i samom sadržaju Ugovora o kreditu. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo, tužiteljica je sudjelovala u sklapanju ugovora kao fizička osoba. U odnosu na status potrošača tužiteljice prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužiteljica kupljeno vozilo unijela u imovinu obrta/društva odnosno, koristila kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je uvidom u ugovor i saslušanjem tužiteljice, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi, jasno utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, čime je pravilno utvrđen i njezin status potrošača. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je ovdje bio slučaj. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

18. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (2. travnja 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

18.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

19. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

20. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 1.916,33 eura / 14.438,62 kn sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužiteljica imala pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

21. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti sa konačno postavljenim tužbenom zahtjevom, a budući da je zahtjev tužiteljice prije i poslije smanjenja u istom tarifnom razdjelu zbog čega nisu nastali posebni troškovi pravilno prvostupanjski sud tuženiku nije dosudio traženi trošak zbog smanjenja tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-1447/2024-2 od 9. travnja 2024. kojom je odbio prijedlog tamo tuženika za podnošenje revizije s obrazloženjem da pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja toga (revizijskog) suda u odluci poslovni broj Rev 1249/2021-2 od 1. ožujka 2022. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da u odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva treba odlučiti prema odredbama ZPP-a o povlačenju tužbe, ali vodeći pri tome računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja). Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužiteljice na trošak objave presude jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude (stranica 144 spisa).

22. Međutim, s obzirom da nije sporno da je tužiteljica kao potrošač pokrenula ovu parnicu pozivom na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je tužiteljica temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/2018., 51/2023.), u primjeni na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23), oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu koja je donesena 18. travnja 2024., s tim da spisu niti ne prileži dokaz da je pristojba i plaćena, pa su osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosudio trošak pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura.

23. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj