Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-214/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja DĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Odvjetničkom uredu Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina odvjetnici iz Rijeke i Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 16. travnja 2025. i izvršene objave 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 10 st. 2 Ugovora o kreditu broj: 628- 50-2848342, od 23.05.2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela OU-1188/05 od 10.06.2005. godine, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB:53056966535 da tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 937,14 EUR (devetstotrridesetisedam eura i četrnaest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. 1 studenog 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB:53056966535 da naknadi tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.284,55 EUR (tisućudvjestoosamdesetičetiri eura i pedesetipet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 628-50-2848342 23. svibnja 2005. na iznos od 45.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

2.. Naveo je da je ugovorom ugovorena mogućnost da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor ( članak 10 st. 2 ). Smatrao je da se radi o pravno nevaljanoj ugovornoj odredbi s obzirom da stranke prethodno zaključenju ugovora nisu pregovarale oko navedenog sadržaja, niti mu je isti od strane kreditora objašnjen. Pojasnio je da se radilo o tipskom ugovoru koji je isključivo sastavio kreditor i u čemu isti kao korisnik kredita nije sudjelovao, niti je na sadržaj istoga mogao utjecati.

3. Takvu odredbu ugovora smatrao je da mu kao potrošaču nije mogla biti razumljiva, pri čemu je posebno napomenuo da primjena iste ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno određuje uvjete primjene zbog čega uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu potrošač ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Pojasnio je da je prijevremeno ispunio svoju ugovornu obvezu iz Ugovora o kreditu te je podmirio naknadu tuženiku 9. studenog 2011. u iznosu od 7.060,90 kn.

4. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, posebno odredbi članka 102. citiranog zakona.

5. Smatrao je da ne postoji nikakvo zakonsko ili stvarno uporište za ugovaranje navedene naknade te da tuženik temeljem navedene ugovorne odredbe naplaćuje dodatne naknade kod prijevremene konačne otplate kredita, budući da na njegovoj strani nisu nastali određeni troškovi koje bi valjalo naknaditi. Cijenio je da bi se takva naknada mogla smatrati ugovornom kaznom koja je propisana odredbom članka 350. ZOO-a, a koja se primjenjuje ukoliko dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ukoliko zakasni s ispunjenjem ili ju neuredno ispuni , što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

6. U prilog svoga stava da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi pozvao se na zaključak sjednice VSRH Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. u kojem je navedeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita može biti ništetna ako se o istoj nije pregovaralo.

7,. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da je u Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom ništetna ugovorna odredba članka 10. stavak 2. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, uz isplatu iznosa od 937,14 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2011. pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnoga troška također uvećanog za sporedna davanja.

8. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev pri tome ne sporeći da je tijekom 2005. zaključen navedeni ugovor.

9. Suprotno iznijetom stavu tužitelja, smatrao je pogrešnim zaključak tužitelja temeljenog na pravnom stavu Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. Istakao je da prema navedenom pravnom stavu potencijalnu ništetnost napadane ugovorne odredbe je moguće utvrditi ukoliko se ispuni uvjet da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Naveo je da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Naglasio je da je navedena ugovorna odredba napisana jasno, razumljivo te da je lako uočljiva zbog čega ne uzrokuje ranije navedenu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatrao je da je kao ugovaratelj postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja iste. Također, istakao je prigovor zastare.

11. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

12. Tijekom postupka, tuženik je učinio nespornim visinu i razdoblje podmirene naknade od strane tužitelja.

13. U svojim očitovanjima, tužitelj je u cijelosti otklonio navode tuženika kao neosnovane. Ustrajao je na iznijetom pravnom stavu, a glede prigovora zastare istakao je pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je jasno i nedvojbeno utvrđeno da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora ili pojedine ugovorne odredbe nastupa u roku od 5 godina od trenutka utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe. Stoga je smatrao da zahtjev nije obuhvaćen zastarom.

14. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i uvidom u Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju.

15. Kako između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, kao i vrijeme podmirenja naknade temeljem ugovorne odredbe, sud nije provodio dokaz na okolnost visine zahtjeva financijskim vještačenjem.

16. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

17. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa naknade koja je naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom, a koja odredba se odnosi na ugovorenu naknadu prilikom prijevremene otplate kredita.

18. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 45.360,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je tužitelj prije vremena otplatio kredit, kao i da je tuženik temeljem odredbe članka 10. stavak 2. 9. studenog 2011. naplatio naknadu u iznosu od 7.060,90 kn.

19. Sporno je pitanje je li navedena ugovorna odredba ništetna zbog čega bi tuženik bio u obvezi izvršiti povrat navedenog iznosa tužitelju sa sporednim davanjima, kao i je li zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom.

20. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, kako to ističe tuženik.

22. Iz stranačkog iskaza tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim te životnim, utvrđeno je da se tužitelj obratio tuženiku radi ostvarivanja potrebnih financijskih sredstava. Nije se obratio osobnom bankaru već djelatniku banke s kojim e razgovarao o iznosu kreditnih sredstava te mu je djelatnik u razgovoru napomenuo da će biti predviđeni neki uvjeti za zatvaranje kredita pri čemu mu ništa nije više od toga konkretizirano. Ugovor mu je dan na potpis sastavljen, isti ga je pročitao i iz sadržaja ugovora je stekao saznanje o neodređenom sadržaju koji se odnosio potom na naknadu koju je podmirio prilikom prijevremene konačne otplate kredita. U sastavljanju samoga ugovora nije sudjelovao, već je isključivo banka sastavljala sadržaj ugovora.

23. Prilikom prijevremene otplate kredita primijetio je da mu je automatski "skinut" iznos od cca 1.000,00 eura, što mu je predstavljalo jako visoki iznos. Po prvi puta se susretao sa plaćanjem takvog vida naknade banci koja mu je bila nepoznata s obzirom da je po struci ing. elektrotehnike.

24. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, utvrđeno je da je napadana ugovorna odredba bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

25. Tijekom postupka utvrđeno je da u vrijeme zaključenja ugovora nije se pregovaralo o navedenoj naknadi niti je tužitelju razumljivo obrazloženo da će isti u situaciji prijevremene isplate kredita biti u obvezi isplatiti naknadu tuženiku.

26. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču, koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na njegovu obvezu prilikom prijevremene otplate kredita.

27. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa obvezom podmirenja naknade tuženiku. Podredno se ističe da takav jasan sadržaj nije niti naveden u ugovornoj odredbi. Naime, u napadanoj ugovornoj odredbi je isključivo navedeno da će korisnik kredita moći realizirati prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost banke, ali i uz uvjete koje banka odredi. Sami uvjeti navedeni u ugovornoj odredbi nisu posebno i detaljno obrazloženi da bi tužitelj mogao zaključiti nedvojbeno da se radilo o plaćanju određene naknade. Također, valja istaći da iz navedene ugovorne odredbe nije moguće bilo utvrditi niti visinu takve naknade, odnosno parametre koji su na tu visinu utjecali.

28. Stav je ovoga suda da je navedena odredba ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba treba sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja kao potrošača i upoznati ga sa svim njegovim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

29. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Radilo se naime o tipskom ugovoru čiji sadržaj je tuženik prethodno predočenju tužitelju pripremio u skladu sa svojim aktima, a u čemu tužitelj uopće nije sudjelovao.

30. Posebno valja istaknuti da tuženik nije obrazložio niti objasnio na što se odnosi plaćanje takve naknade i koju uslugu je isti za tako plaćenu naknadu pružio tužitelju. Time je povrijeđeno načelo jednakih vrijednosti činidbe. Naime, za uplaćeni iznos u visini od 937,14 EUR tužitelj de facto kao potrošač nije ostvario nikakvu korist, već je upravo tuženik ostvario određena novčana sredstva kroz ugovorenu naknadu.

31. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

32. Slijedom navedenog, kako predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna.

33. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa. Tužitelju je plaćanjem navedene naknade nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istaknute ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju.

35. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove novčani iznos u visini od 937,14 EUR kako je to i potraživao. Radi se o vrijednosti podmirenog iznosa naknade u visini od 7.060,90 kn. Sama visina nije bila sporna između stranaka.

36. Na dosuđeni iznos glavnice s osnove stjecanja bez osnove, tužitelju su dosuđena i sporedna davanja tekuća skladno odredbi čl.1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

37. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

38. Tužitelj je isticao zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

39. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

40. Kako je tužitelj uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, dosuđena naknada parničnog troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koja se sastoji od sastava odgovora na tužbu, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 24. siječnja 2025., 24. ožujka 2025., 16. travnja 2025. te sastava podneska od 26. studeni 2024. sve prema Tbr. 7/1, 9/1 i 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznos PDV-a od 25 % te uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 1.284,55 EUR.

41. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

42. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I., II. i III. izreke presude.

U Rijeci, 5. svibnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika