Poslovni broj: Pn-359/2022-70

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu tog suda Mirni Santini u pravnoj stvari tužiteljice.

1. MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2 . ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i dr. iz Rijeke, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu Rijeka- Građansko-upravni odjel, OIB: radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z.z. tuženika, a koja presuda je objavljena 05. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da prvotužiteljici MN osnovom naknade imovinske štete zbog izgubljenog uzdržavanja isplati zbirni novčani iznos od 12.163,11 EUR-a zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama koje teku od 05. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 15. prosinca 1991. g. do 05.05.2025. g. zahtjev prvotužiteljice MN odbija kao neosnovan.

II. Odbija s kao neosnovan zahtjev prvotužiteljice MN za isplatom iznosa od 3.040,78 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

III. Nalaže se tuženici da drugotužiteljici ŠN osnovom naknade imovinske štete zbog izgubljenog uzdržavanja isplati zbirni novčani iznos od 13.029,12 EUR-a zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama koje teku od 05. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 15. prosinca 1991. g. do 05.05.2025. g. zahtjev drugotužiteljice ŠN odbija kao neosnovan.

IV. Odbija s kao neosnovan zahtjev drugotužiteljice ŠN za isplatom iznosa od 3.618,11 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 4799,18 eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljica odbija kao neosnovan,

Obrazloženje

1.Tužiteljice u tužbi navode da su kćeri pok. HN i CN koji prije smrti imali prebivalište u [adresa]. Pok . HN u dobi od 39 a CN u dobi od 43 godine da se ubijeni zajedno još pedesetak civila srpske nacionalnosti tijekom listopada 1991. g. od strane pripadnika Hrvatske vojske. Njihova tijela da nikada nisu nađena. Navode da je počinitelj poznat, da se radi o ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom te da je od strane Županijskog suda u Rijeci donesena presuda K-11/01 potvrđena od strane Vrhovnog suda RH. One su pretrpjele imovinsku štetu za koju je odgovorna Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane temeljem odredbe čl. 1. i 22. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Šteta da se sastoji od gubitka uzdržavanja od strane roditelja i to do 28. odnosno 31. listopada 1991. g. kao dana smrti do dana postojanja zakonskih pretpostavki. Navode da je prvotužiteljica MN magistrica ekonomije i redovito se školovala do siječnja 2001. g. kada se zaposlila dok se drugotužiteljica ŠN redovito školovala do kraja 1999 .g. kada je završila opću gimnaziju. Stoga predlaže u da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev konačno postavljen u podnesku od 126.01.2025. g. a nakon izvršenog vještačenja. Prvotužiteljica tako potražuje iznos od 15.203,89 eura s kamatama a drugotužiteljica 16.647,23 eura s kamatama i troškovima postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se među strankama već vodi postupak radi naknade nematerijalne štete pod posl.br. P-2257/2009 pa je predložio prekid postupka do okončanja tog postupka. Ističe prigovor zastare te prigovor promašene pasivne legitimacije tj. prigovor ratne štete. Podredno navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjevi po osnovu i po visini. Navodi da s obzirom da je šteta koju tužiteljica traže počinjena kaznenim djelom onda da se glede zastare primjenjuje zastarni rok propisan odredbom čl.376. Zakona o obveznim odnosima. Zastara da je nastupila i po čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata jer je počela teći i stekla prije 06. studenog 1999. g. Prema čl. 5. citiranog Zakona ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 06. studenog 1999. g. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovog zakona a vrijeme koje je proteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Predlaže odbiti zahtjev tužiteljica.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljice osporavaju navode tuženika te prigovore zastare i promašene pasivne legitimacije.

4. Rješenjem suda od 22. ožujka 2012. g. bio je određen prekid ovog postupka do končanja postupka P-2257/2009 te je nakon okončanja tog postupka u kojem su tužiteljice uspjele sa svojim zahtjevom za dosuđenje neimovinske štete iz isto štetnog događaja, ovaj postupak nastavljen.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, izvršio uvid u spis ovog suda P-2257/2009 , saslušao tužiteljice a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Diani Butković Tomljanović. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u pogledu osnova a u pogledu visine djelomično osnovan.

7. Temeljem priložene dokumentacije a i uvida u spis ovog suda P-2257/2009 sud utvrđuje da je majka tužiteljica pok. HN iz [adresa] umrla **.**.1991. te je proglašena umrlom pravomoćnim rješenjem 13. studenog 2008. g. a CN je umro **.**.1999.. g. te je proglašen umrlim pravomoćnim rješenjem **.**.2008. Pok. CN i HN su tijekom listopada 1991. g. lišeni slobode od strane pripadnika Hrvatske vojske te potom i usmrćeni. Zbog počinjenja ratnog zločina donesena je i presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01 kojom su optuženi osuđeni za ratni zločin protiv civilnog stanovništva protiv osoba koje su naveden u dispozitivu presude i još nekih nepoznatih osoba među kojima su i roditelji tužiteljica.

8. Odredbom čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ( NN-117/23 ) propisana je odgovornost RH za štetu koju su tijekom Domovinskog rata se od 17 kolovoza 1990. g. do 30. lipnja 1996. g. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom i to po općim pravilima o odgovornosti za štetu. Osim tog šteta je počinjena uporabom vatrenog oružja kao opasne stvari koje sredstvo je pripadalo hrvatskoj vojsci obzirom da je FN bio pripadnik postrojbe za posebne namjene HV-a te je upotrijebio oružje koje je pripadalo hrvatskoj vojsci pa tuženik odgovara po objektivnom načelu kao vlasnik opasne stvari sve kroz primjenu odredbe čl. 173. ZOO-a kojom odredbom je propisano da šteta nastala u svezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete dok je odredbom čl. 174. ZOO-a propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Dakle, nije riječ o ratnoj šteti već o nezakonitom postupanju pripadnika Hrvatske vojske. Za postupanje FN nema opravdanja u ratnim okolnostima pa se njegovog ponašanje u konkretnoj situaciji treba ocjenjivati prema čl. 218. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama koji je preuzet čl. 1. točka 3. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja obrane koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi ( NN- 52/91 ) a koji je važio do 12. travnja 1995. g. Prema tom zakonu je određeno da za štetu odgovara država ako je štetu počinila vojna osoba u svezi s obavljanjem službe osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebala. U navedenim okolnostima FN nije postupao onako kako je trebao pa s obzirom na navedenu zakonsku odredbu u vezi s čl. 2. Zakona o odgovornosti postoji odgovornost države za naknadu štete. Postupanje FN utvrđeno je iz Službene bilješke Izvještaja o nestalom građanima sačinjenog 1991. g. po uredu za nacionalne odnose vlade RH.

9. Sud utvrđuje neosnovanim prigovor zastare jer su rješenja kojim su roditelji tužiteljica proglašeni umrlim postala pravomoćna u mjesecu kolovozu i studenom 2008. godine a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 27. srpnja 2011. godine dakle u okviru zastarnog roka od 5 godina jer je odredbom člana 371. ZOO-a propisano da potraživanja za stadion zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te od pravomoćnosti prethodnih rješenja tužiteljice su stekle pravo potraživati štetu vezanu uz nestanak odnosno smrt roditelja ( VSRH- Rev-270/06 ).

10. S obzirom da je osnov odgovornosti utvrđen trebalo je utvrditi visinu izgubljenog uzdržavanja.

11.Prvotužiteljica MN je u lipnju 1992. g. završila drugi razred srednje škole u [adresa], te potom treći razred ekonomsko-tehničke škole u Karlovcu. Potom je u Švedskoj nastavila srednjoškolsko obrazovanje- ekonomsku gimnaziju u Orebro, Švedska te potom studij nacionalne ekonomije. To nadalje znači da se školovala do 29. siječnja 2001. g. Drugotužiteljcia ŠN se prema dostavljenim podacima školovala u osnovnoj školi Slava Raškjl u [adresa] tijekom srpnja 1992. g. do lipnja 1993. g. gdje je završila osmi razred, potom je završila srednju školu-gimnaziju i Švedskoj te u periodu od 1999. g. do 2001. g. pohađala školu KOMVUX u Orebru te se školovala do 27. lipnja 2001.g .U svom iskazu su navele da za vrijeme školovanja nisu primale nikakvu novčanu naknadu od Republike Hrvatske, nisu imale stipendije a nisu dobivale naknadu niti od države Švedske gdje su se dijelom školovale.

12. Sud je od HZMO-a pribavio podatak o zaposlenju pokojnih roditelja tužiteljica te je utvrđeno da je pok. HN od 11.03.1990. g. do 38.08.1991.g. bila u radnom odnosu u restoranu " Marke "u [adresa] vlasnika RN. Pok. CN je pak od 03.04.1990. g. do 31.07.1991.g. bio zaposlen u profesionalnoj vatrogasnoj jedinici Gospić. Nadalje HZMO je dostavio podatak o primanjima pok. IN za 1991. g u kojoj godini je imao evidentiran podatak o plaći/osnovici u iznosu od 47.632,00 dinara. Isto tijelo je sudu dostavilo podatak da tužiteljice nisu ostvarile pravo na obiteljsku mirovinu niti bilo koje drugo pravo iz mirovinskog osiguranja za razdoblje od 01.01.1991. g. do danas ( l.s.241).

13.U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Diani Butković Tomljanović čiji zadatak je bio na temelju dokumentacije u spisu utvrditi koliko bi po mjesecima i godinama iznosila primanja pokojnih roditelja tužiteljice- pokojne HN i pok. IN i to od dana pogibije listopada 1991. g. do dana prestanka prava na uzdržavanje 27.06.2001. g. uz pretpostavku da bi obavljali istu djelatnost. Također je pozvan vještak uzeti u obzir podatke o zaposlenju oba roditelja i podatke pribavljene od Državnog zavoda za statistiku. U svom nalazu vještak je utvrdila da su primanja pokojne HN u razdoblju od 01.11.1991. .g do 29.01.2001. g. iznosila 30.407,78 eura a u razdoblju od 01.11.1991. g. do 27.06.2001. g. iznosila bi 32.572,81 eur. Primanja pok. IN u razdoblju od 01.11.1991. g. do 29.01.2011. g. iznosila bi 30.407,78 eura a u razdoblju od 01.11.1991. g. do 27.06.2001. g. iznosila bi 32.572,81 eura.

14. Tužiteljice nisu imale primjedbi na nalaz vještaka te su uredile tužbeni zahtjev sukladno nalazu uzimajući u obzir činjenicu da bi njihovi pok. roditelji trošili na uzdržavanje 50 % ukupnih prihoda koja su ostvarili u relevantnom razdoblju.

15. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka već je istaknuo da osporava visinu i u ukupnom iznosu i svakog pojedinog zatraženog mjesečnog iznosa kao i tijek kamata kako su to postavile tužiteljice. Osporio je i vremenski interval izgubljenog uzdržavanja navodeći kako tužiteljice nisu dostavile dokaze o početku i završetku školovanja. Smatra neosnovanim da bi se za uzdržavanje dvoje djece trošilo 50 % ukopnih primanja oba roditelja. Osporava tijek kamata te ističe da kamata treba teći od presuđenja. Stranke nisu tražile pozi9vanje vještaka na ročište radi obrazloženja nalaza.

16. Sud utvrđuje da je početak vremenskog intervala u kojem počinje obveza tuženika na naknadu štete tužiteljicama listopad 1991. g. kao mjesec protupravnog lišenja slobode a potom i smrti roditelja tužiteljica a isti završava za svaku od njih prvog dana zasnivanja prvog radnog odnosa temeljem odredbe čl.237. Zakona o braku i porodičnim odnosima do 01. siječnja 1999 .,g a nadalje temeljem odredbe čl. 194. Zakona o obveznim odnosima. Isprave o školovanju tužiteljice su predane u spis ( l.s. 90-138 ).

17. Glede prigovora o visini uzdržavanja istaknutog od strane tuženika ističe se da je isti prigovor osnovan. Naime, ovaj sud smatra da je trošak uzdržavanja djeteta prosječno do 20-40 % ukupnih prihoda roditelja. U konkretnom slučaju sud drži da je ukupan udio primanja roditelja za uzdržavanje obje tužiteljice 40 % od njihovih primanja. Točan postotak plaće koji roditelji troše na školovanje i uzdržavanje djece varira od zemlje o kojoj se radi, o prihodu roditelja, o broju djece, standardu i ostalim čimbenicima. Prema provedenim dokazima slijedi da su se tužiteljice školovale u [adresa] kao rodnom gradu, u Ozlju/Karlovcu kod rodbine te potom u Švedskoj u izbjeglištvu. Njihovi roditelji nisu bili zaposleni na radnim mjestima s visokim primanjima pa je stajalište suda da bi od svojih prihoda procijenjenih po vještaku Diani Butković Tomljanović trošili ukupno 40 % svojih prihoda na školovanje i na uzdržavanje djece. I sama tužiteljica MN u svom iskazu danom na ročištu 06. srpnja 2023. g. iskazala je da su financijske prilike njihovih roditelja bile loše. Majka im je radila u restoranu u [adresa] a otac u računovodstvu vatrogasne postrojbe. To nadalje znači da uzimajući u obzir da bi prihod roditelja u odnosu na prvotužiteljicu MN iznosio 60.815,55 eura naknada štete iznosila 12.163,11 eura dok je u preostalom dijelu do zatraženih 15.203,89 eura ( za iznos od 3.040,78 eura ) njezin zahtjev odbijen. Prihodi roditelja u odnosu na drugotužiteljicu su 65.145,61 euro pa je drugotužiteljici priznata naknada u iznosu od 13.029,12 eura dok je u preostalom dijelu do zatraženih 16.647,23 eura ( za iznos od 3.618,11 eura ) njezin zahtjev odbijen.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe čl. 1094. Zakona o obveznim od odnosima odlučeno je kao u izreci. Na dosuđene iznose određena je kamata temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a od presuđenja dok je u preostalom dijelu za više zatraženi iznos kamate zahtjev tužiteljica odbijen kao neosnovan. Ovo stoga što se radi o jednokratnoj isplati cjelokupne štete čija je visina poznata tek u vrijeme presuđenja a ne o dospjelim obrocima.

19. Odluka o trošku temelji se na čl.154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljice su uspjela u sporu u razmjeru od 79 % a tuženik u razmjeru od 21 % slijedom čega je trebalo priznati tužiteljicama trošak u razmjeru od 58 %. Tužiteljicama je priznat trošak sastava tužbe i podnesaka od 13.09.2021. g. ,24.02.2023. g. i 11.03.2025.g. u visini od po 250 bodova, sastav podneska od 16.01.2025. g. u visini od 125 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 06.07.2023. g. i 20.03.2025. g. u visini od po 250 bodova, na ročištima 22.03.2012. g. , 09.03.2023. g., 06.04.2023. g. , 12.02.2024. .g, 09.05.2024. g. , 02.09.2024. g. i 24.01.2025. g. u visini od po 125 bodova što sa PDV-om i uvećanjem od 10 % za zastupanje dvije osobe iznosi 6.875,00 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 364,96 eura pa ukupni trošak tužiteljica iznosi 7.239,96 odnosno 58 % od tog iznosa daje 4.199,18 eura. Kada se tome pridodaju troškovi vještačenja priznati u punom iznosu od 600 eura preostaje u obvezi tuženik isplatiti tužiteljicama na ime parničnog troška iznos od 4.799,18 eura dok je u preostalom dijelu njihov zahtjev trebalo odbiti. Ovo stoga što im nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga kao niti troškovi podnesaka nebitnih za raspravljanje a trošak podneska s preciziranim zahtjevom priznat je u visini od 125 bodova a ne po Tbr.8/1.Pristojba na tužbu nije ni plaćena.

U Rijeci, 05. svibnja 2025.

S U D A C:

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojbe na presudu 364,96 eura

- tuženiku po punomoćniku

U Rijeci, 05.05.2025.

: