REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1638/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, na temelju prijedloga sudske savjetnice Stelle Vujković, u pravnoj stvari tužitelja SN, vl. obrta " [obrt]", [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. travnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, s danom objave 5. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 198,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen pod točkom I. izreke presude preko kamatne stope priznate pod točkom I. izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 206,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 38,60 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na priznati iznos troškova pod točkom III. izreke presude preko kamatne stope priznate pod točkom III. izreke presude.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 202,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. srpnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi od 15. listopada 2023. nastala šteta na vozilu marke Kia Sportage Business, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu LN iz [adresa], kao i da je tuženik kao odgovorni osiguratelj obvezan nadoknaditi štetu na temelju police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Naveo je da je oštećenik prijavio štetni događaj tuženiku koji je izvršio procjenu i izvid štete 25. listopada 2023., kao i da je potom tuženik u dva navrata izvršio isplatu nespornog iznosa, i to iznosa od 350,00 eura, a naknadno i iznosa od 700,29 eura, no da je tom uplatom samo djelomično podmirio iznos štete, odnosno da razliku u iznosu od 198,32 eura odbija podmiriti iz razloga što ne priznaje veću cijenu sata rada za popravak vozila od nesporno plaćene. Istaknuo je da je oštećenik sam odabrao auto servis tužitelja za svoj popravak vozila, kao i da je tužitelj predmetno vozilo popravio sukladno pravilima struke te za svoju uslugu ispostavio račun br. 20/V01/1 u iznosu od ukupno 1.248,61 eura. Zaključno, naveo je da je s oštećenikom sklopio ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 9. travnja 2024. kojim je oštećenik kao ustupitelj na tužitelja prenio svoje potraživanje u iznosu od 198,32 eura, o čemu je obaviješten i tuženik. Tužitelj je stoga predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 198,32 eura uz naknadu troškova parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 3. rujna 2024. tuženik je priznao pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i svoju odgovornost za naknadu štete, no osporio je osnovanost i visinu potraživanja navodeći da je isplatom iznosa od 1.050,29 eura u cijelosti nadoknadio nastalu štetu na vozilu oštećenika povodom predmetnog štetnog događaja. Pojasnio je da je tuženik priznao račun popravka u svim dijelovima osim u iznosu cijene sata limarskih i lakirerskih radova budući da smatra da je cijena sata od 41,44 eura, uvećana za PDV, prekomjerna te ne odgovara prosječnim cijenama uslugama takvih radova na području prebivališta oštećenika, uslijed čega je priznao cijenu sata rada u visini od 20,00 eura, uvećanu za PDV. Naveo je da je u skladu s odredbom članka 1090. Zakona o obveznim odnosu isplatio iznose naknade štete koji su dostatni da se u cijelosti saniraju oštećenja koja su bila predmet odštetnog zahtjeva te da je odbio zahtjev za naknadu štete preko tržišnih cijena radnog sata jer je oštećena osoba neopravdano doprinijela da trošak sanacije bude veći. Osporio je tijek zakonskih zateznih kamata te je stoga predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Podneskom od 16. rujna 2024. tužitelj je osporio sve prigovore tuženika iz odgovora na tužbu te dodatno obrazložio pojedine navode.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao račun tužitelja br. 20/V01/1 (list 9. spisa), potvrde o uplati (list 10.-11. spisa), izvid štete (list 12. spisa), dopis tuženika (list 13. spisa), e-mail korespondenciju (list 14. -18. spisa), cjenik tužitelja (list 19. spisa), ugovor o ustupu tražbine s notifikacijom (list 20.-23. spisa), e-mail Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 3. srpnja 2015. (list 24.-25. spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 44. -47. spisa) te dokumentaciju stranaka vezano za cijenu sata rada (listovi 74.-81., 95.-100., 105.- 135., 150.-152. spisa).

5. Sud nije proveo dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka LN, niti je saslušao tužitelja i izveo dokaz prometnim i financijskim vještačenjem, a nije niti pribavljao predmetnu policu osiguranja, sve iz razloga što izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke o pravno-relevantnim činjenicama u ovom sporu, uzevši u obzir i odredbu članka 492.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), prema kojoj će sud, u postupku pred trgovačkim sudovima, u pravilu, utvrditi odlučne činjenice na temelju isprava, kao i da bi troškovi nastali povodom izvođenja tih dokaza premašili vrijednost predmeta spora (članak 10. stavak 1. ZPP-a).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu glavnog zahtjeva.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 198,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ugovoru o ustupu tražbine i računu tužitelja br. 20/V01/1 od 2. veljače 2024. na ime popravka vozila marke Kia tip Sportage, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika LN iz [adresa], po osnovi police obveznog automobilskog osiguranja.

8. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, kao niti odgovornost tuženika za naknadu štete.

9. S druge strane, među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Uvidom u izvid štete broj 2023/0024560/001 (list 12. spisa) utvrđeno je da je tuženik 25. listopada 2023. izvršio pregled vozila Kia Sportage, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika LN iz [adresa], kao i da je navedenim izvidom utvrdio dijelove za zamjenu (prednji donji branik i prednja rešetka branika) te za popravak i lakiranje (prednji gornji branik). Osim toga, tuženik je predmetnim izvidom procijenio radno vrijeme potrebno za popravak vozila, i to za limara u trajanju od 3,30 sati te lakirera u trajanju od 3,40 sati, kao i cijenu potrošnog materijala lakirera u visini od 96,15 eura.

11. Nadalje, uvidom u račun tužitelja br. 20/V01/1 od 2. veljače 2024. (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj predmetni račun ispostavio LN iz [adresa] na ime popravka predmetnog oštećenog vozila, sve na temelju tuženikovog izvida štete broj 2023/0024560/001, i to na iznos od 1.248,61 eura s uključenim PDV-om po stopi od 25%. Osim toga, na računu je navedeno da je utrošena količina radnih sati na ime popravka vozila, i to za autolimarske radove u trajanju od 4,00 sati te autolakirerske radove u trajanju od 3,40 sati, kao i da potrošni materijal lakirera iznosi ukupno 97,83 eura, uvećano za PDV po stopi od 25%. Premda je na računu popravka obračunata nešto veća količina radnih sati na ime autolimarskih radova u odnosu na procijenjenu količinu radnih sati iz izvida štete (4,00 sati u odnosu na procijenjenih 3,30 sati), budući da je tuženik u odgovoru na tužbu izričito naveo kako priznaje sve stavke predmetnog računa izuzev u dijelu cijene sata rada (list 70. spisa), ovaj sud je uzeo kao nespornu činjenicu da je u konkretnom slučaju bilo potrebno utrošiti 4,00 sati na ime autolimarskih radova, kao i da potrošni materijal lakirera iznosi 97,83 eura, uvećano za PDV po stopi od 25%.

12. Vezano za cijenu sata rada, iz predmetnog računa tužitelja proizlazi kako je obračunata cijena radnog sata autolimara i autolakirera u iznosu od 41,44 eura, koja uvećana za PDV po stopi od 25% iznosi ukupno 51,80 eura. Cijena sata rada tužitelja koja je naznačena na predmetnom računu obračunata je u skladu s cjenikom tužitelja (list 19. spisa), koji je na snazi od 20. travnja 2023., a na kojem na navedeno kako tužiteljeva cijena sata za autolimarske i autolakirerske radove iznosi 41,44 eura, uvećano za PDV.

13. Uvidom u ugovor o ugovor o ustupu tražbine od 9. travnja 2024. (list 20.-21. spisa), utvrđeno je da je on sklopljen između LN kao ustupitelja tražbine i tužitelja kao primatelja tražbine za novčano potraživanje koje ustupitelj ima prema ovdje tuženiku u ukupnom iznosu od 198,32 eura sukladno računu popravka br. 20/V01/1 (članci 1.-3. spomenutog ugovora).

14. Na temelju odredbe članka 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine. Pritom je potrebno uputiti da je tražbina iz članka 2. predmetnog ugovora o ustupu novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, kao i da predmetni ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku, pravnom temelju i visini tražbine koja je predmet ustupa.

16. Prema odredbi članka 82. stavak 1. ZOO-a, za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, s time da je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, što je i učinjeno notifikacijom od 9. travnja 2024., koju je tuženik zaprimio 15. travnja 2024. (list 22.-23. spisa).

17. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda kako predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen.

18. Osim toga, po provedenoj analizi izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj oštećeniku LN obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom sukladno kojem u svom redovnom poslovanju obavlja popravke vozila.

19. Po stavu ovog suda, a protivno navodima tuženika, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u servisu koje mu je preporučilo osiguravajuće društvo, već je vozilo ovlašten popraviti u mjestu u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis inače redovito naplaćuje. Dakle, oštećenik može slobodno odabrati servisnu radionicu u mjestu svog prebivališta u kojoj će popraviti svoje vozilo neovisno o tome što na tom području postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila povoljnija od cijene sata tužitelja. Poduzetnici, pa i oni koji se u okviru svoje registrirane djelatnosti bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici bili dužni popravljati vozilo isključivo u najpovoljnijem servisu, uslijed čega je neosnovan stav tuženika da bi u konkretnom slučaju oštećenikov odabir tužiteljeve servisne radionice predstavljao doprinos oštećenika nastanku štete, odnosno da bi isti postupio protivno odredbama članaka 8. i 10. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj, Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024.).Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Oštećenik ima samostalno pravo odabrati servisnu radionicu u kojoj će obaviti popravak svog vozila, prema cijenama uredno istaknutim u njihovim cjenicima, na temelju kojih one redovno posluju na tržištu te plaćaju poreze i doprinose.

20. Osim toga, iz dostavljene dokumentacije vezano za cijenu sata rada limara i/ili lakirera proizlazi da je tuženik već tijekom 2022. godine priznavao cijenu sata rada u iznosu od 42,11 eura uvećano za PDV (list 125.-126.; list 128.-130. spisa; list 131.- 133. spisa; list 134.-135. spisa), slijedom čega je po mišljenju ovog suda tužiteljeva cijena u iznosu od 41,44 eura, uvećana za PDV, i to tijekom 2024. godine, bila tržišna cijena.

21. Osim toga, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su cijenu sata rada lakirera i limara u iznosima koji se kreću u rasponu od 42,11 eura do 60,00 eura, uvećano za PDV, tijekom 2022., 2023. i 2024. godine obračunavale i druge servisne radionice te da su takve cijene priznavala i druga osiguravajuća društva, slijedom čega je tužiteljeva cijena prema mišljenju ovog suda svakako bila tržišna cijena.

22. Stoga, s obzirom da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da djelomičnom isplatom po osnovi računa kojeg je tužitelj ispostavio za svoj rad tuženik nije u cijelosti ispunio svoju obvezu, tuženik mu je dužan naknaditi štetu sukladno odredbi članaka 1085. i 1090. ZOO-a u vezi s odredbom članka 84. stavak 1. ZOO-a, i to u preostalom nepodmirenom iznosu koji se odnosi na neplaćenu razliku cijene radnog sata autolimara i autolakirera u iznosu od 198,32 eura.

23. S obzirom da sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, pa tako i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zakonske zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a i članka 12. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.; dalje: ZOOP), prema kojem oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa zakonskih zateznih kamata, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

24. Budući da je iz dopisa tuženika od 25. listopada 2023. (list 13. spisa) vidljivo da je on najkasnije s navedenim datumom zaprimio odštetni zahtjev (u spis nije dostavljen odštetni zahtjev oštećenika s povratnicom iz kojeg bi bio vidljiv točan dan zaprimanja odštetnog zahtjeva od strane tuženika), tužitelj bi bi na temelju odredbe članka 12. stavak 4. ZOOP-a imao pravo na zatražene zakonske zatezne kamate od sljedećeg dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, po stopi iz odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose. S obzirom da tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate od kasnijeg datuma, konkretno od 24. veljače 2024. pa do isplate, a imao bi pravo na kamate najkasnije od 26. listopada 2023., sud je o tom dijelu zahtjeva odlučivao primjenom odredbe članka 2. stavak 1. ZPP-a te mu je priznao zakonske zatezne kamate od zatraženog dana.

25. Tužitelj, s druge strane, nema pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope za ostale odnose budući da nije riječ o ugovornoj obvezi iz trgovačkog ugovora, već o izvanugovornoj obvezi.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude. 27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavka 1., članka 155. te članka 164. stavka 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici u odnosu na glavni zahtjev, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine" broj 37/23., dalje: Uredba o tarifi).

28. Stoga, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 52.1. i Tbr. 54. Tarife, i to za sastav tužbe od 25. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 16. rujna 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištu od 2. travnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), što iznosi 150,00 eura, odnosno uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) sveukupno 187,50 eura.

29. Pored toga, tužitelj ima pravo na naknadu troškova na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura, kao i na sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 eura, na temelju Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi te članka 7. stavak 1. ZSP-a.

30. Na ime troškova parničnog postupka tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose budući da je riječ o troškovima postupka, a ne o trgovačkom ugovoru, koje teku od 5. svibnja 2025., kao dana donošenja ove presude, pa do isplate (članak 151. stavak 2. ZPP-a).

31. S druge strane, tužitelj nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, uvećano za PDV, budući da taj trošak sukladno odredbi članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, ako stranka koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude na isto ne pristupi, može istoga dana preuzeti sadržaj presude s e-Oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata sa sadržajem presude, sve kako bi eventualno u zakonskom roku podnijela žalbu. Osim toga, potrebno je istaknuti kako sud, pri odmjeravanju troškova parničnog postupka, treba uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje parnice, a ne one koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. Stoga, eventualni pristup punomoćnika na ročište za objavu presude nije nužna niti potrebna parnična radnja jer je glavna rasprava već zaključena, uslijed čega se radi isključivo o osobnom probitku punomoćnika tužitelja budući da će presuda po objavi odmah biti dostupna na e-Oglasnoj ploči suda za preuzimanje, pa navedeno ne može ići na teret protivne strane. Premda odvjetnička Tarifa doista propisuje mogućnost naplate troška za pristup na ročište za objavu presude, sud pri odmjeravanju troškova parničnog postupka koja padaju na teret protivne stranke mora prvenstveno imati u vidu načela parničnog postupka iz ZPP-a, posebno načelo ekonomičnosti, kao i odredbu ranije spomenutog članka 155. ZPP-a, pa uzevši u obzir sve navedene okolnosti (posebno okolnost kako već dosuđeni troškovi parničnog postupka iz točke III. izreke presude premašuju vrijednost predmeta spora), ocijenjeno je da taj trošak doista nije bio svrhovit za vođenje ove konkretne parnice.

32. Tužitelj, nadalje, nema pravo niti na naknadu troškova ime sudske pristojbe za tužbu preko priznatog iznosa od 6,64 eura budući da mu je na ime navedene pristojbe nastao trošak upravo u priznatom iznosu od 6,64 eura, koji odgovara visini polovice propisanog iznosa pristojbe koju je on podmirio prije podnošenja tužbe putem e-Komunikacije dana 3. svibnja 2024. te pritom koristio pogodnost plaćanja polovice propisanog iznosa pristojbe sukladno odredbi članka 7. stavak 1. ZSP-a.

33. Tuženik je u cijelosti izgubio spor pa stoga nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već ih je u obvezi naknaditi tužitelju.

34. Slijedom iznesenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao pod točkama III. do V. izreke presude.

U Zagrebu 5. svibnja 2025.

Sudac:

Goran Iskra

Nacrt odluke izradila:

Stella Vujković, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se predaje ovom sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (članak 358. stavak 1. ZPP-a).