REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-45/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice II iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Kuzmanić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženog Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB 78755598868, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4429/2018-19 od 22. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4429/2018-19 od 22. studenoga 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Gradu Splitu, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, isplatiti tužiteljici II rođ. OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 83.333,33 kn sa zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2004. i to: od 12.01.2004. g. do 31.12.2005. zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; od 01.01.2006. do 31.07.2008. uvećanog za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01.08.2008. do 31.07.2008. uvećanog za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotnih poena; a od 1. 08.2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana na nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa pripadajućom kamatom tekućom od prvostupanjskog presuđenja.“
II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 2. ožujka 2004. ništetan, te su ugovorne strane dužne vratiti ono što su temeljem ugovora stekle. Nalaže se tuženiku Gradu Splitu, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, isplatiti tužiteljici II rođ. OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 83.333,33 kn s zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2004. g. i to: od 12.01.2004. g. do 31.12.2005. zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; od 01.01.2006. do 31.07.2008. uvećanog za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01.08.2008. do 31.07.2008. uvećanog za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotnih poena; a od 1. 08.2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana na nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od prvostupanjskog presuđenja.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog bitne povrede pravila postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da je predmetna odluke nepravilna i nezakonita, jer sud nije pravilno primijenio odredbu članka 103. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da se radi o ugovoru koji je suprotan Ustavu, moralu kao i prisilnim propisima a sve to stoga što u istom nije postojala činidba i protučinidba, već je tuženik kao jedinica lokalne samouprave zloporabio svoju poziciju u kojoj je istovremeno tijelo koje vodi upravni postupak povrata i ugovorna strana, a sve kako bi zaključio predmetni ugovor temeljem kojeg je isplaćena naknada. Tvrdi da je sud u predmetnom slučaju nadležan za odlučivanje o njegovu zahtjevu za utvrđenje da je Ugovora o uređenju međusobnih odnosa ništetan. Ističe da sud u predmetnom nije pravilno primijenio odredbu članka 279. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, jer da je ugovor zaključen uporabom sile i da je kao takav ništetan.
Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži te predmetu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima. usvojiti žalbu usvojiti te preinačiti prvostupanjsku presudu.
3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Tužiteljica svojim glavnim tužbenim zahtjevom od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 83.333,33 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 12. siječnja 2004. pa do isplate, koji iznos je isplatila tuženiku temeljem Ugovora o uređenju međusobnih odnosa od 3. ožujka 2004., zaključenog između tužiteljice i njene braće - SI i OI s jedne strane te tuženika s druge strane, za koji ugovor tvrdi da je ništetan (članak 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/91), a sada članak 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO/05).
5.1. Naime, tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su po navedenom Ugovoru ona i njena pokojna braća isplatili tuženiku iznos od 250.000,00 kn (svaki iznos od 83.333,33 kn) dana 12. siječnja 2004., a temeljem Zaključka u svezi naknade - povrata neizgrađenog građevinskog zemljišta, koji je kasnije stavljen van snage Zaključkom o stavljanju van snage zaključka u svezi naknade - povrata oduzetog neizgrađenog zemljišta, klasa: 022-05-08-01/0074. Radi se o aktima koje je donio tuženik. Zaključak o stavljanju van snage da je donesen iz razloga što je Ministarstvo pravosuđa po provedenom nadzoru utvrdilo da su odluke kojima Grad zahtijeva isplatu nezakonite i protutustavne, slijedom čega da je Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 3. ožujka 2004. ništetan. Isplatu utuženog novčanog iznosa tužiteljica temelji na institutu stjecanja bez osnove (članak 210. ZOO/91, sada članak 1111. ZOO/05).
5.2. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom (koji tužiteljica naziva podrednim zahtjevom) tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 2. ožujka 2004. ništetan, da su ugovorne strane dužne vratiti ono što su temeljem ugovora stekle, pa da je stoga tuženik dužan isplatiti joj iznos od 83.333,33 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ugovor je ništetan jer je zaključen na temelju obveze iz Zaključka Klasa: 022-05-08-01/0074, koji je Grad Split po nalogu Ministarstva stavio van snage 2008., a ona je utuženi novčani iznos isplatila kako bi joj se u vlasništvo vratile nekretnine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine. Temeljem akta - Zaključka koji je tuženik donio i koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ona da je bila prisiljena zaključiti predmetni Ugovor.
6. Odlučujući o istaknutim zahtjevima tužiteljice, sud prvoga stupnja temeljem dokaza provedenih tijekom postupka (materijalne dokumentacije u predmetu i iskaza tužiteljice kao parnične stranke) a koje je ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP, utvrdio je odlučno činjenično stanje i to:
- da su tužiteljica i njena sada pok. braća OI i SI **.**.2004. na račun tuženika nesporno uplatili iznos od 250.002,00 kn;
- da je u rubrici priložene uplatnice „Svrha doznake“ navedeno: „Uplata po zaključku broj 022-01/03-01/52 od 23. prosinca 2003.;
- da je člankom 2. točka 3. Ugovora o uređenju međusobnih prava i obveza zaključenog dana 3. ožujka 2004. navedeno kako ugovorne strane suglasno utvrđuju (između ostaloga) činjenicu da je Gradsko poglavarstvo Grada Splita na 59. sjednici održanoj 23. prosinca 2003. donijelo zaključak klasa: 022-01/03-01/52, urbroj:
2181/01-11-01-14, kojim je dana suglasnost da ovlaštenici naknade ostvaruju pravo na naknadu - povrat građevinskog zemljišta označenog kao k. č. br. [katastarska čestica], površine 1010 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica] površine 2 m i k. č. br. [katastarska čestica], površine 148 m , sve zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pod uvjetom da ovlaštenici naknade isplate obvezniku naknade 1/3 prometne vrijednosti označenih nekretnina na ime ulaganja obveznika naknade u komunalnu infrastrukturu kojom je povećala vrijednost toga zemljišta; da će visinu naknade, vrijeme ulaska i predaje posjeda nekretnine sporazumno nagodbom utvrditi obveznik naknade – povrata i ovlaštenici naknade sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/1996.), a po pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim se ovlaštenicima utvrđuje pravo na naknadu.;
- da iz zaključaka o stavljanju van snage zaključka u vezi naknade - povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta, klasa: 022-05/08-01/0078, urbroj:
2181/01-12-08-3 od 10. listopada 2008., proizlazi da se stavlja van snage Zaključak u svezi naknade – povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta („Službeni glasnik Grada Splita“ broj 17/2004.);
- da iz dopisa tuženika upućenog Ministarstvu financija, Područni ured Split, Ispostava Split klasa: 944-01/11-01/18, urbroj: 2181/01-12-04/10-11-2 od 18. svibnja 2011. u osnovnom proizlazi kako zaključkom Gradskog poglavarstva Grada Splita klasa: 022-05/08-01/0074, urbroj: 2181/01-12-08-3 od 10. listopada 2008., nije stavljen van snage zaključak klasa: 022-01/03-01/52, urbroj: 2181/01-11-03-14 od 23. prosinca 2003. (temeljem kojega je izvršena isplata i među strankama zaključen Ugovor o međusobnim pravima i obvezama);
- da iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprava za građansko pravo Klasa: 050- 01/08-01/2, Urbroj: 514-03-06/1-08-2 od 28. srpnja 2008. u osnovnom proizlazi da je Ministarstvu pravosuđa aktom Grada Splita klasa: 050-02/07-01/297, urbroj: 515-12- 02/2-08-2, ustupljena predstavka Udruge za zaštitu prava vlasništva Split vezana uz ukidanje odluke (zaključka) Gradskog vijeća Grada Splita od 23. prosinca 2003., u kojoj podnositelj predstavke navodi da je Gradsko vijeće Grada Splita donijelo sporni zaključak suprotno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/1996., 39/1999., 42/1999., 92/1999., 43/2000., 131/2000., 27/2001., 65/2001., 118/2001., 80/2002. i 81/2002.); da je Ministarstvo zatražilo od Grada Splita dostavljanje predmetnog akta od 23. prosinca 2003.; da je Grad Split, Služba za rad Gradskog vijeća i Gradskog poglavarstva obavijestio Ministarstvo aktom klasifikacijske oznake 023-01/08- 01/0028, urudžbenog broja 2181/01-06/01-08-2 od 9. lipnja 2008. da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci Gradskog vijeća Grada Splita od 23. prosinca 2003., nego o aktu Poglavarstva Grada Splita od 5. listopada 2004.; da je Ministarstvo pravosuđa po provedenom nadzoru utvrdilo kako upravo taj akt Poglavarstva Grada Splita od 5. listopada 2004. nije zakonit te da je protutustavan glede sadržaja, time da je izričito navedeno kako je predmet nadzora akt kojega je dana 5. listopada 2004. donijelo Gradsko Poglavarstvo Grada Splita pod klasifikacijskom oznakom 022-01-04-01/30 i urudžbeni broj 2181-01-11-04-18, zaključak u svezi naknade - povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta.
7. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja odbio je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, uz zaključak u osnovnom da akt temeljem kojega je tužiteljica izvršila plaćanje iznosa koji je predmet ovoga postupka
- Zaključak u svezi naknade – povrata oduzetog zemljišta II i dr. na području [adresa] u [adresa] Klasa: 022-01/03-01/52, urbroj: 2181/01-11-03-14 od 23. prosinca 2003.), nije akt koji bi bio u okviru upravnog postupka stavljen van snage, već je predmet nadzora Ministarstva pravosuđa koji je ocijenjen protuustavnim i nezakonitim bio akt kojega je dana 5. listopada 2004. donijelo Gradsko Poglavarstvo Grada Splita pod Klasifikacijskom oznakom 022-01-04-01/30 i urudžbeni broj 2181-01-11-04-18, pod nazivom Zaključak u svezi naknade – povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta. Dakle, akt (na kom tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev) i to zaključak Gradskog Poglavarstva Grada Splita klasa: 022- 01/03-01/52, urbroj: 2181/01-11-01-14, od dana 23. prosinca 2003., temeljem kojega je tužiteljica izvršila plaćanje i koji je naveden u Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama, nije „nikada“ stavljen van snage niti je bio predmet nadzora od strane Ministarstva pravosuđa, slijedom čega ne postoji obveza tuženika na povrat utuženih novčanih sredstava, iz razloga kako to tvrdi tužiteljica.
7.1. Sud je odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice obzirom je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 2. ožujka 2004. ništetan, iz razloga na kojima tužiteljica temelji tu svoju tvrdnju, jer Zaključak Gradskog Poglavarstva Grada Splita klasa: 022-01/03-01/52, Urbroj:
2181/01-11-01-14 od 23. prosinca 2003. u upravnom postupku nije utvrđen nezakonitim i protuustavnim.
7.2. Nadalje, polazeći od sadržaja odredbe članka 73. stavka 1., članka 78. stavka 1. i 2. te članka 80. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/2001., 60/2001., 129/2005., 109/2007., 125/2008., 36/2009., 36/2009., 150/2011., 144/2012., 19/2013., 137/2015., 123/2017., 98/2019. i 144/2020. - dalje: ZLPS) sud zaključuje da on nije nadležan provoditi u parničnom postupku kontrolu općih akata i odluka koje donosi predstavničko tijelo jedinica općine, grada i županije, koja kontrola je osigurana primjenom Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/2009., 110/2021. i 36/2024.), slijedom čega nije ovlašten odnosno nadležan odlučivati o nepravilnosti i nezakonitosti Zaključka tuženika od 23. prosinca 2003. temeljem koga je izvršna sporna isplata i koji predstavlja temelj zaključenja Ugovora o uređenju međusobnih odnosa od 3. ožujka 2004. Naime, pitanje nezakonitosti Zaključka tuženika od 23. prosinca 2003. predstavlja prethodno pitanje (članak 12. stavak 1. ZPP) u predmetnom slučaju, a tužiteljica, ukoliko je smatrala da je nezakonit akt temeljem kojega je izvršena uplata i temeljem kojega je zaključen Ugovor, trebala je pokrenuti odgovarajuće postupke pred nadležnim upravnim tijelima, što očito nije učinila.
7.3. Sud je kao neosnovanu otklonio i tvrdnju tužiteljice da je predmetni Ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 23. ožujka 2003. ništetan iz razloga što je sklopljen pod prisilom - o čemu je iskazivala tužiteljica u svom iskazu navodeći da su u vrijeme sklapanja ugovora na nju i njenu braću vršeni veliki pritisci od strane tuženika, Državnog ureda i gospodina I kao susjeda koji je imao svoj ovlašteni servis na spornom zemljištu), uz obrazloženje u osnovnom da sve i kada bi bila točna tvrdnja tužiteljice da je predmetni Ugovor potpisala pod prisilom i zbog straha, radilo bi se o mani volje iz članka 279. ZOO/05), a ugovor sklopljen iz tih razloga je pobojan a ne ništetan ugovor, a zahtjev na pobojnost tužiteljica nije postavila.
8. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tužiteljice.
9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio te pravilno zaključio da tužiteljica nije dokazala da je akt nadležnog tijela ovdje tuženika i to Zaključak u svezi naknade - povrata oduzetog zemljišta II i dr. na području [adresa] u [adresa] klasa: 022-01/03-01/52, urbroj: 2181/01-11-03-14 od 23. prosinca 2003. (stranica 34 spisa) osnovom koga je izvršila isplatu utuženog iznosa od 83.333,33 kn, stavljen van snage u okviru upravnog postupka iz razloga što bi bio nezakonit i protustavan. Akt koji je u okviru upravnog postupka stavljen van snage je akt tuženika koji je donijet dana 5. listopada 2004. klasa: 022-01-04-01/30 i urbroj 2181-01-11-04-18, pod nazivom Zaključak u svezi naknade – povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta, a što jasno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Akt temeljem koga je izvršena utužena isplata nije prestao postojati, pa stoga ne postoji niti obveza tuženika na isplatu utuženog novčanog iznosa.
9.1. Također, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud je pravilno zaključio da ista nije dokazala da bi Ugovor o uređenju međusobnih prava i obveza koji je između parničnih stranaka sklopljen 3. ožujka 2004. bio ništetan ugovor.
9.2. Naime, ništetnost Ugovora tužiteljica temelji na tvrdnji da je isti zaključen na temelju Zaključka tuženika klasa: 022-05-08-01/0074 koji je tijekom 2008. stavljen van snage. Ta tvrdnja tužiteljice kao to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja nije osnovana, jer Zaključak osnovom koga je utvrđena obveza tužiteljice na isplatu utuženog novčanog iznosa tuženiku proizlazi iz zaključka u vezi naknade - povrata oduzetog zemljišta II i dr. na području [adresa] u [adresa] klasa: 022- 01/03-01/52, urbroj: 2181/01-11-03-14 od 23. prosinca 2003., a koji Zaključak, kako je to prethodno navedeno, nije stavljen van snage. Pravilnost i zakonitost upravnog akta nadležnog tijela tuženika, i po stavu ovoga suda drugoga stupnja ispituje se u okviru postupka u kom je donesen, a u predmetnom slučaju to je upravni postupak, koji u odnosu na Zaključak od 23. prosinca 2003., nije pokrenut. Kraj izostanka te okolnosti, predmetni Ugovor „sam po sebi“ nije ništetan, kako to neosnovano tvrdi tužiteljica.
9.3. Tužiteljica tijekom postupka nije iznosila tvrdnje da bi predmetni Ugovor bio ništetan iz razloga što ne sadrži činidbu i protučinidbu, nego to čini tek u žalbi, što nije dopušteno na temelju odredbe članka 352. stavka 1. ZPP, pa se iz tog razloga ti žalbeni navodi ne mogu uvažiti.
9.4. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da je sud u predmetnom slučaju propustio primijeniti odredbu članka 279. stavka 3. ZOO/05, valja reći da ta zakonska odredba u predmetnom slučaju nije primjenjiva, jer je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da je na nju (i njenu braću) vršena psihička prisila (vis compulsiva) koja je kod njih izazvala strah, a te okolnosti predstavljaju mane volje koje su razlog za poništaj ugovora sukladno odredbi članka 279. stavak 1. ZOO/05 i to samo ako je riječ o nedopuštenoj prijetnji, koja je izazvala opravdani strah kod druge ugovorne strane, tako da je ona zbog toga bila prisiljena sklopiti ugovor. Dakle, i po stavu ovoga suda drugoga stupnja radi se o razlogu pobojnosti odnosno relativne ništetnosti ugovora, a relativno ništetni ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne strane sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište. Tužiteljica zahtjev za poništaj Ugovora nije postavila.
10. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da nije dokazala da bi predmetni Ugovor bio ništav pravni posao (članak 103. ZOO/91, članak 322. stavak 1. ZOO/05), slijedom čega je pravilno postupio kada je kao neosnovan odbio i njen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.
11. Tužiteljica nije posebno osporavao odluku o troškovima postupka, pa ovaj sud zaključuje da je ista i u tom dijelu pravila i zakonita, jer je pravilno utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a po visini pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.).
12. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tužiteljice nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je u cijelosti odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
U Puli-Pola 5. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
