REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-353/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. siječnja 2025., poslovni broj: P-3637/2024-10., na sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. siječnja 2025., poslovni broj: P-3637/2024-10, u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovor o kreditu br. 198- 50-3966769 od 14.03.2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu čl. 3 koji glasi: „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 183,63 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.03.2007. do isplate sve prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 829,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03.01.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno tvrdnji iz žalbe, razlozi presude sadrže jasne razloge o svim odlučnim činjenicama i nisu proturječni provedenim dokazima.

5.1. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

7. Žalbenim prigovorima tuženice nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita.

8. Tuženica nakon provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporila status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženicom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženice – banke, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužitelju, korisniku kredita, kredit za kupnju rabljenog automobila u iznosu od 9.151,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sporno je da li je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

10. Prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, zaključuje da je ugovorena naknada u iznosu od 3,30% bila jasno navedena u ugovoru o kreditu, pa da stoga nije riječ o neodređenoj ili neodredivoj činidbi, odnosno da je riječ o odredbi koja je bila transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje: ZZP/03). No, prvostupanjski sud smatra da navedena odredba Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, prvostupanjski sud, sukladno članku 81. stavku 1. ZZP/03 ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. S tim u vezi zaključak je prvostupanjskog suda kako Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa nije jasno na što se točno sporna naknada odnosi, odnosno što je istom obuhvaćeno, te zaključuje da je navedena odredba nepoštena, a time i sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03 ništetna.

11. Ovakav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Naime, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženica koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi, o kojoj se nije pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što u konačnici rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Pri tome sama činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice neosnovani.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi, da obzirom da je Ugovor o kreditu isplaćen, tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog Ugovora, jer je isti izvršen.

18. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i za ugovore koji su ispunjeni, kao što je ovdje slučaj.

19. U konačnici, utvrđeni uzrok ništetnosti dijela potrošačkog ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije manjeg značaja, kako to tvrdi tuženica, zastupajući zapravo stajalište moguće konvalidacije. Naime, neosnovano se tuženica poziva na odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22, 45/23, 155/23 dalje: ZOO) prema kojoj se ugovor može osnažiti (konvalidirati) ako je ugovor u cijelosti ispunjen (što je ovdje slučaj) i ako uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značaja (koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni), a koji uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen, jer je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 183,63 eura. To zato što, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeni iznos za tuženicu, kao banku ne predstavlja značaj iznos, ali je isti za svakog potrošača, pa tako i za tužitelja, značajan.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženica, koja je dakle odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Isto tako, daljnji žalbeni navodi tuženice ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženice glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, te je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja.

22. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je pravilno razjasnio, a stav prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

23. U odnosu na žalbene navode tuženice glede odluke o troškovima postupka u kojima se ističe kako tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 23. srpnja 2024., jer mu navedeni podnesak nije dostavljen, iz čega tuženica zaključuje da isti nije bio nužan za vođenje postupka, valja navesti da se radi o podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, pa isti sukladno Tbr. 8 točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) predstavlja obrazloženi podnesak i tužitelj ima pravo na naknadu istoga. Činjenica da navedeni podnesak nije dostavljen tuženici ne utječe na pravo tužitelja na naknadu navedenog troška.

24. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

25. Zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer sa žalbom tuženica nije uspjela, te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 5. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić