REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5237/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Pavlic, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja EO, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika Mateje Pilić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 016-15/2008 koji su dana 08.01.2008. sklopili tužitelj JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kao kreditor, u dijelu koji glasi:

"Kredit se otplaćuje u 84 (osamdeset četiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 562,29 CHF (petstošezdeset dva švicarska franka i 29/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, sa naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti tužitelju JO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.585,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,23 EUR od 1.3.2008. pa do isplate,

-na iznos od 5,69 EUR od 15.4.2008. pa do isplate,

-na iznos od 4,56 EUR od 7.5.2008. pa do isplate,

-na iznos od 0,05 EUR od 1.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 29,21 EUR od 1.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 7,55 EUR od 1.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 37,53 EUR od 1.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 37,75 EUR od 1.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 37,17 EUR od 1.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 30,50 EUR od 1.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 32,23 EUR od 1.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 25,23 EUR od 1.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 24,60 EUR od 1.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 21,23 EUR od 1.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 25,53 EUR od 1.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 23,03 EUR od 1.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 23,03 EUR od 1.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 27,75 EUR od 1.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 32,46 EUR od 1.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 37,98 EUR od 1.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,92 EUR od 1.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 43,15 EUR od 1.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 47,23 EUR od 1.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 72,33 EUR od 1.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 69,79 EUR od 2.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 87,94 EUR od 18.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 81,89 EUR od 5.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 72,62 EUR od 3.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 68,58 EUR od 1.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 99,73 EUR od 1.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 104,13 EUR od 22.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 96,51 EUR od 1.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 94,23 EUR od 1.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 91,08 EUR od 1.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 109,34 EUR od 1.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 126,95 EUR od 1.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 121,52 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 141,33 EUR od 1.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 130,94 EUR od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 123,63 EUR od 1.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 126,11 EUR od 1.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 130,04 EUR od 1.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 134,99 EUR od 1.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 139,87 EUR od 1.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 138,54 EUR od 1.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 135,37 EUR od 1.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 141,01 EUR od 1.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 140,30 EUR od 1.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 136,64 EUR od 1.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 135,84 EUR od 1.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 126,58 EUR od 1.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 136,89 EUR od 1.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 139,29 EUR od 1.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 133,32 EUR od 1.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 135,22 EUR od 1.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 127,46 EUR od 1.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 134,99 EUR od 1.4.2013. pa do isplate,

-na iznos od 137,30 EUR od 1.5.2013. pa do isplate,

-na iznos od 128,71 EUR od 1.6.2013. pa do isplate,

-na iznos od 124,98 EUR od 1.7.2013. pa do isplate,

-na iznos od 121,17 EUR od 1.8.2013. pa do isplate,

-na iznos od 124,98 EUR od 1.9.2013. pa do isplate,

-na iznos od 134,93 EUR od 1.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 130,90 EUR od 1.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 134,14 EUR od 28.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 137,16 EUR od 4.1.2014. pa do isplate,

-na iznos od 132,89 EUR od 1.3.2014. pa do isplate,

-na iznos od 141,67 EUR od 1.3.2014. pa do isplate,

-na iznos od 141,11 EUR od 1.4.2014. pa do isplate,

-na iznos od 139,44 EUR od 1.5.2014. pa do isplate,

-na iznos od 134,99 EUR od 1.6.2014. pa do isplate,

-na iznos od 134,68 EUR od 1.7.2014. pa do isplate,

-na iznos od 136,86 EUR od 1.8.2014. pa do isplate,

-na iznos od 142,86 EUR od 1.9.2014. pa do isplate,

-na iznos od 143,28 EUR od 1.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 146,43 EUR od 1.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 147,17 EUR od 1.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 147,96 EUR od 1.1.2015. pa do isplate,

-na iznos od 147,55 EUR od 1.2.2015. pa do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 0,85 eura.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 18,70 eura.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.473,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. svibnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 08. siječnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da će tužitelj kredit platiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 562,29 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit 15.01.2015. Tvrdi da je prednik tuženika povrijedio njegovo potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, pa je takva odredba ništetna. Da je navedeno postupanje prednika tuženika protupravno dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedene presude donesene su povodom kolektivne tužbe, pa tužitelj tvrdi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz te parnice u parnicama koje pokreću fizičke osobe za isplatu preplaćenih iznosa s osnove nepoštenih odredbi. Stoga predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetne odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i da se naloži tuženiku da mu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.586,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja mjesečnog anuiteta do isplate, kao i da mu tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava tijek kamata te osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP- 2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta čija je djelatnost bila obavljanje taksi službe i to obrta „ [obrt]“, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Budući da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, a čl. 9. Ugovora je kao instrument osiguranja navedena zadužnica G. F. I OBRT ZA AUTO-TAKSI PRIJEVOZ, a glavna djelatnost tužitelja je taksi prijevoz, životno je i logično da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kako bi nabavio osobno vozilo koje će koristiti za obavljanje svoje poslovne djelatnosti- pružanja taksi prijevoza. Kako je tužba podnesena 06.06.2023., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 06.06.2018. nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj Rev 895/2003. Tužitelj je mogao prilikom sklapanja Ugovora po slobodnoj volji izabrati između više opcija kredita s valutnom klauzulom u EUR, CHF ili u HRK. U odnosu na ništetnost valutne klauzule ističe da su te odredbe potpuno razumljive i zakonom je dopuštena odredba kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3.Tuženik je podneskom od 19.04.2024. naveo da ukoliko se iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta tzv. negativnih razlika kada je tečaj bio manji u iznosu od 1.500,00 eura, dok je podneskom od 17.02.2025. nakon provedenog vještačenja istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 18,70 eura obzirom na to da je vještak u nalazu prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog.

4.Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

5.Tužitelj je podneskom od 01. kolovoza 2024. (stranica 331-334 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu preplaćenog iznosa s osnove povećanja tečaja CHF u iznosu 7.585,77 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne preplaćene iznose teku od plaćanja do isplate, kao i naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Obzirom na to da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju, to je odlučeno u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) kao pod točkom I. izreke rješenja.

6.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 15-19 spisa), specifikaciju uplatu (stranica 20-22 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 23 spisa), otplatni plan (stranica 24-25 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 26-34 spisa), izvadak iz Obrtnog registra za tužitelja (stranica 56 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 57-58 spisa), stručni članak GO "Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" (stranica 75-88 spisa), Izjavu Ive BO (stranica 122-125 spisa), glasilo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 223-231, 257-261 spisa), uvid u mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (stranica 266 spisa), stručni članak TO " Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla" (stranica 271-277 spisa), potvrdu o visini dohotka izdanu od Ministarstva financija za tužitelja u 2008., 2009., 2010., 2011., 2012. i 2013. (stranica 296-306 spisa), uvid u Potvrdu gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost Grada Zagreba o obavljanju autotaksi djelatnosti tužitelja (stranica 316 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o. (318-325 spisa), saslušao je svjedokinju AO i tužitelja (stranica 344 spisa), dok je odbio prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu zbog razloga koji će biti navedeni u daljnjem obrazloženju presude s time da nije izveo dokaz saslušanjem djelatnika banke odnosno zaposlenika koji je sudjelovao u postupku odobravanja kredita jer nisu dostavljeni podaci o osobi djelatnika do zaključenja glavne rasprave zbog čega se smatra da je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su ništetni dijelovi odredbi čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, da sud naloži tuženiku da mu isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

9.Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga 08.01.2008. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 39.000,00 CHF (članak 2.), da je člankom 3. ugovorena kamatna stopa od 5,60% godišnje i da je člankom 4. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

10.U ovom postupku sporno je li tužitelj potrošač, mogu li se u predmetnom slučaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu spora vođenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sporna je visina zahtjeva odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, pripada li tužitelju pripada zatezna kamata od njegova plaćanja pojedinog iznosa, je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja i radi li se o potraživanju s naslova stečenog bez pravne osnove ili naknade štete.

11.U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu spora vođenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je člankom 9. Ugovora navedeno da su ugovorne strane suglasne da su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz ugovora prijenos vlasništva na pokretnini u korist banke i zadužnica G. F. I OBRT ZA AUTO-TAKSI PRIJEVOZ, u vlasništvu JO, [adresa], sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim kod javnog bilježnika, dok je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrdio da je tužitelj došao u Autosalon Zubak jer je namjeravao kupiti automobil te su ga uputili u Hypo banku. U Hypo banci su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljniji na tržištu te im je povjerovao, dok mu nije nuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Ugovor o kreditu je pročitao te su mu odredbe Ugovora bile jasne u mjeri u kojoj su mu kao osobi srednje stručne spreme mogle biti jasne, dok za pojašnjenje pojedinih odredbi Ugovora nije ništa pitao, niti je pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Rate kredita su tijekom trajanja otplate rasle, nije znao kolika je na početku bila rata kredita, ali zna da se je nakon određenog vremena poduplala. Informirao se oko valutne klauzule, ali su mu u banci rekli da se ne brine jer je CHF stabilna valuta, te da bi razlike u tečaju mogle biti minimalne s time da ga banka nije informirala o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Automobil koji je kupljen ugovorom o kreditu nije unio u imovinu obrta te nije ostvarivao dohodak od istog. Uplate rada kredita je izvršavao na način da je jednom mjesečno otišao u poslovnicu banke i na šalteru uplatio anuitet s time da su živjeli od suprugine plaće i ušteđevine. Automobil u odnosu na koji je sklopljen ugovor o kreditu koristio je u osobne svrhe za odlazak na posao supruge, njega, vožnje mame na terapiju i kćer logopedu i fizijataru te je kredit otplatio u cijelosti. U vrijeme ugovaranja kredita bio je vlasnik trgovačkog obrta te je isti otvorio da nema prekid u mirovinskom osiguranju i da si može uplaćivati doprinose. Iz iskaza AO, supruge tužitelja, kao svjedoka sud je utvrdio da je automobil za koji je sklopljen ugovor o kreditu korišten za osobne potrebe, odlazak na posao i vožnju djeteta.

12.Dovodeći u vezu iskaz tužitelja kao stranke, iskaz svjedoka AO, potvrde o visini dohotka Ministarstva financija za tužitelja za razdoblje od 2008. do 2013. (stranica 296-306 spisa) iz koje proizlazi da tužitelj u navedenom razdoblju nije ostvarivao dohodak ni od samostalnog ni od nesamostalnog rada, kapitala, imovine, imovinskih prava, osiguranja te neki drugi dohodak (a što se podudara s njegovim iskazom da su on i njegova obitelj živjeli od suprugine plaće i ušteđevine) te Potvrdu Gradskog ureda za mjesnu samoupravu promet, civilnu zaštitu i sigurnost Grada Zagreba o obavljanju autotaksi djelatnosti tužitelja iz koje proizlazi da je tužitelj obavljao autotaksi djelatnost sa automobilom za koji je sklopljen ugovor o kreditu u razdoblju od 25.1.2013. do 11.1.2024., dok nema podataka da je tužitelj obavljao autotaksi djelatnost u razdoblju od 1.2.2008. do 25.1.2013. (dakle u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu), ovaj sud ocjenjuje da nije bila namjena vozila za koje je sklopljen ugovor o kreditu, niti namjera tužitelja isto vozilo koristiti kao obrtno sredstvo za taxi obrt, već za osobne usluge, kao i da je tužitelj dokazao da je pretežita svrha vozila bila upravo za osobne potrebe tužitelja, unatoč tome što je tužitelj upisan u obrtnom registru te jedno kraće vrijeme za trajanja ugovora o kreditu koristio vozilo za koje je sklopljen ugovor za obavljanje autotaksi prijevoza. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj koristio predmetni automobil u profesionalne svrhe, jedno kratko vrijeme otplate kredita, da takva činjenica ne oduzima tužitelju potrošačku zaštitu koja mu pripada te s obzirom da korištenje automobila u osobne svrhe prevladava u odnosu na eventualno korištenje automobila u profesionalnu svrhe. Stoga sud ocjenjuje da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 79/2007, 125/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena i žalba ovdje tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

15.Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

16.U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

18.Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

19.U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Iz navedenih razloga sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu kojeg je predložio tuženik.

20.Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

21.U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22.Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

23.Iz pisane izjave JOG proizlazi da je ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda. U razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. je 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u EUR te je u istom razdoblju imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovori s valutnom klauzulom u CHF i ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovjetni proizvodi. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke, tj. banka je plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF. Nitko nije mogao očekivati, a kamoli predvidjeti rast tečaja CHF u razdoblju nakon 2009. Povijesno gledano od 1978. do 2008. je CHF bila stabilna valuta te nije bilo većih oscilacija tečaja od onih uobičajenih na deviznom tržištu. U trenutku kada se određena osoba odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, kreditni je referent prezentirao oba proizvoda banke (kredit u CHF i kredit u EUR) te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju kojom je omogućeno da u svakom trenutku traže promjenu valute. Upravo je u tome ležala ravnoteža ugovornih odnosa između banke i potrošača. U trenutku kada je tečaj CHF počeo drastično rasti prednik tuženika je aktivno omogućavao konverziju kredita u drugu valutu i za konverziju nije naplaćivana naknada sukladno preporuci Vlade RH. U razdoblju od 2004. do 2008. educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja te utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Naglašavala je svim zaposlenicima da isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

24.Iz predmetne pisane izjave JOG proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužitelju.

25.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nije dobili punu obavijest o rizičnosti valute CHF i mogućnosti rasta tečaja. Dakle, sud smatra da tužitelj nije dobio potpune i jasne informacije o uvjetima kreditiranja. U odnosu na izjavu JOG ističe se da je ona općenita i ne odnosi se na konkretan slučaj tužitelja, odnosno objašnjenja koja su dana njemu, pa takva izjava nije podobna za utvrđivanje relevantnih činjenica u odnosu na obaviještenost tužitelja oko valutne klauzule. Stoga sud zaključuje da tužitelju nisu dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli.

26.Sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača za što je razloge naveo u ranijem dijelu presude odnosno da tuženik nije dokazao okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

27.Kako, dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

28.Sud je utvrdio da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude te se taj dio odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetne. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

29. Obzirom na to da se sadržaj članka 3. Ugovora o kreditu se odnosi na kamatnu stopu, a ne na valutnu klauzulu, a tužitelj u ovom postupku ne traži utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu odbijen kao neosnovan zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

30.Prigovor zastare nije osnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 6. lipnja 2023.

31.Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

32.Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

33.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke, HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.) kao Banka i JO kao Korisnik kredita zaključili 08.01.2008. Ugovor o kreditu broj 016-15/2008 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupovinu novog motornog vozila, člankom 3. Ugovora ugovorena je kamata od 5,60% dekurzivno godišnje, dok je člankom 4. ugovoren rok otplate kredita i iznosi 7 godina s time da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 562,29 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Vještak je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 57.014,15 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 7.567,07 EUR, dok ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -140,97 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi

-18,70 EUR.

34.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži njegovo saslušanje, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja te osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

35.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika metodologiji koju je vještak koristio prilikom izračuna, odnosno da je izračun izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Naime, vještak je proveo vještačenje sukladno zadatku suda, odnosno da uzme u tečaj CHF koji je bio u trenutku isplate kredita, pa se ne radi o primjeni pogrešne metodologije, već o zadatku vještačenja. Stoga sud zaključuje da su svi prigovori tuženika neosnovani te je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

36.U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta (-18,70 eura) za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani prednika tuženika. Iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora prednik tuženika zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je predniku tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

37.Stoga, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

38.Slijedom navedenog, sud je sukladno nalazu i mišljenju vještaka dosudio tužitelju preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 7.585,77 eura.

39.Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj od trenutka kada je tužitelj uplatio anuitete, pa zatezne kamate teku od dana kada su izvršene uplate. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

40.Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 12.04.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 22.04.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 22.05.2024. (Tbr. 8/3-25 bodova), sastav podneska od 01.08.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 28.03.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) ukupno 525 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura, 1.050,00 eura uz pdv od 25% od 262,50 eura, ukupno 1.312,50 eura uvećano za plaćeni predujam za vještačenje od 100,00 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 61,16 eura odnosno ukupno 1.473,66 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.02.2024. od 25 bodova jer prema ocjeni ovog suda nije bio potreban radi vođenja parnice kao ni trošak pristupa punomoćnika na ročištu za objavu presude na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

41.Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

42.Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu, jer mu takav trošak ne nastaje budući je sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18. i 51/23.) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

43.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 05. svibnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.