REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-222/2024-38.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko. Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti zz Vinke Brundula Tadić, odvjetnice iz Donje Stubice i zz tuženika HJ, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 5. svibnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944 od dana 02. studenoga 2005.g. i članka 8. istog ugovora, sklopljen između tužitelja, ĐJ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (OIB:23057039320), a koji glasi: „Valutna klauzula: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banka za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“ , „Kamatna stopa je promjenjiva“ i „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“.

II. Nalaže se tuženoj, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (OIB:23057039320) da tužiteljici ĐJ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 10.566,51 eura koji je bez osnove stekla, zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015.g. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženoj, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke,

Jadranski trg 3a, (OIB:23057039320) da tužiteljici ĐJ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 384,97 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2.2.2006. godine kao neosnovan.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 02. studenoga 2005.g. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944 kojim se tužena obvezala joj staviti na raspolaganje iznos od 83.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Sukladno članku 19. e Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršena je konverzija ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u ugovor s valutnom klauzulom EUR.

Na dan konverzije 26.01.2016. Erste&Steiermärkische Bank d.d. obračunala je manjak te joj je povećala glavnicu nakon konverzije za 4.864,65 EUR. Mogla birati između uplate razlike ili povećanja glavnice EUR-skog kredita.

Međutim, tužena kod konverzije nije uzela u obzir čak dva ništetna elementa Ugovora o namjenskom kreditu iz točke I.- jednostrano promijenjenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž- 7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

Dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14. Sukladno navedenom, tužena joj je po pravomoćnosti gore opisane Presude, trebala isplatiti što je bez osnove stekla na ime jednostrano promjene kamatne stope, odnosno isplatiti iznos od 7.399,72kn (982,11 €).

Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

Temeljem ništetnosti drugog elementa- valutne klauzule, tužena joj je trebala dodatno isplatiti razliku između početno primijenjenog tečaja i onoga kojeg je tužena primijenila pri naplati pojedinog anuiteta, odnosno iznos od 39.454,06kn (5.236,45 €). Prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između nje i tužene.

Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Parnične stranke su, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredite denominiran u EUR.

Međutim, iako su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, ona i dalje ima pravni interes pokrenuti ovaj postupaka i tražiti od Suda da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i, sukladno tome, ostvariti pravo na povrat preplaćenog iznosa. Konačan iznos za koji je ona za razdoblje 01.12.2005. - 26.01.2016. preplatila CHF kredit jednak je ukupnoj razlici iz anuiteta, 39.454,06kn + 7.399,72kn = 46.853,78kn/6.218,57 € +4.864,65 EUR za koji je tužena utvrdila da je potrebno uvećati glavnicu.

Konverzijom nije u cijelosti namirena za preplaćene iznose, odnosno tužena je i nakon konverzije zadržala bez osnove iznos od preplaćene valute i to ukupan iznos od 46.853,78kn/6.218,57 € te uz to povećala EUR-ski kredit za dodatnih 4.864,65 EUR. U odnosu na priznatu pretplatu, ona potražuje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pa sve do dana konverzije.

Sukladno navedenom, ona pod točkom 1. tužbenog zahtjev traži od suda da utvrdi ništetnim dijelove članka 7. Ugovora o kreditu.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 2.4.2025. (list 636 i 637 spisa), predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kao što je tužbeni zahtjev naveden u citiranom podnesku.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 118 do 138 spisa) tuženik između ostalog je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a o čemu e sud odlučio Rješenjem poslovni broj P-1209/2023-9. od 4. ožujka 2024. godine koje je postalo pravomoćno 25. travnja 2024.

Ucijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

Ujedno ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 21.01.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Navodi da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i njega, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i njega stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca, tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi.

Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a on je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s njim odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Vezano na pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu C-118/17 (Đ protiv Erste Bank Hungary Zrt), valja istaknuti da su i Sud EU u predmetu C-567/20 i VSRH u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj. Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi Đ te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije.

Tužitelj pod točkom IV. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 4.864,65 eura / 36.652.71 kuna s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 21.01.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da tužitelj smatra da na njegovoj strani ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je od dana 21.01.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Sklapanjem Aneksa broj 5102696944 od 21.01.2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 44.986,92 EUR-a. Stoga ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5102696944 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od njega zahtijevati isplatu iznosa od 4.864,65 eura / 36.652.71 kuna, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

Tužitelj pod točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 6.218,57 eura / 46.853,78 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate.

Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, prvenstveno je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao je i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je on informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je on dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

Nadalje, u istom dokumentu informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je on upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je on dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Ističe kako nije ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF.

Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku.

Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje zatezne kamate na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija sklopljen je dana 21.01.2016. godine, a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije.

Odredbom članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti.

Obzirom da je od dana 21.01.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan.

Odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Nadalje, točkom 5. istog članka zakona određeno je da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. tog stavka koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka smatra preplatom koja se preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

Slijedom navedenog, ističe da je odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se preplaćene iznosa koje je on tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Iz citiranih odredbi zakona nedvojbeno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i u suprotnosti s drugim stavovima koje je on iznio po pitanju konverzije, slijedom čega je isti u cijelosti neosnovan.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema njemu za povrat stečenog bez osnove, a u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li on u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

Predlaže odbaciti tužbu tužitelja, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu broj 5102696944 od 21.1.2016. (list 12 do 17 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944 od 11.06.2014.(list 19 do 20 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944 od 2.11.2005. (list 21 do 27 spisa), Plan otplate (list 37 do 49 spisa, list 58 do 61 spisa, 64 do 67 spisa), Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu sa Otplatnim planom (list 50 do 57 spisa, list 68 do 83 spisa), Obavijest po kreditu za razdoblje od 30.6.2016. (list 84 spisa), Pregled prometa po kreditu 5102696944 za razdoblje od 1.12.2005. do 29.9.2015. (list 85 do 112 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice ĐJ (list 415 i 416 spisa).

Izvršen je uvid u Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu sa Otplatnim planom (list 439 do 505 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti NJ iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 10.03.2025. (list 510 do 529 spisa).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944, dana 2.11.2005. kojim je odobren korisniku kredita kredit u iznosu 83.400,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je namjena kredita ugovorena-stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da je člankom 8. predmetnog Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,75% godišnje, promjenljiva,

- da je ugovoren rok otplate na 288 mjeseci,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke u CHF na dan odobrenja žiro računa banke,

- da se kamatna stopa stalno mijenjala tj. povećavala, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta,

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana,

- da je tužitelj kao korisnik kredita za tuženikom kao kreditorom Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102696944, 21.1.2016. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je predmetnim Aneksom broj 2 u članku 2. ugovoreno da sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz Osnovnog Ugovora u CHF utvrđuju se i provode nakon stupanja na snagu ovog Aneksa isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja ovog Aneksa,

- da je Aneksom broj 2 u članku 4.1. navedeno da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.9.2015. godine, a prije provedbe konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK, duguje banci temeljem Osnovnog Ugovora u CHF i to po osnovu dospjele glavnice kredita iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele ugovorne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele zatezne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, nedospjele glavnice kredita iznos 68.352,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, drugih dospjelih troškova i naknada iznos 0,00 HRK,

- da su konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja i iznos preplate koju tužitelj potražuje polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102696944 dana 11.06.2014.

8.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

9. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

10. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

11. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

12.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102696944 od 2.11.2005. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

12.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

13. Iz iskaza tužiteljice ĐJ (list 415 i 416 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba. Sredstva koja je dobila od kredita služila su joj za kupnju stana. Taj stan joj je služio za život njezine obitelji. Kredit je uzela u švicarskim francima iz razloga što su joj ga u banci ponudili, a također brošure su u banci bile za švicarski franak. U banci kada je pitala za drugi kredit, joj je službenik odgovorio da li ona znade što je Švicarska i da li znade da je to najsigurnija zemlja i najsigurnija valuta. Tijekom otplate kredita rate su joj se drastično povećale. Nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Službenik banke nije ju upozorio i nije bilo govora o nikakvim rizicima samo su joj spominjali da mora otplaćivati rate, da ne bi došlo do ovrhe. Kredit nije otplatila. Sklopila je Aneks Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja konverzije nije potpisala nikakav Sporazum ni dokument kojim se odriče bilo kakvog potraživanja u svezi predmetnog Ugovora. Konverziju je potpisala iz razloga da bi rate bile manje i to joj se činilo kao spasonosno rješenje u tom trenutku. Kada je potpisala konverziju, službenica banke joj je rekla da je još dužna 2.200,00 eura, ali ne zna na ime čega, jer je rate redovito plaćala do dana današnjega. Ugovor o kreditu i Aneksu Ugovora sastavila je banka. Iz banke su ju zvali da je Ugovor sklopljen i da dođe potpisati Ugovor, nakon čega su ju uputili kod javnog bilježnika gdje treba ovjeriti Ugovore. Javni bilježnik joj je rekao da rate mora plaćati redovito i ukoliko ih neće plaćati redovito da će doći do ovrhe i ništa drugo joj nije savjetovao. Da joj je javni bilježnik rekao da će doći do drastičnog povećanja rate, ona ga sigurno ne bi potpisala. Da bi mogla sklopiti Ugovor trebala je banci donijeti ovjerene platne liste, svu dokumentaciju za stan koji je namjeravala kupiti, mjenicu, bili su joj potrebni jamci, bila je hipoteka na predmetni stan i morala je sklopiti životno osiguranje koje je uredno uz kredit plaćala. Nije bila vlasnik ni obrta ni tvrtke. Pročitala je Ugovor o kreditu, a također i Aneks Ugovora.

14.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

14.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

15.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana koji je služio za život obitelji. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

15.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Đ izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Đ potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Đ nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

15.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,75% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

16.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks broj 2 Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneks broj 2 Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu broj 2 Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

16.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

16.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

16.4. Naime, sklapanjem Aneksa broj 2 Osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku tj. Aneksu broj 2 Osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. godine pa do sklapanja Aneksa broj 2 Osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 02.11.2005. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a koji su mu u banci ponudili, i gdje ga je još službenik banke upozorio da se radi o najsigurnijoj zemlji, Švicarskoj i najsigurnijoj valuti.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit i najsigurniji kredit. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na kredit, i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja iz te struke.

17.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Aneksa broj 2 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

20.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

21. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti NJ iz Darfin d.o.o., koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 10.03.2025. (list 510 do 529 spisa). Vještak je na strani 13 svojeg nalaza i mišljenja u Tabeli prikazao razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos.

Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 1.561,09 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 7.966,07 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.057,29 EUR, za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos.

Na strani 14 i 15 u Tabeli, vještak je prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 38.030,50 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.047,51 EUR.

Također je u Tabeli na strani 15 i 16 svojeg nalaza i mišljenja vještak prikazao razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je utvrđen manje uplaćen iznos.

Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -1.393,82 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi - 8.826,48 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -1.171,43 EUR, za anuitete za koje je utvrđen manje uplaćen iznos.

Nadalje je vještak prikazao u Tabeli na strani 16 i 17 nalaza i mišljenja razliku iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je utvrđen manje plaćen iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.900,41 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -384,97 EUR.

Vještak je također naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, člankom 19.c propisan način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR.

Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 497-505 spisa).

Prema Aneksu broj 2 Ugovoru o kreditu (list 12-16 spisa) članak 5.3. utvrđen je manje uplaćeni iznos (manjak) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 21.01.2016.g. te iznosi -2.130,73 EUR

Na stranici 18 i 19 nalaza i mišljenja, vještak je u Tabeli prikazao izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 30.09.2015.

Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 30.09.2015. iznose 2.330,98 EUR.

Nadalje je vještak sačinio rekapitulaciju potraživanja tužitelja uvećanu za manjak iz konverzije i to prikazao u Tabeli na stranici 20 svojeg nalaza i mišljenja, te naveo da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 2.330,98 EUR, više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznose 1.057,29 EUR, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.047,51 EUR, manjak utvrđen konverzijom iznosi 2.130,73 EUR,

UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zatezne kamate obračunate na te iznose uvećan za manjak utvrđen konverzijom i iznosi 10.566,51 EUR,

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznose 1.171,43 EUR,

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 384,97 EUR, Sveukupno predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i iznosi 9.010,11 EUR.

23. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenja vještaka istaknuo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i da ne predlaže da se isti neposredno sasluša. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

23.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

24. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, tj. dužan je vratiti iznos od 10.566,51 EUR, a kao što to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru.

25.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

26. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

27. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II i III.

28. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja. Valja navesti da osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18.prosinca 2023.

29. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

30.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 2.4.2025. iznos od 200,00 EUR, a prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, a za podnesak od dana 28.2.2024. i 20.12.2024. iznos od 100,00 EUR za svaki prema Tbr. 8. točka 3. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 29.2.2024., 3.10.2024., 28.11.2024. i 3.4.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Također priznat je i trošak za žalbu od 28.3.2024. u iznosu od 100,00 EUR.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 550,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.050,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

30.1. S preostalim zatraženim troškovima, a koji se odnose na sudske pristojbe, a koje tužitelj nije platio, a također je i oslobođen od plaćanja istih, kao i za ročište od dana 29.02.2024. koji trošak je zatražen dva puta, valjalo je odbiti kao neosnovanim.

31. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 5. svibnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Martina Radovan, Zagrebačka cesta 66, Zagreb

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6