Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1395/2022-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP Leasing dioničko društvo za usluge iz Zagreba, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, zastupan po punomoćniku odvjetniku Ivanu Topiću iz odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. ožujka 2025. godine održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Hrvoja Vukadina, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba i punomoćnika tuženika Ivana Topića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba, dana 05. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

II. Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 6.721,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,59 EUR tekuće od dana 3.10.2008. godine pa do isplate

33,72 EUR tekuće od dana 3.11.2008. godine pa do isplate

13,34 EUR tekuće od dana 10.12.2008 godine pa do isplate

32,39 EUR tekuće od dana 10.1.2009. godine pa do isplate

34,38 EUR tekuće od dana 10.2.2009. godine pa do isplate

43,27 EUR tekuće od dana 10.3.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 10.4.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 11.5.2009. godine pa do isplate

26,02 EUR tekuće od dana 10.6.2009. godine pa do isplate

27,70 EUR tekuće od dana 8.7.2009. godine pa do isplate

25,51 EUR tekuće od dana 10.8.2009. godine pa do isplate

29,35 EUR tekuće od dana 9.9.2009. godine pa do isplate

25,45 EUR tekuće od dana 10.10.2009 godine pa do isplate

26,76 EUR tekuće od dana 10.11.2009 godine pa do isplate

25,99 EUR tekuće od dana 10.12.2009 godine pa do isplate

31,63 EUR tekuće od dana 13.1.2010. godine pa do isplate

35,61 EUR tekuće od dana 13.2.2010. godine pa do isplate

34,28 EUR tekuće od dana 4.3.2010. godine pa do isplate

40,09 EUR tekuće od dana 10.4.2010. godine pa do isplate

45,40 EUR tekuće od dana 10.5.2010. godine pa do isplate

49,60 EUR tekuće od dana 12.6.2010. godine pa do isplate

59,79 EUR tekuće od dana 10.7.2010. godine pa do isplate

50,05 EUR tekuće od dana 10.8.2010. godine pa do isplate

71,54 EUR tekuće od dana 7.9.2010. godine pa do isplate

62,32 EUR tekuće od dana 11.10.2010. godine pa do isplate

65,96 EUR tekuće od dana 10.11.2010. godine pa do isplate

76,29 EUR tekuće od dana 9.12.2010. godine pa do isplate

92,25 EUR tekuće od dana 10.1.2011. godine pa do isplate

80,91 EUR tekuće od dana 8.2.2011. godine pa do isplate

80,37 EUR tekuće od dana 5.3.2011. godine pa do isplate

75,63 EUR tekuće od dana 2.4.2011. godine pa do isplate

89,65 EUR tekuće od dana 11.5.2011. godine pa do isplate

107,67 EUR tekuće od dana 6.6.2011. godine pa do isplate

98,77 EUR tekuće od dana 5.7.2011. godine pa do isplate

144,38 EUR tekuće od dana 4.8.2011. godine pa do isplate

147,49 EUR tekuće od dana 3.9.2011. godine pa do isplate

105,94 EUR tekuće od dana 6.10.2011. godine pa do isplate

107,95 EUR tekuće od dana 5.11.2011. godine pa do isplate

101,50 EUR tekuće od dana 7.12.2011. godine pa do isplate

110,89 EUR tekuće od dana 4.1.2012. godine pa do isplate

117,13 EUR tekuće od dana 3.2.2012. godine pa do isplate

116,67 EUR tekuće od dana 7.3.2012. godine pa do isplate

113,50 EUR tekuće od dana 7.4.2012. godine pa do isplate

116,19 EUR tekuće od dana 8.5.2012. godine pa do isplate

119,08 EUR tekuće od dana 5.6.2012. godine pa do isplate

115,66 EUR tekuće od dana 6.7.2012. godine pa do isplate

116,43 EUR tekuće od dana 8.8.2012. godine pa do isplate

109,69 EUR tekuće od dana 10.9.2012. godine pa do isplate

109,99 EUR tekuće od dana 9.10.2012. godine pa do isplate

115,35 EUR tekuće od dana 5.11.2012. godine pa do isplate

114,71 EUR tekuće od dana 10.12.2012. godine pa do isplate

116,60 EUR tekuće od dana 7.1.2013. godine pa do isplate

109,23 EUR tekuće od dana 5.2.2013. godine pa do isplate

109,81 EUR tekuće od dana 8.3.2013. godine pa do isplate

115,53 EUR tekuće od dana 3.4.2013. godine pa do isplate

2.638,22 EUR tekuće od dana 10.4.2013. godine pa do isplate,

koja kamata je po stopi koja je do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora.

IV. Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 627,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.05.2008. godine pa do isplate, koja je kamata po stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 277,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.04.2013. godine pa do isplate, koja je kamata po stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.702,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05. svibnja 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 10.03.2022. godine podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik dana 12.05.2008. godine sklopili Ugovor o financijskom leasingu broj: 1002894 (dalje ugovor) po kojem je tužitelju odobren financijski leasing za vozilo OPEL ASTRA u nabavnoj vrijednosti od 31.006,71 CHF. Vozilo je u stvarnosti, u kunama vrijedilo točno 140.927,05 HRK, te je cjelokupna obveza tužitelja u potpunosti podmirena dana 11.04.2013. godine.

2. Od ostale dokumentacije kojom raspolaže tužitelj dostavlja prijepis knjigovodstvene kartice za predmetni ugovor o leasingu.

3. Tužitelj navodi kako je tuženik dioničko društvo sa 8.212.000,00 HRK temeljnog kapitala registrirano za 3 djelatnosti:

• poslove operativnog leasinga

• poslove financijskog leasinga

• poslovi koji su u neposrednoj ili posrednoj vezi sa poslovima leasinga: prodaja te davanje u zakup i najam objekata leasinga vraćenih leasing-društvu čiji je vlasnik leasing-društvo po osnovi obavljanja poslova leasinga.

4. Tužitelj navodi da se može nedvojbeno zaključiti da je tuženik stručnjak u poslovima leasinga, kao i da tada vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u dalmatinskoj zagori, to nije. Iz imena tuženika je očigledno da je vlasnik tuženika OTP banka iz Mađarske.

5. U predmetnom ugovoru propisano je da tuženik odobrava tužitelju financijski leasing u kunskoj protuvrijednosti prodajnog tečaja za CHF za devize OTP Banke na dan plaćanja. Predmetna odredba je ništetna. Nadalje, u članku 6. ugovora je ugovorena odredba po kojoj tuženik ima pravo naplatiti ništetnu naknadu za troškove ugovora.

6. Nadalje, tužitelj navodi da iz dokumentacije priložene uz ovu tužbu je očito da je tuženik naplatio i tzv. izlaznu naknadu tj. naknadu za prijevremenu otplatu obaveza po leasingu, a koja naknada je naplaćena bez da postoji ikakva ugovorna obveza za plaćanje te naknade, pa čak niti ona ništetna kao naknada za troškove ugovora.

7. S obzirom da tuženik nije bio stranka u dolje navedenom kolektivnom sporu, tužitelj ne tvrdi da se predmetne sudske odluke primjenjuju automatski na ovaj predmet, međutim nedvojbeno su pokazatelj sudske prakse i stajališta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) u odnosu na valutnu klauzulu Švicarskog franka općenito.

8. Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmetna tužba je podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana valutna klauzula u CHF, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

9. Tužitelj ističe kako su odlukom Vrhovnog suda od dana 03.09.2019. godine, broj:

Rev 2221/2018-11 odbijene revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Time je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine u dijelu u kojem je presuđeno da su tamo tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

11. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. VSRH je u gore navedenoj odluci broj: Rev-2221/18-11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti se složio (na stranici 25. odluke od 03.09.2019. godine) sa zaključcima Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) iz odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te se pozivom na tadašnji članak 396. a ZPP-a samo pozvao na pravno mišljenje VTS-a.

14. Mjerodavne stranice odluke VTS-a gdje je navedeno na koji način su tužene banke povrijedile kolektivna prava potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF su stranice 47-66 obrazloženja odluke VTS-a.

15. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima ugovara valuta švicarski franak nepoštene, pa prema tome i ništetne, pa tužiteljica predlaže da sud obavi uvid u predmetne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013.godine, Visokog Trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine, kao i presudu VSRH Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine koje su sve objavljene na internet stranicama tih sudova.

16. U ugovoru, odnosno, u dijelovima ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima te tuženik te informacije tužitelju, koji je vjerovao tuženiku a kao stručnjaku nije pružio o tome nikakve informacije prija sklapanja sklapanja ugovora, čime je tuženik postupao prijevarno.

17. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da u samom ugovoru nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji, na temelju kojeg bi prosječna osoba mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

18. Prilikom utvrđivanje je li predmetna ugovorna odredba o vezanju otplate u tečaj CHF valjana ili ne, tužitelj smatra da se treba uzeti u obzir da je tužitelj u odnosu na tuženika slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječne osobe, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

19. Pod pretpostavkom da su sve osobe oglasom uredno i dovoljno obaviješteni o svim činjenicama važnim za razumijevanje određene ugovorne odredbe, ne bi bilo razloga da ne sklope ugovor s ugovornim odredbama koje je tuženik unaprijed sastavio, ako su im one stvarno jasne i razumljive.

20. Tužiteljica navodi da prosječna osoba, ako nije u razumnoj mjeri obaviještena, budući da sama ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu, pa tako prosječna osoba može uzeti u obzir samo informacije koje mu je tuženik dao i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i tuženik pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je tuženik sastavio unaprijed. No, ako potrošač nije dobio dostatne informacije, ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem.

21. Zbog političkog previranja i recesije u Euro zoni euru na tržištu pozicija slabi, pa da se potražnja seli k starim valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao sigurno utočište (safe heaven), kao što je švicarski franak, čime švicarski franak jača prema Euru, a to znači i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti Eura).

22. U vrijeme oglašavanja i sklapanja ugovora koji sadrže ugovorne odredbe koje su predmet spora, a kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, doista ni jedan zakon ni drugi propis nije izričito propisivao dužnost davatelja kredita da u fazi oglašavanja buduće korisnike kredita informira o nekim konkretnim činjenicama na temelju kojih bi prosječna osoba kao potencijalni korisnici ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem tog ugovora vezano za obim njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, ali izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla uključujući i to da se korisnike tuženikovih usluga upozore na sve postojeće tečajne rizike koje korisnici prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez stručnih znanja ne znaju, a tuženik zna.

23. Tužitelj navodi da sama činjenica da tuženik nije imao zakonsku obvezu dati neke propisane informacije prije sklapanja ugovora o leasingu, na što će se nedvojbeno tuženik pozivati u ovoj parnici tvrdeći da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje se poziva tužitelj nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge ne stručne strane, tužitelja.

24. Nadalje, tužitelj navodi da nepostojanje propisa koji nalažu tuženiku da u predugovornoj fazi daje određene informacije ne znači da ne treba tuženik obavijestiti o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe zakonima o zaštiti potrošača posebno propisati da se primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja, pa da bez obzira što u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u njima moraju navesti svi parametri pojedinog ugovora, tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora tužitelj prihvaća, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.

25. Sam značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječna osoba ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica vežem za tečaj švicarskog franka, pa tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Tužitelj tvrdi da postoji neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe na štetu potrošača i značajna je, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to niti ne zna.

26. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Navedenim sudskim odlukama (točka 3. tužbe) utvrđeno je kako su banke, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Na taj način su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Tužitelj tvrdi da su u odredbama predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) sadržan ništetne odredbe, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

29. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune.

30. Tužitelj ističe da se zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Nadalje, tužitelj napominje da se što se tiče ovog konkretnog parničnog postupka da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

31. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja tužitelj ukazuje da odredba čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 79/07.) koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj ističe da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli iz ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru sastavio, te tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

32. Glede navedenoga valja ukazati kao je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji niti neće niti pokušavati dokazati suprotno.

33. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti s jedne strane te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, s druge. Tuženik je nedvojbeno raspolagao stručnim znanjem koje tužitelj u odnosu na valutnu klauzulu nije prezentirao, dakle, po pitanju valutne klauzule u ugovoru o njima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što će biti vidljivo iz financijsko- knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima, pa tužitelj smatra da je osnovan tužbeni zahtjev iz toč. 1. tužbenog zahtjeva.

34. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, a što pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je preplatilo sve uplate koje su izvršene preko ugovorenog tečaja kune spram švicarskog franaka na dan isplate. Tužitelj ne zna koji je iznos predmetne preplate s obzirom na utvrđenje ništenosti valutne klauzule u CHF a koji iznos predlažemo da se utvrdi u vještačenju koje će se provesti u ovom predmetu. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

35. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

36. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj predlaže provođenje financijskoknjigovodstvenog vještačenja na okolnosti koje predlaže u tužbi.

37. Tužitelj u tužbi i u tijeku postupka, tvrdi da su ništetni troškovi za obradu kredita. Istu tvrdnju tužitelj objašnjava na način da je u članku 35. Zakona o leasingu (N.N. 135/2006) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora o leasingu, propisano je “Ugovorom o leasingu obvezuje se davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.” U članku 269. stavak 1. ZOO propisano je ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je u stavku 2. propisano ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO propisano kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. U Zakonu o leasingu ne postoji odredba o plaćanju naknade za odobrenje, predmetna naknada je očito suprotna svrsi ugovora o leasingu koja je ustanovljena u gore navedenom članku 35. Zakona o leasingu, te je zbog toga zbog toga predmetna naknada, sukladno članku 6. ZOO-a zabranjena, dakle sukladno članku 322. ZOO-a ništetna.

38. Tužitelj navodi da članak 6. Ugovora o lesingu glasi: “trošak obrade neto/bruto:

852,68/1.040,27 CHF”, ali da tuženik u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kredita nije objasnio parametre koji utječu na visinu predmetne troškove i što konkretno u predmetne troškove ulazi. Predmetna ugovorna odredbe je nedvojbeno nepoštena, jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivne i ničime u stvarnosti odredive troškove za nešto neodređeno i neodredivo.

39. Tuženik nije teoretski imao neki trošak vezano uz predmetni ugovor, niti je igdje u ugovoru navedeno da ima bilo kakav trošak, tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade kredita, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao bilo kakav gubitak na ime rizika poslovanja zbog kredita tužitelja, te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi omogućio dodatnu naplatu fiktivne naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Ova ugovorna odredba je u ugovoru stavljena u sklopu unaprijed formuliranog obrasca, tipskog ugovora, koji je pripremio tuženik o čijem sadržaju na niti jedan način tužitelj nije mogao utjecati samo kako bi tuženik dodatno od tužitelja naplatio naknadu za sklapanje ugovora koju već naplaćuje sa samim ugovornim kamatama temeljem koje su stvari cijena ugovora.

40. Tužitelj naglašava da je prema sudskoj praksi, kao i stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. godine i Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, broj 123/16) iz predmeta „Potrošač” cijena kredita je upravo kamata koju banka zaračunava svojim korisnicima kredita, a ne naknada za odobravanje kredita. Navedena praksa što se tiče ugovora o kreditu se isto tako može primijeniti i na ugovor o leasingu.

41. Tužitelj navodi da je i predmetnom ugovornom odredbom došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz ugovora, jednom sa predmetnom naknadom i drugi puta sa redovnim kamatama temeljem ugovora.

42. Predmetna naknada činila je nadoknađivanje dijelova iznosa kamate koje je prema ugovoru tuženik treba dobiti do kraja njegovog trajanja, pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je suprotna odredbi članka 35. Zakona o leasingu, kao i članku 6. ZOO-a, te nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tužitelj kao korisnik nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ta odredba je ništetna po članku 322. ZOO-a, u svezi sa člankom 6. ZOO-a, jer je suprotna svrsi ugovora o kreditu koja je ustanovljena u članku 35. Zakona o leasingu, a prema članku 323. ZOO posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Sukladno članku 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno članku 1115. ZOO nepošten stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

43. Konačno, sukladno presudama Suda EU svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrđeno je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću. Imajući u vidu da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu sa nepoštenim ništetnim odredbama, tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Predmetna naknada je i naplaćena u iznosu od 4.724,67 HRK i to dana 12.05.2008. godine. Na okolnost kada je i u kojem točno iznosu naplaćena ta naknada je predloženo vještačenje kako je navedeno u na kraju točke 5. ove tužbe.

44. Nadalje, s obzirom da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao obrtnik, a ne kao fizička osoba tj. potrošač, ima se primijeniti veća stopa zakonskih zateznih kamata, kao između trgovaca.

45. Sukladno navedenom, tužitelj predlaže da sud donese presudu:

„I.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

II.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 52.348,18 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

5.22 HRK tekuće od dana 06/06/2008 godine pa do isplate

22.62 HRK tekuće od dana 01/07/2008 godine pa do isplate

40.82 HRK tekuće od dana 03/10/2008 godine pa do isplate

173.56 HRK tekuće od dana 03/11/2008 godine pa do isplate

100.43 HRK tekuće od dana 10/12/2008 godine pa do isplate

222.16 HRK tekuće od dana 10/01/2009 godine pa do isplate

219.54 HRK tekuće od dana 10/02/2009 godine pa do isplate

296.97 HRK tekuće od dana 10/03/2009 godine pa do isplate

200.74 HRK tekuće od dana 10/04/2009 godine pa do isplate

194.36 HRK tekuće od dana 11/05/2009 godine pa do isplate

171.69 HRK tekuće od dana 10/06/2009 godine pa do isplate

197.95 HRK tekuće od dana 08/07/2009 godine pa do isplate

162.08 HRK tekuće od dana 10/08/2009 godine pa do isplate

187.82 HRK tekuće od dana 09/09/2009 godine pa do isplate

158.68 HRK tekuće od dana 10/10/2009 godine pa do isplate

175.81 HRK tekuće od dana 10/11/2009 godine pa do isplate

172.01 HRK tekuće od dana 10/12/2009 godine pa do isplate

231.42 HRK tekuće od dana 13/01/2010 godine pa do isplate

259.85 HRK tekuće od dana 13/02/2010 godine pa do isplate

247.58 HRK tekuće od dana 04/03/2010 godine pa do isplate

292.32 HRK tekuće od dana 10/04/2010 godine pa do isplate

339.90 HRK tekuće od dana 10/05/2010 godine pa do isplate

354.78 HRK tekuće od dana 12/06/2010 godine pa do isplate

461.90 HRK tekuće od dana 10/07/2010 godine pa do isplate

382.67 HRK tekuće od dana 10/08/2010 godine pa do isplate

542.02 HRK tekuće od dana 07/09/2010 godine pa do isplate

158.22 HRK tekuće od dana 11/10/2009 godine pa do isplate

499.84 HRK tekuće od dana 10/11/2010 godine pa do isplate

578.00 HRK tekuće od dana 09/12/2010 godine pa do isplate

703.38 HRK tekuće od dana 10/01/2011 godine pa do isplate

619.19 HRK tekuće od dana 08/02/2011 godine pa do isplate

614.41 HRK tekuće od dana 05/03/2011 godine pa do isplate

571.18 HRK tekuće od dana 02/04/2011 godine pa do isplate

684.25 HRK tekuće od dana 11/05/2011 godine pa do isplate

819.92 HRK tekuće od dana 06/06/2011 godine pa do isplate

751.58 HRK tekuće od dana 05/07/2011 godine pa do isplate

1,126.85 HRK tekuće od dana 04/08/2011 godine pa do isplate

1,104.43 HRK tekuće od dana 03/09/2011 godine pa do isplate

791.52 HRK tekuće od dana 06/10/2011 godine pa do isplate

804.72 HRK tekuće od dana 05/11/2011 godine pa do isplate

773.79 HRK tekuće od dana 07/12/2011 godine pa do isplate

828.32 HRK tekuće od dana 04/01/2012 godine pa do isplate

887.32 HRK tekuće od dana 03/02/2012 godine pa do isplate

891.33 HRK tekuće od dana 07/03/2012 godine pa do isplate

861.01 HRK tekuće od dana 07/04/2012 godine pa do isplate

885.57 HRK tekuće od dana 08/05/2012 godine pa do isplate

910.51 HRK tekuće od dana 05/06/2012 godine pa do isplate

878.99 HRK tekuće od dana 06/07/2012 godine pa do isplate

882.10 HRK tekuće od dana 08/08/2012 godine pa do isplate

835.02 HRK tekuće od dana 10/09/2012 godine pa do isplate

844.35 HRK tekuće od dana 09/10/2012 godine pa do isplate

872.24 HRK tekuće od dana 05/11/2012 godine pa do isplate

872.00 HRK tekuće od dana 10/12/2012 godine pa do isplate

886.98 HRK tekuće od dana 07/01/2013 godine pa do isplate

833.14 HRK tekuće od dana 05/02/2013 godine pa do isplate

831.70 HRK tekuće od dana 08/03/2013 godine pa do isplate

861.30 HRK tekuće od dana 03/04/2013 godine pa do isplate

20,107.55 HRK tekuće od dana 10/04/2013 godine pa do isplate

III.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora.

IV.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 4.724,65 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.05.2008. godine pa do isplate i po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

V.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], E plati troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.“

46. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu osporava osnovanost svih istaknutih prigovora tuženika, a sve kao u podnesku tužitelja od 28.09.2022., gdje tužitelj svoje činjenično i pravno viđenje detaljno obrazlaže. Osporava osnovanost svih prigovora, a posebice onoga o nastupanju zastare potraživanja tužitelja, kao i osporavanje ništetnosti odredbi o ugovoranju valutne klauzule u CHF, kao i ništetnosti odredbe o troškovima obrade kredita iz čl. 6. Ugovora. Tužitelj napominje da je ključna odredba u samom mehanizmu ugovora odredba o valutnoj klauzulu u švicarskom franku, koja je klauzula upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak, jer je tuženik ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a i preko nje u ugovor, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO- a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

47. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku uz pomoć putem glavnice koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao, faktički uspori otplatu glavnice, a samim time na duži vremenski period, a tim i za veći novčani iznos, obveže tužitelja na plaćanje novčanih sredstava tuženiku.

48. Kada se ovaj mehanizam ugovora sa nepoštenom odredbom stavio u funkciju na način da se taj element kontinuirano mijenja odnosno povećava, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03 i čl. 96. st. 1. ZZP 07. Povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do povećanja anuiteta, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Tužitelj navodi da je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je tužitelj s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora, a tuženik tužitelju nije prezentirao nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti prezentirali kao najbolji i najpovoljniji način.

49. Na opisani način je od strane banke izostalo potpuno informiranje, jer tužitelj nije dobio valjanu informiranu odluku o kreditu koji diže već mu je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike pa tako i tužitelja CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju.

50. Nadalje, tuženik je u to vrijeme tuženik tvrdio da je tužitelja kreditno nesposoban za kredit u kunama i za kredit u eurima, a da je istodobno kreditno sposoban za kredit u švicarskim francima, a upravo je tuženik sam prema svojim kriterijima određivao da li je korisnik kredita kreditno sposoban.

51. Tužitelj navodi da tuženik kao profesionalac mora ulagati u svom poslovanju pažnju dobrog stručnjaka, na što ga obvezuje i članak 18. ZOO/78 (članak. 10 ZOO/05), a da predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno u člancima 142. i 143. ZOO/78 (članak 295 i 296 ZOO/05), jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi, pa slijedom navedenog, tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, a da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ž i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud.

52. Tužitelj napominje da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) odnosno sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019), te se tužitelj poziva i na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, kao i odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 odnosno čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/14 u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka, te se poziva i na odredbu čl. 84. ZZP-a. Tužitelj, u konačnici, ovim svojim podneskom navodi da kako bi se svi činjenični navodi tužitelja utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti navedene u tužbi.

53. Nakon financijskog vještačenja, tužitelj svojim podneskom od 17.06.2024. godine, navodi da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka od svibnja 2024. godine, te tužitelj uređuje tužbeni zahtjev sukladno vještačenju, dodaje se točka V. tužbenog zahtjeva kojim se traži povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita po vještačenju, dok prijašnja točka V postaje točka VI., pa predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

II.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 6.721,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,59 EUR tekuće od dana 3.10.2008. godine pa do isplate

33,72 EUR tekuće od dana 3.11.2008. godine pa do isplate

13,34 EUR tekuće od dana 10.12.2008 godine pa do isplate

32,39 EUR tekuće od dana 10.1.2009. godine pa do isplate

34,38 EUR tekuće od dana 10.2.2009. godine pa do isplate

43,27 EUR tekuće od dana 10.3.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 10.4.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 11.5.2009. godine pa do isplate

26,02 EUR tekuće od dana 10.6.2009. godine pa do isplate

27,70 EUR tekuće od dana 8.7.2009. godine pa do isplate

25,51 EUR tekuće od dana 10.8.2009. godine pa do isplate

29,35 EUR tekuće od dana 9.9.2009. godine pa do isplate

25,45 EUR tekuće od dana 10.10.2009 godine pa do isplate

26,76 EUR tekuće od dana 10.11.2009 godine pa do isplate

25,99 EUR tekuće od dana 10.12.2009 godine pa do isplate

31,63 EUR tekuće od dana 13.1.2010. godine pa do isplate

35,61 EUR tekuće od dana 13.2.2010. godine pa do isplate

34,28 EUR tekuće od dana 4.3.2010. godine pa do isplate

40,09 EUR tekuće od dana 10.4.2010. godine pa do isplate

45,40 EUR tekuće od dana 10.5.2010. godine pa do isplate

49,60 EUR tekuće od dana 12.6.2010. godine pa do isplate

59,79 EUR tekuće od dana 10.7.2010. godine pa do isplate

50,05 EUR tekuće od dana 10.8.2010. godine pa do isplate

71,54 EUR tekuće od dana 7.9.2010. godine pa do isplate

62,32 EUR tekuće od dana 11.10.2010. godine pa do isplate

65,96 EUR tekuće od dana 10.11.2010. godine pa do isplate

76,29 EUR tekuće od dana 9.12.2010. godine pa do isplate

92,25 EUR tekuće od dana 10.1.2011. godine pa do isplate

80,91 EUR tekuće od dana 8.2.2011. godine pa do isplate

80,37 EUR tekuće od dana 5.3.2011. godine pa do isplate

75,63 EUR tekuće od dana 2.4.2011. godine pa do isplate

89,65 EUR tekuće od dana 11.5.2011. godine pa do isplate

107,67 EUR tekuće od dana 6.6.2011. godine pa do isplate

98,77 EUR tekuće od dana 5.7.2011. godine pa do isplate

144,38 EUR tekuće od dana 4.8.2011. godine pa do isplate

147,49 EUR tekuće od dana 3.9.2011. godine pa do isplate

105,94 EUR tekuće od dana 6.10.2011. godine pa do isplate

107,95 EUR tekuće od dana 5.11.2011. godine pa do isplate

101,50 EUR tekuće od dana 7.12.2011. godine pa do isplate

110,89 EUR tekuće od dana 4.1.2012. godine pa do isplate

117,13 EUR tekuće od dana 3.2.2012. godine pa do isplate

116,67 EUR tekuće od dana 7.3.2012. godine pa do isplate

113,50 EUR tekuće od dana 7.4.2012. godine pa do isplate

116,19 EUR tekuće od dana 8.5.2012. godine pa do isplate

119,08 EUR tekuće od dana 5.6.2012. godine pa do isplate

115,66 EUR tekuće od dana 6.7.2012. godine pa do isplate

116,43 EUR tekuće od dana 8.8.2012. godine pa do isplate

109,69 EUR tekuće od dana 10.9.2012. godine pa do isplate

109,99 EUR tekuće od dana 9.10.2012. godine pa do isplate

115,35 EUR tekuće od dana 5.11.2012. godine pa do isplate

114,71 EUR tekuće od dana 10.12.2012. godine pa do isplate

116,60 EUR tekuće od dana 7.1.2013. godine pa do isplate

109,23 EUR tekuće od dana 5.2.2013. godine pa do isplate

109,81 EUR tekuće od dana 8.3.2013. godine pa do isplate

115,53 EUR tekuće od dana 3.4.2013. godine pa do isplate

2.638,22 EUR tekuće od dana 10.4.2013. godine pa do isplate

i po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora.

kamatama tekućim od 12.05.2008. godine pa do isplate i po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 277,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.05.2008. godine pa do isplate i po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

VI.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], E plati troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“

54. Tužitelj svojim podneskom od 27.08.2024. godine navodi da su neosnovani svi navodi iz podnesaka tuženika od 08.08.2024. godine, kao i tijekom cijelog spora, nisu osnovani i nemaju veze sa Zakon o obveznim odnosima (dalje ZOO). Tužitelj i nadalje osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora. Posebno ističe tužitelj da aktivna legitimacija tužiteljice u ovoj pravnoj stvari nije sporna, jer je notorno da je vlasnik OPG-a obrtnik, te da je nositelj svih prava i obveza za obrtnika upravo njegov vlasnik, ovdje tužitelj, a ako tuženik tvrdi da tužitelj nije vlasnik obrta koji je potpisao ugovor o financijskom leasingu od 12.05.2008. godine, nego da je netko drugi vlasnik, neka to tuženik i dokaže. Ključna odredba u samom mehanizmu ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzulu u švicarskom franku, koja je klauzula upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak, a tuženik je ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a i preko nje u ugovor, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Ponavlja svoje ranije navode o nepoštenoj odredbi koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati, gdje se u prvim godinama otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku uz pomoć putem glavnice koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao, faktički uspori otplatu glavnice, a samim time na duži vremenski period, a tim i za veći novčani iznos, obveže tužitelja na plaćanje novčanih sredstava tuženiku.

55. Kada se ovaj mehanizam ugovora sa nepoštenom odredbom stavio u funkciju na način da se taj element kontinuirano mijenja odnosno povećava, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja.

56. Povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do povećanja anuiteta, a takav ugovorni mehanizam je ništetan prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

57. Tužitelj navodi da je leasing u švicarskim francima prikazan kao izuzetno siguran, jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj tzv. „kreditno“ sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike pa tako i tužitelja CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju.

58. Smatramo da je bitno za naglasiti da je isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li korisnik kreditno sposoban.

59. Tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

0,59 EUR tekuće od dana 3.10.2008. godine pa do isplate

33,72 EUR tekuće od dana 3.11.2008. godine pa do isplate

13,34 EUR tekuće od dana 10.12.2008 godine pa do isplate

32,39 EUR tekuće od dana 10.1.2009. godine pa do isplate

34,38 EUR tekuće od dana 10.2.2009. godine pa do isplate

43,27 EUR tekuće od dana 10.3.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 10.4.2009. godine pa do isplate

28,79 EUR tekuće od dana 11.5.2009. godine pa do isplate

26,02 EUR tekuće od dana 10.6.2009. godine pa do isplate

27,70 EUR tekuće od dana 8.7.2009. godine pa do isplate

25,51 EUR tekuće od dana 10.8.2009. godine pa do isplate

29,35 EUR tekuće od dana 9.9.2009. godine pa do isplate

25,45 EUR tekuće od dana 10.10.2009 godine pa do isplate

26,76 EUR tekuće od dana 10.11.2009 godine pa do isplate

25,99 EUR tekuće od dana 10.12.2009 godine pa do isplate

31,63 EUR tekuće od dana 13.1.2010. godine pa do isplate

35,61 EUR tekuće od dana 13.2.2010. godine pa do isplate

34,28 EUR tekuće od dana 4.3.2010. godine pa do isplate

40,09 EUR tekuće od dana 10.4.2010. godine pa do isplate

45,40 EUR tekuće od dana 10.5.2010. godine pa do isplate

49,60 EUR tekuće od dana 12.6.2010. godine pa do isplate

59,79 EUR tekuće od dana 10.7.2010. godine pa do isplate

50,05 EUR tekuće od dana 10.8.2010. godine pa do isplate

71,54 EUR tekuće od dana 7.9.2010. godine pa do isplate

62,32 EUR tekuće od dana 11.10.2010. godine pa do isplate

65,96 EUR tekuće od dana 10.11.2010. godine pa do isplate

76,29 EUR tekuće od dana 9.12.2010. godine pa do isplate

92,25 EUR tekuće od dana 10.1.2011. godine pa do isplate

80,91 EUR tekuće od dana 8.2.2011. godine pa do isplate

80,37 EUR tekuće od dana 5.3.2011. godine pa do isplate

75,63 EUR tekuće od dana 2.4.2011. godine pa do isplate

89,65 EUR tekuće od dana 11.5.2011. godine pa do isplate

107,67 EUR tekuće od dana 6.6.2011. godine pa do isplate

98,77 EUR tekuće od dana 5.7.2011. godine pa do isplate

144,38 EUR tekuće od dana 4.8.2011. godine pa do isplate

147,49 EUR tekuće od dana 3.9.2011. godine pa do isplate

105,94 EUR tekuće od dana 6.10.2011. godine pa do isplate

107,95 EUR tekuće od dana 5.11.2011. godine pa do isplate

101,50 EUR tekuće od dana 7.12.2011. godine pa do isplate

110,89 EUR tekuće od dana 4.1.2012. godine pa do isplate

117,13 EUR tekuće od dana 3.2.2012. godine pa do isplate

116,67 EUR tekuće od dana 7.3.2012. godine pa do isplate

113,50 EUR tekuće od dana 7.4.2012. godine pa do isplate

116,19 EUR tekuće od dana 8.5.2012. godine pa do isplate

119,08 EUR tekuće od dana 5.6.2012. godine pa do isplate

115,66 EUR tekuće od dana 6.7.2012. godine pa do isplate

116,43 EUR tekuće od dana 8.8.2012. godine pa do isplate

109,69 EUR tekuće od dana 10.9.2012. godine pa do isplate

109,99 EUR tekuće od dana 9.10.2012. godine pa do isplate

115,35 EUR tekuće od dana 5.11.2012. godine pa do isplate

114,71 EUR tekuće od dana 10.12.2012. godine pa do isplate

116,60 EUR tekuće od dana 7.1.2013. godine pa do isplate

109,23 EUR tekuće od dana 5.2.2013. godine pa do isplate

109,81 EUR tekuće od dana 8.3.2013. godine pa do isplate

115,53 EUR tekuće od dana 3.4.2013. godine pa do isplate

2.638,22 EUR tekuće od dana 10.4.2013. godine pa do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III.) Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 od 12.05.2008. godine koji su sklopili OBITELJSKO

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao primatelj leasinga i tuženik OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb, u dijelu u kojem je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora.

IV.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 627,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.05.2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V.) Nalaže s tuženiku, OTP Leasing d.d. OIB: 23780250353, Petrovaradinska 1, 10 000 Zagreb da tužitelju, EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 277,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.04.2013. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

60. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis, te na te troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

61. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te ističe da je tužitelj predmetni ugovor o financijskom leasingu sklopio kao trgovac te je stoga temelj tužbe proistekao iz trgovačkog ugovora stranaka, i to ugovor upravo iz djelatnosti tuženika, pa je stoga temeljem čl. 34. b, st. 1. toč. 1. ZPP-a propisana nadležnost trgovačkog suda i to Trgovačkog suda u Zagrebu, pa predlaže da se sud oglasi stvarno nenadležnim te predmet uputi stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu.

62. U nastavku tuženik osporava navode iz tužbe kao i sam tužbeni zahtjev, i to u pogledu pravne osnove, a podredno i u pogledu visine. Tuženik navodi kako tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o financijskom leasingu br. 1002894 u dijelu kojim se ugovara valutna klauzula vezana uz CHF i dio odredbi kojim je ugovorena obveza primatelja leasinga da plati troškove obrade ugovora te traži isplatu iznosa od 52.348,18 kn na ime preplate zbog povećanja tečaja te iznos od 4.724,65 kn na ime troškova obrade ugovora.

63. Tuženik ističe kako je ugovor o financijskom leasingu br. 1002894 sklopio ovdje tuženik kao davatelj leasinga i OBITELJSKO POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO ORLOVIĆ MARINKA, vlasnik EM kao primatelj leasinga. Slijedom iznesenog, tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja.

64. Tuženik inzistira da sam tužitelj u tužbi tvrdi kako je ugovor o financijskom leasingu br. 1002894 sklopio kao obrtnik s ovdje tuženikom, dakle ne kao fizička osoba potrošač već kao trgovac, pa da samim time i ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 koji je predmet ovog postupka ne predstavlja potrošački ugovor već isti predstavlja trgovački ugovor. Ponovno napominje da navedeno ne bi trebalo biti sporno budući da je i sam tužitelj u tužbi izričito naveo da se ne radi o potrošačkom ugovoru već o trgovačkom ugovoru, pa tuženik navodi kako među strankama nije sporno da ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 ne predstavlja potrošački ugovor, smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na utvrđenja iz kolektivnih sporova koje se odnose na potrošače.

65. Navedeno je u suprotnosti sa člankom 502.c Zakona o parničnom postupku kao i sa smislom navedenih sporova, budući da isti pružaju zaštitu isključivo potrošačima odnosno isti ne pružaju zaštitu osobama koje nisu potrošači a što tužitelj evidentno nije, jer članak 502.c Zakona o parničnom postupku izrijekom propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

66. Također članak 502. a st. 1. propisuje: „Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.“ Kako je predmetne kolektivne tužbe pokrenuo Potrošač-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, navedene udruge štite prava potrošača i samo se potrošači mogu na njih pozivati, pa se time tužitelj koji je sklopio ugovor o leasingu kao trgovac se ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda a sve sukladno čl. 502. ZPP-a. Kako udruge potrošača koje su pokrenule navedene kolektivne sporove ne štite interese pravnih osoba, pa se samim time oni ne mogu pozivati na utvrđenja iz navedenih sporova, a uz to, navedeni kolektivni sporovi se nikada nisu vodili protiv ovdje tuženika, već protiv osam banaka, pa se tužitelj odnosu na tuženika ne može pozivati na utvrđenja koja su u navedenim postupcima utvrđena budući da tuženik nije bio stranka postupka te kao takav nije vezan navedenom presudom.

67. Tuženik ističe da se navedene presude ne bi primjenjivale na ovaj spor čak i u slučaju da je tužitelj potrošač, a da je tuženik bio stranka navedenih sporova (a što nesporno nije bio), a sve iz razloga, jer predmet navedenih sporova nisu bili ugovori o leasingu, već ugovori o kreditu, koji se bitno razlikuju i koji su regulirani u potpunosti različitim pravnim propisima.

68. Slijedom iznesenog, tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan pa tuženik isti predlaže odbiti nakon provedenog postupka.

69. Također činjenica da tužitelj više nije nositelj OPG nije od utjecaja, budući da je za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbama ugovora bitan trenutak sklapanja ugovora, a ne stanje u trenutku podnošenja tužbe. S tim u vezi napominjemo kako se tužitelj ne može pozivati ni na Zakon o zaštiti potrošača kada isti, u trenutku sklapanja ugovora nije bio potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji Zakon u čl. 5. st. 1., toč. 15 potrošača definira kao „svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Dakle pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača u situaciji kada isti evidentno nije potrošač u potpunosti je promašeno.

70. Neovisno o već navedenom, tuženik ističe kako je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisana valutna klauzula te je ugovaranje iste u potpunosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima te kao takva ista ne može biti predmet ispitivanja ništetnosti u trgovačkim ugovorima. S tim u vezi, tuženik navodi da je upravo na tužitelju teret dokaza, a ne na tuženiku, a tužitelj nije ni pokušao dokazati ni jednu od tvrdnji koje su navedene u tužbi.

71. U odnosu na tužiteljevo osporavanje prava na naknadu za obradu kredita s pozivom na odredbu čl. 269. ZOO-a kao da je ista neodređena, tuženik ističe kako je naknada određena i to čl. 6. Ugovora o financijskom leasingu broj 1002894 u iznosu od neto 852,68 odnosno bruto 1.040,27 CHF, dakle nema govora o neodređenosti naknade za obradu kredita, te da je nejasno zašto tužitelj smatra da je navedena odredba suprotna svrsi ugovora o leasingu odnosno navedeno tužitelj uopće nije obrazložio, kao i da je još manje jasno zašto smatra da je navedena odredba ništetna, jer nije predviđena Zakonom o leasingu. Naime navedena odredba bi eventualno bila ništetna da je zabranjena Zakonom o leasingu, a što evidentno nije.

72. Tuženik navodi da tužitelj kao razlog ništetnosti ponovno upotrebljava terminologiju iz Zakona o zaštiti potrošača, odnosno ponovno zahtjeva zaštitu koja pripada potrošaču, unatoč činjenici da je nesporno da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bio potrošač. Tako tužitelj smatra da je navedena odredba nepoštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što je razlog za ništetnost koju predviđa Zakon o zaštiti potrošača u članku 53. istog Zakona, kao što smatra i da je na taj način nastala velika neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što se također primjenjuje isključivo temeljem Zakona o zaštiti potrošača, dakle isto je u potpunosti neprimjenjivo na ovaj slučaj, a tuženik naglašava da je svako pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača neosnovano.

73. Konačno tužitelj se izrijekom poziva na presude suda EU pod posl.br. C- 84/2019 i C-224/199 koje su u potpunosti neprimjenjive i to iz dva razloga, prvi iz razloga što se odnose na potrošače, a drugi iz razloga jer se odnose na ugovore o kreditu. Tuženik opetovano navodi da se ovdje radi o ugovoru o leasingu, koji je različit od ugovora o kreditu te da su regulirani različitim zakonima.

74. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe kako tužitelj nije obrazložio kako je došao do utuženih iznosa pa prigovaramo visini u cijelosti.

75. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbi zanemaruje činjenicu da je ugovor sklopljen još 2008.g. te da su svi rokovi zastare prošli, prvenstveno zastara prava tužitelja vezana uz predmetni ugovor, a zatim, nesporno je da je većina spornih uplata izvršena prije više od tri godine, a čl. 228 ZOO-a jasno propisuje da „Međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine“, a čak i da se i primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (a koji se, ponavljamo, ne može primjenjivati zbog odredbi ZOO o trgovačkim ugovorima), jasno je da su cjelokupni iznosi u zastari budući da je zadnji anuitet po istom kreditu naplaćen u 2013. godini, posve je jasno kako je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari, pa tuženik ističe prigovor zastare.

76. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove predmetnog parničnog postupka.

77. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod svojih ranije istaknutih navoda iz odgovora na tužbu, kao i svih svojih ranije istaknutih prigovora, a podneskom od 24.11.2022. godine očituje se na podnesak tužitelja od 22.09.2022. godine, te ističe posebno prigovor nedostatka aktivne legitimacije i pogrešne pasivne legitimacije, jer da tužitelj u tužbi uporno ponavlja kako je tuženik banka, a što pokazuje promašenost cjelokupne tužbe. Tuženik ponavlja da je tuženik leasing društvo, a što proizlazi i iz sudskog registra kao i samog naziva tuženika, te je predmet ovog spora leasing vozila te samim time sva argumentacija koju tužitelj ističe, odnosi se na banke, pa se samim time ne primjenjuje i na leasing. Tuženik citira navode tužitelja kojima obrazlaže osnovanost svojih prigovora. U ovom slučaju je tuženik uzeo u leasing vozilo od tuženika, a ne kredit te je dužan mjesečno plaćati naknadu za navedeno vozilo, a u slučaju raskida je dužan vratiti vozilo, te je to jedna od razlika između ugovora o kreditu i ugovora o leasingu. U ovom slučaju tužitelj je kao primatelj leasinga uzeo vozilo u leasing, a tuženik je davatelj leasinga, ne kredita, pa da su neosnovani time navodi tužitelja o navodnoj neravnoteži u tom ugovornom odnosu.

78. Također, svi argumenti koje tužitelj uporno ponavlja odnose se na potrošačke kredite, a ovdje se radi o trgovačkom ugovoru i to o trgovačkom ugovoru o leasingu. Tako se tužitelj uporno poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji se već po samom nazivu primjenjuje na potrošačke ugovore i na potrošače.

79. Tuženik opetovano ističe kako tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije bio potrošač te se u predmetnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, a tužiteljevo citiranje sudske prakse koja se odnosi na kredite, kao i pozivanje na zakonodavstvo koje se odnosi na potrošače nije u nikakvoj vezi s predmetnom ovog spora.

80. Tuženik ističe kako ostaje kod svih već ranije iznesenih prigovora iz odgovora na tužbu, posebno prigovora zastare, te predlaže sudu da nakon provedenog postupka odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog parničnog postupka.

81. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 08.08.2024. godine, očituje se na samo financijsko vještačenje odnosno nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze na način da osporava isto, te to svoje osporavanje obrazlaže ovim podneskom. Tuženik ponavlja svoje ranije iznesene prigovore, te predlaže sudu, nakon dopune vještačenja, da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Tuženik osporava da bi se u konkretnom slučaju mogla primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača „Franak“.

82. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te dopunsko usmeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. na prigovore i prijedlog tuženika, te na prijedlog tužitelja je pismeno dopunski se očitovao isti financijski vještak na ranije istaknute prigovore tuženika, koje je ranije i usmeno obrazložio pred ovim sudom, saslušana je tužiteljica kao stranke, te je dopunski saslušana tužiteljica osobno kao stranka, pa kako nakon ovako provedenog postupka, stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

83. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I., II., III., IV., V. i VI. izreke ove presude.

84. Nije sporno da je sklopljen utuženi ugovor, kao i da je imao valutnu klauzulu u CHF, te da je imao određenu obvezu korisnika kredita da plati tuženiku naknadu za obradu kredita kao što je navedeno u čl. 6. Ugovora.

85. Među strankama je sporno da li je tužiteljica aktivno legitimirana, da li je potrošač, osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara njezinih novčanih potraživanja, da li su ništetne ugovorne odredbe na koje upire u svojoj tužbi i tijeku ovog postupka, da li se radi o ugovoru o kreditu ili leasingu, koje se zakonske odredbe imaju primijeniti, da li je tuženik pasivno legitimiran, obzirom da nije banka, da li je tuženik bio savjestan u svom poslovanju u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te da li se na konkretan slučaj mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača „Franak“, te da li se kod utvrđivanja visine potraživanja tužitelja trebaju u obzir uzeti i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćeno, te da li je osnovano protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijskog vještačenja, kao i pasivna legitimacija tuženika u ovoj pravnoj stvari.

86. Sud je utvrdio da se radi o Ugovoru o lesingu u konkretnom slučaju, da je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i obveza plaćanja naknade od strane korisnika kredita tuženiku, a prema odredbi čl. 6. Ugovora. Sud je utvrdio da se ne radi o trgovačkom ugovoru, kako to netočno navodi tužitelj, kao što neosnovano prigovara tuženik, pa da slijedom ovog utvrđenja postoji stvarna nadležnost ovog suda. Naime, prema pozitivnim propisima, kao i ustaljenoj sudskoj praksi, sud je utvrdio da je tužiteljica kao fizička osoba neraskidivo vezana s OPG-om koji je bio ugovorna strana u predmetnom ugovoru o leasingu, kao korisnik istog leasinga za vozilo, pa tako navodi i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju broj gr1 228/2023-2 od dana 21. kolovoza 2021. godine.

87. Zakon o poljoprivredi uvodi novi organizacijski oblik – samoopskrbno poljoprivredno gospodarstvo koje je definirano u čl. 3. st. 1. toč. B ZOP-a, a kojim je određeno da je samoopskrbno poljoprivredno gospodarstvo fizička osoba (kao ovdje tužiteljica) poljoprivrednik, koja se za osobne potrebe bavi poljoprivredom u okviru korištenja prirodnih bogatstava zemlje i prodajom, odnosno, zamjenom od tih djelatnosti dobivenih proizvoda u neprerađenom stanju, uključujući prodaju znanja i vještina članova kućanstva i ekonomska veličina gospodarstva je manja ili jednaka iznosu od 3.000,00 EUR. Dakle, fizičkoj osobi, poljoprivredniku, ovdje tužiteljici, obavljanje gospodarske djelatnosti nije glavna djelatnost. Tužitelj kao nositelj samoopskrbnog gospodarstva nije trgovac, jer u smislu odredbi ZID ZTD, ZID ZT, ZT i ZTD nije registriran za obavljanje kupnje i prodaje robe i/ili pružanje usluga u trgovini niti je osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom roba ili pružanja usluga na tržištu, a ni gospodarsku djelatnost ne obavlja samostalno u skladu s propisima o obrtu i nije upisan u sudskom registru.

88. Treba napomenuti da postupak upisa poljoprivrednog gospodarstva i izdavanje rješenja o upisu u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava vrši Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (čl. 3. st. 1. Pravilnika o upisu poljoprivrednih gospodarstava).

89. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da tužitelj netočno navodi da bi OPG bio obrt, jer on to nije, kao i što tuženik netočno navodi da bi se radilo o nadležnosti trgovačkog suda, obzirom da prema utvrđenju ovog suda tužiteljica koja samostalno zastupa svoj OPG nije obuhvaćena odredbom čl. 34.b točka 1. ZPP-a, te se radi ovdje o nadležnosti ovog općinskog suda kao stvarno i mjesno nadležnog.

90. Sud je saslušao tužiteljicu osobno kao stranku i dopunski je saslušao osobno kao stranku, pa je tako sud utvrdio da tužiteljica koje je rođena 1970., radnica u proizvodnji, da je ranije prije sklapanja ugovora o spornom kreditu imala sam račun u OTP banci i njenim pravnim prednicima. Ugovor o kreditu sam sklopila s tuženikom za kupnju vozila Opel Astra. Vozilo mi je trebalo za moj OPG. Kada je izabrala auto rekla sam da joj treba kredit da ga platim i tada su joj rekli da postoji mogućnost da preko leasinga uzmem auto i da ga otplaćujem, a u slučaju da ga neću moći otplaćivati da će leasing uzeti auto. Sklopila je sporni Ugovor o leasingu, a taj Ugovor je bio vezan uz valutu CHF. Nisu joj ponudili Ugovor u drugim valutama, primjerice kune ili EUR, već su joj samo ponudili Ugovor vezan uz CHF i rekli su joj da je to najsigurnija valuta.

91. Dali su tužiteljici Otplatni plan i u početku joj se činilo kao da je sve u redu, dok nije nenormalno narasla rata u jednom trenutku zbog porasta tečaja CHF u odnosu u kune. Tužiteljica je otišla pitati kod tuženika što se događa, ali su joj rekli da je to tako. Tužiteljica navodi da je ona kredit otplaćivala sama, a da bi ga zatvorila njezin muž je morao podići drugi kredit i još je tužiteljica trebala platiti ulaznu i izlaznu naknadu. Sama ulazna naknada, odnosno obrada kredita je tužiteljicu stajala 1.000,00 CHF.

92. U svom iskazu tužiteljica navodi da joj nitko nije objasnio od čega se točno sastoje obrade kredita, već da se radi o obradi, odnosno zatvaranju kredita. Platila je obje naknade u iznosu koji je tuženik tražio od nje i naglašava da nije mogla utjecati na visinu tih naknada.

93. U iskazu tužiteljica navodi da je nitko nije upozorio, što odgovara na poseban upit suca, da je različit odnos HNB-a prema tečaju EUR od onoga prema CHF u odnosu na kune. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da ju je Ugovor čekao spreman, a ga je ona samo trebala samo potpisati i kod javnog bilježnika solemnizirati, a niti javni bilježnik nije upozorio tužiteljicu na poseban rizik. Ugovor je pročitala prije sklapanja, ali nije mogla utjecati ni na jednu njegovu odredbu koja je sada predmet spora.

94. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je vodila računa o iznosu kredita koji joj je isplaćen i mjesečnom iznosu koji je morala plaćati. Tražila je Ugovor u EUR, no oni su joj rekli da ga ne može dobiti pod tim uvjetima. Ne zna objasniti sudu što je valutna klauzula. Nije inače sklapala Ugovor ni u jednoj stranoj valuti.

95. Sud je iz dopunskog iskaza tužiteljice koji je dala 19.03.2025. godine utvrdio da su podaci tužiteljice kao na ročištu kod ovog suda od dana 04.prosinca 2024.godine, te da ona dopunski iskazuje da ostaje kod svojih ranijih navoda, a poseban upit raspravnog suca iskazuje da njezin OPG više ne postoji. Prestao je postojati prije nekih 5-6 godina, više ne pamti, te da se njezin OPG se bavio proizvodnjom mlijeka što odgovara na pitanje suca.

96. Tužiteljica navodi da joj je bilo povoljnije uzeti leasing za kupnju auta preko OPG. Uzela je vozilo Opel Astra i radilo se o osobnom vozilu. Taj auto je tužiteljici služio za sve što im je trebalo u našem svakodnevnom životu. Na izričito pitanje raspravnog suca odgovara da nisu prevozili mlijeko tim autom, već je dolazila mljekarska cisternama preuzeti mlijeko koje su pomuzli od njihovih krava. Oni nisu ništa vozili tim autom za potrebe njihovih krava, već je služio za njihove osobne potrebe (tužiteljice i njezine obitelji). Muž joj je imao još jedan auto, što je vozilo Iveco, što je teretno vozilo, a taj Iveco je bio staro vozilo. Na poseban upit punomoćnika tužitelja tužiteljica odgovara da ima troje djece te su u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu bili stari 8,10 i 13 godina.

97. Punomoćnik tuženika prigovara da je dopunski iskaz tužiteljice, a obzirom na onaj koji je tužiteljica dana 12. rujna 2024. godine, jer je tada tužiteljica potpuno različito iskazivala o istom činjeničnom stanju, skoro na identična pitanja, a stoga smatra da je današnje saslušanje bilo potpuno nepotrebno, potpuno na iste okolnosti te da današnji iskaz dan u smislu opravdanja tužbenog zahtjeva. Tuženik i dalje ističe neosnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari iz već svih ranije navedenih razloga, cijeneći raniji iskaz tužiteljice u ovom postupku, različit od onog s današnjeg ročišta.

98. Punomoćnik tužitelja navodi da je prema važećoj sudskoj praksi za ocjenu i namjenu kredita te statusa korisnika kredita, odnosna predmeta leasinga bitna pretežita svrha stvari kupljene istim kreditom, odnosno stvari koja je predmet laeasinga kao u ovom slučaju, dok punomoćnik tuženika navodi da je tuženik u ovoj pravnoj stvari prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu imao u vidu namjeru tužiteljice da se sklapa ugovor o leasingu za potrebe OPG-a te da nije sporno da je vodila tužiteljica u svojim poslovnim knjigama predmetno vozilo vodila kao vlasništvo njezinog OPG-a.

99. Punomoćnik tužitelja navodi da prema ugovoru o leasingu korisnik leasinga ne postaje vlasnik predmeta leasinga dok se u cijelosti ne otplati cijeli leasing, a posebno u slučaju financijskog, kao što je ovdje slučaj, pa da slijedom iznesenog, ovo vozilo nije moglo biti vođeno kao vlasništvo OPG-a do isplate samog leasinga i tuženik na okolnost vođenja predmetnog auta u poslovnim knjigama predmetnog OPG-a nije predložio ni dostavio ni jedan dokaz.

100. Punomoćnik tuženika smatra da je tužiteljica vodila predmetni auto kao vlasništvo OPG-a u poslovnim knjigama OPG što proizlazi iz samog ugovora i iskaza tužiteljice.

101. Sud je iskaz tužiteljice u dijelu u kojem objašnjava razloge sklapanja predmetnog kredita o leasingu, kao i način korištenja predmeta leasinga, što je bilo osobno vozilo prihvatio u cijelosti, jer je dan logično, uvjerljivo i iz istog proizlazi da je tužiteljica uzela kao vlasnica OPG-a preko OPG-a predmetno vozilo Opel Astra za potrebe svoje obitelji, jer se radi o osobnom vozilu, i to ne nekom koji bi spadao kategoriju većih vozila, pa bi bilo apsurdno i zamisliti da bi se njima prevozili bilo proizvodi njezina OPG-a (uzgajala je krave i prodavala mlijeko predajući ga na kućnom pragu cisternama mljekarstva), bilo životinje koje je uzgajala, kao niti sijeno ili slično, jer se ne radi o transportnom, već o osobnom vozilu.

102. Sud je iz njezina dopunskog iskaza utvrdila da je životna i uvjerljiva tvrdnja tužiteljice da je uzela Leasing preko OPG-a, jer joj je bilo isto povoljnije. Sud je utvrdio da je pretežna, ili preciznija svrha predmetnog vozila iz ugovora o lesingu bila osobno korištenja za potrebe tužiteljice i njezine obitelji. Navod tuženika kako je on imao u vidu namjeru tužiteljice da se sklapa ugovor o leasingu za potrebe OPG-a, pa se prema utvrđenju ovog suda, postavlja pitanje kako je tuženik imao predodžbu o načinu korištenja malog osobnog vozila za potrebe OPG-a koji uzgaja krave? 103. Ako je tuženik na gubitku što je ugovor sklopio o OPG-om, a ne direktno sa samom tužiteljicom, isto mora dokazati, kao i sve ostale elemente potrebne za utvrđenje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete u nekom drugom postupku. 104. Iz iskaza tužiteljice, danog prvotno, kao i dopunski, sud je utvrdio da tužiteljica koja je bila klijent OTP banke, ne razlikuje banku od ovdje tuženika, kao niti pravno značenje i posljedice sklapanja ugovora o kreditu od ugovora o leasingu. Toliko je tuženik savjesno pristupio sklapanju ovog ugovora iz kojeg je proistekao spor, da, reklo bi se, potpuna ekonomska nepismenost i neznanje za njega nije bila prepreka, već poticaj za sklapanje ugovora o leasingu, za koji tužiteljica i kroz svoje iskaze pokazuje da ih ne razlikuje, kao niti njihove pravne posljedice. U takvoj situaciji, tuženik je mogao vrlo lako i ležerno ponuditi bilo koju vrstu ugovora temeljem koje će tužiteljica dobiti mogućnost koristiti predmetno vozilo koje joj je trebalo i koje je odabrala. To što tuženik nije banka, ne mijenja činjenicu da se bavi novčanim poslovanjem, za razliku od tužiteljice, te da joj je bez dostatne informacije ponudio na sklapanje ugovor u kojem je kao tipskom sam uglavio sve za sebe bitne i povoljne uvjete i odredbe, kao što je bilo vezanje kredita uz valutu CHF, te obveza plaćanja ulazne i izlazne naknade, bez da bi tužiteljici itko objasnio posebnu rizičnost valute CHF, kao niti od čega se sastoje navedene naknade, te zbog čega postoji obveza tužiteljice da istu plati, ako žali ući u ugovor o lesingu ili iz njega izaći.

105. Potpuno je neosnovana tvrdnja tuženika da predmetni ugovor za tužiteljicu nije predstavljao bilo kakav financijski rizik, jer financijsko vještačenje provedeno u ovom postupku u cijelosti potvrđuje navode tužiteljice i osporava ovakve neosnovane navode tuženika.

106. Točno je da se na konkretan slučaj ne mogu direktno primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača, jer tuženik nije banka i nije sudjelovao u istom kolektivnom sporu, ali to ne znači da utvrđena ništetnost primjene valute CHF iz te kolektivne parnice, nije jedan od orijentira i za odluku suda i u ovom sporu, jer izostanak valjanog upozorenja klijenta, tj. korisnika kredita potrošača, što je u ovom slučaju i ovdje tužiteljica, znači nesavjesno postupanje tuženika, izostanak pojedinačnog pregovaranja kako ga danas tumači relevantna sudske praksa, te dovođenje potrošača – tužiteljice u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, što je ovdje tuženik, a što izaziva značajnu neravnotežu stranaka ugovora na štetu tužiteljice. Ova značajna neravnoteža ne znači samo i isključivo novčani ekvivalent nejednakosti, već i pravno značajno nepovoljniji položaj, što je svakako bio slučaj sa svim utuženim ugovornim odredbama čija ništetnost se ovdje osnovano traži.

107. Sud je utvrdio da svi elementi bitni za utvrđenje ništetnosti kako ugovaranja valutne klauzule u CHF, tako i ugovaranja obveze plaćanja naknade za obradu kredita (čl. 6. Ugovora), kako za ulaznu tako i za izlaznu naknadu, za koje je tužiteljica dokazala da ih je platila, su utvrđeni u ovoj parnici, te čine deklaratorne dijelove tužbenog zahtjeva osnovanima u cijelosti, zbog čega ih je sud i usvojio pod toč. I. i III. izreke ove presude, a sve primjenom kako odredbi Zakona o zaštiti potrošača na koje se osnovao tužitelj poziva, tako i odredbi Zakona o obveznim odnosima, a utvrđeno postupanje tuženika nije niti u skladu sa Zakonom o lesingu, jer isti ne isključuje utvrđenja koja traži tužiteljica u ovoj pravnoj stvari.

108. Sud je utvrdio da tužiteljica nije dobila bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušane tužiteljice, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, niti joj je itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi ju morala platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužiteljice kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužiteljici dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

109. Sud je stava da nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, na koje se osnovano poziva tužiteljica, kao i na odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

110. Sud je utvrdio da je tužiteljica tuženiku platila uz ulaznu naknadu u iznosu od 627,07 EUR dana 12.05.2008, kao i izlaznu naknadu u utuženom iznosu od 277,90 EUR dana 10.04.2013. godine, a da tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužiteljica u bilo kojem trenutku prekršila svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz eventualno općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

111. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne dvije naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužiteljicu doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i III.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

112. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljicu nitko nije upozorio na posebnu rizičnost valute CHF uz koju je predmetni ugovor o lesingu vezan.

113. Sud je utvrdio da je tužiteljica svojim iskazom, dokumentacijom, kao i provedenim financijskim vještačenjem dokazala da je netočna tvrdnja kako predmetni ugovor o leasingu vezan uz valutu CHF za tužiteljicu nije imao negativan ekonomski učinak, te da nije doveo do neravnoteže između tuženika i tužitelja kao ugovornih stranaka, i to na štetu tužitelja.

114. Nesporno je iz prirode pravnog posla da se tuženik bavi financijskim uslugama, iako nije banka te iako se ne radi o ugovoru o kreditu u konkretnom slučaju, kao i da je tužitelj u tom pravnom poslu bio potrošač, jer je od tuženika primao određenu uslugu za koju je plaćao određenu naknadu, ali određenu u valuti CHF prema prodajnom tečaju OTP Banke d.d. na dan plaćanja.

115. Valuta CHF ugrađena u ovaj ugovor o financijskom leasingu, nije ni po čemu drugačija od valute CHF ugrađene u ostale potrošačke ugovore o kreditu, te se na utvrđenje ništetnosti takvog ugovaranja valutne klauzule u CHF imaju primijeniti pravila koja vrijede i za utvrđenje ništetnosti takvih ugovornih klauzula u ugovoru o kreditu.

116. Tužitelj je dokazao da tuženik nije ničim dokazao da bi tužitelja primjereno upozorio na rizičnost valute CHF sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim u ovom konkretnom slučaju one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja s osnova glavnice, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a). Da je došlo do značajne neravnoteže i nesrazmjernog opterećenja tužitelja ukazuje i dokazuje i provedeno financijsko vještačenje i utvrđen iznos više plaćenog po tužitelju zbog znatnog rasta tečaja valute CHF, koju je odredbu u sam ugovor s tužiteljem ugradio tuženik, i to u tipskom ugovoru. 117. Ovakvo ponašanje tuženika je protivno svim načelima obveznog prava, pa postojanjem tih ugovornih odredbi i njihovim prihvaćanjem od strane potrošača, tj. ovdje tužitelja, tuženik uvjetuje sklapanje samog ugovora, jeste prema utvrđenju ovog suda u cijelosti, protivno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,

- sve ZOO-a, te se ispunjava uvjet iz čl. 296. st. 1. i st. 2. ZOO-a, da se utvrdi ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kao pod toč. I. i III. izreke ove presude. Tuženik je prema utvrđenju ovog suda postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zanemario ravnopravnost u pravnima o obvezama na račun tužitelja, a koja se definitivno ogleda u značajnom povećanju njegove mjesečne obveze za naknadu zbog znatnog rasta valute CHF u odnosu na tadašnju kunu, s čime tužitelj nije bio upoznat, već je uredno izvršavao svoje obveze, a nije mogao utjecati na njihovu visinu, niti je bio upoznat s takvim rastom obveze, a time niti s visinom svoje obveze spram tuženika, a također je tuženik nametnuo tužiteljici nerazumljive i neobjašnjenu odredbu o plaćanju naknada tuženiku obrade kredita, koje je tužiteljica tuženiku i platila, a da nije znala, niti danas zna, kao niti ovaj sud, temeljem čega su iste zatražene, utvrđena im visina i zašto su naplaćene tužiteljici za ulaznu naknadu, kao i za izlaznu naknadu i od čega se sastoje tako tužiteljici zaračunati, te naplaćeni iznosi, koje joj je sud dosudio kao pod toč. IV, i V. izreke ove presude.

118. Iako u ovom slučaju nema direktne primjene utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude, evidentno je da je ona orijentir vezano za utvrđenja ovog suda u samom ovom pojedinačnom parničnom postupku, pa ništetnost ugovaranja valute CHF, jednaka je u svim potrošačkim sporovima, pa tako i u ovom, iako tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača.

119. Sud je utvrdio da neovisno o tome što se u ovome slučaju radi o ugovoru o financijskom leasingu, a ne o klasičnom ugovoru o kreditu, tužitelj se opravdano poziva na praksu Europskog suda koja se tiče zaštite potrošača, jer tužitelj u ovome slučaju uistinu i jest potrošač, kao i da status potrošača tužitelja kao primatelja leasinga nedvojbeno proizlazi iz odredbi Zakona o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora koji je predmet ovog postupka (NN-135/2006), gdje u člancima 88. i 90. izričito stoji:

"Pojam potrošač

Članak 88.

Pod pojmom potrošač, u smislu ovoga Zakona, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu. Primjena posebnog zakona

Članak 90.

Osim na temelju odredaba članka 88. i 89. ovoga Zakona, zaštita prava potrošača (fizičkih osoba) provodi se na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača."

120. Nesporno je da iste odredbe postoje i u Zakonu o leasingu koji je danas na snazi (NN-141/13) u člancima 110. i 112., pa sud smatra i utvrdio je da tužitelj nesumnjivo u ovome slučaju ima status potrošača i ima potpuno pravo pozivati se na praksu Europskog suda po pitanju zaštite potrošača i na hrvatski Zakon o zaštiti potrošača.

121. Točno je da se u konkretnom ugovoru ne radi o zajmu, tj. kreditu, ali da tužitelj mora tuženiku plaćati određenu naknadu za korištenje objekta leasinga, ali je tuženik ovdje iskoristio mogućnost da se stvori neravnoteža među ugovornim stranama po pitanju aprecijacije i deprecijacije tečaja, čiji rezultat je vidljiv u utuženom iznosu usklađenom s provedenim financijskim vještačenjem.

122. Tuženik je tužitelju dao objekt leasinga na korištenje uz naknadu, ono što je u ovome slučaju sporno je upravo način na koji je ta naknada ugovorena tj. sporna je ugovorna odredba koju je u svojim obrascima ugovora unaprijed pripremio tuženik, te je tuženik u ugovor o operativnom leasingu unio odredbu po kojoj će tužitelj biti dužan navedenu naknadu plaćati u određenim novčanim iznosima vezanima uz valutu CHF, pa kada je tečaj CHF porastao, time je porasla i novčana obveza tužitelja tj. naknada koju je tužitelj morao plaćati tuženiku (pri čemu je samo tužitelj oštećen i to znatno), te ovom tužbom i u ovoj parnici traži povrat iznosa koje je tuženik od tužitelja stekao bez osnova, na temelju ništetne odredbe o ugovaranju naknade vezivanjem iznosa te naknade uz valutu CHF, te je samim time jasno da tuženik uistinu jest stekao određene novčane iznose bez osnova, kao što je nesporno i to da je sasvim sigurno u ovom ugovornom odnosu došlo do stvaranja značajne neravnoteže među ugovornim stranama.

123. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, niti je to predmet ovoga postupka, jer tužitelj nije utužio na utvrđenje dopuštenosti ili nedopuštenosti valutne klauzule kao takve, već traži utvrđenje ništetnosti odredbe u odnosu na ugovorenu valutu, jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da odredba nije jasna i razumljiva u smislu da odredba ne daje dovoljno informacija, niti je to učinio tuženik na bilo koji drugi prikladan način, a da je tužitelj mogao donijeti razboritu i informiranu odluku.

124. Tužitelj ističe da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo da mu je prezentiran tekst bez da bi mu se objasnilo i njegovo značenje i učinak, a posebno ne, kako je sud utvrdio, ovdje spornih ugovornih odredbi o CHF kao i naknadama za obradu kredita.

125. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je potrošač, da je dokazao ništetnosti dijela ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, gdje se ugovorna obveza tužitelja vezuje uz valutu CHF i njezin tečaj u vrijeme dospjelosti pojedine naknade, da se iz već obrazloženih razloga, a prema odredbama ZOO-a koje je sud naveo u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, radi o ništetnim dijelovima ugovora, kako je to sud presudio pod toč. I. izreke ove presude, kao i što je tužiteljica dokazala ništetnost ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o financijskom leasingu, vezano uz neobjašnjavanje i dokazivanje u čemu se i od čega sastoji naknada za obradu kredita, kako ulazna, tako i izlazna (što je sud već obrazložio ranije) a kako je to sud presudio pod toč. III. izreke ove presude.

126. Sud je utvrdio da je tužitelj u cijelosti uskladio svoj tužbeni zahtjev prema provedenom financijskom vještačenju, kako ukupno potraživanje, tako i pojedinačna, te tijek zatezne kamate na ista, pa je slijedom iznesenog, a primjenom odredbi 323., 1111. i 1115. tužiteljica ima pravo potraživati isplatu onog što je tuženik od nje stekao temeljem ništetnih odredbi, a kako je to sud i dosudio tužiteljici pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude, zajedno sa zateznim kamatama tekućima od kada je tužiteljica tuženiku izvršila svaku pojedinu uplatu i tuženik od nje isto stekao bez pravne osnove (ništetni dijelovi ugovornih odredbi).

127. Sud je, radi utvrđenja visine potraživanja tužiteljice proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg j utvrdio da se isto provodi na okolnosti predložene po tužitelju i tuženiku na ročištu održanom 18. listopada 2023. godine, te da tužitelj predlaže da se financijsko vještačenje provede na okolnosti koliko je tužitelj mjesečno preplatio od dana sklapanja ugovora o leasingu pa kroz utuženo razdoblje iskazano u mjesečnim i eurskim iznosima za svaku pojedinu mjesečnu ratu, kao i ukupan iznos zbog razlike u ugovorenom tečaju u CHF na dan sklapanja ugovora i promjenama koje su se dešavale s tečajem kroz podmirenje po tužitelju obveza iz ugovora, koliko su bili i kada su plaćeni troškovi obrade ugovora i troškovi prijevremene otplate ugovora iskazano u kunama i eurima; dok tuženik u slučaju da sud odredi financijsko vještačenje, predlaže da se istim utvrdi i koliko je manje plaćeno zbog pada tečaja CHF u odnosu na kune spram tečaja koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora i to u mjesečnim iznosima i ukupno te da se prikaže potraživanje tužitelja gdje će se više plaćeno umanjiti za manje plaćeno.

128. Sud je iz ovog nalaza utvrdio da je vještak nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz iz kojeg je sud utvrdio da vještak navodi kako je dana 12.05.2008. godine tužitelj je sklopio Ugovor o financijskom leasingu broj 1002894 s davateljem leasinga OTP Leasing d.d. sa sljedećim bitnim odredbama:

- Ugovor o financijskom leasingu je sklopljen dana 12.05.2008. godine, te je ugovorena promjenjiva kamata koja je iznosila 8,90% godišnje. Ugovorena je otplata u 84 jednakih mjesečnih obroka u iznosu 497,30 CHF, koji se uvećavaju za PDV s obzirom na primjenjive zakonske propise. Dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo je 02.06.2008. godine, a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, odnosno ukoliko je navedeni dan neradni, prvog sljedećeg radnog dana. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju OTP banke d.d. za CHF na dan plaćanja (čl. 5. Ugovora o financijskom leasingu).

- U odnosu na izračun visine potraživanja posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od početnih 497,30 CHF uvećano za porez na dodanu vrijednost do 498,46 CHF uvećano za porez na dodanu vrijednost kao najvećeg iznosa anuiteta te je anuitet u konačnici iznosio 479,06 CHF. Međutim, važno je za navesti da se od dana 01.01.2010.g. nije obračunavao PDV na kamatu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 87/09) kao i temeljem Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 149/09) kamate su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost počevši od 01.01.2010.g.

129. U razdoblju od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora o financijskom leasingu. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

130. Obzirom da je od 01.01.2023. godine euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, prilikom izračuna vještak je imao u vidu da Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od

pet, druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

131. Izračun razlika u iznosu mjesečnih leasing obroka po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan sklapanja ugovora zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora se daje u sljedećoj tabeli. Vještak u istoj tabeli temeljem izračunate preplate u kunama daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kune u euro (1 EUR = 7,534500). 132. U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 6.708,20 EUR (50.542,72 kn), od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.721,80 EUR (50.645,29 kn), te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 13,60 EUR (102,57 kn).

133. U Ugovoru o financijskom leasingu u točci 6.Troškovi leasing ugovora se navodi: Trošak obrade neto/bruto 852,68/1.040,27 CHF.

Iz Kartice partnera OPG Orlović Marinka je razvidno da su troškovi obrade zahtjeva obračunati na dan 12.05.2008. godine, odnosno na dan zaključenja Ugovora, u iznosu 1.040,27 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize OTP banke d.d. na dan sklapanja ugovora (1 CHF = 4,541773 kn) su obračunati u iznosu 4.724,67 kn. Obračunati iznos troškova obrade zahtjeva je podmiren dana 12.05.2008. u iznosu 4.684,00 kn, te dana 06.06.2008. godine u iznosu 40,65 kn što ukupno iznosi 4.724,65 kn, a što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 627,07 EUR.

134. Tužitelj je dana 10.04.2013. godine prijevremeno izvršio sve svoje ugovorne obveze prema tuženiku, o čemu prileži u spisu Potvrda o ispunjenju svih obveza primatelja leasinga koju je tuženik sastavio dana 11.04.2013. godine. Iz dokumenta Kartica partnera OPG Orlović Marinka je razvidno da je tuženik dana 10.04.2013. godine tužitelju obračunao Naknadu prijevr.zatvaranja u iznosu 329,72 CHF, što iznosi 3% od visine izvršene prijevremene otplate. Naknada za prijevremeno zatvaranje je podmirena dana 10.04.2013. godine u iznosu 329,72 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja (1 CHF = 6,350349) u iznosu 2.093,84 kn, a što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 277,90 EUR.

135. Slijedom svega navedenog, na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak, te navodi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblje otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj:

-Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o financijskom leasingu, u razdoblju otplate iznosi 6.721,80 EUR (Tabela 1, stupac '17'),

-Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o financijskom leasingu ukupno iznosi 13,60 EUR (Tabela 1, stupac '18').

136. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o financijskom leasingu, iznosi 6.708,20 EUR.

137. Ugovor o financijskom leasingu je zaključen dana 12.05.2008. godine, te je tužitelju isti dan obračunata naknada za trošak obrade zahtjeva u iznosu 1.040,27 CHF s uključenim porezom na dodanu vrijednost, odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize OTP banke d.d. na dan sklapanja ugovora u iznosu 4.724,67 kn. Naknada za troškove obrade zahtjeva je u cijelosti plaćena 06.06.2008. godine u iznosu 4.724,65 kn, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 627,07 EUR.

138. Dana 10.04.2013. godine tužitelj je prijevremeno otplatio sve svoje ugovorne obveze te mu je obračunata naknada za prijevremeni povrat u iznosu 329,72 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja u iznosu 2.093,84 kn, a što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 277,90 EUR.

139. Nakon ovog financijskog vještačenja tužitelj je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 17.06.2024. godine, te prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti. Tuženik je iznio primjedbe na financijsko vještačenje i predložio dopunsko očitovanje kao u svom podnesku od 08.08.2024. i neposredno na ročištu kod ovog suda dana 12.09.2024. godine.

140. Sud je po prigovoru tuženika neposredno na ročištu kod ovog suda dana 20.11.2024. iz koje je sud utvrdio da sudska vještakinja Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. navodi da ostaje pri nalazu i mišljenju od 13.05.2024. a vezano uz podnesak tuženika od 08.08.2024. u kojem isti smatra da se treba napraviti i novi izračun u kojem će se primijeniti novi otplatni plan u trenutku sklapanja ugovora navodim kako su izračuni izvršeni sukladno zadatku vještačenja a koji se odnosio na valutnu klauzulu dok bi se predloženi izračun od strane tuženika odnosio i na promjenjivu kamatnu stopu. Vještakinja prilaže za sud i stranke traženi izračun, a pravno pitanje je da li se on treba primijeniti. Iz danog izračuna je vidljivo da ukoliko se uzme u obzir cijeli inicijalni otplatni plan, a uzevši u obzir da je kamatna stopa bila promjenjiva u takvom izračunu potraživanjem tužitelja bi bila više, odnosno iznosilo bi 6.980,56 EUR. Vještak napominje da traženje tuženika da se izradi ovaj izračun nije bio zadatak vještaka koji je dobio od strane suda za izradu osnovnog nalaza i mišljenja, a tuženik je inicijalno predlagao samo izračun samo negativnih razlika, koji je zadatak vještaku i sud dao, a vještak po istome postupio. 141. Po prigovoru tuženika, sudski vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačena d.o.o. dostavila je sudu i svoje pismeno očitovanje vezano uz svoje ranije usmeno očitovanje i to podneskom od 20.11.2024. iz kojeg je sud utvrdio da navodi da u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, primjenjen na početni otplatni plan, ukupno je preplaćeno 6.980,56 EUR (52.595,13 kn), od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.994,20 EUR (52.697,91 kn), te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 13,64 EUR (102,78 kn).

142. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblje otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj primijenjen na početni otplatni plan:

-Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o financijskom leasingu ukupno iznosi 13,64 EUR (Tabela 1A, stupac '18').

143. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o financijskom leasingu, iznosi 6.980,56 EUR.

144. Nakon ovako provedenog financijskog i dopunskih financijskih vještačenja stranke ne stavljaju nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga vezano uz isto vještačenje, pa je sud financijski nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., prihvatio u cijelosti, jer je dano u skladu s postojećom spisu priležećom dokumentacijom, objektivno, detaljno obrazloženo i u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke. Treba napomenuti da je sudski vještak u cijelosti ispunio zadatke koje je dobio od suda, a da sud ocjenjuje koje će izračune koristiti za donošenje meritorne odluke.

145. Sud je utvrdio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nesumnjivo potražuje od tuženika povrat više plaćenih iznosa tijekom otplate kredita koji je vršio tuženiku u odnosu na tečaj CHF u kunama kroz razdoblje otplate kredita, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, stečeno po tuženiku bez pravne osnove, tj. temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi (čl. 323 ZOO-a), koje tako stečene iznose tuženik mora vratiti tužitelju. Sud je imajući u vidu i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 549/2023-4, u kojoj je izražen pravni stav:

''Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.'', pa kako je sud utvrdio da tuženik nesporno u ovom postupku nije istaknuo niti protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja. Slijedom navedenog evidentno je kako nema nikakvog mjesta umanjenju utvrđene preplate sa tzv. ''negativnim tečajnim razlikama'', pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev sud utvrdio osnovanim u cijelosti, a kako je to već i obrazloženo.

146. Sud je utvrdio da tužiteljica od tuženika tako potražuje ukupno 6.721,80 EUR s naslova potraživanja stjecanja bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF, te daljnji iznos od 627,07 EUR s naslova ulazne naknade, te iznos od 277,90 EUR s naslova izlazne naknade, tj. za zatvaranje ugovora o leasingu, što je ukupno od 7.626,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od pojedinog plaćanja po tužitelju i stjecanja po tuženiku, pa sve do isplate, kako je to tužitelj upravo i specificirao u svom podnesku od 17.06.2024., kao i ispravljen tijek zatezne kamate na izlaznu naknadu, tj. za zatvaranje kao u podnesku od 27.08.2024., a koje je sud u usvojio kao pod toč. II, IV. i V. izreke ove presude. Sud je upravo vezano uz glavne zatražene iznose i zatraženi tijek zatezne kamate na svako ovo mjesečno potraživanje tužiteljice, a za koje dosuđene iznose i kamate koje na njih teku, sud je utvrdio da nisu u zastari. Dakle, kamate na pojedina dosuđena potraživanja tužiteljice teku od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa po tuženiku, obzirom da se radilo o stjecanju temeljem ništetne odredbe koju je sam tuženik naveo u svom tipskom ugovoru, bez da bi na rizičnost iste odredbe upozorio valjano tužiteljicu, zbog čega ona o istome nije mogla donijeti informiranu odluku, te zbog kojeg načina ugovaranja valutne klauzule u CHF je isti dio ugovornih odredbi utvrđen ništetnim, sve u smislu odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a.

147. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I., III. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I., III. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

148. Činjenica je da kolektivna presuda na koju se poziva tužitelj, na isti način utvrđuje ništetnost u skoro istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama gdje je trgovac banka, a ovaj sud je stava da pravni posao između tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari je vrlo lako podvesti pod utvrđenja iz predmetne presude u bitnome, pa to samo potvrđuje utvrđenje ovog suda vezano uz ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama tuženika bez da bi tužitelj znao ili mogao znati, kada će se, kako i pod kojim uvjetima redovna kamata mijenjati, kao i u dijelu gdje je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF kojom se utvrđuje visina obveze tužitelja u kunskoj protuvrijednosti, iako se radi o valuti koja nije imala zaštitu kao EUR od strane HNB-a, te tuženik o povećanoj i ukupnoj rizičnosti valute CHF nije ni na koji način upozorio tužitelja.

05. Slijedom navedenih obrazloženja, sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani prigovori tuženika koji upiru da predmetni dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I., III. izreke ove presude, gdje tuženik osporava njihovu ništetnost.

149. Imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratit jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud je utvrdio da tužitelj sa svojim kondemnatornim zahtjevom, iako se na njega ne mogu primijeniti direktni učinci utvrđenja iz kolektivne presude, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I., III. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, kao i o načinu promjene redovne kamatne stope. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude ukupan konačno zatraženi iznos zajedno sa zateznim kamatama, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 27.08.2024., što je utvrđeni iznos više plaćenog zbog ništetnosti dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, te ništetnosti ugovaranja naknada za obradu ugovora, te dosudio te iznose tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kao u izreci ove presude.

150. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i III. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, kao i utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, kao i izlaznoj naknadi za prijevremeno zatvaranje ugovora tj. obradi ugovora. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II., IV. I V. izreke ove presude ukupno zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja je utvrđena temeljem spisu priležeće dokumentacije, kao i provedenim financijskim vještačenjem.

151. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 6. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita je nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa da tužitelj osnovano upućuje na Zaključak Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

152. Sud je utvrdio da se tuženik neosnovano protivi visini postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i načinu postavljanja tužbe, te je sud u cijelosti usklađen tužbeni zahtjev tužitelja od 27.08.2024. prema provedenom financijskom nalazu i mišljenju, kako po pitanju ukupnog potraživanja, tako i povodu pojedinih zatraženih iznosa i zatraženog tijeka zateznih kamata, usvojio u cijelosti kako glede zatraženih visina potraživanja tužitelja, tako i glede zatraženog tijeka zateznih kamata na ista, sve kao u izreci ove presude.

153. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o korištenju valutne klauzule u CHF prilikom sklapanja i otplate naknade za leasing, kao i odredbe iz čl. 6. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tih dijelova ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužiteljici, a kako je to sud dosudio tužiteljici pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare (kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku), te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom ugovorene naknade, učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužiteljice s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje ugovora naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

154. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužiteljice, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. i III. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. i III. izreke ove presude.

155. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečno pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužiteljici bez da je tužiteljici obrazložio i objasnio ovdje sporne odredbe ugovora o leasingu, kako je to sud utvrdio iz provedenih dokaza u ovom postupku. 156. Slijedom iznesenog i ovih utvrđenja, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, to je sud tužiteljici dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis i provedenog financijskog vještačenja, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

157. Treba napomenuti da je sud prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva unatoč protivljenju tuženika, jer je ista učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja, što je i prema odredbama ZPP-a i to čl. 190. st. 2. ZOO-a i čl.191. st. 2. ZPP-a dopušteno, a što potvrđuje i bogata sudska praksa vezano uz isto. 158. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala svoju aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju (tuženik je sklopio predmetni Ugovor o leasingu), osnov, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva. Nadalje, valja naglasiti da je sud prilikom ocjene da li se radi o potrošačkom ugovoru u ovoj pravnoj stari vodio računa o tzv. pretežnoj svrsi i načinu korištenja predmeta leasinga.

159. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II., IV., V. i VI. izreke ove presude.

160. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu te troška financijskog vještačenja, a sve u okviru zatraženog troška prema troškovniku, kojim je sud vezan kao gornjom granicom za dosuđenje iste, pa onaj trošak koji nije zatražen, niti tužiteljici niti dosuđen.

161. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 28.09.2022., ročište 18.10.2023., podnesak 17.06.2024., podnesak 27.08.2024., ročište 12.09.2024., ročište 20.11.2024., ročište 04.12.2024., ročište 19.03.2025. – sva od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 10.07.2023., podnesak 16.11.2023. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što je ukupno 950 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.900,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 475,00 EUR, te čini zbir od 2.375,00 EUR, čemu je valjalo dodati plaćeni iznos troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 62,49 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, što čini ukupan trošak tužiteljice u ovoj parnici u iznosu od 2.702,94 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč.VI. izreke ove presude.

162. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 05. svibnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

163. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 05. svibnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 122,72 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte