Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-1223/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Švaco, odvjetniku iz Koprivnice, Josipa Vargovića 2/I, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6, utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), dana 5. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210486366/2007 sklopljen dana 08. kolovoza 2007., između tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 istovjetna s Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2 kao kreditora i tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i to ugovorna odredba čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 istovjetna s Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2 da u roku od 15 dana tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati pretplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i to iznos od 2.153,34 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet (5) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući tu kamatu:

- na iznos od 12,97 eura od 06. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 12,97 eura od 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 12,97 eura od 07. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 12,97 eura od 14. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 29. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 06. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 08. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 05. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 08. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 11. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 09. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 07. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 08. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,64 eura od 08. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 08. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 06. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 05. veljače 2010 do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 05. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 08. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 09. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 08. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 08. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 08. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 06. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 09. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,47 eura od 07. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 08. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 09. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 08. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 06. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 06. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 06. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 05. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 06. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 08. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 08. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 09. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 05. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 05. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 04. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 07. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 09. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 29,31 eura od 13. siječnja 2014. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 istovjetna s Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, da u roku od 15 dana tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati pretplaćeni iznos zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to iznos od 4.516,39 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet (5) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući tu kamatu:

- na iznos od 0,52 eura od 7. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 0,87 eura od 14. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 3,80 eura od 7. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,65 eura od 7. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 12,39 eura od 5. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 4,54 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 15,18 eura od 8. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,01 eura od 11. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 23,89 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 16,64 eura od 9. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,28 eura od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,49 eura od 8. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,81 eura od 8. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,18 eura od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 14,53 eura od 8. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 13,49 eura od 7. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,40 eura od 6. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 15,55 eura od 7. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 18,13 eura od 7. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,17 eura od 5. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 20,43 eura od 5. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 25,25 eura od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,45 eura od 7. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,38 eura od 7. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,04 eura od 8. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,80 eura od 9. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 50,70 eura od 8. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 42,51 eura od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 41,28 eura od 8. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 50,94 eura od 8. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 60,78 eura od 7. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,19 eura od 7. veljače 2011 do isplate,

- na iznos od 53,61 eura od 7. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 50,40 eura od 6. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 58,35 eura od 9. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 70,25 eura od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 71,92 eura od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 75,40 eura od 7. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 75,40 eura od 7. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 68,81 eura od 7. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 68,43 eura od 8. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 68,50 eura od 7. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 73,68 eura od 9. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,43 eura od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 77,33 eura od 7. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 75,31 eura od 6. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,12 eura od 7. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 78,10 eura od 6. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 75,65 eura od 6. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,85 eura od 7. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 73,79 eura od 7. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 72,05 eura od 5. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 75,48 eura od 7. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 73,90 eura od 6. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 76,41 eura od 7. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 71,68 eura od 7. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 72,04 eura od 8. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 76,55 eura od 8. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 71,51 eura od 9. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 69,45 eura od 7. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 67,72 eura od 5. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 69,98 eura od 7. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 71,40 eura od 5. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 74,57 eura od 4. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 73,42 eura od 7. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 75,71 eura od 9. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 73,24 eura od 13. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 61,19 eura od 7. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 61,94 eura od 7. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 60,83 eura od 7. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 60,59 eura od 7. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 59,75 eura od 9. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 60,37 eura od 7. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 62,03 eura od 8. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 63,29 eura od 8. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 62,67 eura od 7. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 64,47 eura od 7. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 65,40 eura od 9. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 65,67 eura od 9. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 9. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 9. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 8. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 8. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 8. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 7. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 10. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 65,81 eura od 7. rujna 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.424,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužba tužitelja po podnesku od 4. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj IČ protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate dana 12. lipnja 2023. kod Općinskog suda u Koprivnici u kojoj tužbi navodi da su stranke dana 8. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210486366/2007, solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] dana 16. kolovoza 2007., broj ovjere OV-8552/2007 (dalje: Ugovor), prema kojemu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 51.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Sukladno članku 6. Ugovora, namjena korištenja kredita je adaptacija obiteljske kuće.

2. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena je otplata kredita u 300 mjesečnih anuiteta od puštanja kredita u tečaj, s dospijećem svakog prvog u mjesecu. Datum korištenja kredita je do 8. veljače 2008., a prvi anuitet je iznosio 280,88 CHF te je sadržavao glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora.

Nadalje, člankom 2. Ugovora je predviđeno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje kao i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećim odlukama Banke.

3. Ističe da su stranke dana 01. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj računa: 7103766836, kojim je izvršena konverzija valute iz Ugovora, dakle CHF (švicarskog franka) u EUR-o, a koji je solemniziran od javnog bilježnika Marine Ostović iz [adresa], broj ovjere: OV-747/16.

4. Tužitelj navodi da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ugovoren je srednji tečaj CHF-a po srednjem tečaju Banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj (u trenutku korištenja kredita dana 18. kolovoza 2007. iznosio je 1 CHF = 4,505559 HRK), a nakon toga je kontinuirano rastao tako da je tijekom 2007., vrijednost švicarskog franka varirala od 4,520015 u veljači, do 4,4508762 u kolovozu, te 4,396611 u prosincu; vrijednost EUR-a varirala od 7,367082 u siječnju. do 7,311674 u kolovozu, te 7,315282 u prosincu; vrijednost US dolara varirala od 5,662543 u siječnju, do 5,366679 u kolovozu, te 5,022677 u prosincu; tako je tijekom 2008., vrijednost švicarskog franka varirala od 4,516125 u siječnju, do 4,437266 u kolovozu te 4,669888 u prosincu, vrijednost EUR-a varirala od 7,326929 u siječnju, do 7,196063 u kolovozu te 7,196956 u prosincu, vrijednost US dolara varirala od 4,987008 u siječnju, do 4,797094 u kolovozu te 5,377415 u prosincu; tako je tijekom 2009. , vrijednost švicarskog franka varirala od 4,930391 u siječnju, do 4,802812 u kolovozu te 4,850202 u prosincu, vrijednost EUR-a varirala od 7,362986 u siječnju, do 7,322721 u kolovozu te 7,292240 u prosincu, vrijednost US dolara varirala od 5,529454 u siječnju, do te 5,140614 u kolovozu te 4,979623 u prosincu da bi od 2010., tečaj CHF prema Hrvatskoj kuni značajno porastao, a što tužitelju nije bilo poznato i nije moglo biti poznato jer nema nikakvog ekonomskog obrazovanja niti nije upućen u ekonomska zbivanja na monetarnom tržištu. S druge strane tuženik je banka koja je dio svjetskog monetarnog tržišta, pruža financijske usluge fizičkim i pravnim osobama i zasigurno joj je moglo biti poznato, ili barem poznato u većoj mjeri nego tužitelju kako će se kretati trendovi tečaja na domaćem monetarnom tržištu.

Zbog takve nepredvidive razlike u tečaju i jednostranog povećanja kamatne stope tužitelj je plaćao povećane anuitete kredita u odnosu na ugovoreni anuitet, odnosno tečaj koji će tužitelj odrediti nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja sukladno čl. 186.b ZPP-a.

5. Tužitelj nadalje ističe da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale te nisu ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Postupanje tuženika kod sklapanja predmetnog Ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF, također je suprotno odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis.

6. Tužitelj se poziva na test poštenosti sporne odredbe ugovora, kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., sporna ugovorna odredba je nepoštena, posljedica čega je njezina ništetnost, sve u smislu odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. god. odnosno čl. 55. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga tužitelj smatra da su ugovorne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja stranke stavlja u neravnopravni položaj, s obzirom da je samo tuženiku ostavljena mogućnost da promijeni kamatnu stopu. Na taj način tuženik je stekao nepripadnu korist s osnova djelomično ništetnog Ugovora o kreditu te je primjenom pravila o stjecanju bez osnove stečeno bez osnove dužan vratiti tužitelju.

7. Nadalje, prema Pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane dana 30. siječnja 2020. proizlazi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja koje je provedeno, jer je tuženik osporavao ne samo osnov, već i visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je podneskom od 4. studenog 2024. preinačio tužbu u odnosu na obvezno pravni tužbeni zahtjev, a kako je navedeno pod točkom II. i III. izreke presude, predložio da se isti usvoji uz naknadu troškova postupka.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne sporeći činjenicu zaključenja Ugovora o kreditu od 8. kolovoza 2007., navodeći da tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen, jer tužitelj u tužbi nije naveo novčane iznose koje zahtjev tužbom, a koji navodi po ocjeni suda nisu osnovani, jer je tužitelju u tužbenom zahtjevu pored deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredba čl. 2. i 7. Ugovora, zahtijevao isplatu iznosa od 3.123,13 eura (toč. II. tužbenog zahtjeva iz tužbe) te je istekao i supsidijarni obvezno pravni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 5.226,67 CHF, u protuvrijednosti eura sa zateznom kamatom, ukoliko sud smatra da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je tužbu tužitelju potrebno slati na ispravak, to tim više što je tužitelj sam u tužbi predložio u slučaju osporavanja visine da se provede knjigovodstveno vještačenje te da će nakon istog konačno postaviti tužbeni zahtjev.

10. Tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da u tu svrhu nije koristio sredstva kredita.

11. Nadalje, tužitelj navodi prigovor zastare, jer se u konkretnom slučaju na zahtjev tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a, jer je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 12. lipnja 2023. to je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

12. Također, tuženik smatra da u konkretnom slučaju treba uzeti i činjenicu da su stranke dana 25. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eurima od dana sklapanja osnovnog ugovora.

13. Tuženik ističe da je cilj osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima. Ističe da je odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Nadalje, odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Stoga je Zakonom točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Nadalje, navodi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji, pozivajući se pritom na odredbom čl. 19. d i 19. c ZIDZPK/15, a prema kojim je zakonskim odredbama tuženik u cijelosti postupio je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).

14. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tako da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Stoga je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku.

15. Tuženik se poziva na Odluku Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi, Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive, toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut, toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

16. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13.

Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

16.1. Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

16.2. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

16.3. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

17. Nadalje, u odnosu na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 20. prosinca 2022. ističe da isto isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, odnosno da tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

18. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pozivajući se na rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1014/2018, tuženik drži da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu te da je citirano rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18, u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku.

Ističe da je VSRH zauzeo pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

19. Tuženik navodi da svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - S) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

Stoga, smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Ističe da u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

20. Zaključno, tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

- Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,

- Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca,

- tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, i da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita,

- zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

21. Obzirom na izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

22. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

24. Tuženik se opetovano protivi provođenju knjigovodstvenog vještačenja, s obzirom da je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

Nakon što je provedeno knjigovodstveno vještačenje, koji dokazni prijedlog sud izveo obzirom da je pored osnova tužbenog zahtjeva tuženik osporavao i visinu, a kako je teret dokaza na tužitelju i nakon kojeg dokaznog prijedloga je tužitelj podneskom od 4. studenog 2024. preinačio tužbeni zahtjev u odnsou na obvezno pravni zahtjev (dok je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi čl. 2. i 7. Ugovora, ostao u cijelosti), tuženik se podneskom od 4. ožujka 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva te predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz naknade troškova postupka.

25. Dopisom od 27. listopada 2023. Općinski sud u Koprivnici zatražio je delegaciju nadležnosti od Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozivajući se na odredbu čl. 68. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tužitelj ovlašten zemljišno knjižni referent u ZK odjelu Općinskog suda u Koprivnici, odnosno zaposlenik tog suda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gr1 357/2023-2 od 15. studenog 2023. riješio je da je za postupanje u ovom predmetu nadležan ovaj sud.

26. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 8. kolovoza 2007. (list 8-13), Dodatak Ugovora o kreditu od 1. veljače 2016. (list 14-22), Promet po kreditu (list 23-38), Pregled kamatnih stopa (list 39-50), Mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015. (list 69-71), Dopis tuženika tužitelju (list 72), Pregled prometa po karti kredita (list 73-79,128-143), Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 80).

27. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 339-340).

28. Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, Zrinku Ručeviću koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 19. srpnja 2024. (list 365-371), dopunu nalaza i mišljenja od 7. rujna 2024. (list 394-403) te dopunu nalaza od 15. studenog 2024. (list 465-468).

29. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

30. Tužbeni zahtjev je osnovan.

31. Nije sporna činjenica između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio dana 8. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu br. 3210486366/2007, koji je solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] dana 16. kolovoza 2007., broj ovjere OV-8552/2007 (dalje u tekstu Ugovor), prema kojemu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 51.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci (25 godina).

32. Također, nesporna je činjenica da su stranke sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu dana 25. veljače 2016. (dalje Dodatak Ugovoru), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izvršile konverziju predmetnog kredita.

33. Čl. 4. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđeno je da neplaćena glavnica u CHF u skladu s izraženom konverzijom iznosi 41.263,22 CHF, a što u protuvrijednost po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 288.049,13 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita jest 204 mjeseci.

34. Prema izračunu konverzije (čl. 5. Dodatka) zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u eure po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eurima, u skladu s otplatnim planom za kredite u eurima, računajući do dana 30. rujna 2015., a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu koja na taj dan iznosi 16.573,82 kn.

Prema Dodatku Ugovoru o kreditu tužitelj se obvezao na plaćanje anuiteta po osnovnom Ugovoru o kreditu za kreditu u CHF postoji sve do predaje tuženika javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovora i sve uplate na dan 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru, tuženik kao kreditor utvrdit će sukladno s čl. 19.f. Zakon te će se njihov učinak povećati ili smanjiti iznos.

35. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eurima utvrđenim prinudnim umanjenjem stanja neplaćene glavnice kredita iz čl. 4. tog Dodatka koja je zakonski učinak konverzije, kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik 26.255,63 eura koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti tuženiku kao kreditoru zajedno za redovnom kamatom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB da na plaćanja. Redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. iznosi 5,84% (čl. 8.a). Tužitelj je kao korisnik kredita upoznat da kreditor može iz bilo kojeg razloga u u vrijeme otplate prema svojoj diskrecijskoj procjeni sniziti redovnu kamatnu stopu ili djelomice opozvati ili izmijeniti svoju diskrecijsku odluku (čl. 8b).

36. Prema odredbi čl. 9. Dodatka Ugovora o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. u iznosu od 203,29 eura u kunskoj protuvrijednosti anuitet sadržava glavni dugi i kamatu, a visina ostalih anuiteta iskazana je u otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na 30. rujna 2015. Ukoliko je do 1. listopada 2015. do dana sklapanja Dodatka ugovoru došlo do primjene stanja glavnice kredita u CHF ili visine varijabilnog dijela kamatne stope, korisniku kredita će se izdati novi otplatni plan u skladu s navedenim promjenama.

37. Odredbama čl. 10. do 18. Dodatka Ugovora o kreditu tuženik je ugovorio instrumente osiguranja od tužitelja kao korisnika kredita i to suglasnosti o zapljeni plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja, zadužnice i založno pravo na nekretnini u vlasništvo tužitelja upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

38. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu za adaptaciju obiteljske kuće, koje je naslijedio od oca, isključivo za stanovanje, a ne za obavljanje registrirane obrtne odnosno gospodarske djelatnosti, koju djelatnost nije obavljao niti u trenutku zaključenja Ugovora niti danas. Interesirajući se kod Erste banke čiji je bila klijent i na čiji račun prima plaću te kod drugih banaka utvrđeno je da je kod tuženika najpovoljniji kredit u švicarskim francima, nakon izvršene procjene po procjenitelju tuženika odobren mu je kredit oko 51.000,00 CHF, koji je podignut na razdoblje od 25 godina, koji je kredit redovito otplaćivao prvo od plaće kod poslodavca, a zatim je potpisao trajni nalog, koji je još uvijek u otplati, početna rata je iznosila 1.300,00 kuna, a s vremenom i do 2.200,00 kuna. Zaključio je tipski Ugovor, nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora, a kao prosječnom potrošaču bio je svjestan u slučaju povećanja tečaja dolazi i do porasta mjesečne rate, kao i kod kamate u slučaju porasta ili smanjenja nije bio upozoren o rizicima fluktuacije tečaja niti o parametrima izračuna kamatne stope ni pisano ni usmeno, po povećanju mjesečne rate nije se interesirao zbog čega je došlo do povećanja, a saznanja o tome ima i sredstva javnog priopćavanja. Odlučna činjenica kod zaključenja Ugovora o kreditu je odobrenje što većeg iznosa za adaptaciju. Javni bilježnik kod ovjere pitao ga je da li razumije Ugovorne odredbe, odnosno da li je suglasan s istima, koju je činjenicu tužitelj i potvrdio. Dodatkom Ugovora izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u euro prema kojem mjesečna rata iznosi 175 eura, pri čemu glavnica nije smanjena, dok se tužitelj nije mogao očitovati da li se to odnosi na kamatu. Povećanje otplatne rate kredita bilo je tegobno za obitelj tužitelja, obzirom na kćer koja je kretala na fakultet, dok plaća supruga nije velika (zaposlen HŽ Cargo). Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena je pretplata te misli da je 2 godine otplaćivala pola od sada mjesečne rate.

39. S obzirom na iskaz tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da svrha nije bila zaključenje Ugovora koja je namijenjena njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tužitelj je po zanimanju ovlašten ZK referent), već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, pri čemu tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Stoga je tužitelj, aktivno legitimiran u ovom predmetu, a da tužitelj nema status potrošača, tuženik nije svojim navodima uspio osporiti.

Uz navedeno, tijekom postupka, s obzirom na provedene dokaze utvrđeno je da je tužitelj pri zaključenju predmetnog Ugovora kao i Dodatka Ugovora o kreditu primijenio dužnu pažnju i da tužitelj unatoč tome, a s obzirom na postupanje tuženika, kao prosječnom potrošaču, nije bilo omogućeno sudjelovanje u pregovorima, vezanim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i utjecaja na sastav odredbi Ugovora o kreditu, a koji je Ugovor sastavio sam tuženik.

Obzirom na iskaz tužitelja i sadržaj zaključenog Ugovora, nedvojbeno je utvrđeno da, tužitelj ima svojstvo potrošača, tužitelj je po zanimanju ZK službenik, no bankarski službenici u pravilu ne znaju objasniti metodu izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope, kao ni objasniti rizike valutne klauzule CHF. Znanje o svim rizicima kredita s valutnom klauzulom CHF imale su samo uprave banaka.

40. S druge strane, tuženik tijekom ovog postupka nije predložio saslušanje službenika banke, da bi se eventualno na iskazu tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi da bi tuženik dokazao činjenicu da je tužitelj bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali da bi i tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bili objašnjeni potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

41. U odnosu na pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, u odnosu na ta pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

42. U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

42.1. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 8. kolovoza 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

43. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

44. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

Prema tome, banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope, jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

45. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu.

Istovremeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

46. Visina potraživanja tužitelja, a koju je visinu tuženik osporavao, utvrđena je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića, koji je temeljem rješenja broj P-1223/2023-7 od 24. svibnja 2023. trebao utvrditi:

- iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz Ugovora o kreditu broj 3210486366/2007 od 8. kolovoza 2008., mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja tuženika koji se veže za valutu, za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate, time da se iskaže pojedinačna i sveukupna razlika, te iskazati pozitivne i negativne iznose koji se odnose na pretplatu za valutnu klauzulu kao i razliku uzimajući u obzir promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita (pozitivne i negativne razlike iznosa-prebijanje).

- razliku između ugovorenih mjesečnih anuiteta koje je prednik tužiteljice trebao platiti po početnom otplatnom planu i plaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu od 4,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora.

46.1. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja od 19. srpnja 2024. proizlazi da je kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,50%, ugovoreni rok otplate je 300 mjeseci, dospijeće prve obveze je bio 1. listopada 2007., a svaki slijedeći svakog 1. dana u mjesecu, koji će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je u cijelosti iskorišten 18. kolovoza 2007., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,505559 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 51.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 229.783,51 kn.

1. veljače 2016. zaključen je Dodatak Ugovoru, a na dan na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 26.255,63 eura te prema izračunu konverzije tužitelj je uplatama po kreditu u CHF više uplatio konvertirani kredit u EUR u iznosu od 2.171,60 EUR, a prema srednjem tečaju HNB za valutu EUR na dan 30. rujna 2015. (1 EUR = 7,632078 kn) radilo se o iznosu protuvrijednosti od 16.573,82 kn.

U razdoblju otplate kredita (prema pregledu promjeni kamatnih stopa) ista se je više puta mijenjala i to od početne 4,50% od 1. do anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., u razdoblju od 1. studenog 2007. do 1. veljače 2008. iznosila je 5,15% godišnje, od 1. ožujka 2008. do 1. srpnja 2009. 5,80% godišnje, od 1. kolovoza 2009. do 1. srpnja 2011., 6,30% godišnje, u razdoblju od 1. kolovoza 2011. do 1. siječnja 2014., 6,05% godišnje, a od 1. veljače 2014. do kraja izračuna, 3,23% godišnje.

Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju, a sukladno s čl. 11.d ZIDZPK naveo da za obveze plaćene na dan 27. siječnja 2015. pa nadalje primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF, a koji je utvrđen za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona.

46.2. Nadalje, vještak je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 4.496,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), dok je razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2007.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 4.516,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR; pozitivni iznosi). Nadalje, vještak je utvrdio da razlika obveze u odnosu na iznose koje je tužitelj manje platio i to u razdoblju od 1. listopada 2007. do kraja izračuna a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -19,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR; negativni iznosi), a navedeni tabelarni prikaz je prikazan u tabeli na listu 367-370.

47. Očitujući se na pisani nalaz i mišljenje, tužitelj je predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da izvrši izračun izračun za razliku između ugovorenih mjesečnih anuiteta koje je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu i plaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu od 4,50% godišnje na dan sklapanja ugovora.

48. Sukladno navedenom, vještak je dostavio dopunu nalaza i mišljenja 7 rujna 2024. (list 394-402), a što je i tabelarno prikazao (list 395-402). Utvrdio da iznos od 1.941,14 euro predstavlja zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike (razlika obveze u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. listopada 2007. do obračuna), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate, a koji pojedini mjesečni iznosa razlika su prikazani u stupcu 'p'' Tabele 2 iz nalaza (u valuti EUR), dok se iznos od 2.153,34 eura odnosi na zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, a koji se odnosi na iznose koje je tužitelj platio više, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 2 iz nalaza (u valuti EUR; pozitivni iznosi).

49. Potom je tužitelj ponovnim podneskom od 30. rujna 2024., naveo da u nalazu i mišljenju i dopuni nalaza i mišljenja, vještak nije naveo pojedinačne mjesečne iznose po odbitke negativne razlike, jer je vještak u nalazu naveo da je tužitelj na ime tečajne razlike preplatio ukupan iznos od 4.496,96 eura nakon odbitka negativnih razlika, a u dodatnom financijskom vještačenju je na stranici 8 prikazana preplaćena razlika anuiteta po promjenjivoj kamatnoj stopi koja nakon odbitka negativnih razlika ukupno iznosi 1.941,14 eura pa je predložio novu dopunu nalaza i mišljenja u kojoj će po datumima plaćanja biti izložene samo pozitivne razlike anuiteta i pozitivne tečajne razlike (kada se oduzmu pojedinačne negativne razlike).

49.1. Sukladno prijedlogu tužitelja, vještak je sačinio novu dopunu nalaza i mišljenja 15. studenog 2024., u kojem je navedeno, a što je i tabelarno prikazano (listu 466-468) i to da se iznos od 1.941,14 eura odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 3, dok se iznos od 4.496,96 eura odnosi na razliku razlika zbog promjene tečaja (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 3.

50. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka, već je nadalje kao i u tužbi, osporavao osnovu potraživanja tužitelja, iznosio prigovore koji su pravne prirode, a o kojima odlučuje sud, a ne vještak.

Nakon što je vještak po prijedlogu tužitelja dostavio dvije dopune nalaza i mišljenja, stranke nisu imale primjedbi, niti je itko predlagao da se vještak usmeno sasluša pa slijedom toga sud nije niti pozivao vještaka da usmeno obrazlaže pisani nalaz i mišljenje, to tim više što kako je navedeno nitko nije predlagao da se vještak usmeno sasluša niti je tuženik predlagao da se izvodi dokaz novim knjigovodstvenim vještačenjem.

Stoga je sud nalaz i mišljenje vještaka kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka prihvatio, jer tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun, tuženik je predlagao dopune nalaza i mišljenja, a s kojima je u skladu konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 4. studenog 2024. pa je po utvrđenju suda nalaz i mišljenje te dopunu dati su prema pravilima struke i dokumentaciji priloženoj spisu predmeta, a vjerodostojnost koja dokumentacija nije bila sporna između stranaka.

Također, nalaz i mišljenje i dopune nemaju proturječja, nisu nejasna i nepotpuna, nemaju nedostataka, a niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja knjigovodstvenog vještaka.

Osim toga, u podnesku od 17. rujna 2024., tuženik i nadalje kao i tijekom postupka ističe prigovore koji su pravne prirode, koje nisu u nadležnosti vještaka, već su stvar ocjene ovoga suda.

51. Dakle, sumirajući navedeno, tužitelj je postupka naveo kako nije bilo obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nadalje istaknuo da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika, jer da je konverzija pogrešno obračunata, dakle da nije provedena u skladu sa zakonom, dok su tvrdnje tuženika bile suprotno navedeno. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i vjerodostojan.

52. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), stupio je na snagu 30. rujna 2015., nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Cilj ZID ZPK/15 je konverzijom uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF. Poglavlje IV.A ZID ZPK/15 koje se odnosi na konverziju, u skladu je s člankom 1. stavak 1., člankom 6. stavak 1. i člankom 7. stavak 1. Direktive. Postupak konverzije propisan je kogentnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15.

53. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

53.1. Za ovaj postupak odlučno je utvrditi Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZIDZPK/15, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazum u konverziji koji proizvodi pravne učinke. Za napomenuti je da u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019, također ukazano da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke, bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, za istaknuti je da se u rješenju Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

54. Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

55. Također, u kontekstu navedenog Europskoi sud za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i S od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

56. Slijedom navedenog, cilj ZID ZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“.

Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR

Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15 na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c . stavak 1. točka 5. i 6. ZIDZPK/15),

- odredba članak 19.c . stavak 1. točka 7. ZIDZPK/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

57. Dakle, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije.

Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita, odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

58. ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019.

Međutim, usprkos činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

59. U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

60. Dakle, osnovano se tužitelj tijekom postupka poziva na pravne učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 23. svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje, ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

60.1. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su odredbe Ugovora o kreditu koji se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, o kojoj nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi nije se pregovaralo, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, sud je temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe na koje se tužitelj poziva i to iz razloga koje je i naveo tijekom postupka. Stoga su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i to odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP-a/03 i članka 96., 99., 100., 101. i 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.), radi čega je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor u odnosu na navedene ugovorne odredbe te je presuđeno kao pod toč. I. izreke presude.

61. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

62. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

62.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Da je tomu tako proizlazi i iz odredbe članka 502. c ZPP-a.

63. Tužitelju pripada pravo na povrata razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, a koji su iznosi je iznosi utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

64. Prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg ističe tuženik nije osnovan, ovo iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za promjenjivu stopu redovne kamate od 13. lipnja 2014., a vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada su donesene pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Kako je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019. to je jasno kako je podnesena unutar roka zastare od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

65. U odnosu na prigovor radi prebijanja za navesti je kako je o pitanju treba li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), pravno je pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

U odnosu na metodu izračuna više plaćenog, za istaknuti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako kod ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF uzima se početni tečaj.

Suprotno navodima tuženika, a kako osnovano ističe tužitelj, u ovom postupku tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o kreditu niti je tražio utvrđenje ništetnim, potraživanja koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od otplate kredita pa do konverzije.

66. Kako su dakle utvrđene ništenim odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF (čl. 2. i čl. 7. Ugovora), to je tuženik u obvezi tužitelju vrati stečeno bez osnove i to iznos od 2.153,34 eura (s osnova više plaćenih kamata), i iznos od 4.516,39 eura (s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF), sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

67. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 4. studenog 2024. postavio tužbeni zahtjev, čime je izvršio preinaku, a koja je preinaka po sudu opravdana i dopuštena, jer ista proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove (čl. 191. st. 2. ZPP-a), a radi se o okolnostima koje su nastale nakon podnošenja tužbe, obzirom na činjenicu da je tuženik, kako je to već i prethodno i navedeno osporavao ne samo osnov, već i visinu, zbog čega je i izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, a tužitelj je nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev ostavljen u skladu sa istim, koji je sud i prihvatio, jer je postavljen u skladu sa nalazom vještaka i utvrđenim činjeničnim stanjem, a kako je naprijed obrazloženo. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a kako je riješeno u izreci rješenja.

68. Odluka o kamatama na dosuđene iznose toč. II. i III. izreke presude, temelje se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a pa je shodno navedenom u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a valjalo prihvatiti zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelja iznose toč. II. i III. koje je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

69. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

70. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 4. travnja 2024., 5. srpnja 2024., za svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), zastupanje na prvom pripremnom ročištu 7. ožujka 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na raspravama dana 24. svibnja 2024. i 19. ožujka 2024., za svaku u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 25. srpnja 2024., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), sastav podneska od 30. rujna 2024. i 4. studenog 2024., kojim je dano očitovanje na dopune nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, za svaki u iznosu od 200,00 eura, troška PDV-a u iznosu od 375,00 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 38,84 eura (čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje, ZSP, Tbr. 1 toč. 1), pristojba na presudu u iznosu od 113,15 eura (Tbr. 2 toč. 1), predujam za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 397,17 eura, u ukupnom iznosu od 2.424,16 eura.

Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.424,16 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 5. svibnja 2025., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno u toč. IV. izreke presude

71. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a troškovi sudske pristojbe prema ZSP.

72. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenje.

U Bjelovaru, 5. svibnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Naredba:

Presudu dostavi:

- punomoćniku tužitelja Zoranu Švaco, objavom na e-oglasnoj ploči.

- punomoćniku tužitelja Kruni Kneževiću, objavom na e-oglasnoj ploči.

Tužitelj po punomoćniku u obvezi platiti pristojbu na presudu u iznosu od 113,15 eur (Tbr.2.toč.1.)