Poslovni broj: Gž-772/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-772/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz B., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. društva K. Š. & partneri d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv tuženika W. osiguranje V. I. G. d.d. sa sjedištem u Z.,  OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. B. iz B., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: … od 6. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 21. studenoga 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: … od 6. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II., IV. i V. izreke.

 

II Odbija se kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: … od 6. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., III. i V. izreke.

 

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i umješača na strani tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku W. osiguranje V. I. G. d.d., Z., , OIB: … da tužitelju A. A. iz S. B., …, OIB: …, s osnova naknade neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege isplati iznos od 836,15 EUR 1/ 6.300,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva da mu se s osnova naknade neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege isplati daljnji iznos od 1.805,03 EUR / 13.600,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati s osnova naknade izgubljene zarade iznos od 3.356,27 EUR / 25.287,81 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 466,75 EUR / 3.516,75 kn od 15.03.2018.

- na iznos od 449,47 EUR / 3.386,53 kn od 15.04.2018.

- na iznos od 458,11 EUR / 3.451,64 kn od 15.05.2018.

- na iznos od 440,83 EUR / 3.321,42 kn od 15.06.2018.

- na iznos od 458,11 EUR / 3.451,64 kn od 15.07.2018.

- na iznos od 449,47 EUR / 3.386,52 kn od 15.08.2018.

- na iznos od 412,48 EUR / 3.107,80 kn od 15.09.2018.

- na iznos od 221,05 EUR / 1.665,51 kn od 15.10.2018.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu izgubljene zarade u iznosu od 1.118,76 EUR / 8.429,28 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade u razdoblju od 15. ožujka 2018. do 15. listopada 2018.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.237,54 EUR / 16.858,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude (pod točkom II. i IV. izreke) i odluke o troškovima postupka (pod točkom V. izreke), žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešne primijene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) i odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da postoji njegov doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 25 %; da je da li bi on možda mogao procijeniti stupanj alkoholiziranosti osiguranika tuženika ukoliko bi njih dvojica uistinu zajedno proveli dan družeći se i pijući, a kako bi mogao tek u slučaju da nisu većinu dana proveli skupa, ali u takvomu slučaju izmjerene koncentracije alkohola u krvi bile bi barem približno iste dok su u konkretnomu slučaju bitno različite, uzimljući u obzir da je kod osiguranika tuženika utvrđena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi u visini od 1,41 g/kg, dok je kod njega ista iznosila 0,61 g/kg alkohola u krvi; da bi njegova eventualna suodgovornost postojala da je on svjesno pristao na vožnju s vozačem za kojeg je znao da je pod utjecajem alkohola, međutim, osnovni preduvjet za takvu suodgovornost ovisi o znanju ili mogućnosti svjesne spoznaje za činjenicu alkoholiziranosti vozača; da on nije tzv. objektivni promatrač što znači da nikako nije mogao, a niti morao znati da je osiguranik tuženika u alkoholiziranom stanju, obzirom da pri ruci nije imao mjerni uređaj kojim bi utvrdio alkoholiziranost osiguranika tuženika; da u konkretnomu slučaju i on i  osiguranik tuženika tvrde da se na zabavi kod F. Ć. nalazilo još 10 ljudi, stoga i kada bi se utvrdilo da je on mogao vidjeti znakove alkoholiziranosti osiguranika tuženika i bio svjestan koliko je isti popio, poznata je mnogobrojna praksa koja govori u prilog tomu da je u takvim slučajevima suodgovornost tužitelja, ovisno o okolnostima, iznosi najviše 10-15 % te sukladno važećoj sudskoj praksi nikad ne iznosi više od 20 %, jer je glavni uzrok štetnog događaja vožnja tuženikova osiguranika; da je činjenica da sve osobe nemaju jednaku mogućnost percepcije ili uočavanja, odnosno prepoznavanja alkoholizirane osobe; da bi se utvrdila suodgovornost mora se sa sigurnošću utvrditi je li tužitelj znao ili mogao znati za alkoholiziranost tuženikova osiguranika; da je uzimljući u obzir sve navedeno sud prvog stupnja donio pogrešnu odluku i u odnosu na parnični trošak.

 

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvati kao osnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka ili, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude (pod točkom I. i III. izreke) i odluke o troškovima postupka (pod točkom V. izreke), žalbu, pravovremeno, podnosi i umješač na strani tuženika. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je on istaknuo prijedlog za svrsishodnu delegaciju u smislu članka 68. ZPP, da se ovaj predmet vrati na mjesto događaja, tj. pred Općinski sud u Slavonskom Brodu, gdje se nalaze svi materijalni i personalni dokazi, a iz podataka u spisu evidentno je da se predmetna pravna stvar vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu samo zbog osobe punomoćnika tužitelja, koji ima sjedište u Zagrebu, o čemu također nije odlučeno; da sud prvog stupnja nije donio odluku o dozvoli njegovog miješanja osobe M. B. u ovu pravnu stvar pa je do danas nejasno je li on u ovomu postupku stekao status umješača ili ne, ali zbog izostanka odluke prvostupanjskog suda koju je trebao donijeti u smislu odredbe članka 206. ZPP i dalje, jasno je da su povrijeđena njegova prava na raspravljanje pred sudom, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 6. ZPP; da je sudu prvog stupnja dostavljena kaznena presuda iz predmeta pod poslovnim brojem: …, iz koje je evidentno da je okrivljenik, tj. umješač oglašen krivim, a pri donošenju te odluke izvedeni su brojni dokazi pa je prvostupanjski parnični sud bio vezan za odluku kaznenog suda u smislu članka 12. ZPP, a što znači da prvostupanjski sud nije mogao bezrezervno prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka dr. V. P. u dijelu u kojemu je ona zaključila da nevezanje tužitelja sigurnosnim pojasom nije imalo nikakvog utjecaja na nastup štetnih posljedica,  obzirom da je u kaznenom postupku na ročištu od 13. siječnja 2022., vještak dr. H. M. zaključio suprotno, tj. da tužitelj sigurno nije bio vezan sigurnosnim pojasom i da su nastale tjelesne posljedice rezultat nevezanja sigurnosnim pojasom; da je, posljedično tomu, trebalo odlučiti da se radi o nastupu suodgovornosti tužitelja od 30 %, zbog neuporabe sigurnosnog pojasa; da je uzimljući u obzir nespornu činjenicu da je tužitelj ne samo znao da je štetnik konzumirao alkohol već i zbog činjenice što su taj dan i noć bili zajedno, predstavlja daljnju suodgovornost tužitelja, koja prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke pod poslovnim brojem: … predstavlja suodgovornost 50 %; da sve po njemu navedeno upućuje da je na strani tužitelja došlo do nastupa suodgovornosti od 80 % pa je sud prvog stupnja od ukupne novčane naknade za povredu prava osobnosti i imovinsku štetu trebao odbiti tužiteljev doprinos od 80 %; da su on i tužitelj do predmetne nezgode bili odlični prijatelji pa je stoga sigurno da tužitelj ne bi nikada pokrenuo ovaj parnični postupak da je znao da tuženik kao osiguravatelj ima pravo na regres od njegovog bliskog prijatelja, odnosno umješača.

 

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i „naloži ponovni postupak u kojem bi se odlučilo o statusu štetnika M. B., tj. da li mu se dopušta ili ne u parnicu, da mu se daju procesna prava prema stanju parnice u času traženja mješanja u parnicu, tj. na dan 2.10.2021., da se odluči o prijedlogu za svrsishodnu delegaciju i da se izvedu dokazi na koje bi umješač imao pravo, a to je prvenstveno traženje medicinskog nadvještačenja glede uporabe pojasa ili da se prvostupanjska presuda ukine i tužitelja odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom s obzirom da isplaćeni iznos predstavlja dovoljnu naknadu za ostatak prava na naknadu od 20 %, sve uz obvezu snošenja troškova ove žalbe“.

 

4. Sa žalbama tužitelja i umješača postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalbe tužitelja i umješača na strani tuženika nisu osnovane.

 

7. Ispitujući, pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda obojice žalitelja, a  pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

 

8. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tužitelja, kao žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje te presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

8.1. U odnosu na žalbene navode umješača na strani tuženika da sud prvog stupnja nije donio odluku o dozvoli njegovog miješanja u ovu pravnu stvar pa je do danas nejasno je li on u ovomu postupku stekao status umješača ili ne te da je, posljedično tomu, zbog izostanka odluke prvostupanjskog suda koju je trebao donijeti u smislu odredbe članka 206. ZPP i dalje, jasno je da su povrijeđena njegova prava na raspravljanje pred sudom, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 6. ZPP, valja istaknuti da unatoč tomu što sud prvog stupnja nije bio donio određenu odluku u pogledu sudjelovanja umješača u ovomu postupku već je samo u uvodu pobijane presude spomenuo i da u postupku sudjeluje umješač na strani tuženika ta činjenica, sama po sebi, ne znači i da je umješač bio onemogućen u raspravljanju pred sudom, obzirom da ni on sam ne tvrdi da mu zbog određenog nezakonitog postupanja ili propuštanja dostave, nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Pri tomu valja istaknuti i da je odredbom članka 207. stavka 2. ZPP propisano da do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija sudjelovanje umješača umješač može sudjelovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti tako da je, posljedično tomu, od trenutka dostave izjave o stupanju u parnicu umješač nastavno mogao poduzimati odgovarajuće parnične radnje (isticati prigovore i predlagati dokazne prijedloge) neovisno o izostanku odluke suda prvog stupnja o istomu pa je žalba umješača u tomu dijelu neosnovana.

 

8.2. Suprotno žalbenim navodima umješača sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 68. stavaka 1. i 2. ZPP, jer u trenutku kada je odnosni postupak već bio u poodmakloj fazi (po proteku gotovo tri godine od podnošenja odnosne tužbe) onda uistinu ne bi imalo nikakvog smisla zatražiti od najvišeg suda određene vrste da odredi da u ovomu predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja, jer bi to samo dovelo do nepotrebnog odugovlačenja predmetnog postupka pa je stoga i u tomu dijelu žalba umješača neosnovana.

 

8.3. Suprotno žalbenim navodima umješača, sud je vezan u parničnom postupku za pravomoćnu kaznenu presudu u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja u smislu članka 12. stavka 3. ZPP, ali kako je građanska odgovornost šira od kaznene odgovornosti prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u ovomu postupku proveo dokaz tzv. kombiniranim prometno-sudskomedicinskim vještačenjem radi utvrđivanja odgovornosti sudionika za nastanak prometne nezgode pa je njegova žalba neosnovana i u ovomu dijelu.

 

8.4. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i umješača, u ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete koju trpi iz štetnog događaja – prometne nezgode od 18. prosinca 2017., u kojoj je kao suvozač zadobio teške tjelesne ozljede, smatrajući osiguranika tuženika odgovornim za nastanak tog štetnog događaja.

 

11. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege isplati iznos od 836,15 eura/ 6.300,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. kolovoza 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je u preostalomu dijelu, u visini od 1.805,03 eura/13.600,00 kuna, tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete i imovinske štete s naslova tuđe pomoći i njege odbijen kao neosnovan (točka II. izreke), a s osnova naknade izgubljene zarade tuženiku je naloženo da tužitelju isplati ukupni iznos od 3.356,27 eura/25.287,81 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa navedene u izreci (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu, u visini od 1.118,76 eura/8.429,28 kuna, tužiteljev zahtjev za naknadu izgubljene zarade odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke) i tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 2.237,54 eura/ 16.858,75 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2023. pa do isplate (točka V.) izreke.

 

12. Obzirom na sadržaj žalbe tužitelja sporna je samo opstojnost tužiteljeva doprinosa nastanku predmetne štete zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem, dok je obzirom na sadržaj žalbe umješača na strani tuženika sporna visina tužiteljeva doprinosa nastanku nezgode, a koja po tvrdnji umješača iznosi 80 % i odnosi se na tužiteljev doprinos nastanku predmetne štete zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom (30 %) i doprinos tužitelja nastanku štete zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem (50 %).

 

13. Odlučujući o tim spornim pitanjima prvostupanjski sud zaključuje: da tužitelju prije ulaska u vozilo osiguranika tuženika nije moglo biti nepoznato da je isti u alkoholiziranom stanju, obzirom da obojica u svojim iskazima potvrđuju da su večer prije štetnog događaja konzumirali alkohol i to od popodnevnih sati (koncentracija apsolutnog alkohola u krvi M. B. u trenutku prometne nezgode je bila najmanje 1,41 g/kg, a tužitelja 0,67 g/kg), dakle tužitelj je bio s njim u društvu, zajedno su konzumirali alkohol (svjedok B. iskazuje da je istina da su bili u alkoholiziranom stanju) i primijetili su utjecaj alkohola na vlastito ponašanje (svjedok B. iskazuje da se, kad je sjeo u auto, osjećao malo pijano dok tužitelj navodi „da nisu padali po podu od pijanosti“) iz čega proizlazi da je i tužitelj navedeno morao primijetiti te da ga je, ne samo (prethodno) ponašanje vozača već i svjesnost o tomu da su dulje vrijeme prije sjedanja u auto zajedno konzumirali alkohol, sve navedeno moralo navesti na zaključak da je opasno sjesti u automobil kojim upravlja vozač u alkoholiziranom stanju; da je pristajući na vožnju s vozačem u takvomu stanju tužitelj, po ocjeni prvostupanjskog suda, pridonio pretrpljenoj šteti u omjeru od 25 %, zbog čega ima pravo na razmjerno sniženu naknadu, sve temeljem odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO); da je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor suodgovornosti tužitelja zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom, obzirom da je stalni sudski vještak za sudsku medicinu dr. V. P., uspoređujući dinamiku nastanka predmetne prometne nezgode utvrđene u vještačenju stalnog sudskog vještaka za cestovni promet i procjenu motornih vozila dipl. ing. I. J. s ozljedama koje je tužitelj zadobio, zaključila da je tužitelj sve ozljede koje je zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi (višeiverni prijelom trupa, donjeg zglobnog nastavka desno i lamine desno prvog slabinskog kralješka, djelomična oduzetost nogu, pretežno desne strane, natuk udaljenog kraja lijeve potkoljenice) mogao zadobiti bez obzira na činjenicu je li ili nije u trenutku odvijanja štetnog događaja koristio sigurnosti pojas, jer sigurnosni pojas štiti tijelo od polijetanja prema naprijed, ali ga ne šiti od bočnih i uzdužnih djelovanja sila, a koje su sile u predmetnoj prometnoj nezgodi djelovale na tijelo tužitelja.

 

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i umješača, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, nakon pravilne ocijene svih provedenih dokaza (članak 8. ZPP) pravilno i po ocijeni ovog drugostupanjskog suda, utvrdio da je tužitelj, u konkretnomu slučaju kao oštećenik doprinio nastanku predmetne štete u visini od 25 %, time što je pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem, pravilno ocjenjujući da iz sadržaja u postupku provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj dobro znao za vozačevu alkoholiziranost, jer su zajedno pili vino (te je tužitelj pritom popio pola litre vina, a vozač 1,25 litara), dok je istaknuti prigovor doprinos nastanku predmetne štete zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom pravilno odbijen kao neosnovan, osnovom sadržaja u postupku provedenog tzv. kombiniranog prometno-sudskomedicinskog vještačenja, a na koje ni stranke niti umješač nisu imali primjedbi pa je stoga sud prvog stupnja i po ocjeni ovoga suda, pravilno i opravdano utvrdio da je to, u predmetu provedeno vještačenje, dalo jasan, objektivan i stručan odgovor o spornim odlučnim činjenicama.

 

15. U odnosu na žalbene navode tužitelja da u okolnostima konkretnog slučaja on nije mogao zaključiti je li vozač bio u alkoholiziranom stanju, jer nije bio objektivni promatrač niti osoba koja je educirana da to stanje prepozna, a pri ruci nije imao mjerni uređaj kojim bi utvrdio alkoholiziranost osiguranika tuženika i da, posljedično tomu, ne postoji njegova suodgovornost za nastanak štetnog događaja, valja istaknuti da, suprotno žalbenim navodima žalitelja, iz samog iskaza tužitelja, saslušanog kao parnične stranke, jasno proizlazi da su obojica najprije u kući vozača B. popili po dvije čaše vina, a zatim su zajedno otišli kod prijatelja F. Ć., gdje su također popili par čaša pa je, u takvim okolnostima odnosnog slučaja, da je tužitelj prije štetnog događaja zajedno sa vozačem vozila M. B. popio nekoliko čaša vina te je stoga mogao ili barem trebao biti svjestan da M. B. ne može na siguran način upravljati motornim vozilom pa je žalba tužitelja i u tomu dijelu neosnovana. Osim toga, iz aktualne sudske prakse jasno proizlazi pravno shvaćanje  prema kojemu suodgovornost oštećenog suputnika postoji bez obzira pokazuje li vozač stanje alkoholiziranosti, već je dovoljno da je oštećeni zajedno sa vozačem konzumirao alkohol ili na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol (tako i Rev 1054/2014, Rev-1348/1995, Rev-420/2009, Rev-1295/2008, Rev-13/2006 i dr.).

 

16. U odnosu na žalbene navode tužitelja da omjer suodgovornosti sukladno važećoj sudskoj praksi u ovakvim slučajevima nikad ne prelazi više od 20 % te žalbene navode umješača da je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-x 145/2016-2 od 14. veljače 2017. takva suodgovornost utvrđena u visini od 50 %, valja istaknuti da je u pogledu takvog spornog pitanja – pitanja utvrđenja omjera doprinosa tužitelja nastanku štete zbog pristanka na vožnju s vozačem u alkoholiziranom stanju aktualna sudska praksa jasno ukazala da o tomu  nije moguće dati jednoznačan odgovor odnosno kao odgovor zauzeti načelno pravno shvaćanje koje bi bilo primjenjivo u većem broju, činjenično i pravno podudarnih slučajeva, jer odgovor ovisi o ocjeni izvedenih dokaza i utvrđenim odlučnim okolnostima u svakomu pojedinačnom slučaju (tako i Revd 1853/2021-2 od 28. travnja 2021.). Stoga je, u spomenutim okolnostima odnosnog slučaja, kada iz samog iskaza tužitelja, saslušanog kao parnične stranke, jasno proizlazi da su obojica najprije u kući vozača B. popili po dvije čaše vina, a zatim su zajedno otišli kod prijatelja F. Ć., gdje su također popili par čaša, prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima obojice žalitelja, pravilno utvrdio da doprinos tužitelja nastanku predmetne štete iznosi 25 % i pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 1092. i članka 1106. ZOO kada je od utvrđenih visina štete odbio 25 % zbog doprinosa tužitelja šteti (tako i Rev 1496/12-2 od 12. siječnja 2016.) pa su žalbe tužitelja i umješača i u ovomu dijelu neosnovane.

 

17. Pri tomu valja istaknuti i da se umješač sada u žalbi nedopušteno poziva na nove činjenice – iskaz vještaka dr. H. M. od 13. siječnja 2022. iz kaznenog predmeta Općinskog suda u S. B. pod poslovnim brojem: … te nedopušteno predlaže novi dokaz – medicinsko nadvještačenje „glede uporabe sigurnosnog pojasa“, jer je odredbom članka 352. stavka 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, osim ako se oni ne odnose na bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog kojih se žalba može izjaviti, a sve cijeneći pri tomu činjenicu i da ne samo što umješač takav dokaz i dokazni prijedlog nije istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka već on nije istaknuo niti ikakve primjedbe na, s tim u svezi, sadržaj u postupku provedenog sudskomedicinskog vještačenja.                                                                                                                                                                                                                                                   

 

18. Suprotno paušalnim žalbenim navodima tužitelja (da je „sud prvog stupnja donio pogrešnu odluku i u odnosu na parnični trošak“), prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 2. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. i 2. ZPP pravilno odlučio i o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP) pa je njegova žalba neosnovana i u ovomu dijelu.

 

19. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovane odbiti žalbe tužitelja i umješača te na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I (u odnosu na žalbu tužitelja) i II (u odnosu na žalbu umješača) izreke ove presude.

 

20. Kako ni tužitelj niti umješač nisu uspjeli u žalbenom postupku, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

 

 

U Puli – Pola 21. studenoga 2023.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan