Posl. broj: P-366/2024-50.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici IČ, dipl. iur., zaposlenici, protiv tuženika Sava osiguranje d.d. Podružnica Hrvatska, R. Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, OIB: 45237012600, zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Ludbrega, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 20. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z.z. punomoćnice tuženika Marine Šuti- Kudelić, odvjetnice iz Zlatara, 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku Sava osiguranje d.d. Podružnici Hrvatska da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje plati iznos od 1.390,10 EUR (tisućutristodevedeset eura i deset centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 24. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je njegov osiguranik ŽČ teško ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je 28. svibnja 2017. skrivio tuženikov osiguranik PČ upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je u vrijeme nesrećeo bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Prometna se nesreća dogodila na način da tuženikovo osiguranik u svom automobilu u desnom zavoju nije koristio desnu stranu kolnika već se dijelom kretao na lijevoj strani kolnika te je udario u lijevu stranu osobnog automobila kojim je iz suprotnog smjera upravljao tužitelj osiguranik i nanio mu teške tjelesne ozljede. Odgovornost tuženikovog osiguranika utvrđena je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-375/18 od 2. ožujka 2018., a naknada štete riješena je mirnim putem – nagodbom s tuženikom. Na osnovi navedene nesreće, tužitelj je rješenjem broj: 836550 od 17. ožujka 2021. svom osiguraniku ŽČ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom izvan rada (50 %) i bolešću (50 %) te mu je rješenjem od 26. svibnja 2021. odredio invalidsku mirovinu. Za razdoblje od 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. tužitelj je isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 20.947,38 kuna, od čega 50 %, odnosno 10.473,70 kuna s osnova ozljede izvan rada – prometne nesreće, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja. Tužitelj se 3. veljače 2022. zahtjevom za naknadu štete obratio tuženiku, a tuženik je zahtjev otklonio dopisom od 14. veljače 2022. jer da isti nije u skladu s članom 27. Zakona o osobnim osiguranjima u prometu. Tužitelj tvrdi da je ovakav stav tuženika pogrešan jer tužitelj pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju pa tako i naknadu štete potražuje temeljem čl. 161. do 170. navedenog Zakona koji je lex specialis u odnosu na ZOOP obzirom da je stupio na snagu 1. siječnja 2019.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je tužitelj u štetnom događaju od 28. svibnja 2017. zadobio povrede prava osobnosti, a za koji je štetni događaj odgovoran njegov osiguranik. Navodi da je sporno da li bi tužiteljev osiguranik, i u slučaju da nije pretrpio tjelesnu povredu u prometnoj nezgodi bio umirovljen temeljem bolesti koje je radnije imao, jer da iz anamneze Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom dana u nalazu i mišljenju o radnoj sposobnosti osiguranika od 17. rujna 2020. te 4. prosinca 2020. proizlazi da je tužiteljev osiguranik u dugogodišnjem liječenju bolnih sindroma kralježnice radi degenerativnih promjena; da je prilikom pada s visine u ožujku 2011. zadobio prijelom Th9, Th10 te L2 kralješka; da je artroskopija desno koljena učinjena u siječnju 2012. te da je od 2011. u liječenju simptoma iz kruga PTSP-a te depresivnih poteškoća neurotske razine, višestruko hospitaliziran…Tuženik sukladno tome tvrdi da posljedice ozljede koje je zadobio nisu utjecale na njegovo umirovljenje te osporava uzročnu vezu između ozljeda koje je zadobio u navedenoj prometnoj nesreći i umirovljenja. Sukladno tome, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Presudom ovog suda posl. broj: P-610/2022-24. od 12. siječnja 2024. suđeno je:

"I. N a l a ž e s e tuženiku Sava osiguranje d.d. Podružnici Hrvatska da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje plati iznos od 1.390,10 EUR (tisućutristodevedeset eura i deset centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 24. veljače 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. O d b i j a se dio tužbenog zahtjeva za zakonsku zateznu kamatu na dosuđenu glavnicu za razdoblje od 9. veljače 2022. do 23. veljače 2022.

III. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti."

3. Tužitelj protiv navedene presude nije podnio žalbu, a rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. broj: Gž-157/2024-3. od 21. kolovoza 2024. žalba tuženika je uvažena te je prvostupanjska presuda ukinuta u pobijanom dijelu (točke I. i III. izreke) i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, uz pravno shvaćanje da su za odluku u ovom sporu mjerodavne odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014., dalje: ZOOP) pa da je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika za provođenjem financijskog vještačenje nepotpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega se ni pravilna primjena materijalnog prava ne može ispitati.

4. U ponovljenom postupku su pročitani: potvrda Policijske postaje Velika Gorica broj: 511-19-36/3-K-159/2017.A.A od 26. lipnja 2017., presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. broj: 22. K-375/18-3. od 2. ožujka 2018., tužiteljevo rješenje klasa: UP/I 141-02/20-01/01191576009, urbroj: 341-25/3-20-1677 od 17. ožujka 2021., tužiteljevo rješenje klasa: UP/I 141-02/21-01/01191576009, urbroj: 341- 25-05/3-21-56749 od 26. svibnja 2021. s prilogom, nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 17. rujna 2020., nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19. studenoga 2020., nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika od 4. prosinca 2020., tužiteljev obračun isplata za razdoblje od 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021., ispisi iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja za ŽČ, tužiteljev zahtjev za naknadu štete od 3. veljače 2022. s povratnicom za tuženika, odgovor tuženika od 14. veljače 2022. na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, osobni zdravstveni karton ŽČ i tužiteljev spis broj 836550 u predmetu ŽČ te nalaz i mišljenje stalnog sudskom vještaku medicine rada Janka Korparu, dr. med. 5. Sukladno odredbi čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), u ponovljenom je postupku, prihvaćen dokazni prijedlog tuženika te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o.

6. Drugih dokaznih prijedlog stranke nisu imale.

7. Pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda ovaj sud nije vezan (arg. a contrario ex odredbi čl. 375. st. 4. i čl. 377. st. 2. ZPP-a).

8. Tužbeni zahtjev u preostalo dijelu (točka II. izreke presude posl. broj: P- 610/2022-24. od 12. siječnja 2024. postala je pravomoćna budući da je tužitelj nije pobijao žalbom) je osnovan.

9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužiteljev osiguranik ŽČ stradao u prometnoj nesreći 28. svibnja 2017., a koju je nesreću skrivio PČ upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika te je tuženikov osiguranik presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. broj: 11. K-375/18-3 od 2. ožujka 2018., koja je postala pravomoćna 20. ožujka 2018. proglašen krivim za izazivanje te prometne nesreće;

- da je tužiteljevim rješenjem od 17. ožujka 2021. njegovom osiguraniku ŽČ, "kod kojeg je zbog ozljede izvan rada (50%) i bolesti (50%) nastao djelomični gubitak radne sposobnosti", priznato, počevši od 16. rujna 2020., pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, a koje je rješenje izmijenjeno, u pogledu visine mirovine, tužiteljevim rješenjem od 26. svibnja 2021.;

- da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. isplatio na ime invalidske mirovine ukupni iznos od 20.947,39 kuna pa 50 % toga iznosi 10.473,70 kuna;

- da je tužitelj odštetnim zahtjevom od 3. veljače 2022. pozvao tuženiku da mu naknadi štetu u iznosu od 10.473,70 kuna, s obzirom da je djelomičan gubitak radne sposobnosti zbog kojeg je ŽČ priznato pravo na invalidsku mirovinu uzrokovano ozljedom izvan rada (iz predmetnog štetnog događaja) u omjeru od 50 %;

- da je tuženik odštetni zahtjev primio 8. veljače 2022. ali ga je odgovorom od 14. veljače 2022. odbio, jer da nije u skladu s članom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

10. Do provođenja vještačenja po stalnom sudskom vještaku za medicinu rada Janku Korparu dr. med., bilo je sporno i postoji li uzročna veza između ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio uslijed štetnog događaja (prometne nesreće od 28. svibnja 2017. i njegovog umirovljenja te u kojoj je mjeri invalidnost uzrokovana ozljedama iz prometne nesreće, a u kojoj bolešću. Naime, ni tužitelj ni tuženik nisu imali prigovora na nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da postoji uzročna veza između ozljeda koje je tužiteljev osiguranik zadobio uslijed štetnog događaja te njegovog umirovljenja i da su posljedice tih ozljeda sudjelovale u invalidnosti, odnosno djelomičnom gubitku radne sposobnosti u mjeri od 50 %, dakle, upravo kao što je utvrđeno tužiteljevim rješenjem od 17. ožujka 2018.

11. Sporno je, u biti, je li tuženik obvezan tužitelju naknaditi štetu na ime isplaćenih mirovina i u predmetnom razdoblju od 16. rujna 2021. do 31. prosinca 2021. i to prvenstveno zbog tuženikovog osporavanja postojanja i visine štete, a koji ovise o primjeni propisa temeljem kojih se visina štete utvrđuje.

12. Rješenjem donesenim na ročištu 4. listopada 2024. određeno je da je vještačenjem potrebno utvrditi razmjerni iznos mirovine prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno razliku između invalidske mirovine određene tužiteljevim rješenjem njegovom osiguraniku ŽČ te invalidske mirovine koju bi mu bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a sve to za razdoblje od 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021.

13. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, osiguranik tužitelja ŽČ, rođen **.**.1965., stradao je u prometnoj nesreći 28. svibnja 2017. Radi posljedica prometne nesreće tužiteljevim rješenjem od 16. svibnja 2021., klasa: UP/I 141-02/21-01/01191576009, Ur.broj 34125-05/3-21-56749 pod brojem spisa 836550, priznato mu je pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnom gubitka radne sposobnosti, pri čemu je utvrđeno da je taj djelomičan gubitak radne sposobnosti nastao zbog ozljede izvan rada (50%) i bolesti (50%). Tom prilikom je utvrđeno je i da je do dana 16. rujna 2020. osiguranik navršio 55 godina života, te je imao mirovinskog staža 22 godine, 05 mjeseci i 7 dana s uračunatim razdobljima posebnog staža u dvostrukom trajanju. Pridodavanjem staža koji se pridodaje pri određivanju invalidske mirovine kada osiguranik nije navršio 60. godina života, pridodani staž iznosi 2 godine, 02 mjeseca i 9 dana, te ukupni mirovinski staž iskazan u obliku decimalnog broja iznosi 24,6276. U postupku obračuna mirovine izvršen je izračun prosječnih vrijednosnih bodova u visini 0,3287. Izračun mirovine utvrđen je Zakonom o mirovinskom osiguranju tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine, a iskazan je u formuli: Mirovina = osobni bodovi (OB) x mirovinski faktor (MF) x aktualna vrijednost mirovine (AVM). Osobni bodovi za određivanje mirovine dobivaju se tako da se prosječni vrijednosni bodovi (zbroj vrijednosnih bodova utvrđenih na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih od 1. siječnja 1970., podijeljen s godinama mirovinskog staža u kojima su ostvarene plaće) pomnože s ukupnim mirovinskim stažem i polaznim faktorom koji je propisan zakonom, a ovisi o dobi osiguranika na dan stjecanja prava na mirovinu. Svota mirovine računa se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine. U svotu mirovine uračunava se, odnosno sastavni je dio mirovine dodatak na mirovinu. Dodatak se utvrđuje na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i određuje se na mirovine ostvarene u razdoblju od 1999. do 2010. godine u rasponu od 4% do 27%, a od 1. siječnja 2010. u iznosu od 27%. Od 1. siječnja 2012. dodatak je sastavni dio mirovine. Slijedom navedenog na dan utvrđenja mirovine osiguraniku je utvrđen mirovinski faktor 0,8, utvrđeno je 8,0951 osobnih bodova te mirovina u iznosu 570,95 kn. Umjesto ovako utvrđene mirovine, rješenjem od 26. svibnja 2021. godine određena jee isplata najniže mirovine temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18) definirana člankom 90. stavak 1.: Osiguraniku koji ostvaruje mirovinu samo prema odredbama ovoga Zakona, a kojem je mirovina određena prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina te stavkom 2.: Najniža mirovina određuje se za svaku godinu mirovinskog staža u visini 100% aktualne vrijednosti mirovine na dan određivanja mirovine. Temeljem članka 88. stavka 6. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18 i 102/19) i članka 22. točke 8. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (NN 28/14, 24/15 i 73/19), Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje je donijelo na sjednici 28.08.2020. Odluku o najnižoj mirovini za jednu godinu mirovinskog staža od 01.07.2020. godine te ista iznosi 69,42 kn. Slijedom navedenog, na dan utvrđenja mirovine osiguraniku je utvrđen mirovinski faktor 0,8, utvrđeno je 24,0000 osobnih bodova te mirovina u iznosu od 1.332,86 kn. Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) u čl. 56. navodi da ako je invalidnost osiguranika nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti pravo na invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža. Također, u čl. 85. je propisano da polazni faktor ovisi o dobi osiguranika na dan stjecanja prava na mirovinu. Polazni faktor određuje u kojem se opsegu uzimaju u obzir vrijednosni bodovi pri utvrđivanju mjesečne svote mirovine. Vrijednosni bodovi uzimaju se u punom opsegu (polazni faktor 1,0) kod invalidskih mirovina. Člankom 86. propisano je da se pri određivanju osobnih bodova osiguranika za određivanje invalidske mirovine, ako je invalidnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, uzimaju se u obzir vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža. Zakon o mirovinskom osiguranju u članku 87. navodi da mirovinski faktor za invalidsku mirovinu ostvarenu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti iznosi 0,6667. Slijedom navedenog, pod pretpostavkom da osiguranik ŽČ ima pravo na invalidsku mirovinu slijedom ozljede na radu tad bi mu prilikom utvrđivanja mirovine bio priznat mirovinski staž od najmanje 40 godina i mirovinski faktor 0,6667. Na temelju članka 88. stavka 8. Zakona o mirovinskom osiguranju NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21) i članka 22. točke 3. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (NN 28/14, 24/15 i 73/19), Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, je donijelo u predmetnom razdoblju odluke kojima je utvrđena aktualna vrijednost mirovine za jedan osobni bod, a radi određivanja mirovine i usklađivanja mirovine i ostalih prava iz mirovinskog osiguranja. Slijedom navedenog u utuženom razdoblju su u primjeni sljedeće visine aktualne vrijednosti mirovine: 69,42 u primjeni od 1. srpnja 2020., 69,81 u primjeni od 1. siječnja 2021. te 71,53 u primjeni od 1. srpnja 2021. Svota mirovine računa se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine. Osobni bodovi ovise o mirovinskom stažu i plaćama koje je osiguranik ostvario za vrijeme radnog vijeka, a utvrđuju se tako da se prosječni vrijednosni bodovi pomnože s ukupnim mirovinskim stažem i polaznim faktorom i jednako se računaju za sve vrste mirovina. Prilikom izračuna polazna osnova je 0,3287 prosječnih vrijednosnih bodova koji se navode u Rješenju, te sukladno vještaku dodijeljenom zadatku mirovinski faktor 0,6667 i mirovinski staž preračunat na decimalni broj 40,00. Slijedom navedenog na dan utvrđenja osiguraniku utvrđeno je 13,1480 osobnih bodova, te nakon uračunavanja dodatka na mirovinu u iznosu 27,0%, ukupni osobni bodovi iznose 16,6980, dok bi osiguraniku invalidska mirovina iznosila 772,82 kn. Navedeni izračun se prikazan je u tablici na 4. strani nalaza. Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18//18, 62/18, 115/18, 102/19) u članku 90. navodi: " 1.) Osiguranik koji ostvaruje mirovinu samo prema odredbama ovog Zakona, a kojem je mirovina određena prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovog Zakona manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina, 2.) Najniža mirovina određuje se za svaku godinu mirovinskog staža u visini 100% aktualne vrijednosti mirovine na dan određivanja mirovine 3.) Najniža mirovina korisnika invalidske mirovine, čiji je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, određuje se prema stavku 2. ovoga članka, za 40 godina mirovinskog staža. Stoga vještak za utvrđenje razlike između isplaćivane mirovine od strana Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u svom izračunu primjenjuje najnižu invalidsku mirovinu. Na temelju članka 88. stavka 8. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18 i 102/19) i članka 22. točke 3. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (NN 28/14, 24/15 i 73/19), Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, je donijelo u predmetnom razdoblju odluke kojima je utvrđena najniža mirovina za jednu godinu mirovinskog staža, a radi određivanja mirovine i usklađivanja mirovine i ostalih prava iz mirovinskog osiguranja. Uvrštenjem najniže mirovine koja je vrijedila za pojedino razdoblje primjene izvršen je izračun mirovine koja bi pripadala osiguraniku ŽČ da ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu temeljem povrede na radu na način da je obračunat mirovinski faktor 0,6667, osobni bodovi 40,0000, najniža vrijednost mirovine od 69,42, a prema kojima mirovina iznosi ukupno 1.851,29 kuna. S obzirom da je od 01.01.2023.g. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, prilikom izračuna vještak je imao u vidu da Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga

decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u euro za svaki pojedinačni iznos razlike po mjesecima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije. U nastavku vještak daje usporedbu iznosa isplaćene invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu po mjesecima u kunama i preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro, kako je to navedeno u tabeli na strani 6. nalaza, prema kojoj iznos isplaćene invalidske mirovine u razdoblju 16.09.2020. do 31.12.2021. godine je iznosio 20.947,39 kn dok bi iznos mirovine temeljem ozljede na radu u istom razdoblju iznosio 29.095,02 kn. Slijedom navedenog, iznos invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku je niži od iznosa koji bi isplatio po osnovi invalidske mirovine temeljem ozljede na radu za 8.147,63 kn, odnosno zbroj mjesečnih iznosa preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.081,37 EUR.

14. Tužitelj podneskom od 6. studenoga 2024. prigovora točnosti izračunu mirovine koju je isplatio i invalidske mirovine koju bi isplatio u slučaju ozljede na radu posebno imajući u vidu mirovinski faktor (0,6667) kojeg je vještak primijenio prilikom izračuna isključivo iz razloga što se mirovinski faktor koji je vještak primijenio odnosi na visinu mirovine koja se isplaćuje za vrijeme zaposlenja (čl. 87. st. 1. t. 12. ZOMO) pa predlaže da vještak dostavi dokument kojim dokazuje da je osiguranik tužitelja bio u osiguranju u utuženom razdoblju te da dopuni nalaz i mišljenje i izjasni se temeljem kojeg kriterija je u izračunu koristio mirovinski faktor 0,6667 imajući u vidu odredbu čl. 87. st. 1. ZOMO.

15. Tuženik podneskom od 9. prosinca 2024. sasvim paušalno "prigovara u cijelosti nalazu i mišljenju vještaka".

16. Na prigovore stranaka vještak se očitovao pismeno, navodeći da je izvršio izračune sukladno članku 87. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju uz primjenu mirovinskog faktora za invalidsku mirovinu ostvarenu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti koji iznosi 0,6667, a što je vještak naveo na stranici 3. Nalaza i mišljenja. Rješenjem tužitelja od 26. svibnja 2021. je utvrđeno da je kod osiguranika nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (50%) i bolesti (50%), te je utvrđen mirovinski faktor za invalidsku mirovinu koji iznosi 0,8. U nastavku je vještak dao usporedbu iznosa isplaćene invalidske mirovine i invalidske mirovine po mjesecima u kunama te preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u euro, pod pretpostavkom da bi se za utvrđenje invalidske mirovine koja bi se isplaćivala u slučaju da je priznata ozljeda na radu također primjenjivao mirovinski faktor 0,8, odnosno mirovinski faktor za invalidsku mirovinu koja bi se isplaćivala zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti, kako je to prikazano u tablici. Prema tom izračunu, iznos isplaćene invalidske mirovine u razdoblju 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. je iznosio 20.947,39 kn dok bi iznos mirovine temeljem ozljede na radu u istom razdoblju iznosio 34.912,32 kn. Slijedom navedenog, iznos invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku je niži od iznosa koji bi isplatio po osnovi invalidske mirovine temeljem ozljede na radu za 13.964,93 kn, odnosno zbroj mjesečnih iznosa preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.853,48 EUR.

17. Na pisano očitovanje vještaka tužitelj se očitovao podneskom od 14. veljače 2025., u bitnome ponavljajući svoje prigovore te osim toga napominje da ovo nije izolirani slučaj ovakve "projekcije izračuna invalidske mirovine " od strane vještakinje Blašković slijedom čega "smatra da vještakinja ne razumije zadatak suda pa nema potrebe da ju se poziva i na ročište kako bi potvrdila i usmeno svoj nalaz i mišljenje, a sve to imajući u vidu načelo ekonomičnosti postupka".

18. Tuženik se na očitovanje vještaka nije u danom roku očitovao.

19. Na ročištu za glavnu raspravu 20. ožujka 2025. tužitelj se u pogledu dopune nalaza i mišljenja vještaka očitovao da ne prigovara samom matematičkom izračunu po kojem je primijenjen mirovinski faktor od 0,8 ali i dalje smatra da vještačenje nije relevantno zbog pravnih pitanja, odnosno i dalje tvrdi da se ne može promjenjivati ZOOP već Zakona o mirovinskom osiguranju.

20. Na tom se ročištu i tuženik očitovao da ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka ali i dalje smatra da niti iz njega ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva.

21. Sud ocjenjuje da je izračunom iz pisanog očitovanja vještaka odgovoreno na postavljeni zadatak budući da iz podataka iz spisa ne proizlazi da je tužiteljevom osiguraniku invalidska mirovina isplaćivana "za vrijeme zaposlenja ili obavljanja slobodne djelatnosti" pa se ne može primjenjivati mirovinski faktor od 0,6667 iz odredbe čl. 97. stavka 1. točke 12. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 102/2019. i 84/2021., dalje: ZOMO), već se može primjenjivati mirovinski faktor od 0,8 koji se prema točki 10. navedenog članka primjenjuje za invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti.

22. No, ni ovakav nalaz i mišljenje sud ne smatra odlučnim za rješenje ovog spora.

23. Naime, ovaj su i dalje smatra da je u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine štete, potrebno primijeniti odredbe ZOMO-a, a ne odredbe ZOOP-a, iz razloga koji će u nastavku ponovno biti izneseni.

24. Naime, prema odredbi čl. 164. st. 1. ZOMO-a zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovog Zakona i izravno od društva kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), a prema stavku 5. tog članka, za utvrđivanje visine štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovog članka mjerodavne su odredbe ovog Zakona.

25. Prema odredbi članka 161. st. 1. ZOMO-a, važećoj u predmetnom razdoblju od 16. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. (kada je za tužitelja isplatom mirovina i nastala šteta), Zavod ima pravo zahtijevati naknadu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve tok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. tog članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona, obuhvaća "ukupne svote davanja i troškovi koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja", pa i: novčana davanja isplaćena na osnovi priznato prava na invalidsku mirovinu "u punom iznosu" sve tok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

26. S druge strane, prema odredbama čl. 27. ZOOP-a:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjeni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskog osiguranja u visini razlike između invalidske mirovine utvrđenje rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeva društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakoni koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.".

27. ZOOP je u osnovnom tekstu stupio na snagu 1. lipnja 2006., a dopuna odredbe čl. 27. kojom je dodana stavak 5., člankom 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a, stupila je na snagu 1. srpnja 2013., a i ta sa dopuna odnosi na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a ne na tužitelja. ZOMO je pak u osnovnom tekstu, dakle i u nepromijenjenim odredbama čl. 164. stupio na snagu 1. siječnja 2014., a odredbe čl. 161. koje su promijene čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama ZOMO- a ("Narodne novine", br. 115/18), stupile su na snagu 1. siječnja 2019. Dakle, ZOMO je u odnosu na ZOOP noviji propis te po tom načelu derogira odredbe ZOOP-a koje bi na drugi način regulirale istu materiju. S druge strane, ZOOP ni po čemu u odnosu na ZOMO nije specijalni propis budući da je u članku 164. st. 1. ZOMO-a izrijekom propisano da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovog Zakona "i izravno o društava za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete)" te se nikakvom logikom primjena tog zakona ne može isključiti u odnosu na društva za osiguranja pa tako ni u odnosu na tuženika.

28. U vezi navedenog valja ukazati i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-856/2016. od 7. veljače 2017. kojim nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 161. stavka 2. ZOMO-a.

29. Prijedlog za pokretanje postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom u navedenom predmetu podnio je Hrvatski ured za osiguranje (koji inače, sukladno odredbi čl. 352. st. 2. Zakona o osiguranju, "Narodne novine", br. 30/2015., 112/2018., 112/2018., 63/2022., 133/2020. i 151/2022), u pravnom prometu s trećima predstavlja udruženje društva za osiguranje).

30. Predlagatelj u tom predmetu smatra da je osporena odredba ZOMO-a suprotna vladavini prava iz članka 3. Ustava te dovodi do pravne nesigurnosti i ističe da nije usklađena s člankom 27. ZOOP-a., a što argumentira na slijedeći način:

"Drugim riječima, prema osporavanoj normi će Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) imati pravo na nadoknadu svih novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava, dok će prema Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu HZMO imati pravo na već opisani razmjerni iznos.

S obzirom da je vrlo jasno kako puni iznos i razmjerni iznos neće iznositi jednaki novčani iznos, neupitno se može zaključiti kako će primjena, svake od odredbi pojedinačno, u hipotetski identičnoj situaciji, polučiti drugačiji ishod u pogledu visine isplate.

Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, stvaran opseg nastale štete za HZMO može predstavljati jedino razmjerni iznos, dok će isplata punog iznosa stvoriti štetu na strani osiguravajućih društava.

Uzgred budi rečeno, problematika primjene dvaju citiranih zakona se ne može otkloniti niti po kriteriju općenitosti zakonske primjene.

Naime, predmetna dva zakona po kategorizaciji lex specialis-lex generalis spadaju u zakone jednake općenitosti (tj. jednake specijalnosti) pa se maksima lex specialis derogat generali ne bi mogla primijeniti u ničiju korist. Nadalje, situs materiae odredbe o naknadi štete koju je pretrpio HZMO je jednako blizak, odnosno udaljen, i jednom i drugom zakonu pa su i u tom kontekstu zakoni ujednačeni, što pojačava opisanu pravnu nesigurnost.",

a tvrdnje o tome da je osporeni članak kontradiktoran sam sebi, jer je neprecizan i nepredvidljiv za njegove adresate argumentira:

"Naime, osporavanom odredbom se propisuje da HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete, koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to sva novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

Citirana norma je s teleološkog gledišta kontradiktorna sama sebi.

Naime, institut stvarne štete se odnosi na tzv. običnu štetu, poznatu i pod nazivom pozitivna šteta ili damnum emergens.

Riječ je o vrsti imovinske štete koja se odnosi na umanjenje postojeće imovine oštećenika. Ona predstavlja imovinsku vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji u odnosu na vrijednost njegove imovine prije nastupanja štetnih posljedica. Dakle, da bi utvrdili stvarnu štetu potrebno je usporediti vrijednost imovine oštećenika prije i nakon nastupanja štetne posljedice, slijedom čega će se dobiti usporedna razlika koja će predstavljati stvarnu štetu.

U predmetnom slučaju oštećenik će uvijek biti HZMO, a šteta će biti ona naknada koju je HZMO isplatio osiguraniku, iako ju nije bio dužan isplatiti. Prema tomu, stvarnu štetu će predstavljati razlika između iznosa koji je HZMO bio dužan isplatiti (i bez nastanka štete na strani osiguranika) i iznosa koji je HZMO isplatio (ukupan iznos). Drugim riječima, stvarnu štetu će predstavljati upravo razmjerni iznos budući da on predstavlja umanjenje imovine HZMO-a koje se ne bi dogodilo da nije nastupila šteta na strani osiguranika.

S druge stranke, kada bi osiguravajuća društva isplatila HZMO-u ukupan iznos umjesto razmjernog iznosa, onda bi razmjerni dio te isplate predstavljao povećanje imovine HZMO-a."

31. Iz navedenoga je jasno vidljivo da je predlagatelj savršeno svjestan značenja odredbe čl. 161. st. 2. ZOMO-a, pa i njenog odnosa s odredbama čl. 27. ZOOP-a, ali mu takvo zakonsko rješenje, naravno, ne odgovara.

32. Ministarstvo rada i mirovinskog osiguranja u svom očitovanju klasa: 023- 01/16-01/94, ur. broj: 524-05-01-02/2-16-4. od 27. lipnja 2016., među ostalim navodi:

"Ovakvo zakonsko rješenje usvojeno je iz razloga što štetu za Zavod, a time i za državni proračun, predstavljaju isplaćene pune svote davanja na teret mirovinskog osiguranja (mirovine, odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenja zbog ozljede na radu), a ne razmjerni iznos davanja, kako to navodi u Prijedlogu Hrvatski ured za osiguranje.

Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi pravo Zavoda da potražuje naknadu štete koju trpi isplatama mirovinskih davanja, jer je zbog štetne radnje ili propusta štetnika postao obvezan prema osiguraniku na davanje u novcu pa se prema tome može i prema štetniku pojaviti kao oštećeni, u granicama svojih obveza prema osiguraniku, odnosno osiguranoj osobi, bez obzira što su davanja koja predstavljaju štetu obuhvaćena osiguranjem na teret mirovinskog osiguranja. Naime, upravo je štetni događaj, ozljeda ili smrt osiguranika, razlog za stjecanje prava na invalidsku ili obiteljsku mirovinu, što ima za posljedicu obvezu Zavoda na novčano davanje prema osiguraniku ili njegovoj obitelji. Zavod obvezu ne bi imao da nije bilo navedenog štetnog događaja, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za sjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

(...)

Nadalje, prema odredbi članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine, Zavod ima pravo na naknadu štete, koja se odnosi na razliku između razmjernog iznosa invalidske mirovine koja je priznata radi ozljeda izvan rada i one koja je priznata radi ozljede na radu. Stavak 3 navodi kako se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine, koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Ovaj je stavak Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u koliziji sa stavkom 1. istog članka, koji propisuje da društvo za osiguranje Zavodu nadoknađuje stvarnu štetu.

Kako je pravo na naknadu štete u visini razmjernog iznosa mirovine bilo različito propisano člankom 160. ZOMO-a, koji je bio na snazi do 31. prosinca 2013. godine, te člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prvenstveno je trebalo odgovoriti na pitanje koji zakon treba primijeniti.

U dosadašnjoj sudskoj praksi pojedini sudovi su zaključivali da treba primijeniti odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu po načelu da kasniji zakon derogira raniji tj. da derogira raniji Zakon o mirovinskom osiguranju (članak 160.).

Slijedom navedenoga, Zavod ne bi imao pravo na naknadu štete prema društvima za osiguranje ukoliko se radi o mirovini priznatoj na osnovi ozljede na radu koja je ujedno i prometna nesreća, odnosno imao bi pravo na naknadu štete samo u razlici mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, što u svakom slučaju predstavlja manju naknadu štete od one propisane člankom 160. ZOMO-a i ne odgovara šteti koju Zavod trpi.

(...)

Naprijed navedena diskriminirajuća situacija za Zavod riješena je ZOMO-om (Narodne novine, broj 153/13, 151/14, 33/15 i 93/15), na način da Zavod, kod zahtjeva za naknadu štete prema osobama odgovornim za naknadu štete, ima pravo na isplatu punog iznosa davanja isplaćenog korisniku primanja (članak 161. stavak 2. ZOMO-a). Naime, usvojena su rješenja koja omogućuju naknadu štete koju trpi Zavod, a time i državni proračun, a osim toga ista zakonska rješenja postoje i u zakonodavstvima drugih europskih država. Pri tome valja istaći kako na predložena zakonska rješenja Hrvatski ured za osiguranje nije imao primjedbi tijekom javne rasprave, odnosno u postupku donošenja novog ZOMO-a.

Nerijetko, isto pravno pitanje zakoni reguliraju na različite načine ...

Stoga su neosnovani i navodi predlagatelja u vezi neusklađenosti odredbe članka 161. stavka 2. ZOMO-a sa Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu i zbog toga jer posebni propis ima prioritet pred općim upravo u odredbama koje se razlikuju od općeg propisa.

Smatramo kako je ZOMO lex specialis u odnosu na materiju mirovinskoga osiguranja jer se ovim Zakonom propisuje što predstavlja štetu za Zavod, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima pravo istu potraživati, od kada teče zastara i sl. Osim toga, članak 170. ZOMO-a propisuje kako se, pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Dakle, ZOMO, kao lex specialis, ovom odredbom stavlja odredbe članaka 161. do 165. iznad općeg zakona Republike Hrvatske iz razloga što se navedenim člancima uređuje specifična materija naknade štete.

(...)

Neosnovan je i navod predlagatelja da se opisanom situacijom stvara pravna osnova za stjecanje bez osnove tj. da se neosnovano povećava imovina Zavoda na račun imovine osiguravajućih društva. Kao što je već navedeno, upravo je štetni događaj, odnosno ozljeda ili smrt osiguranika, razlog za stjecanje prava na invalidsku ili obiteljsku mirovinu što ima za posljedicu obvezu Zavoda na novčano davanje prema osiguraniku ili njegovoj obitelji. Istu obvezu Zavod ne bi imao da nije bilo navedenog štetnog događaja (...)".

33. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj ocjeni polazi od članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava, prema kojem Hrvatski sabor ima ovlaštenje da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i zakonima, te sukladno tome ocjenjuje da je Hrvatski sabor donio osporenu odredbu ZOMO-a u skladu s ovlaštenjem iz članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava.

34. Svoju ocjenu Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlaže na slijedeći način: "9. U obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti osiguravaju se, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, prava za slučaj starosti i invalidnosti (za osiguranike i osobe osigurane u određenim okolnostima), te članovi obitelji osiguranika za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine. Člankom 161. stavcima 1. i 2. ZOMO-a uređeno je pravo HZMO-a na naknadu štete, kada je do ostvarivanja prava i isplate davanja prema ZOMO-u došlo zbog određene štetne radnje ili propusta odgovorne osobe - štetnika (npr., ako je do ozljede na radu radnika - osiguranika došlo zbog odgovornosti poslodavca ili ako je do ozljede osiguranika došlo u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornih vozila). To znači da je upravo štetni događaj (primjerice ozljeda osiguranika koja je u konačnici dovela do nastanka invalidnosti) razlog stjecanja prava na invalidsku mirovinu, što ima za posljedicu obvezu HZMO-a na novčano davanje osiguraniku. Tu obvezu HZMO ne bi imao da nije bilo štetnog događaja, a osiguranik bi i dalje nastavio raditi i uplaćivati doprinose do ispunjavanja uvjeta za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu. Tako se i visina naknade štete utvrđuje prema ukupnoj svoti davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja. To znači da se, prema osporenim zakonskim odredbama, visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanima u stavku 2. članka 161. ZOMO-a.

9.1. Sredstva kojima HZMO raspolaže namijenjena su isključivo za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, a osiguravaju ih osiguranici, poslodavci, drugi obveznici plaćanja doprinosa određeni zakonom i Republika Hrvatska. Osporenim odredbama osigurava se i pažljivo postupanje s tim prikupljenim sredstvima, bez nepotrebnih rashoda, odnosno troškova mirovinskog osiguranja, što je i u općem interesu, odnosno u interesu svih sadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Uravnoteženje sustava, tj. prihoda i rashoda bio je razlog zbog kojeg je zakonodavac propisao pravo HZMO-a na naknadu štete po osporenim odredbama ZOMO-a, uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. i 41/08.), ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a (članak 170. ZOMO-a). Stoga se ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani HZMO-a, kako to smatra predlagatelj.

9.2. Predlagatelj neosnovano smatra da je osporenim odredbama HZMO-a stavljen u povoljniji položaj od ostalih pravnih i fizičkih osoba. HZMO je javna ustanova koja ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, odnosno obavlja poslove od interesa za Republiku Hrvatsku, a sva potraživanja s osnove naknade štete ulaze u prihode mirovinskog osiguranja (sredstva za izdatke, odnosno isplatu davanja iz mirovinskog osiguranja), te nisu prihod HZMO-a kao pravne osobe, odnosno ne ulaze u imovinu HZMO-a. Stoga je u tom smislu nemoguća usporedba s ostalim pravnim i fizičkim osobama. HZMO je kao javna ustanova samo nominalni oštećenik, a šteta se, zapravo, nadoknađuje sredstvima (fondu) mirovinskog osiguranja iz kojih se isplaćuju mirovine u Republici Hrvatskoj.

Osim toga, HZMO je u svakom slučaju dužan dokazati da je šteta nastala (primjerice, da je nekome priznato novčano davanje iz mirovinskog osiguranja), visinu te štete (iznos davanja i trajanje obveze na isplatu, te eventualne troškove) i uzročno- posljedičnu vezu. Stoga ni u sudskom postupku za naknadu štete HZMO nije ni na koji način privilegiran.

10. Ustavni sud utvrdio je da osporenim člankom 161. stavkom 2. ZOMO-a nije povrijeđeno ni načelo vladavine prava, jedno od temeljnih načela ustavnog poretka Republike Hrvatske sadržano u članku 3. Ustava. Naime, osporena norma je jasna i precizna te točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju HZMO ima pravo.

11. U odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZOMO-a suprotan članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona. U nadležnosti je redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Ukoliko bi se takva primjena smatrala arbitrarnom, moguće ju je osporavati u postupku u povodu ustavne tužbe osobe koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava.".

35. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/1999. i 29/2002.) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba.

36. Iz navedenoga proizlazi da primjena odredbi čl. 27. ZOOP-a na konkretni slučaj predstavlja ne samo potpuno ignoriranje odredbi čl. 161. ZMO-a za koje je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da su u skladu s Ustavom već izravno miješanja sudbene vlasti u ustavna ovlaštenja Hrvatskog sabora, što pak je suprotno načelu diobe vlasti iz odredbi čl. 4. Ustava Republike Hrvatske.

37. Pozivanje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnom slučaju ovaj sud ocjenjuje očito neosnovanim budući da taj sud u rješenju broj Revd- 841/2024-2. od 2. listopada 2024. kojim je tužitelj Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopustio reviziju proti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3056/2023-2. od 6. prosinca 2023. radi pravnog pitanja: "Da li za HZMO u parničnom postupku radi naknade štete, kojom potražuje naknadu po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161 Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05) i to i u slučaju kada je HZMO priznao mirovinu koja je bila priznata zbog ozljede na radu"), u obrazloženju navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa viših sudova nije jedinstvena…"a o njemu nema prakse revizijskog suda (tako Revd-1177/2023-2. od 21. ožujka 2023.).

38. Sukladno navedenom, u pogledu visine štete prema odredbama ZOMO-a nema nikakvog osnova za utvrđivanje "razmjernog iznosa mirovine" pa zbog toga nalaz i mišljenje financijskog vještaka za ovu parnicu nema nikakvog značenja.

39. Budući da nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju svom osiguraniku na ime invalidske mirovine isplatio ukupno 20.947,39 kuna, a da je su ozljede iz štetnog događaja za kojeg je tuženik odgovoran utjecale na njegovu invalidnost u omjeru od 50 %, tuženik je obvezan na ime naknade štete tužitelju platiti upravo 10.473,70 kuna, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 1.390,10 EUR-a, a na taj je iznos, temeljem odredbe čl. 165. st. 3. ZOMO-a obvezan platiti i zakonsku zateznu kamatu od prvog idućeg dana od isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu, odnosno, u konkretnom slučaju od 24. veljače 2022. zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

40. Kako tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svojeg zahtjeva (u pogledu kamate o kojoj je pravomoćno odlučeno II. točkom izreke presude posl. broj: P- 610/2022-24. od 12. siječnja 2024.) zbog kojeg posebni troškovi nisu nastali, a naknadu troškova nije ni tražio, temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i st. 5. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova je odbijen u cijelosti.

U Zlataru 5. svibnja 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje

2. punomoćniku tuženika Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Ludbrega