1

Poslovni broj: 19 Gž-200/2023-3

 

 

                                                                                                  Poslovni broj: 19 Gž-200/2023-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić-Ivanović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S., OIB …, iz B., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. J. i M. M., odvjetnicima iz B., protiv tuženika I. P., OIB …, iz K., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz P., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj 21 P-835/2021-50 od 7. rujna 2022., u sjednici vijeća  21. studenog 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj 21 P-835/2021-50 od 7. rujna 2022. u pobijanim dijelu (točke I i II izreke). 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev  kojim se tuženiku  I. P. nalaže da tužitelju D. S. isplati iznos od 35.796,43 kuna (trideset pet tisuća sedamsto devedeset šest kuna i četrdeset tri lipe) / 4.751,00 eura (četiri tisuće sedamsto pedeset jedan euro)1 sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 27. studenog 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) 3 (tri) postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

 

II. Nalaže se tužitelju D. S. da tuženiku I. P. naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 8.665,93 kuna (osam tisuća šesto šezdeset pet kuna i devedeset tri lipe) / 1.150,20 (tisuću sto pedeset eura i dvadeset centi) u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja D. S. za naknadu troškova ovoga postupka.

 

2. Protiv točke I i II prvostupanjske presude, pravovremeno je žalbu izjavio tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se žalba uvaži i u pobijanom dijelu presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Sadržajno u žalbi tužitelj ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku koja se sastoji u tome što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost  između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih  tih isprava. U žalbi tužitelj detaljno obrazlaže u čemu vidi pogrešan zaključak suda kako se njegov iskaz o vršenim plaćanjima tuženiku, razlikuje od onoga što je tužitelj zabilježio u svom rokovniku i na specifikaciji radova po pojedinim fazama izgradnje. Posebno ističe kako iz nalaza građevinskog vještaka proizlazi da je tuženik izvršio radove u vrijednosti od 156.603,57 kuna, pa uzimajući u obzir evidenciju iz rokovnika tužitelja o vrijednosti plaćenih radova od 192.400 kuna, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva jer je tužitelj platio više upravo iznos od 35.797,00 kuna. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio  tužbeni zahtjev.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

5.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude za svoj pravni stav i svoju odluku dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje.

 

1

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tužitelj u žalbi i ne navodi koje to od predloženih dokaza prvostupanjski sud nije izveo a kojima bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje, poglavito stoga što je sud izveo sve po strankama predložene dokaze. Ne može se smatrati da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno ako je sud temeljem provedenih dokaza utvrdio činjeničnčno stanje različito od onoga kako ga vidi i u žalbi elaborira tužitelj.

 

7. Prvostupanjski sud je uvidom u troškovnik ( list 4-5 spisa) utvrdio da su se parniče stranke međusobno sporazumjele o izvođenju radova na obiteljskoj kući tužitelja u M. koji obuhvaćaju radove rušenja, iskopa, izvedbe tlačne ploče, izvedbe 1 Etaže, izvedbe 2 Etaže, izvedbe mansarde, te o cijeni radova po pojedinim etapama pojedinačno, te da ukupno naknada za rad iznosi 159.000,00 kuna, bez PDV-a.

 

8. Iz zapisnika o uviđaju od 25. kolovoza 2017. je utvrđeno kako su stranke učinile nespornim da je tuženik na predmetnoj kući tužitelja izveo radove rušenja krovišta i zidova, gradnje novog sada postojećeg objekta, bez dograđenog bočnog dijela, zatim radove kopanja i postavljanja temelja, zidanja vanjskih zidova u cigli na mjestu gdje su se ranije nalazili porušeni zidovi, izgradnje temelja, ploče prvog kata i potkrovlja, gradnje dijela vanjskog zida u prizemlju, betoniranja nadvoja iznad vrata u prizemlju i na katu, nadvoja iznad sedam otvora za prozore, radove postavljanja betonskog vijenca ispod krova i postavljanja drvenih greda, odnosno krovne konstrukciju i tavelica na većem objektu, postavljanje stiropora, najlona i betona iznad tih tavelica. Nesporno je među strankama da tuženik nije izveo radove postavljanja crijepa, oluka i vanjskog vijenaca, zatim radove oblaganja vanjskih zidova kamenom, radove izgradnje betonskog stepenište za kat i izgradnje mansarde, odnosno balkona (tzv. balidura).

 

9. Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da je ukupna vrijednost radova predviđenih troškovnikom bila 159.000,00 kuna, da je tuženik izveo radove iz troškovnika u vrijednosti od138.393,68 kuna, da nije izveo radove u vrijednosti 44.038,86 kuna, međutim da je izveo radove koji nisu bili obuhvaćeni troškovnikom i to na osnovnom objektu u vrijednosti od 23.432,54 kune i na sporednom objektu u vrijednosti od 19.046,89 kuna, dakle da je tuženik ukupno izveo radova  u vrijednosti 157.440,57 kuna.

 

10. U žalbenoj fazi postupka kao i u prvostupanjskom postupku sporno da li je tužitelj platio tuženiku preko računa i u gotovini (na ruke) iznos novca koji prelazi vrijednost svih izvedenih radova za upravo za utuženi iznos.

 

11. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je tuženiku uplatama preko računa i na ruke tuženiku, preplatio građevinske radove za iznos od 35.796,43 kuna / 4.751,00 eura. Naime, kada se usporedi iskaz tužitelja o iznosima i dinamici plaćanja sa evidencijom koju je o plaćanjima tuženiku tužitelj vodio u svom rokovniku i na poleđini troškovnika, uočavaju se odstupanja. Osim toga tužitelj je tvrdio kako je tuženiku dao predujam u iznosu od 47.700,00 kuna koji se trebalo obračunati prilikom zadnjih izvedenih radova, da je platio svaku etapu izgradnje po završetku iste, odnosno čak i unaprijed, jer je to tuženi tražio, te da je platio i dodatne radove, kao što je evidentirano u rokovniku. Međutim iz evidencije tužitelja proizlazi da je umanjivao pojedine troškovnikom predviđene iznose za neizvedene radove u pojedinim etapama izgradnje, pa je pravilno prvostupanjski sud smatrao neživotnim i nelogičnim da bi tužitelj iako tuženik nije izveo sve radove iz troškovnika, platio mu još za dodatne radove. Osim toga suprotno evidenciji iz rokovnika kako je za dodatne radove 27.11. 2014. tužitelju platio u gotovini 31.000,00 kuna i preko računa 10.000,00 kuna, te za voditelja radova 1.900,00 kuna, a što je tuženik osporio,  u svom iskazu od 2. veljače 2017. tužitelj jasno navodi da dodatne radove koji nisu bili predviđeni troškovnikom, a koje je nesporno izvršio tuženik, nije platio tuženiku jer smatra da se tuženik za te radove namirio iz avansnog iznosa od 47.700,00 kuna.

12. Stoga je prvostupanjski sud osnovano smatrao da tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, odnosno nije dokazao da je tuženiku preplatio radove u visini  utuženog iznosa, tako da je žalbu tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

                                                                                         

 

U Požegi, 21. studenog 2023.

 

 

                                                                                               Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                                  Branimir Miljević, v.r.