Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-895/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 5. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl.6. st.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 20.07.2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:
„… a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno,unaprijed.“
II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici AI, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 281,15 EUR-a (dvjestoosamdesetjedaneura-petnaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 28. srpnja 2006. pa do isplate pa do isplate i to po stopi od 15% do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.8. st. 2., Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 20.07.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:
„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“
IV/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici AI, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 66,36 EUR-a (šezdesetšesteura-tridesetšestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 18. rujna 2010. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici AI, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 175,00 EUR-a (stosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d, odnosno Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 20.07.2006. tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. potvrđen dana 26.07.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-19577/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 409,38 CHF. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 27.07.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.118,33 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 281,15 EUR. Odredbom članka 8.st.2. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj je dana 17.09.2010., izvršila prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužiteljici dana 17.09.2010. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 500,00 kn a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 66,36 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.1. Tijekom postupka, podneskom od 6. prosinca 2024. tužiteljica navodi da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, te da po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi bez potrebe ispitivanja bile transparentne “same po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istim naknadama nisu bili pokriveni bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali iznos tako naplaćenih naknada niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa su stoga takve ugovorne odredbe o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koje su proizvele znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštene i ništetne. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, imaju se smatrati nepoštenima dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi tužitelj ukazuje da je iz odgovora na tužbu razvidna ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi budući da sam tuženik navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog „zatvaranja kredita“ već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita. Imajući u vidu navedeno, tužitelj doista nema potrebe detaljno elaborirati razloge nepoštenosti opisane poslovne prakse tuženika dok se u odnosu na samu odredbu kojom takvo nepošteno i općim načelima ZOO-a suprotno postupanje isti želi prikazati kao odraz tobože usuglašene volje ugovornih strana, tužitelj očituje kako slijedi: Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Dakle, pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takva uopće postojala), a ne i izmaklu dobit. Prema tome, budući da ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za „prijevremeno zatvaranje kredita“ opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao (npr. „postotkom od iznosa nedospjele glavnice“) ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka (tuženik) očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužitelju je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njegovo zakonsko pravo. U odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne i izlazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na štetu tužitelja, a radi čega se odredbe kojima se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne i izlazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Nadalje se navodi su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 2,00% ništetna, kao naknada za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, pozivajući se pri tome na odredbe ZZP-a. Kako je tužba podnesena dana 10. listopada 2024. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 10. listopada 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne, stoga se na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušanje javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari, prvo: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i drugo: uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Na pripremnom ročištu održanom 25. ožujka 2025. tuženik je naveo da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, da ne osporava visinu, te je predložio da se odredi vrijednost predmeta spora temeljem čl. 40. st. 3. ZPP-a u visini utuženog iznosa od 347,51 EUR-a. Nakon toga, tužitelj je naveo da povlači dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u odnosu na prigovor vrijednosti predmeta spora istaknuo je da ostaje kod vrijednosti spora kako je naznačeno u tužbi, budući da se isti sastoji od dva zahtjeva deklaratornog i kondemnatornog, prvi dio se odnosi na utvrđivanje ništetnosti odredbe o naplaćenoj ulaznoj i izlaznoj naknadi, dok drugi dio kondemnatornog dijela zahtjeva se odnosi na novčanu tražbinu, odnosno iznos naplaćenih naknada.
3.1. Sud je na ročištu održanom 25. ožujka 2025. odredio da je vrijednost predmeta spora 347,51 EUR-a.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. (list spisa 6), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. (list spisa 7), Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. (list spisa 8-13), Otplatni plan (list spisa 14-15), dopis Addiko banke d.d. od 18. srpnja 2024. (list spisa 16), Isplatni nalog (list spisa 17), Pregled prometa za klijenta (list spisa 18), Izjava II (list spisa 34-36), Izjava LI (list spisa 37-40), Trošak likvidnosti (list spisa 41-81), te je saslušao tužiteljicu.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 281,15 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i radi isplate iznosa od 66,36 EUR-a, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.
7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila 20. srpnja 2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 514030400-20010392480/2006.
9. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-09/1533-3 od 27. veljače 2009. proizlazi da se Slavonska banka d.d. Osijek pripojila Hypo Alpe Adria Bank d.d., i iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. proizlazi da Hypo Alpe Adria bank d.d. upisuje promjenu tvrtke pod nazivom Addiko bank d.d.
10. Iz Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. (list spisa 8-13) proizlazi da su u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik (pravni prednik tuženika), između ostalog, ugovorili da se tužitelj obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00%, jednokratno, unaprijed. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorili su da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.
11. Iz Otplatnog plana (list spisa 14-15) proizlazi koliko su trebale iznositi mjesečne rate kredita.
12. Iz dopisa Addiko banke d.d. od 18. srpnja 2024. (list spisa 16) i Isplatnog naloga proizlazi da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za predmetni ugovor naplaćena 27. srpnja 2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 2.118,33 HRK. Naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) naplaćena je 17. rujna 2010. u iznosu od 500,00 kn.
13. Iz izjave II (list spisa 34-36) proizlazi da je kod banke zaposlen od 1. travnja 2004. a od 1. siječnja 2022. do danas obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Napominje da nije sudjelovao u sklapanju ugovora s korisnicima kredita. Izjavu daje u vezi troškova i štete koja nastaje banci u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Navodi da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu i slično. U svim slučajevima banka na tako osigurani novac plaća kamate svojim zajmodavcima. Prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu, sa aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u datom trenutku. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate nije očekivala. U slučaju prijevremene otplate kredita banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.
14. Iz izjava LI (list spisa 37-40) proizlazi da je zaposlena kod tuženika od 2000., te da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu koje je banka sklopila s korisnicima kredita, te da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu i iskazivala se u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita ili je upućivana na Odluku o naknadama Banke. Prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanih s administracijom kredita.
15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da je bila u potrebi dignuti kredit radi kupnje namještaja. Sjeća se da je došla u banku. Banka je sačinila ugovor. U ugovoru je bila navedena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Vidjela je i pročitala naknadu za obradu kredita, pristala je na to jer joj je trebao kredit, a banka joj je rekla da je to tako i bilo je uzmi ili ostavi. Objašnjeno joj je samo
1 0
da je to pravilo i da nema drugačije. Nisu joj obrazložili što čini naknadu za obradu kredita, niti kako su izračunali istu, niti koji se troškovi njome podmiruju. Kredit je prijevremeno otplatila i prilikom zatvaranja kredita platila je naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu rekli su joj da je to tako i da ako bude zatvarala ranije kredit da će morati platiti tu naknadu. Ne sjeća se jesu li joj objašnjavali što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U to vrijeme nije bila vlasnik trgovačkog društava, OPG-a, te navodi da je ona otplaćivala kredit.
15.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.
16. Tuženik je tijekom postupka u spis dostavio Izjavu svjedoka NI i LI. Sud je navedene izjave ocijenio kao nevjerodostojne jer UI i LI nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.
17. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavila sudu a kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu (Trošak likvidnsoti) ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.
18. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..
18.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
19. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene
1 1
odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bile jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedene odredbe za tužiteljicu su bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
20. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
21. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
22. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
23. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje namještaja, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imala u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojoj je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.
1 2
24. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.
25. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
26. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi nije znala može li uopće prigovarati o navedenim odredbama, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
27. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.
28. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u
1 3
CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.
29. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe ugovora o kreditu su bila razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer iste nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).
29.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).
29.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed, te je nepoštena odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnik obvezuje platiti naknadu za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga, nepoštene su navedene odredbe čl. 6. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, su ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i III/ izreke.
30. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 6. st.1. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između
1 4
stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 27. srpnja 2006. u iznosu od 2.118,33 HRK/281,15 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 17.9. 2010. u iznosu od 500,00 kn/66,36 EUR-a.
30.1. Na navedene iznose od 281,55 EUR-a u 66,36 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena 27. srpnja 2006. u iznosu od 2.118,33 HRK/281,15 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 17.9. 2010. u iznosu od 500,00 kn/66,36 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ i IV/ izreke.
31. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. i 8. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
32. Ovaj sud nije saslušao javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu a kako je to predložio tuženik u odgovoru na tužbu (list spisa 26). Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske (Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.) i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-3673/2019 od 3. ožujka 2021) donijeli su odluke u kojima je zauzet stav da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Ovaj sud je mišljenja da javni bilježnik nije mogao objasniti visinu naknada tužitelju, jer nije imao dovoljno parametera za njihov izračun, a nije imao niti saznanja o pregovaranju tužiteljice s tuženikom.
33. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.
33.1. Prije svega, potrebno je reći da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR-a. Ovaj sud je na pripremnom ročištu, a sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u visini zbroja kondemnatornih zahtjeva odnosno u iznosu od 347,51 EUR-a.
1 5
Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ i III/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu
34. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 25. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 6. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.
35. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela, a nije priznata niti pristojba na tužbu jer tužiteljica istu nije platila prilikom podnošenja tužbe.
36. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.
Osijek, 5. svibnja 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
