REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-6/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, protiv tuženika Blue Iris Resolution d. o. o. Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, kojeg zastupa punomoćnik Marfko Kallay, odvjetnik u OD Kallay&partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 20. ožujka 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 3, čl. 4, čl. 5, čl. 6 i čl. 7 Ugovora o operativnom leasingu kojeg su tužitelj i tuženik, sklopili dana 13. studenog 2007. g, u dijelu u kojem je određeno da se isplata leasinga i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju novčani iznos od 6. 667, 83 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 2, 04 EUR počevši od 15. siječnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 4, 02 EUR počevši od 15. veljače 2008. g. do isplate,

-na iznos od 13, 59 EUR počevši od 14. ožujka 2008. g. do isplate,

-na iznos od 6, 06 EUR počevši od 14. ožujka 2008. g. do isplate,

-na iznos od 10, 89 EUR počevši od 15. travnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 4, 85 EUR počevši od 15. travnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 3, 24 EUR počevši od 13. lipnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 1, 42 EUR počevši od 13. lipnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 14, 64 EUR počevši od 15. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 3, 73 EUR počevši od 15. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 34, 04 EUR počevši od 14. studenog 2008. g. do isplate,

-na iznos od 8, 04 EUR počevši od 14. studenog 2008. g. do isplate,

-na iznos od 10, 70 EUR počevši od 15. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 2, 33 EUR počevši od 15. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 43, 07 EUR počevši od 12. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 59, 03 EUR počevši od 15. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 2, 97 EUR počevši od 13. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 58, 98 EUR počevši od 13. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 3, 59 EUR počevši od 13. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 65, 08 EUR počevši od 13. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 2, 81 EUR počevši od 15. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 46, 81 EUR počevši od 15. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 3, 34 EUR počevši od 15. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 47, 03 EUR počevši od 15. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 3, 34 EUR počevši od 15. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 40, 57 EUR počevši od 15. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 3, 86 EUR počevši od 15. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 41, 18 EUR počevši od 15. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 3, 56 EUR počevši od 14. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 33, 83 EUR počevši od 14. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 5, 25 EUR počevši od 15. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 41, 26 EUR počevši od 15. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 5, 08 EUR počevši od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 33, 82 EUR počevši od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 6, 35 EUR počevši od 13. studenog 2009. g. do isplate,

-na iznos od 37, 29 EUR počevši od 13. studenog 2009. g. do isplate,

-na iznos od 6, 90 EUR počevši od 15. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 36, 13 EUR počevši od 15. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 9, 87 EUR počevši od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 46, 44 EUR počevši od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 12, 26 EUR počevši od 15. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 52, 57 EUR počevši od 15. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 12, 79 EUR počevši od 15. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 49, 51 EUR počevši od 15. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 16, 28 EUR počevši od 15. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 54, 41 EUR počevši od 15. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 21, 91 EUR počevši od 14. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 64, 02 EUR počevši od 14. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 24, 98 EUR počevši od 15. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 65, 32 EUR počevši od 15. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 31, 52 EUR počevši od 15. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 74, 82 EUR počevši od 15. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 33, 72 EUR počevši od 13. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 70, 19 EUR počevši od 13. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 49, 83 EUR počevši od 15. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 95, 90 EUR počevši od 15. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 43, 60 EUR počevši od 15. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 78, 88 EUR počevši od 15. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 48, 23 EUR počevši od 15. studenog 2010. g. do isplate,

-na iznos od 79, 30 EUR počevši od 15. studenog 2010. g. do isplate,

-na iznos od 60, 53 EUR počevši od 15. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 80, 05 EUR počevši od 15. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 84, 55 EUR počevši od 29. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 0, 69 EUR počevši od 17. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 156, 69 EUR počevši od 17. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 2, 52 EUR počevši od 17. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 145, 69 EUR počevši od 15. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 5, 28 EUR počevši od 15. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 147, 83 EUR počevši od 15. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 8, 81 EUR počevši od 15. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 144, 77 EUR počevši od 15. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 11, 72 EUR počevši od 15. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 156, 57 EUR počevši od 16. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 16, 57 EUR počevši od 16. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 184, 28 EUR počevši od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 20, 65 EUR počevši od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 198, 40 EUR počevši od 12. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 0, 87 EUR počevši od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 241, 77 EUR počevši od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 217, 46 EUR počevši od 15. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 1, 13 EUR počevši od 15. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 193, 58 EUR počevši od 17. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 5, 46 EUR počevši od 17. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 190, 58 EUR počevši od 15. studenog 2011. g. do isplate,

-na iznos od 10, 28 EUR počevši od 15. studenog 2011. g. do isplate,

-na iznos od 188, 71 EUR počevši od 15. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 15, 70 EUR počevši od 15. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 201, 25 EUR počevši od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 22, 25 EUR počevši od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 201, 01 EUR počevši od 14. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 23, 11 EUR počevši od 14. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 198, 91 EUR počevši od 30. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 0, 18 EUR počevši od 30. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 220, 56 EUR počevši od 16. travnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 222, 44 EUR počevši od 16. svibnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 1, 47 EUR počevši od 15. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 228, 01 EUR počevši od 15. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 1, 55 EUR počevši od 17. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 221, 82 EUR počevši od 17. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 0, 79 EUR počevši od 17. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 217, 43 EUR počevši od 20. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 2, 65 EUR počevši od 20. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 200, 86 EUR počevši od 17. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 5, 76 EUR počevši od 17. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 1, 37 EUR počevši od 02. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 210, 60 EUR počevši od 15. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 6, 11 EUR počevši od 15. listopada 2012. g. do isplate, te

-na iznos od 201, 49 EUR i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.449, 77 EUR-a, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, a koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom Hypo leasing Kroatien društvo za financiranje d. o. o. ) sklopio dana 13. studenog 2007. godine Ugovor o operativnom leasingu broj: HR 020100855, a temeljem kojeg Ugovora se tužitelju daje operativni leasing za korištenje vozila Mitsubishi L200 205 Pick Up Did 4WD DC Instyle at, u trajanju od 60 mjeseci. Vrijednost leasinga je 55. 975, 75 CHF. Taj leasing je tužitelj i otplatio 2012. godine. U članku 3. Ugovora o leasingu navedena je vrijednost objekta leasinga bez PDV-a od 45. 881, 76 CHF-a, te PDV od 10. 093, 99 CHF, po srednjem tečaju CHF-a na dan plaćanja, dok je u čl. 5. Ugovora ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva od 1. 119, 52 CHF, kao i trošak pribave objekta leasinga od 160, 27 CHF. Specifikacija otplate leasinga je regulirana odredbom čl. 6 Ugovora u iznosu od 922, 93 CHF mjesečno, dok je čl. 7. ugovoreno plaćanje najamnine u 60 mjesečnih najamnina, koje zajedno sa PDV-om iznose 922, 93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Također je ugovoreno kako su iznosi mjesečnih najamnina vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Navodi kako je tužitelj od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o leasingu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, tužitelj skreće pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju – ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tužena sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bila) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu

– dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Tužitelj naglašava utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god. , u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, tj. odredbi kojima se glavnica i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 – od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te kupovni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan ugovora o operativnom leasingu. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu obavještava sud kako je isti promijenio tvrtku, a slijedom čega tvrtka istog više ne glasi HETA Asset Resolution Hrvatska d. o. o. već Blue Iris Resolution d. o. o. te dostavlja sudu presliku djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra od dana 21. 12. 2021. godine iz kojeg je vidljiva činjenica promjene tvrtke. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda, a sve sukladno odredbi članka 46. st. 1. i članka 48. st. 1. ZPP-a. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na navode tužitelja kako tuženik, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, nije obavijestio/upozorio tužitelja o čitavom nizu činjenica koje tužitelj navodi u svojoj tužbi, tuženik prije svega ističe kako tužitelj ni sa čime nije dokazao da su sve navedene činjenice bile točne u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, da su iste bile poznate tuženiku, a da bi on u odnosu na iste mogao upozoriti tužitelja, te posebno ni sa čime nije dokazao da bi tuženik propustio o navedenom izvijestiti odnosno upozoriti tužitelja, te da bi tužitelj prilikom sklapanja ugovora o leasingu odustao od sklapanja istog u slučaju da su mu navedene činjenice bile poznate. Isto tako, a pod pretpostavkom da su točni navodi tužitelja da tuženik istoga nije obavijestio o navedenim činjenicama (a što tuženik osporava), tužitelj nije dokazao, a niti učinio vjerojatnim da bi isti navedene činjenice doista i razumio (u većoj mjeri od razumijevanja koje je očito imao kada je odlučio sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom), te da bi donio drugačiju odluku u vezi sklapanja ugovora o leasingu, posebno uzimajući u obzir da je tužitelj zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja. Navodi kako tuženik kao davatelj leasinga ima mogućnost utjecaja na razumijevanje tužitelja kao korisnika leasinga samo do određene razine, i to isključivo na način da mu pruži sve relevantne informacije kojima raspolaže u tom trenutku, odgovori na sva eventualno postavljena pitanja i da tražena razjašnjenja. Tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazan u odluci posl. br. Revt-249/2014, a iz kojeg se može izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i td. “. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku bile poznate. Tužitelj je u konkretnom slučaju punoljetna, odrasla i prosječno oprezna osoba te je morao moći razumjeti rizike povezane sa sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom. Navodi kako je potpisom predmetnog ugovora o leasingu, i to u članku 13. , tužitelj izjavio da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitao, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasan, dakle suglasan je i s valutnom klauzulom u CHF. S tim u vezi, tuženik ovime ukazuje kako je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP- a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, navodi kako je jasno da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi kako tužitelj ništa od navedenog nije dokazao. Isto tako, navodi kako su netočni navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja očituje u tome što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj dužan vratiti tuženiku. Naime, tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule snose jednak rizik aprecijacije odnosno deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu, dakle, neizvjesnost, ukoliko postoji je jednaka za obje strane. Dodatno, tuženik ukazuje kako odredbama predmetnog ugovora o leasingu je valutna klauzula ugovorena na način da je ista vezana na srednji tečaj HNB-a kao regulatora na dan plaćanja. Ova činjenica ujedno znači da tuženik nije mogao utjecati na kunsku protuvrijednost odnosno visinu svake pojedine najamnine, jednako kao što to nije mogao niti tužitelj. Nastavno svemu iznesenom, tuženik posebno navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi kako niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Kada se navedeno u prethodna dva odlomka poveže s okolnošću da je tužitelj mogao odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužitelj zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o leasingu informirao tužitelja o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku. Nadalje, u odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem Pž-6632/17, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Tuženik navodi kako navedene uvjete tužitelj u konkretnom slučaju ne ispunjava. Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o operativnom leasingu, a u kojem ugovoru primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga mjesečne leasing najamnine ugovorene kao naknade za uobičajeno korištenje objekta leasinga, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Tuženik dodatno osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti odnosno podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tužitelj je podnescima od 26. veljače 2025. (list 190-194 spisa) i 13. ožujka 2025. (list 201-207 spisa), kao i na zapisniku na glavnoj raspravi od 20. ožujka 2025. uredio toč. II. i toč. III. tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu pravno relevantnu dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o operativnom lizingu (list 9 – 11 spisa), opći uvjeti (list 12 – 16 spisa), plan otplate sa list (17 i 18 spisa), pregled plaćenosti i potraživanja list (19 – 30 spisa), ugovor o operativnom lizingu (31 – 33 spisa), ugovor o trajnom nalogu s (list 36 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra list (50 – 88 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije list (142 – 156 spisa), pregled uplata list (163 – 166 spisa), dopuna nalaza i mišljenja i očitovanje na podnesak tuženika stalnog sudskog vještaka list (178 – 187 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13, 70/19 dalje u tekstu ZPP), sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da ugovorna odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1. čl. 81. ZZP-a). Stavkom 2. članka 81. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ujedno i odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, u daljnjem tekstu: ZZP) ima identičnu odredbu koja je na snazi, a navedeni Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije i to Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. , o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedena direktiva implementirana je u hrvatski pravni sustav i to dijelom u odredbama ZZP-a, a dijelom i u odredbama Zakona o obveznim odnosima i iz navedene Direktive u čl. 3. proizlazi da je ugovorna odredba u kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštena ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Člankom 5. Direktive propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Člankom 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13. studenog 2007. god. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100855, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala, da je ugovorena valuta CHF, a čiji tečaj se u tijeku otplate kredita mijenjao i da je tužitelj svoj kredit otplatio.

8. Prijeporna je nadležnost suda, osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja i je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, odnosno je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li uzrokovana značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Tužitelj ističe da je potrošač te uživa zaštitu prema Zakonu o zaštiti potrošača, prema presudama Europskog suda, ali i prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako je VSRH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. g. donio pravno shvaćanje u pogledu zastarnog roka: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.Tužitelj navodi da je točno da se ovo pravno shvaćanje odnosi na zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO, međutim može se primijeniti i na konkretan pravni odnos, jer se predmetnom tužbom traži utvrđenje pojedinih ništetnih odredbi. Tužitelj napominje da se u tužbi pozvao na odredbe čl. 269. st. 2 i čl. 272. st. 1 ZOO, a da je već letimičnim pogledom na osporavani ugovor jasno kako su odredbe tog ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope ništetne jer se veže uz tromjesečni LIBOR. Tužitelj napominje da što je to LIBOR ne može znati prosječni potrošač, a kamoli kako se on računa, dok u odnosu na promjene tečaja (rasta) CHF-a i banke tvrde da nisu znale ništa o tome, ali su ipak ponudile u konkretnom slučaju sklapanje takvog ugovora o kreditu.Zbog toga je jasno da su tužbene tvrdnje u pogledu utvrđivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u cijelosti osnovane.

10. Tvrdnje tuženika da nije bio stranka kolektivnog spora "Potrošač" su neosnovane, te slijedom toga u konkretnom slučaju valja ispitati jesu li konkretne odredbe Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, te odredbe kojima je glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta bila vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

11. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba.

12. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

14. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, promjene tečaja CHF kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - kreditora, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. No ovdje se radi o pretplati po osnovu razlike u tečaju, što je svakako utjecalo na visinu obveze tužitelja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (valute), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

17. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) ZPP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

18. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

19. Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje kreditor jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

20. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, kreditor je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

23. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

24. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 S i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

25. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Stefani Gardašanić utvrđeno je da su pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog iznosa, iznosile 50. 369, 83 kuna ili 6. 685, 24 EUR-a. Negative tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznosile 131, 12 kuna, odnosno 17, 41 EUR-a. Neto pretplata tečaja, razlike pozitivnih i negativnih tečajni razlika iznosila je 50. 238, 71 kuna ili 6. 667, 83 EUR-a.

26. Tuženik je podneskom od 10. ožujka 2025. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, međutim vještakinja je s uspjehom otklonila sve prigovore, a u dopunskom vještvu je očito došlo do očite pogreške u tabeli specifikacije negativnih tečajnih razlika.

27. Sud je u cijelosti prihvatio dopunu nalaza i mišljenje knjigovodstveno – financijskog vještaka Stefani Gardašanić, a to iz razloga što je isti izrađen u skladu s pravilima struke, jasno i sistematično te nije ostavilo nikakvih dvojbi u pravilnost izračuna i danog nalaza i mišljenja, a prigovor tuženik nije financijske već pravne prirode.

28. Prigovor zastare potraživanja tužitelja je neosnovan jer tužitelj svoje potraživanje temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, pa kako sukladno općim načelima obveznog prava pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne prestaje, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020. , zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91. ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, očito je pravo tužitelja na isplatu predmetnog potraživanja nije zastarjelo.

29. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti suda, ističe se kako je taj prigovor u cijelosti neosnovan. Ovdje se radi o sporu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, je je mjesno nadležan domicilni sud za tužitelja. Uz to, sporni ugovor je zaključen u Makarskoj, a ne postoji ugovorna odredba kojom bi se posebno ugovarala mjesna nadležnost. Kako se ovdje radi o potrošačkom ugovoru u kojem nije bila posebno pregovarana mjesna nadležnost te da stoga suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ukoliko bi morao putovati na sud u sjedištu tuženika.

30. Tužitelj je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, pa mu sukladno čl. 154. ZPP- a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe od 11. siječnja 2022. , podnesak od 24. veljače 2023. , podnesak od 01. kolovoza, podnesak od 26. veljače 2025. , pristup na raspravu od 27. ožujka 2023. , pristup na raspravu od 25. listopada 2023. , pristup na raspravu od 04. prosinca 2023. , pristup na raspravu od 20. ožujka 2025. , za svaku radnju 200, 00 EUR, ukupno 1. 600, 00 EUR na koji iznos se ima nadodati i 25% PDV, 400, 00 EUR. Tužitelj je platio trošak vještačenja od 400, 00 EUR, te pristojbu na tužbu, 49, 77 EUR, dakle u ukupnom iznosu od 2. 449, 77 EUR.

31. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 29. ZOO-a, u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (¨Narodne novine¨ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17).

32. Sukladno navedenom odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 17. travnja 2025.

S u d a c:

Damir Ujdur

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 6, Metković

2. Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 1/A, Zagreb