Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-741/2024-25

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Vlatki Markuš kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Poreču, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Jagićeva 33, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Marije Sarić, odvjetnice u Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Poreču, zamjenice punomoćnice tužene LBC, odvjetnice u [adresa], dana 05. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha pljenidbom i prijenosom zapljenjenih sredstava na novčanim sredstvima tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] pokrenuta pred Financijskom agencijom na temelju Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Jagićeva 33, a na temelju zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod poslovnim brojem OV-3892/2009 od dana 11. svibnja 2009.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.207,93 eura (tisuću dvjesto sedam eura i devedeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-360/2023- 5 od 23. svibnja 2023. upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod Financijske agencije (u nastavku Fina) pokrenut na temelju zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod poslovnim brojem OV-3892/2009 od dana 11. svibnja 2009., iz razloga propisanog čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. Ovršnog zakona. Smatra da je za predmetno potraživanje nastupila zastara i da se kod računanja zastare primjenjuje opći zastarni rok. Naime, da je s tuženikom sklopio policu osiguranja kao sredstvo osiguranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu s kreditorom Hypo Alpe Adria Bank d.d., a kao sredstvo osiguranja dao je zadužnicu koja je ovjerena od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod poslovnim brojem OV-3892/2009 od dana 11. svibnja 2009., da je tuženik toj banci isplatio osiguraninu 17. svibnja 2010. i time stekao pravo regresa. Nadalje navodi da je tuženik dana 24. lipnja 2010. podnio Fini predmetnu zadužnicu koja je zaprimljena u Fini u inicijalnom prihvatu od banaka. Da je dana 14. srpnja 2021. tuženik Fini podnio Zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu uz vraćanje osnove za plaćanje, te da je dana 28. ožujka 2023. tuženik ponovno podnio zahtjev za izravnu naplatu. Navodi da je prema čl. 242. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da prekid zastare nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo (radi ostvarenja svoje tražbine). Smatra da iz navedenog proizlazi da do prekida zastare dovode samo one radnje vjerovnika koje su okončane u njegovu korist. Tvrdi da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare podnošenjem zadužnice na naplatu dana 24. lipnja 2010. jer je postupak pred Fina-om obustavljen radnjom ovrhovoditelja (ovdje tuženika) a ne radnjom ovršenika (ovdje tužitelja), a što proizlazi iz Zahtjeva za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu od 14. srpnja 2021. Navodi da je sam ovrhovoditelj opozvao radnju kojom je pokrenuo postupak naplate, te je cijelo vrijeme bio pasivan i nije poduzimao druge, Ovršnim zakonom, propisane radnje radi svoga namirenja. Radi svega navedenog predložio je da sud donese presudu kojom bi takvu izvansudsku ovrhu proglasio nedopuštenom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Navodi da je tužitelj 11. svibnja 2009. kao korisnik kredita sklopio sa Hypo Alpe Adria Bank d.d. ugovor o kreditu broj 316-530009954 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a na temelju kojeg mu je isplaćen iznos od 21.564,00 eura, koji ugovor je solemniziran po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča pod posl. br. OV-3891/09 dana 11. svibnja 2009. Da je u čl. 14. korisnik kredita izričito izjavio da je suglasan da se na temelju toga ugovora kao javnobilježničke ovršne isprave protiv njega neposredno provede ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, a radi naplate tražbine iz tog ugovora. Kako korisnik kredita nije izvršavao svoje ugovorne obveze, da je banka dana 30. ožujka 2010. otkazala predmetni ugovor te je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu. Navodi da je netočno da bi tužitelj sklopio ugovor o osiguranju te da bi na temelju te police bila isplaćena osiguranina na temelju koje se potražuje predmetno regresno potraživanje. Pojašnjava da je kao osiguratelj s Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao osiguranikom sklopio ugovor o osiguranju potraživanja kojim je ugovoren prijelaz prava iz Ugovora o kreditu na osiguratelja u trenutku ispunjenja. Kako korisnik kredita nije uredno ispunjavao svoje ugovorene obveze iz ugovora o kreditu, tako je banka raskinula navedeni ugovor te je cjelokupni iznos kredita dospio na naplatu. Time da je nastupio osigurani slučaj na temelju kojeg je isplatio odštetu u iznosu cjelokupnog dospjelog iznosa kredita od 154.475,61 kunu, odnosno 20.502,44 eura. Nadalje navodi da je u trenutku isplate na njega kao osiguratelja prešla cjelokupna preostala dospjela tražbina osiguranika sa svim sporednim pravima, uključujući i svim instrumentima osiguranja iste na temelju odredbe čl. 90. Zakona o obveznim odnosima. Pojašnjava da je na temelju ugovora o osiguranju tražbine prije ispunjenja, ugovorio s vjerovnikom prijelaz prava u slučaju ispunjenja. U tom slučaju subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem. Sukladno čl. 93. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je dužan predati ispunitelju sredstva kojima se tražbina dokazuje ili osigurava. Dakle, u trenutku ispunjenja na ovrhovoditelja su prešla sva prava iz ugovora o kreditu zajedno sa svim instrumentima osiguranja te nije došlo do ustupa (cesije), već do ugovorne subrogacije, a banka je bila dužna predati mu sva sredstva osiguranja uključujući i predmetnu zadužnicu te ugovor o kreditu. Nadalje navodi da je predmetnu zadužnicu dostavio na provedbu Fina-i 24. lipnja 2010. radi naplate cjelokupnog potraživanja. Tvrdi da je time a sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima nastupio prekid zastare. Navedena osnova da je bila zavedena u redoslijedu naplate do 04. kolovoza 2018. kada je isknjižena na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima jer ista nije u cijelosti naplaćena. Dakle tvrdi da osnova nije opozvana već da je isknjižena na temelju zakona. Nadalje navodi da je od Fina-e tražio povrat osnove radi uništenja iste i ponovne reaktivacije. Međutim kako se na Fina-u sve šalje putem njihovih obrazaca, tako da je jedino putem obrazaca za opoziv mogao tražiti povrat osnove. Tvrdi da istu nije bilo moguće u tom trenutku opozvati jer Fina istu nije više provodila. Nadalje navodi da je 28. ožujka 2023. ponovno dostavio navedenu zadužnicu na provedbu Fina-i, a čime da je ponovno nastupio prekid zastare koji i dalje traje s obzirom da je navedena zadužnica i dalje evidentirana u redoslijedu očevidnika osnova za plaćanje. Stoga smatra da od isknjiženja zadužnice do njene reaktivacije nije protekao petogodišnji zastarni rok. Nadalje navodi da je predmetno potraživanje utvrđeno u javnobilježničkom aktu koji sadržava izjavu ovršenika da je suglasan da se na temelju njega provede ovrha protiv njega na cjelokupnoj njegovoj imovini (klauzula ovršnosti), te da ista predstavlja javnobilježničku ovršnu ispravu na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Radi svega navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: rješenje i zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-360/2023 (6-10), aktiviranje zadužnice 08. lipnja 2010. (11), zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu (12), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (13), zahtjev za izravnu naplatu od 28. ožujka 2023. (14-15), zadužnicu (16-17), ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (40-46), raskid ugovora o kreditu (48-50), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (51), obrazac zahtjeva FINI za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu (104), obrazac zahtjeva FINI za povrat uplaćenog iznosa predujmljene naknade za provedbu osnove za plaćanje (105-106), obrazac zahtjeva FINI za izravnu naplatu (107-108), obrazac zahtjeva FINI za naplatu (109-112), obrazac zahtjeva FINI za opoziv zahtjeva za naplatu (113-114), dopis FINE od 02. prosinca 2024. (134) s prilozima (135-146), te u priloženi ovosudni spis Ovr- 360/2023.

Sud nije provodio druge predložene dokaze s obzirom da je iz provedenih stvar dovoljno raspravljena za donošenje meritorne odluke.

4. U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5. U ovom postupku nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao banka, sklopili Ugovor o kreditu broj 316-53009954 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 11. svibnja 2009. (40-43), koji ugovor je kao privatna isprava potvrđen po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča, pod brojem OV-3891/09 dana 11. svibnja 2009. i kao takav ima snagu javnobilježničkog akta (45-46). Zatim da je tužitelj banci kao sredstvo osiguranja izdao i zadužnicu potvrđenu po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča pod brojem OV-3892/09 dana 11. svibnja 2009. (16-17). Ugovor o kreditu je otkazan 30.ožujka 2010. (48-50) te je cjelokupan iznos kredita dospio na naplatu. Banka je imala s ovdje tuženikom Ugovor o osiguranju potraživanja, te je po raskidu predmetnog Ugovora o kreditu tuženik isplatio odštetu banci u iznosu od 20.502,44 eura, te je došlo do ugovorne subrogacije. Nakon toga Financijska agencija (u nastavku FINA) provodi postupak prisilne naplate na računima tužitelja temeljem Zadužnice potvrđene po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča pod brojem OV-3892/09 dana 11. svibnja 2009. Potom tuženik 14. srpnja 2021. podnosi FINI Zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu (12), a dana 28. ožujka 2023. Zahtjev za izravnu naplatu temeljem iste Zadužnice potvrđene po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča pod brojem OV-3892/09 dana 11. svibnja 2009. (14- 15).

6.Tužitelj tvrdi da je za potraživanje tužitelja po predmetnoj Zadužnici, koju naplatu provodi FINA nastupila zastara, dok tuženik tvrdi da nije.

Odnosno tužitelj tvrdi da podnošenjem FINI Zahtjeva za izravnom naplatom temeljem predmetne Zadužnice prvi puta dana 24. lipnja 2010. nije došlo do prekida zastare (a zastara je počela teći nakon raskida Ugovora o kreditu dana 31. ožujka 2010.) jer da je taj Zahtjev opozvan od strane ovrhovoditelja ovdje tuženika dana 14. srpnja 2021., a tuženik tvrdi da je.

7. U vrijeme izdavanja predmetne Zadužnice 11. svibnja 2009. na snazi je Ovršni zakon (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) koji je u čl. 183.st.1. propisao da je dovoljno da je na zadužnici ovjeren potpis dužnika. S obzirom na to na takva zadužnica nema svojstvo javnobilježničkog akta te se na nju primjenjuje opći zastarni rok (pet godina) iz čl.225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – u nastavku ZOO).

8.Za razliku od tužitelja, tuženik tvrdi da je osnova za naplatu –predmetna Zadužnica zavedena u redoslijed naplate do 04. kolovoza 2018. kada je isknjižena na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, jer ista nije bila u cijelosti naplaćena. Znači, tvrdi da osnova nije opozvana, već da je isknjižena. Zatim da mu je trebala osnova za plaćanje (zadužnica) pa da je jedino mogao to učiniti putem obrazaca FINE i to putem obrasca za opoziv, a osim toga da istu nije ni bilo moguće opozvati jer istu FINA više nije provodila.

9.Iz dopisa FINE od 02. prosinca 2024. (134) proizlazi da je inicijalnim prihvatom 31. prosinca 2010. na FINU iz Privredne banke Zagreb d.d. prenijeta predmetna Zadužnica.

Znači, nije tuženik kao ovrhovoditelj podnio FINA-i zahtjev za izravnom naplatom protiv tužitelja kao ovršenika 24. lipnja 2010., već je sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10) FINA od banke preuzela osnov za plaćanje – predmetnu zadužnicu s danom 31. prosinca 2010.

10.U vrijeme provođenja takve ovrhe na snazi je spomenuti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10) koji je u čl. 9. st. 8. propisao da ako osnova za plaćanje nije izvršena u cijelosti, Agencija je dužna u roku od osam dana od dana primitka osnove o tome obavijestiti nadležno tijelo i ovrhovoditelja. Izmjenama i dopunama toga Zakona (NN 112/12) čl. 9. se je promijenio te je u st. 9. propisano da ako tražbina iz osnove za plaćanje nije namirena u cijelosti, Agencija će na zahtjev ovrhovoditelja i /ili nadležnog tijela izdati potvrdu o nemogućnosti namirenja, u roku od osam dana od dana primitka takvog zahtjeva.

Dana 04. kolovoza 2018. stupa na snagu novi Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18) koji u čl. 32. propisuje da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10, 112/12). Nadalje taj Zakon u čl. 12. st.1. propisuje da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Odredba čl. 10. st.1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (NN 71/18, 46/22, 155/22) propisuje da kada Agencija utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu sukladno odredbi čl. 12.st.1. Zakona, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje i pohranjuje je do ispunjenja uvjeta za njeno uništenje sukladno odredbi čl. 21. Zakona.

11. Iz dopisa FINA-e od 02. prosinca 2024. (134) proizlazi da je predmetna osnova – predmetna Zadužnica isknjižena iz Očevidnika redoslijeda plaćanja ovršenika dana 04. kolovoza 2018. temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18 i dr.).

Tuženik je dana 14. srpnja 2021. podnio zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu (140). Tvrdi da mu je to bio jedini način da dođe do predmetne Zadužnice kao osnove za plaćanje, a dana 28. ožujka 2023. podnio novi zahtjev za izravnu naplatu FINA-i temeljem iste zadužnice.

Tužitelj tvrdi da je podnošenje Zahtjeva za opoziv jednako situaciji kada tužitelj povuče tužbu ili kada ovrhovoditelj povuče prijedlog za ovrhu, što ima za posljedicu da ne dovodi do prekida zastare.

S tim u vezi ostaje za raspraviti da li je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj od FINA- e mogao zatražiti povrat osnove za plaćanja bez da podnese zahtjev za opoziv. Tuženik tvrdi da nije jer da FINA komunicira samo preko svojih obrazaca te da je jedino putem obrasca za opoziv mogao dobiti povrat osnove za plaćanja (Zadužnicu). Međutim za takvu tvrdnju nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi se to moglo zaključiti, a niti je predložio da se takva tvrdnja provjeri kod FINA-e. S druge strane odredba čl. 21.st.1 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18 i dr.) propisuje da je Agencije dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje. Stavak 2. istog članka propisuje da ovrhovoditelj ili ovršenik kada je ovlašten na temelju zakona može u roku iz stavka 1. ovog članka od Agencije zatražiti vraćanje osnove za plaćanje.

Članak 33. st. 1. istog Zakona popisuje da je Agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovog Zakona ispunjavaju uvjet iz čl. 12. s. t.1 ovoga Zakona.

Članak 14. st. 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (NN 71/18, 46/22, 155/22) propisuje ako Agencija prema propisu kojim je uređena osnova za plaćanje utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje, vraća je donositelju odnosno podnositelju uz obrazloženje svih razloga vraćanja zbog kojih je utvrdila da ih nije moguće izvršiti.

Sukladno naprijed citiranim odredbama tuženik kao ovrhovoditelj je mogao podnijeti zahtjev za vraćanjem osnove za plaćanje (Zadužnicu) iz čega bi proizlazilo da nije morao podnijeti Zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu, da bi dobio osnovu za plaćanje (Zadužnicu).

Međutim, do isknjiženja predmetne Zadužnice iz Očevidnika redoslijeda plaćanja ovršenika od strane FINA-e nije došlo zbog postupanja tuženika kao ovrhovoditelja već po sili zakona, a sukladno odredbi čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18 i dr.), dana 04. kolovoza 2018. tako da podnošenjem zahtjeva za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu dana 14. srpnja 2021. nije od utjecaja na provedbu ovrhe.

Stoga sud smatra da je pokretanjem ovrhe odnosno inicijalnim prihvatom predmetne Zadužnice 31. prosinca 2010. od strane FINA-e došlo do prekida zastare koji prekid je trajao do 04. kolovoza 2018., nakon kojega je zastara počela ponovo teći a sukladno odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a.

Tuženik kao ovrhovoditelj je dana 28. ožujka 2023. podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem predmetne zadužnice, što znači da ga je podnio unutar zastarnog roka od 5 godina.

12.Radi navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

13.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 9.897,89 eura i s obzirom da tuženika zastupa punomoćnica koja je odvjetnica, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tuženiku priznao trošak zastupanja na ročištima dana 07. prosinca 2023. 21. studenog 2024. i 27. ožujka 2025. u iznosima od po 200,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, trošak sastava žalbe na presudu u iznosu od 250,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 62,50 eura, te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 145,43 eura, ukupno 1.207,93 eura. Sud tuženiku nije priznao trošak sastava podnesaka od 19. rujna 2024. i 05. ožujka 2025. s obzirom da je navode iz tih podnesaka mogao usmeno iznijeti na ročištima. Nije mu priznao ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu s obzirom da osnova za naplatu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da nije obveznik plaćanja iste.

14.Radi svega, sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 05. svibnja 2025.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presuda obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

U Poreču-Parenzo 05. svibnja 2025.

S u d a c: