1

Poslovni broj: Gž-955/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-955/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. T., OIB: …, iz M. G., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1715/2021-22 od 3. svibnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2023.,

 

presudio je i riješio je

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1715/2021-22 od 3. svibnja 2023.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, te u točkama II., III. i IV. izreke za iznos od 2.071,13 EUR/15.604,93 kn (slovima: dvije tisuće sedamdeset jedan euro i trinaest centi/petnaest tisuća šesto četiri kune i devedeset tri lipe)[1] sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 106,81 EUR/804,76 kn (slovima: sto šest eura i osamdeset jedan cent/osamsto četiri kune i sedamdeset šest lipa)1 sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2023. do isplate tako da se rješava:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 106,81 EUR/804,76 kn (slovima: sto šest eura i osamdeset jedan cent/osamsto četiri kune i sedamdeset šest lipa)1 sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2023. do isplate, u roku 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. Točka I. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 139,90 EUR/1.054,10 kn (slovima: sto trideset devet eura i devedeset centi/tisuću pedeset četiri kune i deset lipa)[1] nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 656,99 eura/4.950,09 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate kako je to specificirano, dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 139,90 eura odnosno 1.054,10 kn. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.501,26 eura/56.518,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate kako je to specificirano. U točki III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju radi isplate iznosa od 229,77 eura/1.731,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku od dospijeća do isplate kako je to specificirano. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.177,94 eura/16.409,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 3. svibnja 2023. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točke I. izreke te točki II., III. i IV. izreke pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 18. svibnja 2023. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije dan.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati više plaćeno po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20. veljače 2006. kojima je ugovoreno da će se kamata mijenjati tijekom trajanja otplate prema jednostranoj odluci banke te odredbi prema kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (dalje: CHF). Tužitelj se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje po osnovu više isplaćenog zbog ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika iznosu od 4.950,09 kn, a s osnova preplaćenih iznosa po osnovi promjene valutnog tečaja iznos od 56.518,24 kn.

 

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću koji je riješen pravomoćno na način da je postupak nastavljen kod Općinskog suda u Rijeci. Osporio je da se prilikom zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, osporio je da se utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu mogu primijeniti na pojedinačne postupke jer da su u kolektivnom sporu ocjenjivane okolnosti koje su postojale u predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora. Da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i nedvojbeno navedene te da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koja može nastati uslijed promjene tečaja, da je tuženik nudio kredite i u drugim valutama te ni na koji način nije sugerirao ili nagovarao potrošače na zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF, da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan, da je na letcima egzaktno, grafički prikazano kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004., pa da je tužitelj kao potrošač primio punu obavijest vezano uz promjenu valutne klauzule. Istaknut je i prigovor zastare. Osporio je prije svega osnovu, a zatim i visinu tužbenog zahtjeva. Nakon provedenog financijskog vještačenja za negativnu razliku zbog promjene kamatne stope i valutnog tečaja tijekom otplate kredita stavio je u prijeboj tužitelju svoje potraživanje u iznosu od 229,77 eura/1.731,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano.

 

5.2. Na temelju provedenih dokaza u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom zaključio Ugovor o kreditu broj … od 20. veljače 2006. kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate u 144 mjesečna anuiteta, sa kamatnom stopom u trenutku zaključenja Ugovora u iznosu od 7,99% godišnje, a koja se može mijenjati sukladno važećim odlukama banke,

- da je kredit otplaćen prijevremeno 11. veljače 2014.,

- da je tijekom postupka, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu na način da je od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2011. ista iznosila 8,94%, od 1. listopada 2011. do 11. veljače 2014. 8,59% godišnje,

- da je uslijed promjene kamatne stope tužitelj platio više iznos od 4.950,09 kn,

- da je tijekom otplatnog plana došlo do porasta tečaja CHF u odnosu na HRK te da je stoga tužitelj platio više u odnosu na početni tečaj CHF iznos od 56.518,24 kn,

- da negativna razlika, kao razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HKR koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008. iznosi 229,77 EUR/1.731,20 kn,

- da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 od 4. travnja 2007. od strane tužitelja potrošača – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam hrvatskih banaka, a među kojima je i tuženik, podnesena tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, tražeći utvrđenje ništetnim odredbi ugovora glede valutne klauzule u švicarskim francima i redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik mijenjao kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke, a među kojima je i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za izgradnju kuće i da mu je službenica banke ponudila tipski ugovor vezan uz valutnu klauzulu CHF, pri čemu mu je rečeno da je to najpovoljniji ugovor, pa o drugim opcijama nisu razgovarali,

- da mu je bilo poznato da valute variraju, ali da nije očekivao da će tečaj CHF u odnosu na kunu naglo i nekontrolirano porasti i nitko ga na to nije upozorio, a u odnosu na promjenjivost kamate da mu je nejasno na temelju čega se ista mijenjala.

 

5.3. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da se na konkretan Ugovor o kreditu sukladno članku 502.c ZPP-a trebaju primijeniti pravna shvaćanja koja su iznesena u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača na koje se tužitelj pozvao u tužbi i tijekom postupka, te zaključuje da su ništetne odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope od strane tuženika bez suglasnosti druge ugovorene strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni. U odnosu na valutnu klauzulu da su nepoštene ugovorne odredbe po kojima posljedice nepredviđenog „divljanja“ tečaja moraju snositi samo potrošači, a ne i banke koje kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. To što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a navedena neravnoteža je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač mora vratiti banci, a i cijena.

 

5.4. Prvostupanjski sud je povjerovao iskazu tužitelja da se o spornim odredbama konkretnog Ugovora nije pregovaralo, jer tuženik nije dokazao suprotno, odnosno ni na koji način nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja.

 

5.5. Odbijen je prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinut tijek zastare koji je počeo teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. u odnosu na više plaćene iznose po osnovu ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope na temelju odluke banke, a u odnosu na više plaćene iznose zbog promjena valutnog tečaja od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

 

5.6. Na stjecanje bez osnove da se primjenjuje zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) od 5 godina pa da zastara za iznose više plaćene po osnovu ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope ističe 14. lipnja 2019., a u odnosu na valutnu klauzulu 15. lipnja 2023. Prvostupanjski sud se u odnosu na navedeno pozvao i na pravno shvaćanje zauzeto na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019., to da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja.

 

5.7. Odbijen je prigovor iznesen u smislu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojem ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer nametanjem korisniku kredita ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj na CHF dolazi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja u odnosu na tuženika pa se ne može zaključiti da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja koja bi isključila pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrata onog što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno. Tužitelj je u tužbi potraživao po osnovu više plaćene kamate iznos od 6.004,19 kn pa je nakon sređenja tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka potraživao iznos od 4.950,09 kn, a kako se tuženik protivio povlačenju dijela tužbe, to je prvostupanjski sud za iznos od 1.054,10 kn/139,90 eura odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

5.8. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu više plaćenog zbog tečajne razlike u odnosu na početni tužbeni zahtjev koji glasi na iznos 54.772,67 kn, potraživao iznos od 56.518,24 kn, dakle povećao je tužbeni zahtjev čime je došlo do preinake tužbe koju je prvostupanjski sud dopustio smatrajući da su se ispunili uvjeti iz članka 190. stavak 2. ZPP-a kojim je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju da je tužitelj za točnu visinu tužbenog zahtjeva saznao tek provođenjem vještačenja.

 

5.9. Prema sređenom tužbenom zahtjevu tužitelju je, dakle, dosuđen iznos od 656,99 eura/4.950,09 kn po osnovu više plaćenog na temelju promijenjene kamatne stope i iznos od 7.501,26 eura/56.518,24 kn po osnovu rasta tečaja, a na temelju članka 1111. ZOO-a, dakle, kao stjecanje bez osnova, s obzirom da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi.

 

5.10. Na mjesečne iznose više plaćenog, kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu, zakonska zatezna kamata dosuđena je od datuma kada je izvršeno plaćanje pa do isplate na temelju članka 1115. ZOO-a jer je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik nepošten stjecatelj.

 

5.11. Utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 229,77 EUR/1.731,20 kn, a po osnovu negativne razlike, odnosno zbog manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja valute u vrijeme dospijeća mjesečnog anuiteta, a u odnosu na kamatnu stopu i tečaj valute u trenutku davanja kredita na korištenje jer se pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi.

 

5.12. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.; dalje: ZSP) uz uvećanje za iznos predujma plaćenog za vještačenje i iznosa plaćenog tvrtki G. r. d.o.o. za preliminarni izračun obveze tužitelja, prije podnošenja tužbe.

 

6. Prije iznošenja žalbenih navoda tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu članka 71. stavak 1. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP-a, s tim da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a.

 

6.1. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavak 7. ZPP-a i potom postupi u smislu članka 72. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

 

6.2. Nadalje, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kada nije odlučivao o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. Obrazlažući navedeni žalbeni navod ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli sukladna članku 22. ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te je stoga isključena iz primjene Direktive 93/13 pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u tom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Kako prvostupanjski sud nije uputio zahtjev za prethodnu odluku sukladno prijedlogu tuženika, to predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku odluku s uputom prvostupanjskom sudu da uputi zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije ili da sam drugostupanjski sud podnese zahtjev o tumačenju prava Europske unije s obzirom na razloge koji su iznijeti u postupku i sada u žalbi.

 

6.3. Po ocjeni ovog suda, ne postoji osnov za podnošenje prethodnog pitanja Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik, obzirom da je u predmetu broj C-567/20, u kojem je podnesen zahtjev za donošenje prethodne odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iznesen stav o primijeni Direktive 93/13, prema kojemu ista nije primjenjiva na Ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (točka 38. navedene presude) i kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja.

 

7. Tuženik ocjenjuje kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 338. ZPP-a jer da u obrazloženju nije izložio sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, te u svezi s člankom 8. ZPP-a koji obvezuje sud da odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

 

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u obrazloženju svoje odluke izložio sve zahtjeve stranaka, sve činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te je na temelju tih činjenica i provedenih dokaza jasno izrazio svoje zaključke u odnosu na zahtjev tužitelja i prigovore tuženika. Time je postupio sukladno članku 8. ZPP-a.

 

7.2. Tuženik je istakao i bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da odluka suda ne proizlazi iz stanja spisa zbog toga što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužitelja vezano uz razloge promjene kamatne stope i eventualne promjene valutnog tečaja.

 

7.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu te je za svoju odluku dao jasne razloge, a tuženik nije dokazao da bi se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora i da bi osoba koja je osobno pregovarala s tužiteljem istome objasnila i dala punu obavijest o parametrima zbog čije promjene bi moglo doći do povećanja kamatne stope i do promjene valutnog tečaja. Same brošure i propagandni materijal koji su bili na raspolaganju potrošačima nisu davale jasne odgovore na pitanja koja su sporna u ovom postupku, odnosno na pitanja vezana uz promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita i u odnosu na rizik zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, iako je tuženiku bilo poznato, kao bankarskoj instituciji, da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF, da CHF nije stabilna valuta, već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza, tzv. valuta utočišta, a što sve da je navedeno i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

 

7.4. Tuženik je, dakle, trebao ponuditi konkretne dokaze iz kojih bi proizlazilo da se prije zaključenja konkretnog Ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama i da je isti primio punu obavijest o rizicima sklapanja Ugovora uz navedenu valutnu klauzulu. Saslušanjem D. K., voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije i direktorice Direkcije podrške prodaji koja je bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora, ne bi se mogao dobiti odgovor na izričito pitanje je li osoba koja je s tužiteljem zaključivala konkretan Ugovor istog upoznala sa svim parametrima koji bi mogli utjecati na promjenu kamatne stope te sa rizicima zaključenja ugovora u kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF.

 

8. Tuženik je također osporio stav prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, kao i na dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate. Ističe da kada bi se i prihvatio stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare, da je isti potrebno primijeniti i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedice ništetnosti. Ukoliko Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, da je tada logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika jednako prenesi i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika jer obveza plaćanja zatezne kamate nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze.

 

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare tuženika, kao i o tijeku zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose više plaćenog, a kojeg je tuženik dužan vratiti tužitelju, s obzirom da se radi o stjecanju bez osnove i da je u postupku utvrđeno, a što prihvaća i ovaj sud, da je tuženik bio nepošten stjecatelj, pa sukladno članku 1115. ZOO-a mora vratiti ono što je primio sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja, a to je dan kada je tužitelj uplatio mjesečni anuitet u većem iznosu od onoga koji bi trebao platiti da konkretne odredbe Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnim.

 

9. Osporava se i odluka suda o prigovoru radi prijeboja jer da ništetnost ugovorne odredbe i posljedice te ništetnosti nisu ograničene samo u korist potrošača. Zbog toga smatra da mu pripada isplata razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj.

 

9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da potraživanje tuženika prema tužitelju ne postoji za tzv. negativnu razliku, jer je upravo tuženik taj koji je svojim nepoštenim postupanjem protivno savjesnosti i poštenju uzrokovao ništetnost konkretnih odredaba Ugovora o kreditu, te tužitelj ništa nije stekao na navedeni način.

 

10. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka i to, prije svega, osporava trošak vještačenja kojeg je tužitelj sam naručio prije podnošenja tužbe u iznosu od 106,18 eura, jer da se ne radi o trošku koji je bio nužan za vođenje postupka i postavljanje visine tužbenog zahtjeva, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife i Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, jer je fiksni tečaj konverzije iznosio 1,00 eura za 7,53450 HRK pa bi vrijednost boda od 15,00 kn iz Tarife iznosila 1,99 eura, a ne 1,9908 eura, koju vrijednost je primijenio prvostupanjski sud.

 

10.1. U odnosu na navedeni trošak žalba tuženika je osnovana.

 

10.2. Što se tiče primjene Tarife, odnosno vrijednosti boda, treba reći da kada se napravi konverzija vrijednosti boda od 15,00 kn, tada se doista dobije vrijednost boda od 1,99 eura, a ne vrijednost od 1,9908 eura. Naime, kada se na iznos od 15,00 kn primijeni tečaj od 7,53450 kn, dobije se iznos od 1,99084212621 eura, a kako se tako dobiveni iznos zaokružuje na dvije decimale, to vrijednost iznosi 1,99, s obzirom da je iza druge decimale 0, pri čemu ne dolazi do povećanja druge decimalne znamenke. Isto tako, u pravu je tuženik kada ocjenjuje da tužitelju nije trebalo priznati trošak vještačenja prije podnošenja tužbe, jer da isti nije bio potreban za vođenje postupka, a koji trošak je dokumentiran računom i iznosi 800,00 kn i koji trošak je prvostupanjski sud priznao tužitelju.

 

10.3. Ovo stoga što se prema praksi ovog suda trošak informativnog izračuna ne može smatrati troškom nastalim povodom parničnog postupka, a koji bi bio u obvezi tužitelju naknaditi tuženik, s obzirom da je i u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje, koji trošak je tužitelju priznat u cijelosti i s obzirom da se izračun koji je priložen uz tužbu razlikuje u odnosu na izračun koji je proveden po stalnom sudskom vještaku u tijeku postupka.

 

10.4. Zbog toga je ovaj sud djelomično preinačio odluku o naknadi parničnog troška na način da je visinu nagrade računao primjenom vrijednosti boda od 1,99 eura te da u trošak tužitelju nije priznat trošak vještačenja prije utuženja u iznosu od 106,18 eura/800,00 kn, odnosno ukupno iznos od 106,81 eura/804,76 kn. Dakle, trošak tužitelja za koji je potvrđena prvostupanjska odluka sastoji se od nagrade za rad njegovog punomoćnika i to za sastav tužbe, podnesaka od 1. veljače 2021. te 13. veljače i 14. ožujka 2023., te za pristup na ročišta 16. studenog 2022. i 22. ožujka 2023., za svaku radnju iznos od 199,00 eura, te za zastupanje na ročištu 20. listopada 2022. iznos od 99,50 eura, sve uvećano za iznos PDV-a od 25%, od iznosa sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,12 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 128,03 eura, te predujma za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 199,10 eura, ili ukupno  iznos od 2.071,13 eura/15.604,93 kn.

 

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a i 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

12. Iako je tuženik djelomično uspio u postupku, ali samo u odnosu na naknadu parničnog troška, i to u neznatnom dijelu, to mu se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

13. Dio točke I. izreke presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, nije bio predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istog nije izjavljena žalba.

 

Koprivnica, 21. studenog 2023.