REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5445/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice ĆK, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika DK, odvjetničkog vježbenika, dana 5. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e:
1. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.566,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 0,92 EUR od 1.9.2006. do isplate,
na iznos od 1,05 EUR od 1.10.2006. do isplate,
na iznos od 0,58 EUR od 1.11.2006. do isplate,
na iznos od 0,52 EUR od 1.12.2006. do isplate,
na iznos od 0,72 EUR od 1.4.2008. do isplate,
na iznos od 7,78 EUR od 1.11.2008. do isplate,
na iznos od 0,45 EUR od 1.12.2008. do isplate,
na iznos od 8,27 EUR od 1.1.2009. do isplate,
na iznos od 9,47 EUR od 1.2.2009. do isplate,
na iznos od 9,99 EUR od 1.3.2009. do isplate,
na iznos od 8,34 EUR od 1.4.2009. do isplate,
na iznos od 8,61 EUR od 1.5.2009. do isplate,
na iznos od 6,46 EUR od 1.6.2009. do isplate,
na iznos od 4,63 EUR od 1.7.2009. do isplate,
na iznos od 5,04 EUR od 1.8.2009. do isplate,
na iznos od 6,09 EUR od 1.9.2009. do isplate,
na iznos od 5,98 EUR od 1.10.2009. do isplate,
na iznos od 4,97 EUR od 1.11.2009. do isplate,
na iznos od 6,85 EUR od 1.12.2009. do isplate,
na iznos od 8,23 EUR od 1.1.2010. do isplate,
na iznos od 10,44 EUR od 1.2.2010. do isplate,
na iznos od 9,86 EUR od 1.3.2010. do isplate,
na iznos od 12,72 EUR od 1.4.2010. do isplate,
na iznos od 12,09 EUR od 1.5.2010. do isplate,
na iznos od 13,40 EUR od 1.6.2010. do isplate,
na iznos od 22,04 EUR od 1.7.2010. do isplate,
na iznos od 20,20 EUR od 1.8.2010. do isplate,
na iznos od 25,18 EUR od 1.9.2010. do isplate,
na iznos od 23,58 EUR od 1.10.2010. do isplate,
na iznos od 20,18 EUR od 1.11.2010. do isplate,
na iznos od 26,74 EUR od 1.12.2010. do isplate,
na iznos od 34,91 EUR od 1.1.2011. do isplate,
na iznos od 29,28 EUR od 1.2.2011. do isplate,
na iznos od 31,33 EUR od 1.3.2011. do isplate,
na iznos od 28,58 EUR od 1.4.2011. do isplate,
na iznos od 28,99 EUR od 1.5.2011. do isplate,
na iznos od 39,91 EUR od 1.6.2011. do isplate,
na iznos od 40,65 EUR od 1.7.2011. do isplate,
na iznos od 50,07 EUR od 1.8.2011. do isplate,
na iznos od 45,50 EUR od 1.9.2011. do isplate,
na iznos od 40,46 EUR od 1.10.2011. do isplate,
na iznos od 39,84 EUR od 1.11.2011. do isplate,
na iznos od 39,39 EUR od 1.12.2011. do isplate,
na iznos od 41,60 EUR od 1.1.2012. do isplate,
na iznos od 43,93 EUR od 1.2.2012. do isplate,
na iznos od 44,11 EUR od 1.3.2012. do isplate,
na iznos od 42,54 EUR od 1.4.2012. do isplate,
na iznos od 43,32 EUR od 31.3.2012. do isplate,
na iznos od 44,05 EUR od 1.6.2012. do isplate,
na iznos od 42,89 EUR od 1.7.2012. do isplate,
na iznos od 43,28 EUR od 1.8.2012. do isplate,
na iznos od 42,63 EUR od 1.9.2012. do isplate,
na iznos od 40,97 EUR od 1.10.202. do isplate,
na iznos od 42,72 EUR od 1.11.2012. do isplate,
na iznos od 43,68 EUR od 1.12.2012. do isplate,
na iznos od 43,35 EUR od 1.1.2013. do isplate,
na iznos od 39,60 EUR od 1.2.2013. do isplate,
na iznos od 42,79 EUR od 1.3.2013. do isplate,
na iznos od 42,95 EUR od 1.4.2013. do isplate,
na iznos od 41,60 EUR od 1.5.2013. do isplate,
na iznos od 119,56 EUR od 9.5.2013. do isplate,
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1. 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.675,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 7.6.2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011733095 temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.058,72 CHF prema srednjem tečaju za CHF Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana. Tužiteljica je preuzetu obvezu u cijelosti ispunila. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njena kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njenu egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obavezu. Tužiteljica se poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. do 31.12.2008. to je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Tužiteljica nije mogla specificirati tužbeni zahtjev budući joj tuženik, iako je uredno zaprimio njen zahtjev od dana 29.5.2023., nije dostavio svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom kreditu. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da joj istu dostavi, nakon čega će specificirati iznos koji potražuje za isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Uz podnesak od dana 4.8.2023. tužiteljica obavještava sud da joj je tuženik dostavio zatraženi Ugovor o kreditu broj 9011733095, knjigovodstvenu karticu i otplatnu tablicu pa iste prilaže kao dokaze. Ujedno specificira tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.654,74 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do isplate te da joj naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011733095, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor neurednosti tužbe, jer ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno da tužiteljica nije iskazala interes za utvrđivanje, nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Navodi i da je tužiteljica pogrešno koncipirao svoju tužbu kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti zatvoren. Tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema čl. 22 i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu ZOO-a) izričito dopuštena. Tužiteljici je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je sa svoje strane poduzeo sve kako bi tužiteljici predočio relevantne informacije i rizike povezane s valutom u CHF pa sporna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljičin zahtjev za isplatu se temelji na pogrešnoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Smatra da je tužiteljici, ako ju se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te da je mogla shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF. Također smatra da je pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ-6632-17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici da tuženik naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa sve do isplate.
3. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Navode odgovora na tužbu osporava kao netočne i neosnovane te u bitnome ističe da su činjenice i tvrdnje na koje tuženik upire već pravomoćno riješene kao prethodno pitanje temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 iz koje se može iščitati kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošačima nisu bile predočene informacije o riziku uzimanja kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. U cijelosti neosnovanim drži i istaknuti prigovor zastare. Podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 prekinulo je zastaru, što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. Tuženik je u cijelosti ostao kod istaknutih prigovora.
4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrđene su čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz podnesak od dana 4.8.2023.. Saslušana je tužiteljica UK. Provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP-a), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9011733095, namjenski, za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.058,72 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila.
6. Sporno je jesu li tužiteljici prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču kretanja valute CHF, je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko isti iznose. Sporno je i mogu li se u ovom sporu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač te je li nastupila zastara.
7. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužiteljici značenja ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak sud je saslušao tužiteljicu UK koja u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigla kredit za kupnju vozila koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe i potrebe njenog djeteta. Nije imala vlastiti obrt niti firmu, nema niti sada. Kredit je podigla kod tuženika koji je bio njena matična banka. Ponudili su joj jedino predmetni kredit. Nisu joj posebno pojašnjavali ugovorne odredbe, tek su napomenuli da se može malo mijenjati kamatna stopa, ali da to neće bitno utjecati na visinu mjesečne obveze. Nitko je nije upozoravao na mogućnost promjene tečaja CHF, zaista nije bilo nikakve riječi o tome. Jasno joj je što znači valutna klauzula, ali nije mogla predvidjeti niti ju je itko upozoravao da će tečaj CHF tako rasti. Donijela je papire od svog poslodavca, u banci su sastavili primjerak ugovora, nije mogla raspravljati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je potpisala kod javnog bilježnika. Kredit je sama otplaćivala.
8. Na temelju iskaza tužiteljice te odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju vozila te da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Utvrđeno je i da tuženik ni na koji način nije upozorio tužiteljicu na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF niti je mogla informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužiteljica navodi da joj je jasno što znači valutna klauzula, ali nije mogla predvidjeti niti ju je itko u banci upozoravao da će tečaj CHF tako rasti. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti joj je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora kako bi tužiteljica mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da joj pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučila na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužiteljica je došla u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
9. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. Vještaku je dano u zadatak utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica stvarno platila tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u eurima po mjesecima i ukupno, s izraženim datumima svake pojedinačne uplate.
10. U svom nalazu i mišljenju od dana 7.10.2024. sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić na temelju spisu priležeće dokumentacije daje izračun razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita. “Pozitivne” razlike u kunama iznose 12.023,80 kn, dok “negativne” razlike iznose -508,16 kn. Neto tečajne razlike iznose 11.515,64 kn tj. 1.528,39 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kn.
11. Tužiteljica nije imala prigovora na opisani nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od dana 15.10.2024. je specificirala tužbeni zahtjev prema kojem od tuženika potražuje isplatu tzv. pozitivnih razlika u ukupnom iznosu od 1.566,00 EUR (iako zbroj pojedinih preplaćenih anuiteta (tzv. pozitivnih razlika) koje popisuje i od čijeg dospijeća potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata daje iznos od 1.595,83 EUR, koliko je u svom nalazu i mišljenju i utvrdio sudski vještak na čiji izračun nije imala prigovora).
12. Tuženik navodi da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je isti neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužiteljice kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita. Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnim tečajem, neosnovano je sada tužiteljici omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnim tečajem jer takav ugovor nije postojao, niti bi takvo postupanje bilo u skladu sa zakonskim, tržišnim i ugovornim načelima. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Ostaje i kod istaknutog prigovora zastare. Stoga tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužiteljica u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi se mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice. U odnosu na specificirani tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužiteljice od dana 15.10.2024., ističe da se radi o objektivnoj preinaci tužbe kojoj se izrijekom protivi u smislu odredbe čl. 190. ZPP-a. te i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva tuženik ističe prigovor zastare.
13. Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka u dijelu u kojem je postupio po zadatku određenom rješenjem poslovni broj P-5445/2023-7 od dana 8.5.2024., dok se dio koji se odnosi na tzv. negativne razlike koje je vještak također izračunao pa ukupno preplaćeni iznos umanjio za manje plaćeno u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sud neće uzimati u obzir zato što tuženik u pogledu tih razlika nije istaknuo određeni zahtjev odnosno prigovor. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u vijeću od trinaest sudaca u odluci u predmetu pod brojem Rev-549/23 od dana 18.12.2023. zaključio da u situaciji kada tužena banka po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika nije istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, onda nema mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, samo na temelju općenitih prigovora tuženika materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Ostali prigovori tuženika su pravne prirode i njihova neosnovanost je već pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom budući odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna zbog nedopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, već zato što tuženik pri njezinu ugovaranju tužitelju kao potrošaču nije pružio sve potrebne i potpune informacije što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U odnosu na tuženikovo isticanje prigovora preinaci tužbenog zahtjev, valja reći da je preinaka, sukladno čl. 191 ZPP-a, promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužiteljica je, nakon što joj je tuženik (prije održavanja pripremnog ročišta) dostavio svu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu, u podnesku od dana 4.8.2023. zatražila od tuženika isplatu iznosa od 1.654,74 EUR, dok nakon provođenja financijskog vještačenja, konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od dana 15.10.2024. potražuje isplatu iznosa od 1.566,00 EUR. Iz navedenog je vidljivo da je tužiteljica smanjila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za 88,74 EUR pa o preinaci nema govora slijedom čega je i isticanje tuženikovog prigovora u cijelosti neosnovano.
14. Tužiteljica se tijekom ovog postupka poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja, tijekom pregovora, u svezi i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 od dana 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, kako je to propisano čl. 118. ZZP-a.
15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502 c je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st.1. ZPP.
16. Kako je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF to joj je dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111 ZOO-a i prema visini koju je u ovom postupku utvrdio financijski vještak. Odluka o zakonskim zateznim kamatama se temelji na čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja jer je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne.
17. Potraživanje tužiteljice nije u zastari budući je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. Tako je i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 7.6.2023. to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije istekao rok od pet godina zbog čega prigovor zastare nije osnovan.
18. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora (1.330,15 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t. 1), sastava podnesaka od 4.8.2023. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.t.2), podnesaka od 1.2.2024. i 15.10.2024. u iznosu od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 8.5.2024. i 25.3.2024. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9. t. 3). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25% PDV-a u iznosu od 275,00 EUR trošak tužiteljice iznosi 1.375,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.675,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5.5.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.
U Zagrebu 5. svibnja 2025.
Sutkinja:
Ivana Markotić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
