REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5481/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Jasna Detelj Marković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische Bank D.D. Jadranski Trg 3a, Rijeka OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica ĐK, Žuža, odvjetnica u Zagrebu, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika LK, odvjetničke vježbenice, radi isplate, 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102742474 od 7. prosinca 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-342/05 15. prosinca 2005., zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Kreditora u dijelu u kojem glasi: Povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 21.276,38 eura te zatezne kamate koje teku na iznos od

14,95 eura od 02.11.2008.

20,49 eura od 02.01.2009.

20,00 eura od 12.02.2009.

28,28 eura od 13.03.2009.

10,53 eura od 11.04.2009.

14,80 eura od 13.05.2009.

5,94 eura od 12.06.2009.

10,65 eura od 11.07.2009.

5,30 eura od 14.08.2009.

11,81 eura od 02.09.2009.

5,50 eura od 02.10.2009.

4,88 eura od 02.11.2009.

12,39 eura od 02.12.2009.

18,41 eura od 02.01.2010.

26,28 eura od 02.02.2010.

24,38 eura od 02.03.2010.

37,93 eura od 02.04.2010.

34,99 eura od 02.05.2010.

38,21 eura od 02.06.2010.

74,25 eura od 02.07.2010.

66,28 eura od 02.08.2010.

99,94 eura od 11.09.2010.

83,34 eura od 14.10.2010.

67,57 eura od 02.11.2010.

104,55 eura od 02.12.2010.

123,41 eura od 02.01.2011.

109,30 eura od 02.02.2011.

113,65 eura od 02.03.2011.

101,83 eura od 02.04.2011.

103,14 eura od 02.05.2011.

138,71 eura od 02.06.2011.

144,83 eura od 02.07.2011.

194,38 eura od 03.08.2011.

156,68 eura od 08.09.2011.

147,93 eura od 04.10.2011.

144,16 eura od 02.11.2011.

137,36 eura od 08.12.2011.

150,27 eura od 03.01.2012.

159,64 eura od 02.02.2012.

158,67 eura od 08.03.2012.

153,40 eura od 05.04.2012.

154,96 eura od 08.05.2012.

159,86 eura od 05.06.2012.

154,85 eura od 06.07.2012.

156,36 eura od 02.08.2012.

153,07 eura od 02.09.2012.

146,55 eura od 02.10.2012.

154,86 eura od 07.11.2012.

151,07 eura od 07.12.2012.

156,14 eura od 08.01.2013.

145,50 eura od 02.02.2013.

150,33 eura od 06.03.2013.

157,26 eura od 06.04.2013.

150,19 eura od 02.05.2013.

138,41 eura od 02.06.2013.

133,77 eura od 02.07.2013.

138,61 eura od 02.08.2013.

143,10 eura od 10.09.2013.

152,43 eura od 10.10.2013.

148,26 eura od 02.11.2013.

153,32 eura od 06.12.2013.

150,60 eura od 08.01.2014.

144,68 eura od 08.02.2014.

147,58 eura od 06.03.2014.

145,51 eura od 05.04.2014.

142,12 eura od 06.05.2014.

140,95 eura od 03.06.2014.

143,04 eura od 09.07.2014.

146,30 eura od 02.08.2014.

150,75 eura od 09.09.2014.

148,92 eura od 08.10.2014.

154,40 eura od 06.11.2014.

13.583,62 eura od 20.11.2014.

koje teku do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102742474 od 07.12.2005. g. solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-342/05 dana 15.12.2005., zaključen između korisnika kredita KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Kreditora ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51 000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „109.500,00 CHF (stodevettisućapetsto švicarskih franaka) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“ te u dijelu čl. 7. koji glasi: Iznos mjesečnog obroka=778,42 CHF (sedamstosedamdesetosam 42/100 švicarskih franaka).

i

r i j e š i o  j e

I Tužba se smatra povučenom za 114,01 eura sa zateznim kamatama na taj iznos.

II Odbacuje se prigovor radi prijeboja tuženika od 20. kolovoza 2024. kao nepravovremen.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.175,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj 7. lipnja 2023. naveo da je s tuženikom kao kreditorom dana 7. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102742474, solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-342/05 dana 15. prosinca 2005. radi kupnje nekretnine, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 109.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da predmetni ugovor sadrži ništetne odredbe, da su mu povrijeđena potrošačka prava jer nije mogao utjecati da sadržaj ugovornih odredbi koje idu u korist tuženika, nije bio informiran i tuženik je postupak protivno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na predmet Visokog trgovačkog suda RH pod posl.br. Pž-6632/17. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja. Konačno specificiranim zahtjevom traži donošenje presude kako glasi u izreci.

2. Tuženik ne osporava da je ugovor o kreditu sklopio s tuženikom, ali osporava osnovu i visinu tražbine te navodi da je nastupila zastara. Osporava tužitelju status potrošača. Ukazuje da nije riječ o nepoštenim odredbama, da je ugovor bio jasan i da je tužitelj bio upoznat sa svim obvezama, da nije bilo neravnoteže. Navodi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Kao dokaze je predložio financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška postupka i istaknuo prigovor radi prijeboja.

3. Članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) propisuje da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave. Budući da je tužitelj podneskom od 11. ožujka 2025. zatražio niži iznos nego li podnesenom tužbom, smatra se da je tužba za razliku ta dva iznosa povučena kako je i odlučeno točkom I izreke rješenja.

4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu (strane 10-16 spisa), financijsku dokumentaciju (18-33, 59-92, 94-110), pisani iskaz Danice Kozice 5. Sud nije uzeo u obzir pisani iskaz svjedokinje S jer ne zadovoljavaju načelo kontradiktornosti jer strankama u tom slučaju ne bi bilo moguće postavljati pitanja.

6. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te su suglasno navele da ne treba nijedan dokaz izvoditi ili pribaviti te stoga radi ekonomičnosti postupka sud nije zvao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje.

7. Među strankama nije sporno da su 7. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102742474, solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-342/05 dana 15. prosinca 2005. radi kupnje nekretnine, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 109.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama.

8. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, stopa promjenjivih kamata. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu. Sporno je i ima li tužitelj status potrošača u ovom postupku te pitanje prijeboja.

9. Sud nije razmatrao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

11. U svom je iskazu tužitelj naveo da što se tiče njegovog zanimanja, da je ekonomist informatičar i nije nikad radio u banci niti s kreditima. Kredit je uzeo radi kupnje stana za osobne potrebe, nisam nije imao obrt niti udjele u trgovačkim društvima. U stanu od njegove kupnje živi tužiteljeva kći koja također nema obrt, zaposlena je na Arhitektonskom fakultetu gdje predaje. Erste banku je izabrao jer je imala ugovor s investitorom od kojeg je kupio stan. Ugovor o kreditu u CHF je bio po principu „uzmi ili ostavi“, koliko se sjeća, nije imao izbora za uzeti kredit u drugoj valuti. Ugovor je pročitao, razumio ga, ali nije bio svjestan financijskih učinaka takvog ugovora. Da je znao što zna sada ne bi uzeo taj kredit. Na odredbe ugovora nije mogao utjecati. Koliko se sjeća, u banci mu nisu objašnjavali ugovor niti rizike vezane uz njega. Bio je svjestan da je valutna klauzula u ugovoru kao i promjenjiva kamatna stopa, ali ponavlja da nisam bio svjestan financijskih učinaka tih odredaba.

11. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz ovog iskaza i utvrđeno da je tužitelj potrošač.

12. U svom je nalazu i mišljenju vještak naveo da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 160.306,89 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 21.276,38 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -5.644,53 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi - 749,17 EUR.

13. Vještačenje je provedeno stručno u skladu s priloženom dokumentacijom, a stranke nisu imale pribjedbi na nalaz i mišljenje te ga stoga prihvaća i ovaj sud i na temelju njega je utvrđena visina potraživanja.

14. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14). Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

16. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

17. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

18. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane njih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

19. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

20. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

21. Zbog svega do sad navedenog ovaj je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu.

22. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., očito je da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Naime, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih sedam banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., a u odnosu na Sberbank d.d. je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope presudom Pž- 6632/17 od 14.06.2018, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i istekla je 14.06.2023.

23. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

24. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

26. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

27. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

28. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvđenje ništetnim odredaba kojima je kredit vezan uz CHF jer je valutna klauzula u ugovorima o kreditu dopuštena, ali nije dopušten način otplate kako je ugovoren i koji je nepošten, a time i ništetan.

29. Čl. 288.a st. 6. ZPP-a propisuje da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.

30. U ovom je postupku tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka zbog čega ga je sud odbacio na nepravovremenog. Naime, tuženik je u podnesku od 20. kolovoza 2024., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka, naveo da specificira prigovor prijeboja, no tada ga je tek prvi put istaknuo tijekom postupka. Tuženik je financijska institucija koji je raspolagao svim potrebnim znanjima i činjenicama da je mogao prigovor prijeboja istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka, odnosno, nije podatke potrebne za prijeboj saznao tek provedenim vještačenjem.

31. Visina stope zatezne kamate je određena u skladu s izmjenama članka 29. ZOO-a.

32. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 13. veljače 2024. i 21. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Navedeno iznosi 1.500,00 eura, odnosno s PDV-om 1.875,00 eura čemu treba pribrojati trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura. Ukupno je riječ o 2.175,00 eura koliko je troškova postupka naloženo tuženiku platiti tužitelju.

33. Tužitelju ne pripada pravo na trošak sastavljanja podneska od 11. ožujka 2025. jer je dobio trošak za pristup na ročište koje se održalo istog dana kao ni trošak pristojbi jer iz spisa ne proizlazi da su plaćene.

34. S obzirom na da nije uspio u sporu, tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. svibnja 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana koji se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku