Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-19/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, pravnoj stvari tužiteljice GC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Margiti Plažanin, odvjetnici iz Zagreba, Počiteljska 5, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Petru Kaniću, odvjetniku iz Požege, Sv. Florijana 5, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice NM, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po ravnateljici LC, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice i umješača na strani tuženice Opće bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-147/2020-39 od 16. prosinca 2024., dana 5. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-147/2020-39 od 16. prosinca 2024. pod toč. I i III izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave s tim što se odluka o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova ostavlja za konačnu odluku.

II Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalbe tuženice ABC te umješača na strani tuženice NM te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-147/2020-39 od 16. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici ZC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 414,16 (četrstočetrnaesteurašesnaestcenti) EUR, bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:

- na iznos od 51,68 eura od 16. rujna 2016.

- na iznos od 2,35 eura od 16. prosinca 2016.

- na iznos od 0,25 eura od 16. siječnja 2017.

- na iznos od 110,22 eura od 16. veljače 2017.

- na iznos od 8,00 eura od 16. travnja 2017.

- na iznos od 64,56 eura od 16. svibnja 2017.

- na iznos od 79,30 eura od 16. lipnja 2017.

- na iznos od 66,87 eura od 16. srpnja 2017.

- na iznos od 29,01 eura od 16. kolovoza 2017.

- na iznos od 1,91 eura od 16. listopada 2017.

pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: z. z. kamata), osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u naprijed navedenim bruto iznosima, a u roku od 15 dana.

II S preostalim dijelom zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznose od:

- 51,68 eura od 7. rujna 2016. do 15. rujna 2016.

- 2,35 eura od 7. prosinca 2016. do 15. prosinca 2016.

- 0,25 eura od 9. siječnja 2017. do 15. siječnja 2017.

- 110,22 eura od 7. veljače 2017. do 15. veljače 2017.

- 8,00 eura od 6. travnja 2017. do 15. travnja 2017.

- 64,56 eura od 8. svibnja 2017. do 15. svibnja 2017.

- 79,30 eura od 7. lipnja 2017. do 15. lipnja 2017.

- 66,87 eura od 6. srpnja 2017. do 15. srpnja 2017.

- 29,01 eura od 7. kolovoza 2017. do 15. kolovoza 2017.

- 1,91 eura od 6. listopada 2017. do 15. listopada 2017.

odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužiteljici ZC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu 1.332,50 (tisućutristotridesetdvaeurapedesetcenti) eura, sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024 pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV S preostalim zahtjevom u iznosu od 750,00 eura (sedamstopedeseteura) za naknadu troškova parničnog postupka i z. z. kamatom od 16. prosinca 2024. pa do isplate tužiteljica se kao s neosnovanim odbija."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 309,15 eura (tristodeveteurapetnaestcenti) na iznos od 414,16 eura(četristočetrnaesteurašesnaestcenti)."

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I i III izreke te rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda te rješenje preinače, podredno u tom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka jer je na ročištu od 19. studenog 2024. odbio prihvatiti raspolaganje tužiteljice kojim je ona preinačila tužbu dok u razlozima presude to prihvaća a za to nisu navedeni nikakvi razlozi. Navodi da se tužiteljica kod tuženice zaposlila tek 16. kolovoza 2016. pa da nije jasno kako je moguće tražiti naknadu i dodatke za sate prekovremenog rada prije početka rada kod tuženice što prvostupanjski sud nije obrazložio. Sasvim pogrešno se u toč. 54. obrazloženja presude navodi kako je tužiteljica imala višak od 42 sata premda je stvarno utvrđen manjak od 8 sati rada što prvostupanjsku presudu čini nerazumljivom. Tijekom postupka u više navrata tužiteljica je preinačavala tužbu te je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja uz utužene dodatke tražila i naknadu za sve sate prekovremenog rada pri čemu nije uzela u obzir da je na ime prekovremenog rada koristila plaćene slobodne dane. U tužbi tužiteljica ne traži isplate za prekovremeni rad već samo plaćanje dodataka na sate rada provedene u prekovremenom radu. Sud prvog stupnja je utvrdio i novčanu vrijednost prekovremenog rada u visini od 319,25 eura ali za taj iznos nije umanjio dosuđeni iznos. Pritom je prvostupanjski sud pravilno naložio vještaku da utvrdi i vrijednost tih plaćenih slobodnih dana pa bi u tom slučaju tuženica dva puta po istoj osnovi vršila isplatu tužiteljici. Sudska praksa smatra da je tužiteljica pristajući koristiti slobodne dane pristala da umjesto plaćanja primi taj oblik naknade i prvostupanjski sud je to svakako trebao uzeti u obzir prilikom donošenja odluke a izostanak formalnosti oko preraspodjele radnog vremena ne mogu negirati činjenicu da je tužiteljica primila taj novčani iznos na ime prekovremenog rada u utuženom razdoblju i to je sud trebao prihvatiti. U tom dijelu prvostupanjska presuda ne sadrži razloge. Nadalje, rad je bio organiziran u dogovoru s radnicima koji su bili upoznati s takvom organizacijom što znači da se taj rad obavljao prema potrebama i poslodavca i radnika pri čemu je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je evidencije rada svih zaposlenika vodila glavna sestra na odjelu, radi se o javnim i svim zaposlenicima dostupnim podacima te su radnici imali mogućnost stavljanja primjedbi, a o kojoj činjenici se prvostupanjski sud nije očitovao. Treba naglasiti da je postupak pokrenut tzv. stupnjevitom tužbom iako tuženica drži da tome nije bilo mjesta i tome je prigovarala. Na ovaj način tužiteljica je zloupotrijebila svoje pravo tako da je tu tužbi navela da joj nisu isplaćeni dodaci na osnovnu plaću u prekovremenom radu koji proizlaze iz Kolektivnog ugovora te njegovih dodataka i tumačenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da zdravstveni radnici na te dodatke imaju pravo pa u situaciji kada je podnesena stupnjevita tužba to ne omogućava tužiteljici da u tužbi opisno ne navede o kakvoj se tražbini radi. Tužba tužiteljice ne sadrži traženja vezana za plaćanje prekovremenog rada već samo plaćanje dodataka na sate rada provedene u prekovremenom radu. Međutim, prvostupanjski sud je odlučio ne samo o utuženim dodacima na sate prekovremenog rada već i za sve naknade za sate prekovremenog rada kao da tužiteljica za iste nije koristila plaćene slobodne dane. Sud prvog stupnja je pravilno naložio vještaku da utvrdi i vrijednost tih plaćenih slobodnih dana što je vještak i učinio te je sud trebao odbiti taj iznos od ukupnog iznosa. Ističe da se protivila preinaci tužbe te je sud prvog stupnja dopustio preinaku ali nije naveo razloge za to. Osim toga, nisu bile ispunjenje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe jer tuženica nije tužiteljici uskratila pristup ispravama.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Protiv navedene presude pod toč. I i III izreke te rješenja žalbu je izjavio umješač na strani tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno, da se u tom dijelu ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5.1. U žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer nisu obrazloženi razlozi o odlučnim činjenicama. Ističe da je prvostupanjski sud na ročištu održanom 19. studenog 2024. odbio preinaku tužbe a rješenjem uz pobijanu presudu je dopustio navedenu preinaku. Nije točno utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi samo o usklađenju visine tužbenog zahtjeva jer se ovdje radi o pravoj preinaci kojom je činjenično i pravno obuhvaćen cjelokupni prekovremeni rad koji nije prvotno utužen. Tužiteljica ne potražuje cjelokupni prekovremeni rad te je u vještačenju jasno navedeno da vrijednost prekovremenog rada koji nije plaćen iznosi 344,83 eura a da razlike u dodacima na plaću vještak utvrđuje u iznosima od 9,19 eura za liječničku odgovornost, u iznosu od 32,19 eura za posebne uvjete rada, razliku naknade za godišnji odmor u visini od 27,95 eura što sveukupno iznosi 414,16 eura. Dakle, tužiteljica je izrijekom utužila dodatke i razliku naknade koje vještak utvrđuje u ukupnom iznosu od 69,33 eura, a na koji nalaz tužiteljica nije imala primjedbi, dok sud dosuđuje iznos od 414,16 eura. Tužiteljica niti u jednom trenutku tužbenim zahtjevom nije obuhvatila vrijednost prekovremenog rada. Naime, tužiteljica u tužbi utužuje razdoblje od travnja 2015. do siječnja 2018. da bi podneskom od 23. listopada 2023. specificirala tužbeni zahtjev ne mijenjajući niti pravni niti činjenični opis tužbe na iznos od 309,15 eura za razdoblje od lipnja 2016. do siječnja 2017., a nakon što je umješač dostavio dokaz o plaćanju, na koju činjenicu se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo, podneskom od 11. listopada 2024. tj. četiri i po godine nakon početka postupka ponovno specificira tužbeni zahtjev na 414,16 eura za razdoblje od kolovoza 2016. do listopada 2017. Vještak je utvrdio da je tužiteljica koristila slobodne dane u omjeru 1:1, da je u utuženom razdoblju radila ukupno 64 sata manjka tj. 56 sati viška te da joj time preostaje 8 sati manjka te je to u suprotnosti s daljnjim obrazloženjem da joj je ostalo 42 sata prekovremeno koji nije iskorišten i što ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i dostavljene dokumentacije. Bez obzira na to prvostupanjski sud dosuđuje cjelokupni iznos od 414,16 eura na koji način je tužiteljici ista stvar plaćena dva puta. O tome da radnik nema pravo na isplatu prekovremenih sati ukoliko je koristio slobodne dane upućuje na odluke drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023. S obzirom na sadržaj podneska od 11. listopada 2024. smatra da taj zahtjev obuhvaća kvantitativno i iznose za prekovremeni rad iako ih tužiteljica činjenično ne potražuje pa da se u tom slučaju doista radi o preinaci tužbe. Sud prvog stupnja smatra da se ne radi o zastari te se u tom pravcu poziva na odluke Županijskih sudova u Republici Hrvatskoj kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga da je presuda donesena u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i pravnom osnovom tužbe sud. Smatra da je tužiteljica u potpunosti obeštećena, a dosuđen joj je cijelo zatraženi zahtjev. Na dostupnost, transparentnost, točnost i javnost evidencija nikada nije imala primjedbu. Osim toga, valja imati u vidu i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-517/2021 u pogledu primjene zaključaka 148 ne uvažavajući pri tome zaključke 21 i 48 koji su stavljeni van snage zaključkom 153 dok je iz navedene revizijske odluke razvidno koje je vremensko razdoblje primjene zaključka 148 (do 21. prosinca 2015.) i zaključka 153 (od 21. prosinca 2015.). Dakle, zaključci 21, 48 i 148 bili su na snazi do 21. prosinca 2015. od kad se primjenjuje zaključak 153. U konkretnom slučaju postupanje suda, a posljedično tome i provedeno vještačenje, u suprotnosti su sa stavom u odluci poslovni broj Rev-517/2021-2. Tužiteljici su uručene obračunske liste plaća koje sadrže sve podatke da bi se moglo utvrditi postoji li kod tužiteljice pravo na određene dodatke te jesu li isti pravilno obračunati. Tužiteljica nije nikada tvrdila da joj tuženica nije dostavljala obračunske liste niti je osporavala narav odrađenih sati kako su specificirani u tim platnim listama i nije prije podnošenja tužbe tražila evidenciju radnog vremena kojem traženju tuženica nije udovoljila što znači da se ovdje ne može raditi o stupnjevitoj tužbi. Predlaže da mu se obistini trošak sudske pristojbe na žalbu.

6. Na žalbu umješača nije odgovoreno.

7. Žalbe su osnovane.

8. Rješenjem od 16. prosinca 2024. sud prvog stupnja je u smislu odredbe čl. 190. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) dopustio preinaku tužbe s obrazloženjem da se tužbeni zahtjev za isplatu temelji na utvrđenjima iz vještačenja te da je tužiteljica bila ovlaštena urediti tužbu nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka i to bez obzira na činjenicu što je sud raspravnim rješenjem na ročištu od 19. studenoga 2024. odbio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, ali, kako u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP sud nije vezan raspravnim rješenjem, da je valjalo dopustiti navedenu preinaku.

8.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio i zaključio kako je preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 1. listopada 2024. (l. s. 245) u skladu s odredbama ZPP koje reguliraju pitanje preinake tužbe stoga što ovaj drugostupanjski sud nalazi da u situaciji kada je tužiteljica preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, koje u ovakvoj vrsti sporova predstavlja nužan dokaz, da se radi o preinaci koja je dopuštena i u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP.

9. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da s pravom žaliteljice ističu kako prvostupanjski sud u odnosu na prigovor zastare nije dao dostatne razloge koji su jasni i obrazloženi pa da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9.1. Naime, u toč. 25. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud smatra da prigovor zastare nije osnovan jer da prema odredbi čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje ZR) potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako tim ili drugim zakonom nije drugačije propisano, dok iz toč. 26. obrazloženja proizlazi da je ZR lex specijalis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), a kako je ovaj spor proizašao iz radnog odnosa ocjena je prvostupanjskog suda da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer je tužbu podnijela 6. svibnja 2020., a njeno potraživanje se odnosi na isplatu povećane plaće zbog rada u otežanim uvjetima počev od 1. travnja 2015. pa na dalje.

10. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

10.1. S druge strane, u slučaju prave preinake preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev temelji na bitno drugačijem činjeničnom stanju (drugačijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i neizmijenjenog tužbenog zahtjeva, ili kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni ili oduzeti neki prije istaknuti zahtjevi tako da novoformirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva pa kada se radi o objektivnoj preinaci tužbe po takvoj tužbi od trenutka preinake teče nova parnica sa svim procesnopravnim i građanskopravnim posljedicama pa se i pretpostavke osnovanosti zahtjeva prema istaknutom prigovoru zastare ravnaju prema trenutku kada je tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-162/2015-2 od 14. veljače 2018., Rev-21/2010-2 od 17. siječnja 2012. i Rev x- 887/2015-2 od 20. siječnja 2016.).

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud u toč. 59. obrazloženja pobijane presude smatra da se ovdje radi o nepravoj objektivnoj preinaci tužbe koja postoji onda kada predmet tužbe ostaje isti, a samo se usklađuje visina tužbenog zahtjeva te da u okolnostima kada se tuženica protivila preinaci tužbe da treba zaključiti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev već od samog podnošenja tužbe predmet raspravljanja a tuženica nije preinakom tužbe stavljena u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se.

11.1. Međutim, prvostupanjski sud ne analizira činjenične navode tužbe, kao i navode tužiteljice tijekom postupka niti daje razloge o odlučnoj činjenici zašto smatra da bi se ovdje radilo o nepravoj objektivnoj preinaci tužbe što znači da je prvostupanjski sud postupajući na prethodno opisani način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalbe, a što je imalo za posljedicu da se za sada ne može provjeriti niti da li je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastare.

12. Pored toga, nije jasno ni zašto prvostupanjski sud dosuđuje utuženi iznos kraj činjenice istaknute tijekom postupka da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime neplaćanih prekovremenih sati na koji način žaliteljice ukazuju da bi i na taj način bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer o tome prvostupanjska presuda ne sadrži nikakve valjane razloge.

13. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

14. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu u postupanju tako da će na jasan i nedvojben način navodeći obrazložene razloge utvrditi da li se ovdje radi o nepravoj preinaci ili pravoj preinaci analizirajući činjenične navode iz tužbe te podnesaka tužiteljice tijekom postupka, kao i sadržaj činjeničnih navoda u podnesku od 1. listopada 2024. nakon čega će odlučiti o prigovoru zastare, razmotriti tvrdnju žaliteljica da je tužiteljica za neplaćeni prekovremeni rad koristila slobodne dane te nakon toga donijeti odgovarajuću odluku kako o glavnoj stvari, tako i o troškovima cjelokupnog postupka.

15. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

16. U nepobijanom dijelu pod toč. II i IV izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 5. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanja Prosenica