REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1595/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o. iz Novaka, Dr. Franje Tuđmana 22, OIB: 53883696257, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate iznosa od 148,35 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-720/2024-16 od 25. veljače 2025. ispravljene rješenjem od 4. ožujka 2025. i o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-720/2024 od 4. ožujka 2025., 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-720/2024-16 od 25. veljače 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj P-720/2024 od 4. ožujka 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 148,35 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 26. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i točka II. izreke navedene presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 626,55 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se odbija kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje navedena presuda u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 31,25 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-720/2024-16 od 25. veljače 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj P-720/2024 od 4. ožujka 2025. u točkama I. i II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio zateznih kamata te u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 31,25 EUR i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 148,35 EUR teku od 26. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja prelazi stopu te kamate određenu za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 626,55 EUR koje teku od 25. veljače 2025. do isplate prema stopi koja prelazi stopu te kamate određenu za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 31,25 EUR.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 28,90 EUR, dok se preostali zahtjev tužitelja za naknadu tog postupka u iznosu od 75,77 EUR odbija kao neosnovan, a odbija se kao neosnovan i tuženikov zahtjev za naknadu troška drugostupanjskog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-720/2024 od 4. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 148,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. ožujka 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanima u presudi (a koje je ispravljeno rješenjem od 4. ožujka 2025.) prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 626,55 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. veljače 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude), dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 62,50 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj, na kojeg je osiguranik ŠM Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 11. ožujka 2024. u smislu odredbe članka 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22 i 156/22) prenio tražbinu prema tuženiku, osnovano potražuje od tuženika utuženi iznos popravka osiguranikova vozila kojeg je obavio tužitelj i to prema cijenama po kojima popravke naplaćuje tužitelj – ovo stoga jer je sud nakon provedenog vještačenja po vještaku prometne struke Srećku Hlišću utvrdio da je cijena rada određena cjenikom tužitelja tržišna cijena rada za takve djelatnosti. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, dok je odluku o ispravu donio primjenom članka 342. tog Zakona.

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke. Tuženik žalbom pobija točke I. i II. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da priznaje da je automobil reg. oznake [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska broj 004626363199, kao i nastanak štetnog događaja. Žalitelj ističe da je 19. veljače 2024. zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva, na temelju procjene i dokumentacije iz štete 8. ožujka 2024. na ime imovinske štete na automobilu isplatio iznos od 1.115,33 EUR na račun tužitelja te smatra da je time u cijelosti ispunio svoju obvezu zbog čega je svako daljnje potraživanje tužitelja kako na ime glavnice tako i na ime zateznih kamata neosnovano. Žalitelj ističe kako on ne nameće ni propisuje satnicu koje bi se trebali držati drugi sudionici pravnog prometa niti zadire u politiku i tržišnu strategiju radionica da same u Ustavom i zakonom dopuštenom okviru odrede vrijednost vlastitog rada. Međutim, žalitelj se poziva na odredbe članaka 10., 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima te smatra da je u predmetnom slučaju razvidno kako je oštećeni otežao ispunjenje obveze tuženika odnosno pridonio da šteta bude veća time što je vozilo popravio u radionici čija cijena rada znatno odskače od cijena za isti rad u ostalim radionicama. Žalitelj osporava i naznačenu stopu zatezne kamate jer nije određena sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a smatra i da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo te je trebao odmjeriti samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači presudu u smislu žalbenih navoda te donese novu odluku o parničnom trošku uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku trošak pristojbe na žalbu.

2.1. Tužitelj u žalbi (osim što je predložio donošenje rješenja o ispravku presude o čemu je sud prvog stupnja odlučio naknadim rješenjem od 4. ožujka 2025.) pobija točku III. izreke presude ne navodeći pri tome žalbene razloge. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je on u cijelosti uspio u sporu te mu sud prvog stupnja pogrešno nije priznao zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude od 25. veljače 2025. na koje je ročište punomoćnik tužitelja pristupio te kako zato ima pravo na naknadu tog troška na temelju odredbe Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) pa je stoga sud prvog stupnja taj trošak tužitelju trebao dosuditi. Žalitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-832/22 od 22. ožujka 2023. te predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu u odnosu na odbijajući dio zahtjeva zatraženih troškova parničnog postupka; tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 104,67 EUR.

2.2. Tuženik žalbom pobija i rješenje o ispravku presude od 4. ožujka 2025. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući tužitelju utuženi iznos pa zato pobija i odluku o parničnom trošku kojeg je dosudio tužitelju. Žalitelj se poziva na odredbu članka 155. Zakona o parničnom postupku te predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači rješenje u smislu žalbenih navoda te donese novu odluku o parničnom trošku uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi trošak sudske pristojbe na žalbu.

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Žalbe obje stranke podnesene protiv presude su djelomično osnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 148,35 EUR, ali je prilikom odlučivanja o isplati zateznih kamata na navedeni iznos (kao i zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak) pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Između stranaka nije sporno da je ŠM kao osiguranik s tuženikom kao osigurateljem sklopila ugovor o osiguranju te je prema tom ugovoru (polici kasko osiguranja) tuženik u obvezi isplatiti svom osiguraniku osigurninu u slučaju da se dogodi osigurani slučaj, to jest da nastane šteta na vozilu osiguranika. Nadalje, između stranaka je nesporno da se 3. studenoga 2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je nastala šteta na vozilu osiguranika, kao i to da je tuženik (nakon što je osiguranik prijavio tuženiku štetu na vozilu, to jest nakon što ga je obavijestio o nastanku osiguranog slučaja) isplatio dio osigurnine u iznosu od 1.115,33 EUR, dok je odbio isplatiti osigurninu u preostalom iznosu od 148,35 EUR po računu tužitelja broj 128/01/01 (koji ukupno iznosi 1.263,68 EUR) smatrajući da je cijena rada tužitelja u tom računu previsoko određena (premda količina rada lakirera i limara između stranaka nije sporna budući da iz tužiteljeva računa broj 128/01/01 od 5. ožujka 2024. sa str. 59. spisa i iz tuženikove oznake štete/procjene štete sa str. 61. spisa proizlazi da je za popravak potrebno 5,80 sati limara i 4 sata lakirera). Jednako tako, između stranaka nije sporno da je osiguranik ŠM s tužiteljem **.**.2024. sklopila Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 66. - 67. spisa) kojim je ŠM prenijela na tužitelja pravo potraživati prema tuženiku naknadu za obavljeni popravak vozila u iznosu od 148,35 EUR po računu za popravak štete broj 128/01/01.

4.1. S obzirom na to da je tuženik (i) u odgovoru na tužbu osporavao tužiteljevo potraživanje smatrajući da je cijena rada tužitelja previsoko određena te da je osiguranik mogao vozilo popraviti kao većeg broja autoservisera na području grada Zagreba po nižoj prosječnoj cijeni sata rada, sud prvog stupnja je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz vještačenjem po vještaku prometne struke Srećku Hlišću na okolnost visine cijene sata rada. Navedeni vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju sa str. 113. - 115. spisa naveo da se „cijena sata rada određena cjenikom tužitelja uklapa u tržišne cijene sata rada za ovakve djelatnosti”, a na navedeni nalaz i mišljenje prometnog vještaka tuženik se nije očitovao niti je pristupio ročištu od 14. siječnja 2025. na kojem je sudski vještak Srećko Hlišć usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje (str. 125. spisa). S obzirom na to da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje prometnog vještaka, prvostupanjski je sud na tom ročištu zaključio glavnu raspravu te je na ročištu za objavu presude održanom 25. veljače 2025. (kojem je pristupio punomoćnik tužitelja) objavio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da se ovaj spor vodi radi isplate osigurnine određene ugovorom o osiguranju sklopljenom između tuženika i ŠM u smislu članaka 921. i 943. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, iako je tuženik trgovac u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima te se ovaj spor vodi u vezi djelatnosti tuženika (njegove obveze isplate osigurnine), a i tužitelj je trgovac, ovaj spor nije spor proizašao iz trgovačkog ugovora. Naime, upravo zbog toga što je Ugovorom o ustupanju potraživanja radi ispunjenja osiguranik ŠM svoje potraživanje isplate (dijela) osigurnine prenijela na tužitelja, tužitelj sukladno odredbi članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ima ista prava prema tuženiku koja je imao ustupitelj. Prema tome, budući da osiguranik nije trgovac, to ni tužitelj (premda jeste trgovac) kao cesionar ne može od tuženika potraživati zatezne kamate koje su propisane za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora jer osiguranik (ustupitelj) ŠM takav (dakle, trgovački) ugovor nije sklopio s tuženikom. Upravo zbog navedenog, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem on potražuje zatezne kamate prema stopi tih kamata koja su u smislu odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora.

6. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju neplaćeni dio osigurnine u iznosu od 148,35 EUR. Naime, a kako to uostalom proizlazi iz smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18- 01/093, Ur.broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 39. spisa na koje se tužitelj pozvao u tužbi, prema mišljenju te Agencije cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu treba određivati mjerodavno tržište popravaka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru i prema kojima redovno posluju. Jednako tako, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga je u svom dopisu od 3. srpnja 2015. (na kojeg se tužitelj također pozvao u tužbi) navela da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici (...) te da oštećena osoba odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (str. 22. spisa).

6.1. Prema tome, osiguranik svoje vozilo može popraviti u servisu za popravak vozila po svom izboru, ali to ne znači da za njega ne vrijede ograničenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima što znači da on sukladno načelu savjesnosti i poštenja treba sa servisom za popravak vozila sklopiti takav ugovor o djelu prema kojem je cijena sata rada treba biti određena u okviru tržišne cijene tog popravka. Naime, cijena koja bi bila određena u znatno višem iznosu od tržišne cijene bi utjecala na otežanje položaja tuženika u ispunjenju njegove ugovorne obveze pa bi se u smislu odredbe članka 950. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima obveza tuženika kao osiguratelja za isplatu osigurnine „smanjila” za dio koliko iznosi razlika između ugovorene cijene rada i tržišne cijene rada, a taj prigovor tuženik kao cesus u smislu odredbe članka 84. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima može isticati i tužitelju kao cedentu. Međutim, u konkretnom predmetu tuženik nije dokazao da tržišna cijena sata rada limara i lakirera koju je tužitelj fakturirao računom broj 128/01/01 u iznosu od 42,11 EUR odstupa od tržišne cijene sata tog rada.

6.2. Naime, premda je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio račun-otpremnicu broj 68 Opel servisa Kašnar od 12. rujna 2023. iz kojeg proizlazi da je sat rada limara 15,00 EUR (str. 76. spisa), tužitelj je uz svoj podnesak od 15. srpnja 2024. dostavio račune (s dokazima o njihovu plaćanju) iz kojih proizlazi da su treće osobe (Autolakirerska i autolimarska radionica „Spektar” i društvo D.M.K. d.o.o.) fakturirale cijenu rada limara i lakirera u iznosu od 39,82 EUR odnosno 60,00 EUR (str. 84. i 86. spisa). Međutim, neovisno od navedenog, prvostupanjski je sud po prijedlogu tužitelja proveo dokaz prometnim vještačenjem po sudskom vještaku Srećku Hlišću koji je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, u svom pisanom nalazu i mišljenju sa str. 115. spisa naveo da se cijena sata rada određena cjenikom tužitelja uklapa u tržišne cijene sata rada za djelatnosti limara i lakirera, a navedeno utvrđenje sudskog vještaka tuženik nije osporio do zaključenja glavne rasprave. Upravo zbog navedenog, tuženik neosnovano u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da cijena sata rada autolimara i autolakirera koju je tužitelj fakturirao osiguraniku tuženika u iznosu od 42,11 EUR odstupa od tržišne cijene sata tog rada te da je osiguranik koji je s tužiteljem sklopio ugovor o djelu kojim je ugovorio tu cijenu tog rada doprinio otežanju ispunjenja tuženikove obveze isplate osigurnine.

6.3. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju neplaćeni dio osigurnine u iznosu od 148,35 EUR. Nadalje, budući da je tuženik o nastanku osiguranog slučaja obaviješten najkasnije 19. veljače 2024. budući da je tog dana sačinio oznaku štete 62-AK-6794/2024 (izvid štete; str. 61. spisa), a i prema tuženikovu dopisu od 8. ožujka 2024. sa str. 62. spisa proizlazi da je zahtjev za isplatom osigurnine tuženik zaprimio 19. veljače 2024., to je tuženik u smislu odredbe članka 943. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju isplatiti i zatezne kamate koje teku od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju (dakle, od 19. veljače 2024.). Međutim, budući da tužitelj potražuje zatezne kamate koje teku od kasnijeg datuma (od 26. ožujka 2024.), a što je in favorem tuženika, to ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju i zatezne kamate koje na iznos od 148,35 EUR teku od 26. ožujka 2024. do isplate, no (kako je ranije navedeno u ovoj odluci; točka 5. obrazloženja) ne prema stopi tih kamata proizašloj iz trgovačkog ugovora nego prema stopi tih kamata proizašloj iz ostalih odnosa; isto se odnosi i na stopu zateznih kamata na dosuđene troškove postupka.

7. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu kojom pobija točke I. i II. izreke prvostupanjske presude je valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi te dijelove presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku dok je tu presudu u dijelu dosuđenih zateznih kamata koje prelaze stopu tih kamata propisanih za potraživanja iz ostalih odnosa valjalo preinačiti sukladno članku 373. točki 3. tog Zakona.

8. Međutim, u odnosu na tužiteljevu žalbu ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja neosnovano uskratio tužitelju trošak pristupa ročištu za objavu presude kojem je tužiteljev punomoćnik pristupio, što proizlazi iz zapisnika s tog ročišta od 25. veljače 2025. sa str. 129. - 130. spisa. Naime, neovisno o tome što se presuda može dostaviti i putem e-Oglasne ploče, tužitelj (njegov punomoćnik) ima pravo pristupiti ročištu za objavu presude te se sukladno članku 336. stavku 1. Zakona o parničnom postupku na tom ročištu upoznati sa izrekom i razlozima presude. Jednako tako, tužitelju je sukladno odredbi članka 335. stavka 8. Zakona o parničnom postupku na tom ročištu dostavljena presuda pa je stoga tužiteljev pristup tom ročištu bio potreban za vođenje spora. Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje trošak pristupa ročištu za objavu presude visini od 50% nagrade propisane Tbr. 7. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 25,00 EUR, a prema Tbr. 9. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23), što s troškom poreza na dodanu vrijednost (iznos od 6,25 EUR) ukupno iznosi 31,25 EUR. Međutim, budući da je sud prvog stupnja točkom III. izreke pobijane presude odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 62,50 EUR, to je sud prvog stupnja pravilno odbio taj zahtjev za naknadu preostale polovine troška pristupa ročištu za objavu presude (iznos od 31,25 EUR).

8.1. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo djelomično uvažiti kao osnovanu te točku III. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 31,25 EUR preinačiti na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku, dok je taj dio presude u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odlučio o preostalom zahtjevu tužitelja za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude valjalo potvrditi sukladno članku 380. točki 2. tog Zakona.

9. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom u drugostupanjskom postupku, to on sukladno odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku i Tbr. 10. točki 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi osnovano potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 25,00 EUR, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost (6,25 EUR) i za trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,54 EUR prema Tbr. 3. točki 4. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 37/23) ukupno iznosi 57,79 EUR. Nadalje, s obzirom na to da je tužiteljev uspjeh u žalbenom postupku 50%, to mu valja priznati trošak tog postupka u iznosu od 28,90 EUR.

9.1. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj u zahtjevu za naknadu troška drugostupanjskog postupka sa str. 142. spisa potraživao trošak sastava žalbe s porezom na dodanu vrijednost i sudskom pristojbom u ukupnom iznosu od 104,67 EUR, to je preostali taj njegov zahtjev za naknadu troška postupka neosnovan.

9.2. Međutim, za razliku od tužiteljeva troška drugostupanjskog postupka, tuženik je u drugostupanjskom postupku uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan.

10. Nadalje, tuženik žalbom neosnovano osporava pravilnost i zakonitost rješenja o ispravku presude. Naime, prema odredbi članka 342. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispravit će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba. U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude (točka 11. obrazloženja) naveo parnične radnje za koje smatra da tužitelj osnovano potražuje trošak postupka, a čiji zbroj iznosi 626,55 EUR. Međutim, uslijed očite pogreške u pisanju sud prvog stupnja je propustio u točki II. izreke presude navesti taj iznos troška postupka (626,55 EUR) pa je stoga pobijanim rješenjem od 4. ožujka 2025. pravilno u tom dijelu ispravio pobijanu presudu. Stoga je tuženikovu žalbu kojom pobija prvostupanjsko rješenje o ispravku presude od 4. ožujka 2025. valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi to rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 5. svibnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran