REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1702/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Matas, u pravnoj stvari tužitelja UŽ vl. „KABLARIĆ AUTO“ Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 197,99 eura, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1396/2024-7 od 21. veljače 2025., 5. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1396/2024-7 od 21. veljače 2025. u točkama I. i II. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Zagrebu je odlučio: I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 197,99 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2024. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 176,16 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao neosnovan.
2. Prema obrazloženju, sud primjenjuje odredbe čl. 29. st. 2., čl. 80. st. 1., čl. 81., 84., 88. st. 2., čl. 963., 1046., 1085. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) i čl. 154. st. 1., čl. 155., 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku.
3. Tuženik u žalbi protiv navedene presude koju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredbi parničnog postupka, navodi kako da bi tuženik bio pasivno legitimiran u ovome postupku, tužitelj bi trebao dokazivati osnovu svoga potraživanja, odnosno prvenstveno pasivnu legitimaciju tuženika iz čega se može zaključivati o eventualnoj odgovornosti.
Izostanak jasnog i valjanog obrazloženja prigovora promašene pasivne legitimacije predstavlja povredu temeljnog prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku. Pri tome se tužitelj u tužbi pogrešno poziva na Zakon o osiguranju umjesto na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
U takvoj situaciji sud je trebao primijeniti odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i 221.a Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom čl. 461.a st. 2. i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao nedokazan. Oštećenik se nije ponašao sukladno obvezama koja propisuju opća načela, jer je neopravdanim odbijanjem popravka vozila prema preporuci tuženika i svojim izborom radionice za popravak vozila doprinio da šteta u vidu cijene popravka bude veća nego što bi bila da je izvršio popravak u servisima/radionicama po preporuci tuženika, slijedom čega je očigledno da je sud pogrešno primijenio i materijalno pravo odredbe čl. 1092. ZOO-a. Smatra i kako zatezne kamate nisu prenesene cesijom te bi mogle teći eventualno od presuđenja, a odluku o troškovima nalazi nepravilnom zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku ili podredno ukine i prizna tuženiku trošak žalbe u iznosu od 91,41 eura za sastav, PDV i pristojbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.
6. Tužbeni zahtjev je potraživanje tužitelja u iznosu od 197,99 eura na temelju ugovora o cesiji koji je s tužiteljem sklopio osiguranik tuženika prenijevši na tužitelja svoje potraživanje koje je imao prema tuženiku. Mišljenje je ovoga suda kako se tuženik žali protiv dijela presude kojom nije uspio u sporu u smislu odredbe čl. 365. st. 1. ZPP-a.
7. U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a) jer je vrijednost predmeta spora 197,99 eura pa ovaj sud nije dužan razmatrati žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Pobijana presuda jasno je obrazložena, posebice glede aktivne i pasivne legitimacije i ne sadrži proturječnosti. Činjenice su potpuno utvrđene iz izvedenih dokaza a sud je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Materijalno pravo je također pravilno primijenjeno.
8.1. Ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda o tome da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur. broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 19.-22. spisa). Takav stav izražen je u mnogim sudskim odlukama ovoga suda, sličnog predmeta spora.
9. Odluka o parničnom trošku je također po mišljenju ovog suda pravilno donesena u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i detaljno i jasno obrazložena. Žalitelj ne navodi neki određen razlog osporavanja odluke o troškovima, osim što je očekivao odbijanje tužbenog zahtjeva.
10. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio presude suda prvog stupnja.
Zagreb, 5. svibnja 2025.
Sutkinja
Dubravka Matas
