Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-694/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru protiv tužene BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Borisu Hlatki, odvjetniku iz Vukovara, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru pod posl. br. Pn-1/2022 od 01. lipnja 2023., dana 02. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru pod posl. br. Pn-1/2022 od 01. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženoj da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 423,29 eura ( 3.189,28 kn ) sa zateznim kamatama od 20.10.2017. do isplate, dok je u toč. II) izreke naloženo tuženoj da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 414,75 eura ( 3.125,00 kn ) u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže pobijanu odluku ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tužena u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je presuda nerazumljiva i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da joj tužitelj nije na zakoniti način dostavio zahtjev za mirno rješenje spora u skladu s čl. 143. ZPP-a. Navodi da nisu postojali zakonski uvjeti da joj se predmetni zahtjev za mirno rješenje spora dostavi putem oglasne ploče slijedom čega da se tužba smatra preuranjenom, pa da ju je trebalo odbaciti. Navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da je sud odbio prijedlog za njenim saslušanjem. Navodi da je sud pogrešno odbio prigovor zastare jer da u konkretnom slučaju pravna osnova može biti isključivo stjecanje bez osnove, pa da je sud pogrešno primijenio zastarni rok od 3 godine iz čl. 230. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), već da je trebao primijeniti rok iz čl. 225. ZOO-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povratom iznosa od 3.189,28 kn kojeg da je tužena nezakonito primila na ime zajamčene minimalne naknade u razdoblju od 31. kolovoza 2016. do 28. veljače 2017.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je kućanstvu tužene priznato pravo na zajamčenu minimalnu naknadu u iznosu od 528,53 kuna mjesečno počev od 05.10.2015.,

- da je 30.08.2016. tužena brisana iz evidencije nezaposlenih osoba,

- da je 03.08.2016. tuženoj utvrđen prestanak prava na zajamčenu minimalnu naknadu,

- da je tuženoj isplaćivana minimalna naknada u razdoblju od rujna 2016. do ožujka 2017. u ukupnom iznosu od 3.189,28 kuna,

- da je Centar za socijalnu skrb Vukovar dopisom od 27.10.2017. i dopisom od 10.11.2017. obavijestio tuženu o nepripadajućoj isplati zajamčene minimalne naknade u iznosu od 3.171,78 kuna i pozvao ju radi dogovora oko naknade štete u skladu s odredbom čl. 253. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi

- da je tužitelj uputio tuženici zahtjev za mirno rješenje spora od 03.08.2021.,

- da se dostava zahtjeva za mirno rješenje spora nije uspjela obaviti na adresi prebivališta tužene u [adresa],

- da je dostava zahtjeva za mirno rješenje spora od 03.08.2021. obavljena putem oglasne ploče Općinskog državnog odvjetništva u Vukovaru dana 04.10.2021.

- da dokazni prijedlog tužene za njenim saslušanjem smatra nesvrsishodnim.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tuženoj utvrđen prestanak prava na zajamčenu minimalnu naknadu s danom 03.08.2016., a minimalna naknada da joj je isplaćivana u razdoblju od rujna 2016. do ožujka 2017. pa da je tužena primjenom odredbe čl. 296. i 297. Zakona o socijalnoj skrbi ( NN 18/2022, 46/2022, 119/2022) kao korisnica kojoj je isplaćena novčana naknada na koju nije imala pravo, dužna tužitelju nadoknaditi štetu za ostvareno nepripadajuće pravo, odnosno vratiti primljene iznose, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je tužba podnijeta unutar roka od 3 godine u smislu čl. 230. ZOO-a. Odluku o trošku donosi na temelju čl. 154. st. 1. ZPP- a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nisu osnovani žalbeni razlozi o nezakonitoj dostavi zahtjeva za mirno rješenje spora jer iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj predmetni zahtjev za mirno rješenje spora uputio tuženoj preporučenom pošiljkom 03.08.2021 ( list 10 spisa ) na adresu njenog prebivališta: [adresa], da dostava na navedenu adresu nije uspjela jer se dostavnica vratila sa naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“ ( list 9 spisa ), nakon čega je dostava ponovljena na istu adresu 01.09.2021. ( list 8 spisa ) koja također nije uspjela jer se dostavnica vratila sa naznakom „obaviješten nije podigao pošiljku“ ( list 7 spisa ), pa je dostava izvršena putem oglasne ploče.

11. Iz navedenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj u konkretnom slučaju dostavio tuženoj zahtjev za mirno rješenje spora u skladu sa odredbama čl. 38. st. 6. i 7. Zakona o državnom odvjetništvu ( NN 67/2018, 21/2022 ) koji se primjenjuje kao lex specialis, a kojim odredbama je propisano da u slučajevima u kojima Republika Hrvatska podnosi zahtjev za izvansudsko rješenje spora kada namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u [adresa], zahtjev se dostavlja poštom preporučeno uz povratnicu i to na adresu prebivališta fizičke osobe odnosno sjedišta pravne osobe, a ako dostava ne uspije, ponovit će se nakon petnaest dana, te ako ne uspije ni ponovljena dostava, dostava će se izvršiti stavljanjem zahtjeva na oglasnu ploču državnog odvjetništva koje je uputilo to pismeno, te će se smatrati da je dostava obavljena istekom osmog dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču.

12. Slijedom navedenog tužitelj je ispunio zakonsku pretpostavku za podnošenje predmetne tužbe iz čl. 186. a st. 8. ZPP-a, pa su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

13. Pobijana prvostupanjska presuda donijeta je u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega je neosnovano pozivanje tuženika na taj žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

14. Pored toga u konkretnom slučaju su sve odlučne činjenice utvrđene na osnovu materijalnih dokaza koje je izveo prvostupanjski sud, slijedom čega je pravilno sud dokazni prijedlog za saslušanjem tužene ocijenio nesvrsishodnim. Stoga su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

15. Isto tako pravilno je sud prihvatio tužbeni zahtjev, međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo, ali unatoč navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

16. Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan je Zakon o socijalnoj skrbi ( NN 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Rješenja od 23.03.2017. kojim je utvrđeno da kućanstvu tužene prestaje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu sa 30.08.2016., a ne odredbe Zakona o socijalnoj skrbi iz 2022. koje su kasnije stupile na snagu, a kojeg je prvostupanjski sud primjenio.

17. Tako je odredbom čl. 248. st. 2. navedenog Zakona o socijalnoj skrbi ( NN 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17) bilo propisano da Republika Hrvatska ima pravo na naknadu štete počinjenu od strane korisnika u slučajevima iz članka 251. tog zakona. Nadalje odredbom čl. 251. bilo je propisano da korisnik koji je ostvario pravo u sustavu socijalne skrbi dužan je nadoknaditi štetu koja je nastala time što je:

-na temelju neistinitih ili netočnih podataka za koje je znao ili morao znati da su neistiniti, odnosno netočni ili na drugi način neosnovano ostvario pravo iz sustava socijalne skrbi na koje nije imao pravo ili ga je ostvario u većem opsegu nego što mu pripada

- pravo iz sustava socijalne skrbi ostvario zbog toga što nije prijavio promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava, a znao je ili je morao znati za tu promjenu.

18. Također odredbom čl. 252. bilo je propisano da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete primjenjuje zakon kojim se uređuju obvezni odnosi, ako tim zakonom nije drugačije propisano. Nadalje odredbom čl. 253. st. 1. i 2. bilo je propisano da kada utvrdi da je nastala šteta iz članka 251. tog zakona, Centar za socijalnu skrb poziva korisnika da u određenom roku nadoknadi nastalu štetu, a ako šteta ne bude nadoknađena u određenom roku, Republika Hrvatska ovlaštena je podnijeti tužbu radi naknade štete putem nadležnog državnog odvjetništva na temelju dokumentacije koju dostavlja Centar za socijalnu skrb.

19. Kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je u konkretnom slučaju Rješenjem Centra za socijalnu skrb Vukovar od 23.03.2017. ( list 13 spisa ) utvrđeno da tuženoj prestaje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu sa danom 30.08.2016. zbog promjena koje utječu na prestanak ili opseg prava, a za koje je znala ili je morala znati ( brisana iz evidencije nezaposlenih sa danom 30.08.2016. zbog toga što nije tražila aktivno posao ), to je ista primjenom naprijed citiranog čl. 251. Zakona o socijalnoj skrbi u obvezi vratiti primljene nepripadne zajamčene minimalne naknade nakon tog razdoblja.

20. Pri tom valja istaknuti da je tužena, po stavu ovog suda, u obvezi izvršiti povrat utuženog novčanog iznosa temeljem stjecanja bez osnove, a kako to i sama tužena u žalbi navodi i to stoga što je u upravnom postupku provedenom po službenoj dužnosti donijeto od strane Centra za socijalnu skrb Vukovar rješenje od 23.03.2017. o prestanku prava tužene na zajamčenu minimalnu naknadu sa 30.08.2016. čime je otpala osnova za primitak novčanih iznosa po tom osnovu u utuženom razdoblju. Stoga naprijed citirane odredbe čl. 251., 252 i 253. Zakona o socijalnoj skrbi treba primijeniti u povezanosti s odredbama čl. 1111. ZOO-a, a primjenom kojih odredbi je trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

21. Neosnovano tužena u žalbi ustraje na prigovoru zastare. Naime, obveza povrata proizlazi iz odredbi čl. 1111. ZOO-a, pa se na zastaru potraživanja tužitelja primjenjuje opći rok zastare od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako to i sama tužena ističe u žalbi. Navedeni rok nije mogao početi teći prije donošenja rješenja Centra za socijalnu skrb Vukovar od 23.03.2017. ( list 13 spisa ) kojim je utvrđen prestanak prava na zajamčenu minimalnu naknadu, čime su posljedično otpale osnove za primitak novčanih iznosa koji su nepripadno isplaćeni tuženoj, a od tada do utuženja ( 10.01.2022. ) nije protekao navedeni zastarni rok od 5 godina.

22. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno, odlučujući o prigovoru zastare, primijenio odredbu čl. 230. ZOO-a, međutim pravilnom primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a trebalo je jednako odlučiti o tom prigovoru.

23. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude

U Rijeci 2. svibnja 2025.

SUTKINJA:

Iva Smokvina Dadasović