REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-17127/2021-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nikolini Labuhar Bazina, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tužene ČFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin i Vatroslav Šego iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tužene osobno uz punomoćnika, 2. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:
"1. Tužena ČFO iz [adresa] (prije na adresi [adresa]), dužna je platiti tužitelju ŠF iz [adresa] temeljem Ugovora o prijenosu potraživanja (cesija) iznos od 57.358,43 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a koje teku na navedeni iznos od 10.03.2008. god pa do isplate.
2. Tužena ČFO iz [adresa] (prije na adresi [adresa]), dužna je naknaditi tužitelju ŠF iz [adresa] , parnični trošak, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do konačne isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženoj ČFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 53.898,58 EUR, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužene ČFO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 7.760,62 EUR.
IV Odbija se zahtjev tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troška postupka u iznosu od 39.577,22 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je tužena 10. ožujka 2008. sklopila Ugovor o utanačenju s Poliklinikom za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac (dalje: Poliklinika Stepinac) iz [adresa], a kojim ugovorom su strane suglasno utvrdile da tužena za vrijeme od 15. prosinca 2003. do 10. ožujka 2008. nije obavljala poslove u Poliklinici Stepinac temeljem Ugovora o radu koji je sklopila s Poliklinikom Stepinac, obzirom da nije imala valjanu kvalifikaciju i da je u navedenom razdoblju obavljala praktično i teoretsko usavršavanje u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu- KBC Rebro (dalje: KBC Zagreb). Tužitelj navodi da je za to isto vrijeme Poliklinika Stepinac tužena u cijelosti isplaćivala iznos plaće određene Ugovorom o radu od 15. prosinca 2003., kao i sve poreze i doprinose, u ukupnom iznosu od 357.067,07 kn. Tužitelj navodi da je Poliklinika Stepinac tuženoj u cijelosti podmirila i troškove vezane uz specijalizaciju u ukupnom iznosu od 75.100,00 kn i da se ukupan iznos troškova u iznosu od 432.167,07 kn ima smatrati iznosom zajma prema gore navedenom Utanačenju. Tužitelj još navodi da je Poliklinika Stepinac 28. kolovoza 2012. sklopila Ugovor o ustupanju potraživanja (cesija) s ČF, ovdje tužiteljem, na kojeg je Poliklinika prenijela potraživanja iz predmetne tužbe. Tužitelj još navodi da je Poliklinika Stepinac u više navrata nakon otkaza pokušavala istu opomenuti na plaćanje s naslova zajma temeljem Ugovora o utanačenju, ali da se ista nije odazivala na pozive poslodavca niti na pozive punomoćnika istog. Tužitelj ističe da tužena do dana podnošenja tužbe nije podmirila prije opisana dugovanja na koja se obvezala temeljem Ugovora o utanačenju.
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu potraživanja (cesija) od 28. kolovoza 2012. kojim je Poliklinika Stepinac kao cedent (ustupatelj potraživanja), prenijela svoju tražbinu iz Utanačenja od 10. ožujka 2008. na JF, kao cesionara (preuzimatelja potraživanja). Tužena kao cesus temeljem čl. 84. Zakona o obveznim odnosima očituje se da ona prema ŠF kao cesionaru ima sva prava koja je imala prema cedentu i da može isticati sve prigovore koje je mogla isticati cedentu Poliklinici Stepinac. Tužena u prvom redu navodi da su Poliklinika Stepinac kao poslodavac i ona kao posloprimac sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 10. ožujka 2008. i da je čl. 3.1. Ugovora određeno da će poslodavac njoj kao radniku isplaćivati osnovnu plaću u bruto iznosu od 10.904,97 kn, dok je čl. 3.2. istog Ugovora određeno da će se plaća isplaćivati za prethodni mjesec najkasnije do 15.-og u tekućem mjesecu. Međutim, tužena ističe da prije precizirana Poliklinika Stepinac kao njezin poslodavac nije poštivala odredbe citiranog Ugovora o radu i da njoj kao radnici nije isplaćivala plaću, a time je navedena Poliklinika Stepinac grubo prekršila osnovnu obvezu preuzetu prije citiranim Ugovorom o radu te je ugrozila njezinu egzistenciju. Isto iz razloga jer joj nije isplatila tri uzastopne plaće, tj. naknade plaće, i to za kolovoz 2011. koja je dospjela 15. rujna 2011., za rujan 2011. koja je dospjela 15. listopada 2011., te za listopad 2011. koja je dospjela 15. studenog 2011. Dalje navodi da je zbog navedenog ona bila prisiljena 28. studenoga 2011. izvanredno otkazati Ugovor o radu sklopljen 10. ožujka 2008. Navodi da je taj otkaz dan i iz razloga što je Poliklinika Stepinac kao njezin poslodavac odbila komunikaciju s njom kao radnicom time što je odbila primiti preporučene pošiljke koje je radnik uputio poslodavcu 10. i 23. studenog 2011., a sve radi reguliranja prava iz radnog odnosa. Dalje navodi da je poslodavac prihvatio njezin izvanredni otkaz ugovora o radu i da je time Poliklinika Stepinac priznala svoju krivnju za navedeni otkaz. Tužena smatra da zbog navedenog, krivnja za raskid Ugovora o radu od 10. ožujka 2008. ni u kojem slučaju nije na njoj kao zaposleniku, već je krivnja isključivo na poslodavcu. Tužena se poziva na odredbu čl. 108. Zakona o radu kojom je određeno da ugovorna stranka koja izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja preuzetih obveza, pa bi slijedom te odredbe pravo na naknadu štete pripadalo isključivo njoj, a ne tužitelju. Tužena dalje navodi da su ona i prije precizirana Poliklinika Stepinac sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. prosinca 2003. te da je Aneksom tog Ugovora ona kao radnik upućena na specijalizaciju za potrebe Poliklinike Stepinac iz područja oftalmologije. Navodi da je čl. 4. tog Aneksa određeno da troškove specijalizacije snosi Poliklinika temeljem odobrenih i uredno ispostavljenih računa usko povezanih za obavljanje specijalizacije. Nadalje, tužena se poziva na okolnost da su ona i Poliklinika Stepinac 10. ožujka 2008. sklopili i novi Ugovor o radu i Utanačenje, a kojima je također utvrđeno kako je Poliklinika Stepinac za vrijeme trajanja specijalizacije, od dana sklapanja Ugovora o radu od 15. prosinca 2003. pa do dana 10. ožujka 2008., tuženoj (omaškom u pisanju piše tužiteljici) u cijelosti isplaćivala iznos plaće, kao i sve doprinose u ukupnom iznosu od 357.067,07 kn (čl. 5. st. 2. Utanačenja). Navodi da je u čl. 6. Utanačenja utvrđeno da ukupan iznos troškova koje je snosila Poliklinika Stepinac, a vezano za njezinu specijalizaciju, iznosi 432.167,07 kn, od čega je iznos od 75.100,00 kn uplaćen za obavljanje specijalizacije, dok je iznos od 357.067,07 kn Poliklinika Stepinac njoj isplatila na ime plaća i pripadajućih doprinosa na plaću, a temeljem Ugovora o radu od 15. prosinca 2003. Navodi da je čl. 7. Utanačenja utvrđeno kako se taj ukupni iznos od 432.167,07 kn sastoji od 75.100,00 kn uplaćenih na ime specijalizacije i 357.067,07 kn na ime plaća i pripadajućih doprinosa na plaću, što predstavlja iznos "zajma" koji je Poliklinika Stepinac dala tuženoj. Tužena ukazuje da je Poliklinika Stepinac jednostavno zbrojila iznos uplaćen na ime specijalizacije i isplaćenu plaću s doprinosima te je retroaktivno promijenila uvjete pod kojima je tužena upućena na stručno usavršavanje. Isto pojašnjava time da je u čl. 4. Aneksa Ugovoru o radu određeno da su troškovi specijalizacije određeni na temelju odobrenih te uredno ispostavljenih računa usko povezanih za obavljanje specijalizacije, dok sada u Utanačenju plaća postaje "trošak", pa čak i "zajam". Tužena naglašava da ona nikada nije primila novac u vidu zajma, već je primala isključivo plaću na temelju navedenog Ugovora o radu i da njoj nikada nije predan novac koji se sada potražuje na ime zajma. Također ukazuje i na činjenicu da plaća i doprinosi na plaću nisu i ne mogu biti predmet zajma, obzirom da se radi o novcu koji predstavlja naknadu za rad temeljem Ugovora o radu. Stoga takve odredbe o zajmu predstavljaju ništetne odredbe, jer su iste suprotne prisilnim propisima Zakona o radu te pravilima morala. Tužena još navodi da je ona bila u radnom odnosu kod poslodavca Poliklinike Stepinac u vremenskom razdoblju od 19. prosinca 2003. do 28. studenog 2011., a za koje vrijeme je uredno izvršavala obveze preuzete Ugovorima o radu sklopljenima 19. prosinca 2003. i 10. ožujka 2008. Navodi da su netočne tvrdnje da ona nije radila za poslodavca Polikliniku Stepinac, odnosno navodi da je poslodavac u rujnu 2006. njoj samoinicijativno povisio plaću s 5.000,00 kn bruto na 7.358,86 kn bruto, kojim povećanjem plaće Poliklinika upravo priznaje da je tužena ranije kao zaposlenica obavljala poslove iz čl. 2. Ugovora o radu i da je slijedom toga Poliklinika bila zadovoljna obavljanjem poslova. Tužena podredno ističe prigovor zastare potraživanja, odnosno navodi da je čl. 2.1. Ugovora o radu od 10. ožujka 2008. određeno da je Utanačenje sastavni dio Ugovora o radu, slijedom čega se primjenjuje odredba čl. 131. Zakona o radu, kojom je određeno da je zastara potraživanja tri godine. Tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška.
3. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 4. rujna 2019., poslovni broj Pr-9112/2013, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tražilo da tužena plati tužitelju iznos od 432.167,07 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te iznos od 850.000,00 kn s naslova naknade štete zbog izgubljene zarade.
4. Odlučujući o žalbi stranaka protiv presude i rješenja poslovni broj Pr-9112/2013 od 4. rujna 2019., 7. listopada 2021. Županijski sud u Splitu je donio presudu i rješenje poslovni broj Gž R-988/2020 kojom je djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-9112/2013-47 od 4. rujna 2019. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 850.000,00 kn s naslova naknade štete zbog izgubljene zarade pod točkom I.2. izreke, dok je djelomično ukinuo pobijanu presudu u dijelu točke I.1. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 432.167,07 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova postupka (točka I.3. izreke) te u dijelu u točki II. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka i u tom dijelu pobijanu presudu vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
5. Iz obrazloženja odluke Županijskog suda u Splitu od 7. listopada 2021., u bitnome proizlazi da drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da bi to što je u predmetnom Utanačenju, sačinjenom nakon obavljene specijalizacije, navedeno da će tužena svojim radom kroz 10 godina vratiti poslodavcu iznos naveden kao zajam, prava volja stranaka iz Utanačenja od 10. ožujka 2008. bila da tužena navedeni iznos nije trebala vratiti isplatom novčanih sredstava poslodavcu, već svojim radom kroz 10 godina. Međutim, drugostupanjski sud je stajališta da pogrešno prvostupanjski sud smatra da se radi o ništetnom ugovoru jer nema mjesta retroaktivnoj izmjeni već konzumiranih odnosa obzirom na izvršenu isplatu plaće. Nadalje, drugostupanjski sud smatra da je od odlučnog značenja u ponovljenom postupku raspraviti i utvrditi osnovanost navoda tužene kako je za vrijeme specijalizacije ipak obavljala poslove za poslodavca Polikliniku Stepinac. Sud ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci U-III- 3526/2019 od 15. prosinca 2020. iz kojeg proizlazi kako je za ocjenu osnovanosti zahtjeva klinike za povrat izvršenih troškova specijalizacije od odlučnog značenje okolnost je li edukacija liječnika za vrijeme obavljanja specijalizacije bila u funkciji rada i liječenja pacijenata te da trošak specijalizacije ne bi mogle predstavljati bruto plaće podnositelja (isto navodi i Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revr-333/17-2 od 20. studenoga 2018.). U tom kontekstu u daljnjem tijeku postupka je bilo potrebno utvrditi da li je tužena za poslodavca Polikliniku Stepinac obavljala druge poslove izvan poslova iz članka 2. Ugovora o radu iz 2003., pa da bi u konkretnom slučaju bilo primjenjivo citirano pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, drugostupanjski sud smatra da je predmet spora potrebno raspraviti i s aspekta primjene odredaba obveznog prava prema kojoj su sudionici obveznih odnosa dužni ispuniti svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje (članak 9. Zakona o obveznim odnosima), te je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je (članak 65. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Drugostupanjski sud, isto tako u obrazloženju u bitnome navodi, da u odnosu na predmetno ugovorno Utanačenje, ne prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da učinci Izvanrednog otkaza predmetnog Ugovora o radu iz 2008. od strane tužene imaju posljedice ne samo na Ugovor o radu od 10. ožujka 2008., već i na Utanačenje od 10. ožujka 2008. jer isto sukladno toč. II podtoč. 2.1. Ugovora o radu od 10. ožujka 2008. predstavlja sastavni dio predmetnog Ugovora.
6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Aneksa Ugovora o radu sklopljen 19. prosinca 2003. (list 5-7 spisa), Utanačenja sklopljenog 10. ožujka 2008. (list 8-11 spisa), popisa troškova stručnog usavršavanja i troškova plaće (list 12- 13 spisa), javnobilježničke ovjere od 3. lipnja 2008. (list 14 spisa), izvanrednog otkaza Ugovora o radu sklopljenog 10. ožujka 2008., zbog skrivljenog ponašanja poslodavca od 28. studenog 2011. (list 15-19 spisa), Ugovora o ustupanju potraživanja (cesija) zaključenog 28. kolovoza 2012. (list 20-21 spisa), potvrde o imovnom stanju od 14. ožujka 2013. (list 25 spisa), Ugovora o radu sklopljenog 15. prosinca 2003. (list 33-36 spisa), Aneksa Ugovora o radu – bez datuma (list 37-38 spisa), Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 10. ožujka 2008. (list 39-42 spisa), ponude Poliklinike Stepinac d.o.o. od 22. kolovoza 2011. (list 49 spisa), rješenja Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske od 20. rujna 2012. (list 50-51 spisa), optužnog prijedloga od 2. siječnja 2011. Državnog inspektorata Republike Hrvatske (list 52-53 spisa), dopisa Državnog inspektorata Republike Hrvatske 3. siječnja 2011. (list 54 spisa), dopisa Financijske agencije od 30. studenog 2011. s preslikom bjanko zadužnice (list 68-72 spisa), dokumentacije dostavljene uz podnesak tužene od 8. rujna 2014. (list 90-117 spisa), dopisa Poliklinike za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac od 1. prosinca 2011. (list 128 spisa), preslike koverte (list 129 spisa), izvješća o bolovanju za tuženu (list 129a-131 spisa), preslike potvrde o preporučenoj pošiljci (list 132 spisa), ugovora o jednokratnoj novčanoj isplati sklopljenog 9. srpnja 2006. (list 134-135 i 494-495 spisa), Sporazuma od 29. kolovoza 2011. o prestanku Ugovora o radu od 10. ožujka 2008. (list 141 spisa), izjave o suglasnosti za zapljenu primanja od 29. kolovoza 2011. (list 142 spisa), preslike potvrde o preporučenoj pošiljci (list 143 spisa), dopisa punomoćnika tužitelja od 22. veljače 2016. s preslikom potvrde o preporučenoj pošiljci (list 147-148 spisa), dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Zagreb od 26. veljače 2016. (list 149 spisa), dopisa Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 12. ožujka 2018. (list 156 spisa), mišljenje prof. dr. sc. FF od 27.04.2018. (list 163-169 spisa), financijskog vještačenja od 26. veljače 2018. (list 170- 178 spisa), rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 19. siječnja 2004. (list 202-203 spisa), suglasnosti Kliničkog bolničkog centra Zagreb od 12. prosinca 2003. (list 204 spisa), izvatka iz Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (list 205 spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra za Polikliniku za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac (list 222-226, 583-590 i 679-683 spisa), izvatka Zagrebačke banke za Polikliniku Stepinac (list 234-238 i 487-492 spisa), dopisa Poliklinike Stepinac od 1. prosinca 2011. (list 239 spisa), preslike koverte (list 240 spisa), izvješća o bolovanju za tuženu (list 241-243 spisa), preslike potvrde o primitku preporučene pošiljke (list 244) spisa, obrasca HZMO-a o odjavi tužene s osiguranja (list 245 spisa), dopisa Pučkog otvorenog učilišta Zagreb od 20. ožujka 2019. (list 267 spisa), dopisa Ministarstva financija, Područni ured Zagreb od 26. ožujka 2019. s prilozima – potvrdama o visini dohotka za tuženu (list 269-276 spisa), dopisa Ministarstva financija, Područni ured Zagreb od 28. ožujka 2019. (list 278 spisa), dopisa Financijske agencije od 19. ožujka 2019. (list 280 spisa), dopisa KBC Zagreb od 11. travnja 2019. (list 282 spisa), molbe za dostavom podataka o broju osiguranih osoba za svaku od godina za razdoblje od 2004. do 2008. (list 412-413 spisa), odgovora Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. srpnja 2023. (list 414 spisa), ispisa godišnjeg financijskog izvješća poduzetnika za 2004.-2007. godinu (list 415-438 spisa), ispisa bilance i računa dobiti i gubitka za 2008. godinu (list 439-450 spisa), programa po spisa ticanja zapošljavanja (list 451-461 spisa), molbe za dostavom podataka od 19. svibnja 2023. s odgovorom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (list 462-463 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1999. (list 493 spisa), fotografija Poliklinike za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac na adresi [adresa] (list 522-527 i 564-566 spisa), tlocrta poslovnog prostora Poliklinike za internu medicinu Stepinac na adresi [adresa] (list 528 i 567 spisa), suglasnosti Ministarstva zdravstva od 12. veljače 1999. (list 529 i 627 spisa), rješenja Ministarstva zdravstva od 14. svibnja 1999. (list 530-531 i 569-570 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1999. (list 532 i 568 spisa), odluke KBC od 19. svibnja 2011. i 25. svibnja 2007. (list 533-534 i 571-573 spisa), pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 17. prosinca 2021. posl.br. K- 1045/21 (list 535-547 i 550-563 spisa), Ugovora o radu za ŽF od 26. lipnja 1999. (list 575-577 spisa), Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 16. veljače 2002. (list 578-579 spisa), popisa osoba ovlaštenih za zastupanje od 12. ožujka 1999. (list 580 i 636 spisa), odluka Poliklinike za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac od 2. veljače 2004. (list 594-595 i 658-661 spisa), Statuta Poliklinike za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac od 10. ožujka 1999. (list 596-602 i 638-644 spisa), odluke o osnivanju od 5. studenog 1998. (list 621-626 spisa), odluke o imenovanju Upravnog vijeća (list 632 spisa), odluke o imenovanju ravnatelja od 10. ožujka 1999. (list 634 spisa), odluke o osnivanju podružnice od 12. svibnja 2003. (list 646-648), zapisnik i izjava od 22. srpnja 2003. (list 651 spisa), suglasnosti Ministarstva zdravstva od 11. srpnja 2003. (list 564 spisa), suglasnosti Ministarstva zdravstva od 31. srpnja 2003. (list 662-663), prijave za upis u sudski registar (list 664-668 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2004. (list 669-672 spisa), izvršen je uvid i u drugu dokumentaciju koja je priložena spisu te su saslušane parnične stranke, tj. tužitelj i tužena te svjedoci LF, JFO, PF, IF, NF i RF.
7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
8. Tužitelj je na ročištu koje je održano 8. kolovoza 2023. konačno uredio tužbeni zahtjev, na način da je iznos glavnog potraživanja precizirao u eurima, a što iznosi 57.358,43 EUR po fiksnom tečaju konverzije, s neizmijenjenim tijekom kamata kao do sada.
9. Sud je na ročištu koje je održano 18. ožujka 2025. proveo pripremno ročište sukladno odredbi članka 108. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.). Na ročištu za glavnu raspravu koje je provedeno istog dana saslušana je tužena, dok je odbijen prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedokinje LF jer ovaj sud smatra da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da je svjedokinja u svom iskazu od 4. veljače 2015. detaljno iskazivala vezano uz sporne činjenice. Također je odbijen i prijedlog da ovaj sud pribavi i izvrši uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem kojih su vršeni upisi u glavnu knjigu za Polikliniku Stepinac, a koji su navedeni sa svim podacima na stranici 5. povijesnog izvatka za Polikliniku Stepinac, a sve na okolnost utvrđenja ovlaštenja LF za zastupanje Poliklinike Stepinac. Prethodno navedeni prijedlog tužitelja je odbijen jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 299. st. 2. ZPP. Nakon što je odlučeno o svim predloženim dokazima, punomoćnici stranaka nisu stavili daljnje dokazne prijedloge te je, uz suglasnost stranaka, odlučeno da se daljnji dokazi neće provoditi te je zaključena glavna rasprava.
10. Predmet ovog spora, nakon što je Županijski sud u Splitu 7. listopada 2021. donio odluku poslovni broj Gž R-988/2020, je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 57.358,43 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije) osnovom ugovora o prijenosu novčane tražbine Poliklinike Stepinac na tužitelja temeljem sklopljenog Utanačenju od 10. ožujka 2008., kojim se utvrđuje obveza vraćanja iznosa troškova koje je Poliklinika Stepinac snosila vezano uz specijalizaciju UF (u iznosu od 432.167,07 kn), a kojeg se UF obvezala vraćati Poliklinici Stepinac u jednakim mjesečnim iznosima najkasnije do 15. -tog u mjesecu tijekom narednih osam godina, i to počevši od lipnja 2008.
11. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio:
- da je tužena 15. prosinca 2003. s Poliklinikom Stepinac sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je 19. prosinca 2003. sklopila Aneks tome Ugovoru, temeljem kojeg Aneksa je tužena upućena na specijalizaciju iz područja oftalmologije isključivo za potrebe poslodavca, tj. Poliklinike Stepinac;
- da je tužena rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 19. siječnja 2004. odobrena specijalizacija iz oftalmologije za potrebe i o trošku Poliklinike Stepinac te da je tužena u razdoblju od 15. prosinca 2003. do 10. ožujka 2008. bila na školovanju – specijalizaciji iz oftalmologije u KBC Zagreb;
- da je poslodavac Poliklinika Stepinac tuženoj kroz cijelo navedeno razdoblje uredno isplaćivao plaću s pripadajućim porezima i doprinosima te da je Poliklinika Stepinac platila troškove vezane uz specijalizaciju tužene, a da je tužena 10. ožujka 2008. položila specijalistički ispit i da su toga dana sklopljeni i Utanačenje i novi Ugovor o radu za radno mjesto oftalmolog specijalist.
12. U odnosu na prigovor zastare koji ističe tužena, obrazlažući isti na način da cjelokupni dug na ime navodnog zajma prema čl. 7. st. 3. Utanačenja koje je sastavni dio Ugovora o radu, dospio na naplatu u rujnu 2008. i da od tada teče rok zastare potraživanja, pri čemu se tužena poziva na trogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom čl. 135. Zakona o radu, ovaj sud smatra da je taj prigovor neosnovan. Naime, čl.131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 123/03., 30/04., 68/05.) propisuje da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. Međutim, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina koji je propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., dalje: ZOO) obzirom na okolnost da predmetni postupak primarno nema karakter radnog spora. Kako je predmetna tužba zaprimljena na ovome sudu 8. ožujka 2013., a uzimajući u obzir opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO te okolnost da je cjelokupni dug dospio na naplatu u rujnu 2008., to sud zaključuje da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka te prigovor zastare nije osnovan. Isti stav je zauzeo i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci od 7. listopada 2021., poslovni broj Gž R-988/2020.
13. Tužena osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja iz razloga kako slijedi. Tužena navodi da je Polikliniku Stepinac osnovala Ankica Stepinac 1999. godine. Tom prilikom je za ravnateljicu imenovana ŽF, koja je dužnost ravnateljice obnašala sve do razrješenja 2. veljače 2004. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. prosinca 2003. te Aneks tome Ugovoru, temeljem kojeg Aneksa je tužena upućena na specijalizaciju iz područja oftalmologije isključivo za potrebe poslodavca, tj. Poliklinike Stepinac, vidljivo je kako je Ugovor o radu iz 2003. i Aneks ugovora o radu ispred Poliklinike Stepinac potpisala LF, kao ravnateljica. Tužena navodi da je potpisnica LF u tom trenutku nije bila ravnateljica, već je ravnateljica bila ŽF. Uvidom u Odluku o imenovanju ravnatelja od 2. veljače 2004. vidljivo je kako je tek tada za ravnateljicu imenovana LF. LF imenovana je temeljem članka 55. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 121/03.), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke o imenovanju, i temeljem članaka 15. Statuta Poliklinike Stepinac, kojima je određeno kako mandat ravnatelja traje 4 godine. Mandat ravnatelja LF mogao je trajati do 2. veljače 2008. Uvidom u Ugovor o radu od 10. ožujka 2008. vidljivo je kako je Ugovor i Utanačenje ispred Poliklinike Stepinac potpisala LF kao ravnateljica. Također, tužitelj je podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa temeljem Ugovora o ustupu potraživanja od 28. kolovoza 2012. koju je, isto tako, potpisala u ime i za račun cedenta LF. Stoga tužena smatra da niti jedan od naprijed navedenih ugovora kao niti Utanačenje nije, u ime i za račun Poliklinike Stepinac, potpisala ovlaštena osoba te stoga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Sud je izvršio uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za Poliklinika Stepinac (list 222-226, 583- 590 i 679-683 spisa) te je utvrđeno da je u razdoblju do 2. veljače 2004. ravnateljica i osoba ovlaštena za zastupanje bila ŽF (što proizlazi i iz druge dokumentacije koju je tužena priložila u sudski spis), dok je u periodu od 2. veljače 2004. do 9. travnja 2013. ravnateljica i osoba ovlaštena za zastupanje bila LF. Čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) propisano je da ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Iz stanja spisa proizlazi da je tužena s Poliklinikom Stepinac sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. prosinca 2003. te 19. prosinca 2003. Aneks tome Ugovoru, temeljem kojeg Aneksa je tužena upućena na specijalizaciju iz područja oftalmologije isključivo za potrebe poslodavca te da je prethodno navedene ugovore sklopila LF koja u tom trenutku nije bila ovlaštena za zastupanje Poliklinike. Međutim, ovaj sud je mišljenja da je za tako sklopljene ugovore Poliklinika Stepinac dala naknadno odobrenje ugovora koje je učinjeno konkludentnim radnjama, a sve imajući u vidu činjenicu da je Poliklinika Stepinac ispunjavala preuzete obveze iz Ugovora o radu iz 2003. te Aneksa tom ugovoru za cijelo vrijeme trajanje specijalizacije, odnosno do sklapanja novog ugovora o radu 10. ožujka 2008. Stoga se ne može tvrditi da ugovor nije niti sklopljen. Istu odredbu vezanu uz sklapanje ugovora od strane neovlaštene osobe sadržavao je i ZOO koji je u čl. 312. st. 1. propisao da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Budući da je tužena i nakon sklapanja Ugovora o radu i Utanačenja od 10. ožujka 2008. nastavila raditi u Poliklinici Stepinac, a Poliklinika Stepinac je isplaćivala plaću, odnosno ispunjavala obveze iz Ugovora o radu do rujna 2011. sud smatra da je LF nastavila biti ravnateljica i osoba ovlaštena za zastupanje i to sve do 9. travnja 2013. Nadalje, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za Polikliniku Stepinac proizlazi da je LF i od 9. travnja 2013. do 27. svibnja 2014. (do otvaranja stečajnog postupka) bila i likvidator i osoba ovlaštena za zastupanje. Kako tužena nije konkretno navela koja treća osoba bi bila ovlaštena za zastupanje Poliklinike Stepinac u periodu od 2004. do dana otvaranje stečajnog postupka, ovaj sud je mišljenja da je LF bila ovlaštena za zastupanje Poliklinike Stepinac te da su Ugovor o radu i Utanačenje od 10. ožujka 2008. te Ugovor o ustupu potraživanja (cesija) od 28. kolovoza 2012. sklopljeni od strane osobe ovlaštene za zastupanje Poliklinike Stepinac. Dodatno se ističe, da sve i da podaci upisani u sudski registar nisu istiniti, odnosno da LF nije bila ovlaštena za zastupanje Poliklinike nakon 2. veljače 2004. kako to tužena tvrdi, sud smatra da je Poliklinika Stepinac, konkludentnim radnjama koji se očituju u ispunjavanju sklopljenih ugovora od strane LF, odobrila takvo sklapanje ugovora. Slijedom navedenog, prigovor tužene da tužitelj nije aktivno legitimiran nije osnovan.
14. Sud je tijekom postupka izvršio uvid Ugovor o radu od 15. prosinca 2003. (list 33-36 spisa) te je utvrdio da je istim došlo do zasnivanja radnog odnosa tužene u Poliklinici Stepinac na neodređeno vrijeme i da će radnica obavljati poslove pregleda i dijagnoze (čl. 1. i čl. 2). U čl. 11. istog ugovora ugovorena je osnovna plaća radnice od 5.000,00 kn bruto, kao i odgovarajući dodaci na plaću, dok su u čl. 12. stranke ugovorile da se ostala prava i obveze reguliraju Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i internim aktom te aneksima ugovora o radu. Uvidom u Aneks ugovora o radu od 19. prosinca 2003. (list 5-7 spisa), sud je utvrdio da je isti sklopljen između poslodavca Poliklinika Stepinac zastupane po ravnateljici LF i tužene kao radnice. U odnosu na predmet ovoga spora relevantne su odredbe članaka 1.-7. istoga Aneksa, pri čemu je u čl. 1. ugovoreno da se tim Aneksom reguliraju prava i obveze između poslodavca i posloprimca. U čl. 2. stranke su ugovorile da se ugovor između poslodavca i posloprimca sklapa na 10 godina uvećane za vrijeme trajanja specijalizacije, dok se prema čl. 3. posloprimac upućuje na specijalizaciju iz područja oftalmologije u vidu doškolovanja posloprimca isključivo za potrebe poslodavca. Prema čl. 4. troškove specijalizacije snosi poslodavac na temelju odobrenih te uredno ispostavljenih računa koji su usko povezani za obavljanje specijalizacije. U čl. 5. ugovoreno je da troškove specijalizacije snosi poslodavac četiri godine od početka upućivanja radnika na specijalizaciju, dok je u čl. 6. ugovoreno da se specijalizacija isplaćuje u vidu zajma posloprimcu (iznos zajma vezan je za srednji tečaj HNB za Euro) koji posloprimac mora vratiti najkasnije do kraja isteka ugovora iz čl. 2. tog Aneksa. U čl. 7. ugovoreno je da je u slučaju raskida ugovora od strane posloprimca prije isteka ugovora iz čl. 2., posloprimac dužan vratiti plaćene troškove specijalizacije uvećane za zakonsku zateznu kamatu koju propisuje Hrvatska narodna banka te naknadu štete koju poslodavac trpi zbog nemogućnosti ostvarenja očekivanog prihoda koji poslodavac treba ostvariti.
15. Nadalje, sud je tijekom postupka izvršio uvid u Utanačenje od 10. ožujka 2008. (list 8-14 spisa) sklopljen između Poliklinike Stepinac i tužene. U istom Utanačenju stranke u čl. 1. suglasno utvrđuju da su dana 15. prosinca 2003. sklopile Ugovor o radu te da su dana 19. prosinca 2003. sklopile Aneks tog ugovora o radu. U čl. 2. Utanačenja stranke su suglasno utvrdile da su Aneksom ugovora o radu iz čl. 1. tog Utanačenja, između ostalog, regulirale prava i obveze Poliklinike Stepinac kao poslodavca te UF kao radnika, vezano za upućivanje radnika na specijalizaciju iz područja oftalmologije, i to isključivo za potrebe Poliklinike Stepinac. Nadalje, stranke su u čl. 3. Utanačenja suglasno utvrdile kako je UF uspješno završila specijalizaciju koja se sastojala od praktičnog i teoretskog usavršavanja u trajanju od 4 godine i da je u roku, dana 10. ožujka 2008. uspješno položila specijalistički ispit za navedenu specijalizaciju te da je stekla naziv specijalist- oftalmolog. U čl. 4. ovog Utanačenja stranke su suglasno utvrdile kako je Poliklinika Stepinac u cijelosti podmirila sve troškove vezane uz specijalizaciju UF u ukupnom iznosu od 75.100,00 kn, a kako je to specificirano u Prilogu broj 1. tog Utanačenja. Stranke su u čl. 5. Utanačenja suglasno utvrdile kako UF nije obavljala poslove iz čl. 2. Ugovora o radu od 15. prosinca 2003. do 10. ožujka 2008. za Polikliniku Stepinac, jer nije imala valjanu kvalifikaciju, odnosno položen specijalistički ispit za obavljanje poslova oftalmologa te je ujedno u navedenom razdoblju obavljala praktično i teoretsko usavršavanje u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu - KBC Rebro (st. 1.). U st. 2. ovog članka stranke su suglasno utvrdile da je Poliklinika Stepinac za vrijeme trajanja specijalizacije, tj. od dana sklapanja Ugovora o radu pa do dana **.**.2008. UF u cijelosti isplaćivala iznos plaće određene u čl. 11. Ugovora o radu te sve poreze i doprinose vezano uz isto te dodatke iz istog čl., i to u ukupnom iznosu od 357.067,07 kn, a kako je to specificirano u Prilogu broj 2. tog Utanačenja. Nadalje, stranke su u čl. 6. Utanačenja suglasno utvrdile kako ukupan iznos troškova koje je Poliklinika Stepinac snosila vezano uz specijalizaciju UF iznosi 432.167,07 kn, koji iznos preračunat u eurima prema srednjem tečaju HNB na dan potpisivanja tog Utanačenja iznosi 59.361,96 EUR. Stranke su u čl. 7. suglasno utvrdile da iznos iz čl. 6. tog Utanačenja predstavlja iznos zajma koji je Poliklinika Stepinac dala UF, a koji se iznos od 59.361,96 EUR u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa ugovornim kamatama koje predstavljaju naknadu za korištenje prethodnog zajma, UF obvezuje vraćati Poliklinici Stepinac u jednakim mjesečnim iznosima najkasnije do 15.-tog u mjesecu tijekom narednih osam godina, i to počevši od lipnja 2008.( st. 1). U čl. 7. st. 2. Utanačenja ugovorne strane su suglasno utvrdile kako se u ovom slučaju imaju primijeniti ugovorne kamate po najvećoj dopuštenoj stopi utvrđenoj zakonom i kako iste teku od dana nastanka svakog pojedinog troška kako je to specificirano u Prilozima broj 1 i 2 pa do isplate. Prema čl. 7. st. 3. Utanačenja Poliklinika Stepinac ovlaštena je otkazati zajam ukoliko UF u roku dospijeća ne plati tri uzastupno dospjela mjesečna obroka, s tim da ukoliko UF ne plati u roku dospijeća tri uzastupno dospjela obroka, da je na naplatu dospio cjelokupan iznos odobrenog zajma uključujući i pripadajuće kamate. Prema čl. 7. st. 4. Utanačenja ugovor o zajmu otkazuje se pisanim putem i to na adrese naznačene u tom Ugovoru uz otkazni rok od 15 dana od dana primitka predmetnog otkaza, dok je u st. 5. ovoga čl. navedeno da je UF kao osiguranje navedenog iznosa Poliklinici Stepinac izdala bjanko zadužnicu te da se po ispunjenju novčane tražbine s osnova tog Ugovora u cijelosti, Poliklinika Stepinac obvezuje vratiti UF predmetnu bjanko zadužnicu u roku od 10 dana od dana konačne isplate predmetne tražbine. Nadalje, u čl. 8. Utanačenja navedeno je da obzirom na troškove koje je Poliklinika Stepinac snosila vezano uz specijalizaciju UF, da se UF obvezuje raditi u Poliklinici Stepinac, odnosno biti u radnom odnosu s istom i obavljati poslove specijaliste oftalmologa u trajanju od 10 godina. Navedeno je da taj rok počinje teći danom polaganja specijalističkog ispita, odnosno stranke su suglasno utvrdile kako taj rok neće teći za vrijeme kada je radnik odsutan s posla, odnosno ne obavlja preuzete poslove zbog bolovanja, porodiljnog dopusta, rada u skraćenom radnom vremenu sukladno čl. 59. Zakona o radu, mirovanja radnog odnosa sukladno čl. 62. Zakona o radu, plaćenog dopusta koji mu odobri poslodavac (izuzev razloga za plaćeni dopust iz čl. 49. st. 1. Zakona o radu), neplaćenog dopusta prema čl. 50. Zakona o radu i drugih izostanaka s posla. Stranke su u čl. 9. Utanačenja suglasno utvrdile da ukoliko UF jednostrano raskine radni odnos ili ukoliko Poliklinika Stepinac jednostrano raskine radni odnos zbog skrivljenog ponašanja UF, a sve to prije isteka roka od 10 godina iz čl. 8. tog Utanačenja, da tada na naplatu dospijeva cjelokupni iznos odobrenog zajma uključujući i pripadajuće kamate te da je UF obvezna vratiti Poliklinici Stepinac cjelokupni preostali iznos iz čl. 6. tog Utanačenja s pripadajućim kamatama kako je to određeno u čl. 7. tog Utanačenja, i to u roku od 15 dana od dana eventualnog raskida radnog odnosa (st. 1). Prema čl. 10. Utanačenja, ugovorne strane suglasno su utvrdile kako će obzirom na novonastale okolnosti, odnosno činjenicu da je UF stekla potrebnu stručnu kvalifikaciju oftalmologa za obavljanje poslova po potrebi Poliklinike Stepinac, sklopiti novi ugovor o radu kojim će u cijelosti regulirati svoja prava i obveze, a da to Utanačenje predstavlja prilog tog novog ugovora o radu. Prema čl. 11. st. 3. Utanačenja, stranke su obvezne sve eventualne dodatke tog Utanačenja sklopiti sporazumno i u pisanom obliku, dok su u čl. 11. st. 4. stranke suglasno izjavile da to Utanačenje predstavlja njihovu pravu volju te su ga kao znak prihvata, odnosno ustanovljenih prava i preuzetih obveza vlastoručno potpisale, i to na strani Poliklinike Stepinac LF kao ravnatelj i tužena.
16. Sud je u postupku izvršio uvid i u novi Ugovor o radu od 10. ožujka 2008. (list 39-42 spisa) koji je sklopljen između poslodavca Poliklinike Stepinac i radnice UF. Sud je uvidom u isti ugovor koji je sklopljen na neodređeno vrijeme utvrdio da su u toč. I. istoga uređene osnovne (općenite) odredbe, dok su u toč. II. uređena pitanja trajanja toga ugovora, radno mjesto, odmori i dopusti. U odnosu na sadržaj tog Ugovora o radu koji je relevantan za predmet ovoga postupka, sud navodi da je u toč. II. podtoč. 2.1. od strane ugovornih strana suglasno utvrđeno kako je radnica uspješno završila specijalizaciju koja se sastojala od praktičnog i teoretskog usavršavanja u trajanju od 4 godine te da je u roku, odnosno 10. ožujka 2008. uspješno položila specijalistički ispit za navedenu specijalizaciju, čime je stekla naziv specijalist- oftalmolog. Navedeno je i da su međusobna prava i obveze između ugovornih strana vezane uz financiranje predmetne specijalizacije ugovorne strane regulirale u Utanačenju kojeg su potpisale 10. ožujka 2008., koje Utanačenje se nalazi u Prilogu br. 1. toga Ugovora i čini njegov sastavni dio. U podtoč. 2.2. navedeno je da obzirom na novonastale okolnosti ugovorne strane sklapaju taj Ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da odredbe ranijeg Ugovora o radu od 15. prosinca 2003. i odredbe Aneksa sklopljenog 19. prosinca 2003. prestaju važiti potpisom ovog novog ugovora. Prema podtoč. 2.3. ugovorne strane suglasno su utvrdile kako će radnik otpočeti s radom temeljem tog Ugovora od dana 1. travnja 2008. i da će radnik biti u radnom odnosu s poslodavcem u minimalnom trajanju kako je to utvrđeno u čl. 8. Utanačenja. Prema podtoč. 2.4. navedeno je da će radnik obavljati poslove radnog mjesta specijalist- oftalmolog i pobrojani su poslovi tog radnog mjesta. Nadalje, prema toč. III. podtoč.
3.2. poslodavac se obvezao isplaćivati ugovorenu plaću iz podtoč. 3.1. za prethodni mjesec, najkasnije do 15-tog u tekućem mjesecu. U odnosu na odredbe koje su relevantne za predmet ovoga spora, sud navodi da je u toč. IV. koja uređuje pitanje otkaza ugovora o radu u podtoč. 4.8. navedeno da ako radnik otkazuje ugovor o radu izvanrednim otkazom, da je dužan sukladno čl. 119. st. 2. (očito ZR-a, iako je očitom omaškom u pisanju toga Ugovora propušteno naznačiti taj propis) dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz, dok u slučaju da ne dokaže opravdanost istog, odgovara poslodavcu za nastalu štetu.
17. Nadalje, sud je uvidom u Izvanredni otkaz ugovora o radu tužene od 28. studenog 2011. (list 15-19 spisa) utvrdio da se isti otkaz temelji na osobito teškim povredama obveze iz radnog odnosa od strane poslodavca. Razlozi otkaza su neisplata plaće za mjesec kolovoz 2011., naknade plaće za rujan 2011. i naknade plaće za listopad 2011., kao i odbijanje komunikacije s radnikom, jer je poslodavac preporučene pošiljke od 10. studenog 2011. i 23. studenog 2011. odbio primiti. U ovoj Odluci navedeno je da, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa nije moguć.
18. Sud je u postupku izvršio uvid i u Ugovor o ustupanju potraživanja (list 20-21 spisa), a koji je zaključen 28. kolovoza 2012. između JF kao cesionara, odnosno Preuzimatelja potraživanja i Poliklinike Stepinac kao cedenta, odnosno Ustupatelja potraživanja. U čl. 1. ovoga Ugovora ugovorne strane suglasno su utvrdile kako je cedent nositelj tražbine u iznosu glavnice od 432.167,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. ožujka 2008., kao i iznosa od 850.000,00 kn s naslova naknade štete od strane UF (sada ČFO) kao cesusa, koji iznos se ista obvezala vratiti i to temeljem međusobnog Utanačenja između cedenta i cesusa od 10. ožujka 2008., koji je ovjeren po javnom bilježniku Stjepanu Šaškoru iz Zagreba, broj:
OV-10673/08 (st. 1.). U st. 2. ovoga članka, ugovorne strane suglasno su utvrdile kako je cesus u obvezi vratiti cedentu iznos od 432.167,07 kn zajedno sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2008., kao i iznos od 850.000,00 kn s naslova naknade štete. Prema st. 3. ovoga članku ugovorne strane suglasno su utvrdile da je temeljem Utanačenja od 10. ožujka 2008., kao osiguranje duga navedenog u st. 1. ovog članka, cesus izdao cedentu bjanko zadužnicu, a koju je cedent podnio na naplatu FINI dana 30. studenog 2011., ali bezuspješno. U čl. 1. st. 4. ovoga Ugovora, ugovorne strane suglasno su utvrdile kako cesus do dana sklapanja tog Ugovora o cesiji nije vratio glavnicu niti kamate, i da cesus duguje cedentu glavnicu u iznosu od 432.167,07 kn sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2008., kao i iznos od 850.000,00 kn s naslova naknade štete. U čl. 2. ovoga Ugovora navedeno je da tim Ugovorom cedent ustupa cesionaru svoje potraživanje prema cesusu iz čl. 1. tog Ugovora te da cesionar prihvaća ustupljene tražbine. Prema čl. 3. ovog Ugovora, cedent potvrđuje i jamči cesionaru da postoje potraživanja koja su ustupljena tim Ugovorom te se cedent obvezuje da neće sklapati ugovore s trećim osobama glede potraživanja koja su prenesena tim Ugovorom na cesionara. Prema čl. 4. cedent će po sklapanju tog Ugovora cesionaru predati izvornik ugovora iz čl. 1. tog Ugovora i bilo kakve druge isprave i dokaze o ustupljenoj tražbini te će mu ustupiti svu dokumentaciju koja je predana cedentu od strane cesusa radi osiguranja tražbine, kako bi se cesionar pokušao naplatiti od strane cesusa (st. 1.). Prema čl. 4. st. 3., ugovorne strane su ugovorile kako cedent na cesionara izričito prenosi svoje pravo koje proizlazi iz Utanačenja od 10. ožujka 2008. i kako je po sklapanju toga Ugovora o cesiji cesionar ovlašten provesti postupak radi naplate, radi namirenja obveza iz Utanačenja. Prema čl. 5. ovoga Ugovora o cesiji ugovorne strane suglasno su utvrdile kako će cedent obavijestiti cesusa o ustupu ustupljene tražbine i da potpisom tog Ugovora cedent ovlašćuje cesionara da po potrebi obavijesti cesusa o ustupu tražbine u ime cedenta.
19. Svjedok LF je u svom iskazu u bitnome navela da je tužena bila u radnom odnosu u Poliklinici Stepinac od prosinca 2003. i da joj je radni odnos prestao temeljem izvanrednog otkaza tužene od 28. studenog 2011. Navodi da je poslodavac ranije, u rujnu 2011. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženoj. Dalje navodi da je tužena od 28. kolovoza 2011. bila na bolovanju koje je trajalo sve do prestanka njezinog radnog odnosa te da se tužena javila sljedeći dan nakon otvorenog bolovanja i da je rekla da se više ne želi vraćati na posao. Svjedok navodi da je čula da je tužena nakon završene specijalizacije pričala da će naći način da prestane raditi u Poliklinici. Svjedok i tužene razgovarale su u srpnju 2011. kada se tužena vratila s porodiljnog dopusta i da joj je ona obrazložila situaciju da u Poliklinici Stepinac nema dovoljno posla, pa joj je predložila sporazumni raskid ugovora o radu. Navodi da je ona od tužene tada tražila da uplati samo trošak svoje specijalizacije i da je rekla tuženoj da ako ima neki drugi prijedlog da se javi. Navodi da je to navedeno nudila obzirom na prethodno dugogodišnje prijateljstvo obitelji LF i ČFO i da su situaciju htjeli riješiti mirnim putem. Navodi da se tužena nije javljala s nekim prijedlogom te da je došla 4 do 5 dana prije početka rada i da je na njezin upit potvrdila da se vraća na posao. Pri tome je radila nekoliko dana u srpnju 2011. i iza toga je otišla na kolektivni godišnji odmor od dva tjedna te su iza toga tužena i ona ponovno razgovarale. Navodi da je ona tuženoj tada rekla da jednostavno nema posla te je poslodavac tuženoj ponudio rad na određeno vrijeme s polovicom radnog vremena, a kao što je to navedeno u ponudi od 22. kolovoza 2011. Navodi da se tužena sljedeći dan očitovala da tu ponudu ne prihvaća, a na što joj je ona odgovorila da joj Poliklinika ne može isplaćivati punu plaću. Obzirom da tužena iza toga jednostavno nije došla na posao, to je poslodavac donio izvanredni otkaz u rujna 2011. Navodi da je iza tog otkaza tužena bila na bolovanju, najprije zbog djeteta, a onda i zbog sebe te navodi da je to bolovanje trajalo cijelo vrijeme do izvanrednog otkaza koji je tužena dala 28. studenog 2011. Svjedok dalje navodi da je tužena dobila plaću za srpanj 2011. te da je plaća za kolovoz, rujan i listopad kasnila, jer u prvom redu nije bilo sredstava, ali su joj doprinosi bili uredno plaćeni. Tužena je u prosincu 2011. bila u cijelosti namirena po osnovu naknade plaće. Svjedok dalje navodi da je specijalizacija tužene trajala 4 godine i da je poslodavac bio dužan zaposliti tuženu na neodređeno vrijeme, sukladno Zakonu o specijalizaciji te je tada sklopljen Ugovor o radu od dana 15. prosinca 2003. Tužena je tada upućena na školovanje u KBC Zagreb, koje je trajalo 4 godine, gdje je radila puno radno vrijeme, sve sukladno planu specijalizacije koji su dobili od Ministarstva zdravlja. Svjedok dalje navodi da je Poliklinika Stepinac cijelo to vrijeme tuženoj uredno isplaćivala plaću te da su po završetku specijalizacije tužena i Poliklinika LF nakon položenog specijalističkog ispita, u ožujku 2008., utvrdili točan trošak specijalizacije, s kojim se tužena složila. Navodi da su se tužena i poslodavac dogovorili i da su bili suglasni da se trošak specijalizacije, kao i trošak na ime plaće, poreza i doprinosa, sve zajedno nazove "zajam", koji je tužena bila dužna vratiti u periodu od 10 godina. Svjedok navodi da je o navedenom sačinjeno i potpisano Utanačenje od 10. ožujka 2008., kao i Ugovor o radu od 10. ožujka 2008., time da je tužena oba dokumenta pred njom pročitala i potpisala te su zajedno otišle i na ovjeru kod javnog bilježnika, kod kojeg je tužena također potpisala i bianco zadužnicu kao instrument osiguranja. Vezano za Ugovor o cesiji iz 2012. i zašto je došlo do sklapanja istog, svjedok navodi da je tužena prethodno u svibnju 2012. podnijela prijavu Ministarstvu zdravlja te budući je tužena bila jedina zaposlena, to je vezano za njezinu prijavu došlo do zatvaranja Poliklinike Stepinac, koja nije mogla raditi bez minimalno jedne stalno zaposlene osobe. Svjedok navodi da tužena sukladno čl. 7. Utanačenja Poliklinici Stepinac nije vratila ništa na ime toga zajma. LF je sigurna da je tužena jako dobro znala sve što je potpisala, a tim više što joj je i otac liječnik, koji je zasigurno upoznat s procedurom dobivanja specijalizacije. Svjedok navodi da se tužena žalila da joj je mala plaća i da joj je stoga ona otprilike nakon 2 godine povisila plaću, a ima saznanja da je tužena tijekom trajanja radnog odnosa u Poliklinici radila honorarno u Pučkom učilištu te da je dobivala i plaćena dežurstva u bolnici Rebro. Dalje navodi da je iznos koji je Poliklinika tuženoj isplaćivala kao plaću bio tretiran kao trošak Poliklinike Stepinac jer je tužena cijelo vrijeme radila u bolnici Rebro. Svjedok dalje navodi da je bio dogovor prije dodjele specijalizacije tuženoj, da ona vrati taj trošak vezan za specijalizaciju, jer u protivnom Ugovor o specijalizaciji ne bi bio moguć, odnosno u slučaju da tužena nije pristala na te uvjete, onda joj specijalizacija ne bi bila dodijeljena. Dalje navodi, a vezano za sufinanciranje, da je Poliklinika dobila državnu potporu od oko 7.000,00 kn za zapošljavanje, u vidu jednokratne isplate. Svjedok dalje navodi da je u Aneksu ugovora o radu bilo ugovoreno da tužena mora raditi za Polikliniku Stepinac 10 godina, a vezano za vrstu investicije, navela je da je uloženo u školovanje tužene i da je tužena nakon specijalističkog ispita mogla raditi u Poliklinici Stepinac, u kojoj su mogli raditi isključivo liječnici specijalisti. Dalje je navela da je tužena od 2003. do 2008. dolazila u Polikliniku Stepinac i da su one razgovarale, ali da tužena nije obavljala nikakav posao, iz razloga što to nije niti mogla, jer nije imala specijalizaciju. Navodi da je ona tuženoj povisila plaću jer se ista žalila da joj je preniska, a da je ona pri tome računala da će tužena sve to jednog dana vratiti. U odnosu na mjesečni iznos otplate vezano za Utanačenje i okolnost da li je iznos isplaćen tuženoj bio evidentiran kao zajam ili to Utanačenje nije provedeno kroz poslovne knjige, očitovala se da o tome saznanja ima njezin knjigovođa.
20. Tužitelj je u svom iskazu naveo da su njegova majka, odnosno svjedok LF i tužena ugovarale specijalizaciju tužene i da on nije sudjelovao u nikakvim dogovorima, jer je tada pohađao srednju školu. Tužitelj je suglasan s cjelokupnim iskazom svoje majke kao svjedoka te navodi da je on tuženu viđao na poslu nakon što je završila specijalizaciju 2008. Tužitelj nema nekih detaljnijih saznanja o spornim okolnostima, jer je sve dogovore i dokumentaciju koja je potpisana za Polikliniku Stepinac vodila njegova majka. Vezano za ustup potraživanja od dana 28. kolovoza 2012. koji mu je predočen i koji je priložen u sudski spis (list 20-21 spisa) očitovao se da se tu radilo o internom dogovoru njega i majke i da nije postojao neki poseban razlog za sklapanje toga Ugovora.
21. Tužena je u svom iskazu od 4. veljače 2015. u bitnome navela da je bila u radnom odnosu u Poliklinici Stepinac od prosinca 2003. do 28. studenog 2011. i da je njezina specijalizacija trajala od siječnja 2004. do ožujka 2008., time da je specijalistički ispit položila 10. ožujka 2008. Tužena je navela da ne postoji posebni ugovor o specijalizaciji, već da osim Ugovora o radu i Aneksa ugovoru postoji još Rješenje Ministarstva zdravlja kojim se na zahtjev Poliklinike Stepinac njoj odobrava specijalizacija. Dalje je navela da je Poliklinika njoj uredno isplaćivala plaću cijelo vrijeme zaključno do rujna 2011. te da je u rujnu 2011. zaprimila izvanredni otkaz poslodavca, protiv kojeg je uložila zahtjev za zaštitu prava koji je bio prihvaćen, pa je poslodavčev izvanredni otkaz bio povučen. Tužena dalje navodi da je ona došla na posao kada je trebala, po isteku porodiljnog dopusta u srpnju 2011., i da je radila kao specijalista do kolektivnog godišnjeg odmora te da je po povratku s istog nastavila dalje raditi po planu i programu. Tužena navodi da joj je po povratku s godišnjeg odmora LF predložila promjenu ranijeg Ugovora o radu s neodređenog na određeno vrijeme i na polovicu radnog vremena, a što je pojasnila teškom financijskom situacijom i da je to navedeno i u pisanoj ponudi od 22. kolovoza 2011. Tužena navodi da se ona usuglasila s ponuđenim, jer poslodavcu nije htjela stvarati probleme, ali da novi ugovor nije nikada sačinjen, odnosno da joj je gđa. LF rekla da to nije zakonski moguće. Stoga joj je LF predložila da raskinu radni odnos iz poslovnih razloga, s čime se ona suglasila, jer poslodavcu opet nije htjela raditi probleme i to se sve odvijalo još u kolovozu 2011. Navodi da ju je iza toga LF pozvala i predočila dokument koji nije bio poslovno uvjetovani otkaz, već sporazumni raskid Ugovora o radu, sa svim materijalnim potraživanjima poslodavca prema njoj. Nakon što je gđu. LF pitala o čemu se tu radi, ista joj je odgovorila da to tako mora biti te joj je istovremeno ponudila i Izjavu o zapljeni plaće. Tužena navodi da je ona inzistirala na tome da se nisu tako dogovorile, ali ju je LF htjela prisiliti da potpiše ili taj sporazumni raskid ugovora o radu ili Izjavu o zapljeni plaće. Tužena navodi da je ona odbila potpisati i Sporazumni raskid i Izjavu o zapljeni plaće, jer je smatrala da se radilo o evidentnom prokušaju prijevare i psihičkom pritisku na nju. Navodi da je to bilo krajem kolovoza i da je nakon tog razgovora ona otišla na bolovanje zbog djeteta, a iza toga da je nastavila bolovanje zbog sebe. Isto iz razloga što je obzirom na doživljeni šok i psihički presing počela osjećati određene psihičke tegobe, pa joj je psihijatar preporučio daljnje bolovanje do smirenja simptoma. Tužena navodi da je stoga nastavno na bolovanje zbog djeteta bila na bolovanju zbog sebe i to sve do prestanka radnog odnosa. Tužena dalje navodi da je poslodavcu uredno preporučenom pošiljkom s povratnicom dostavljala izvješća o bolovanju, ali da su se neke od tih pošiljki njoj vratile na kućnu adresu s naznakom "Ne prima" i da je time bila onemogućena njezina komunikacija s poslodavcem. Tužena pojašnjava da ona do trenutka otkaza nije primila tri plaće, odnosno naknade plaće za bolovanje, pa stoga nije vidjela drugi izlaz, osim da ona poslodavcu izvanredno otkaže Ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja poslodavca. Tužena potvrđuje da je ona potpisala i Ugovor o radu od 15. prosinca 2003. te Aneks tom ugovoru o radu od 19. prosinca 2003., ali i Ugovor o radu od 10. ožujka 2008. i Utanačenje od 10. ožujka 2008. Na upit da li je ona razumjela o kakovim se njezinim obvezama radi u odnosu na Ugovor o radu i Utanačenje od 10. ožujka 2008., tužena odgovara da je ona oba dokumenta pročitala i da joj neke stvari nisu bile jasne. Stoga je gđu. LF pitala o kakovom se zajmu radi, obzirom da je ona primala samo plaću za vrijeme radnog odnosa, pri čemu joj je gđa. LF rekla da je riječ o fiktivnom zajmu, koji je naveden samo kao sredstvo osiguranja da bi ona ostala raditi 10 godina nakon položenog specijalističkog ispita. Tužena navodi da joj tada nije bila jasna niti odredba o vraćanju zajma u mjesečnim iznosima te da joj je gđa. LF tada rekla da zajma kao takvog nema i da nije dužna plaćati nikakve mjesečne iznose, već da će se temeljem njezinog rada kroz 10 godina i profitom koji će se temeljem tog njezinog rada ostvariti, Poliklinika Stepinac namiriti na taj način. Tužena navodi da je to navedeno razlog zbog kojeg ona poslodavcu nije vraćala nikakve iznose od sklapanja Ugovora o radu i Utanačenja od 10. ožujka 2008. Obzirom na postojanje ranijeg korektnog odnosa gđe. LF prema njoj i pojašnjenja koja je dobila, ali i svoju namjeru da narednih 10 godina radi za Polikliniku Stepinac, to je onda na traženje gđe. LF potpisala i Ugovor o radu i Utanačenje od 10. ožujka 2008., kao i bianco zadužnicu. Tužena navodi da je u razdoblju od 2003. do 2008. obavljala poslove u Poliklinici Stepinac za vrijeme trajanja svoje specijalizacije i rada u bolnici, odnosno da je na traženje gđe. LF dolazila raditi u Polikliniku nekoliko dana tjedno u popodnevnim satima i da je tada radila s pacijentima. Navodi da je vezano upravo za taj rad gđa. LF njoj povisila plaću u 2006. i da se ona nije žalila na nisku plaću.
22. Nakon donošenja odluke Županijskog suda u Splitu od 7. listopada 2021. sud je na okolnost obavljanja poslova za Polikliniku Stepinac za vrijeme specijalizacije saslušao i svjedoke ŠFO, HF, IF, ZF i CF, te je ponovno saslušana i tužena.
23. Sud je u cijelosti povjerovao iskazima svjedoka FFO, PF i IF jer su iskazi životi i logični te su navedeni svjedoci suglasno iskazivali da su u razdoblju od 2004. do 2008., odnosno za vrijeme specijalizacije, dolazili na pregled u Polikliniku Stepinac te da ih je pregledavala tužena. Tužitelj nije prigovarao istinitosti iskaza navedenih svjedoka.
24. Na prijedlog tužitelja saslušani su i svjedoci NF te RF. Svjedok NF je u bitnome iskazao, da osim što je radio na temelju ugovora o djelu u Poliklinici Stepinac, da je u jednom razdoblju bio i mentor tuženoj u KBC Zagreb za vrijeme njezine specijalizacije te da mu je tužena više puta tijekom specijalizacije rekla da poslijepodne ide raditi u Polikliniku Stepinac. Sud vjeruje iskazu svjedoka NF jer je isti životan i logičan, a njegov iskaz također potvrđuje činjenicu da je tužena za vrijeme specijalizacije obavljala poslove za Polikliniku Stepinac (na tu okolnost je suglasno iskazivao sa svjedocima ŠFO, SF i IF). Tužitelj nije prigovarao istinitosti iskaza ovog svjedoka. Iskaz svjedoka CF sud nije posebno cijenio jer nije imao saznanja vezano uz okolnost obavljanja poslova tužene u Poliklinici Stepinac za vrijeme specijalizacije.
25. Na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025. ponovno je saslušana tužena koja je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog iskaza od 4. veljače 2015. Na okolnost obavljanja poslova u Poliklinici Stepinac za vrijeme specijalizacije rekla je da ju je u siječnju 2004., vrlo brzo nakon početka specijalizacije, pozvala gospođa LF i rekla da će morati, za vrijeme specijalizacije, obavljati poslove i u Poliklinici Stepinac. Gospođa LF određivala je raspored rada, a poslove je obavljala u popodnevnim satima nekoliko dana u tjednu, a ponekad bi to bilo i svaki dan. Radila je s pacijentima, a obavljala je sljedeće poslove: određivala je vidnu oštrinu i dioptriju te je predlagala koje naočale izabrati, a čak je i pomagala i u kupnji. Poslove je obavljala na dvije lokacije Poliklinike Stepinac i to [adresa] i Pod Zidom (Bakačeva) 5, a raspored je određivala gospođa LF. Tužena je iskazala da se odazvala svakom pozivu za obavljanje poslova, izuzev u slučajevima kada je bila dežurna u bolnici ili bila bolesna. Kako su pacijenti bili zadovoljni i vraćali su se na preglede, gospođa LF joj je i povećala plaću.
Tužena je navela da je specijalizacija bila potrebna za operacije i intenzivno liječenje, a što nije niti bitno u konkretnom slučaju jer se ti poslovi nisu obavljali u Poliklinici Stepinac. Za obavljanje poslova određivanja vidne oštrine i dioptrije nije bila potrebna specijalizacija jer to rade i optičari i optometristi koji nisu medicinske struke. Poslove je obavljala na obje lokacije prema rasporedu koji je napravila LF. Za vrijeme njezinog rada u Poliklinici Stepinac, nije bilo drugih specijalista i doktora, niti medicinskih sestara. Zaključno je tužena navela da je bila dobar radnik, u razdoblju specijalizacije obavljala je poslove koji su od nje zatraženi, a paralelno je za vrijeme specijalizacije radila i u bolnici. Nakon specijalizacije, nastavila je raditi u Poliklinici Stepinac i željela je odraditi svoju specijalizaciju, međutim, to joj nije bilo omogućeno i zato danas postoji ovaj spor. Pojasnila je da je željela odraditi specijalizaciju, da je željela odraditi 10 godina u Poliklinici Stepinac nakon završene specijalizacije, a kako je dogovoreno s gospođom LF. Kako je u 2011. Poliklinika Stepinac nije isplatila plaće bila je prisiljena dati izvanredni otkaz.
26. Sud vjeruje tuženoj u cijelosti i ovaj sud smatra da je njezini iskazi istiniti, životno logični i uvjerljivi, te su u dijelovima koji se odnose na obavljanje poslove u Poliklinici Stepinac za vrijeme specijalizacije u skladu s iskazima drugih saslušanih svjedoka i to FFO, PF, IF i NF. Iskazima tužitelja i svjedoka LF sud poklonio vjeru u svim dijelovima koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu bile sporne, odnosno u onim dijelovima u kojima nisu u suprotnosti s iskazom tužene i dokumentacije koja je priložena u sudski spis. Sud ne prihvaća iskaz svjedoka LF u dijelu da su se prije započete specijalizacije tužena i ona dogovorile da će tužena Poliklinici Stepinac vratiti troškove plaće isplatom jer u protivnom specijalizacija ne bi bila moguća. Naime, sud smatra da bi u slučaju da je to tako doista bilo dogovoreno, tužena Poliklinici Stepinac počam od 1. lipnja 2008. doista počela vraćati mjesečne iznose na ime zajma, sukladno čl. 7 st. 1. Utanačenja, što nije bio slučaj. Također sud ne prihvaća iskaz svjedoka LF niti u dijelu da tužena za vrijeme specijalizacije nije obavljala poslove u Poliklinici Stepinac budući je iskaz u dom dijelu u suprotnosti s iskazom tužene, kao i iskazima svjedoka FFO, PF, IF i NF, a kojim iskazima sud vjeruje.
27. Polazeći od utvrđene prave volje stranaka kod sklapanja Utanačenja od 10. ožujka 2008., odnosno polazeći od prave volje stranaka da ugovore da tužena svojim radom kroz 10 godina vrati poslodavcu Poliklinici Stepinac iznos troškova specijalizacije (a ne isplatom novčanih sredstava), od činjenice da je tužena obavljala poslove za vrijeme specijalizacije u Poliklinici Stepinac te da radni odnos tužene u Poliklinici Stepinac prestao izvanrednim otkazom koji je dala 28. studenog 2011., tužbeni zahtjev je neosnovan.
28. Ocjenjujući izvedene dokaze, i to kako iskaz tužene, tako i dokumentacije koja je priložena spisu, sud zaključuje da je tužena imala namjeru odraditi ugovoreni rad od 10 godina kod Poliklinike Stepinac, međutim u predmetnom postupku utvrđeno je da ispunjenje ugovora na taj način nije bilo moguće zbog okolnosti nastalih na strani Poliklinike Stepinac kao tadašnjeg poslodavca tužene. Naime, ocjenjujući postupanja Poliklinike Stepinac kao poslodavca tužene i nje kao radnice u radnom odnosu kod tog poslodavca, sud smatra da je ona sve svoje ugovorne obveze prema poslodavcu tijekom trajanja tog radnog odnosa ispunila u cijelosti. Međutim, s druge strane, u predmetnom postupku utvrđeno je da je u 2011., zbog financijskih poteškoća na strani Poliklinike Stepinac, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedok LF, Poliklinika Stepinac nije isplatila plaću odnosno naknade plaće tuženoj. Dakle, loša poslovna situacija Poliklinike Stepinac je u konačnici rezultirala neisplatom plaće tuženoj za kolovoz 2011., odnosno i neisplatama naknade plaće za rujan i listopad 2011., što sud smatra osobito teškim povredama obveza poslodavca prema tuženoj te je stoga ona poslodavcu opravdano izvanredno otkazala ugovor o radu dana 28. studenog 2011.
29. Odredbom čl. 5. Zakona o radu ("Narodne novine broj 49/09., dalje: ZR) propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Čl. 84. st. 1. ZR propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, odnosno da se plaća i naknada plaće isplaćuje u novcu (st. 2). Čl. 87. st. 1. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Nadalje, odredbom čl. 108. ZR-a uređen je institut izvanrednog otkaza ugovora o radu te je u st. 1 istog propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ocjenjujući izvedene dokaze, sud je u predmetnom postupku utvrdio da je tužena dokazala postojanje opravdanog razloga za svoj izvanredni otkaz, a tužitelj nije dokazao da bi Poliklinika Stepinac poduzela pravne radnje radi utvrđenja nedopuštenosti njezinog izvanrednog otkaza.
30. Čl. 9. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Nadalje, odredbom čl. 208. st. 1. i 2. ZOO propisano je da obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, s time da dužnik mora dokazati okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost. Stoga po mišljenju ovog suda, u trenutku kada je tužena dala izvanredni otkaz ugovora o radu za koji je imala opravdane razloge prestala je njezina obveza budući je ispunjenje obveze (radom kroz 10 godina u Poliklinici Stepinac nakon završetka specijalizacije) postalo nemoguće zbog okolnosti za koje tužena ne odgovara. Također je dokazala postojanja opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu koje isključuju njezinu odgovornost za nemogućnost ispunjenja obveze preuzete Utanačenjem od 10. ožujka 2008. U svakom slučaju nemogućnost ispunjenja obveze nastupilo je u trenutku prestanka rada Poliklinike Stepinac 2013.
31. Vezano uz čl. 5. i 6. Utanačenja od 10. ožujka 2008. dodatno sud ističe slijedeće. Troškovi specijalizacije su troškovi vezani za provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata i ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje poslodavac ima vezano uz svoju obvezu isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između poslodavca i radnika je reguliran odvojenim pravnim poslom – sklopljenim ugovorom o radu. Obveza vraćanja bruto plaće koje predstavljaju naknadu za obavljeni rad predstavlja povredu prava tužene na zaradu i nerazmjernu mjeru koja je protivna zakonskom i ustavnom pravu radnika na plaću. Također, u brojnim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice Rev-222/17, Rev-853/13) izrazio je i stajalište da se ukupni troškovi specijalizacije moraju umanjiti primjenom korektivnog faktora za vrijeme provedeno na radu (odrađeno) nakon završene specijalizacije, dok je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. izrazio stajalište o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, a u odluci broj U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020. je izrazio stajalište o tome da troškovi bruto plaće i drugi troškovi u vezi s radom predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koji je specijalizant obavljao u bolnici.
32. Kako je tijekom postupka iskazima svjedoka i tužene sud utvrdio da je tužena za vrijeme specijalizacije, osim što se educirala i obavljala poslove u KBC Zagreb u funkciji rada i liječenja pacijenta, u poslijepodnevnim satima obavljala i poslove u Poliklinici Stepinac (određivanje vidne oštrine, određivanje dioptrije, pomaganje u odabiru naočala), a sve u skladu s uputama i rasporedu svjedoka LF, kao njezinog poslodavca, bruto plaće koje je Poliklinika Stepinac isplaćivala tuženoj predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koje je ista obavljala u Poliklinici Stepinac i kao takva ne može se smatrati dijelom troškova specijalizacije.
33. Dakle, pravo radnika da mu poslodavac za obavljeni rad isplati plaću predstavlja jedno od temeljnih prava i obveza iz radnog odnosa priznato zakonom i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine“ broj 50/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., dalje: Ustav). Čl. 55. Ustava zajamčeno je pravo građana na ostvarenje zarade na temelju rada, a slično je propisano i u odredbi čl. 7. ZR prema kojoj je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Zbog toga bi obveza vraćanja bruto plaće koje predstavljaju naknadu za obavljeni rad, predstavljala povredu prava tužene na zaradu i nerazmjernu mjeru koja je protivna zakonskom i ustavnom pravu radnika na plaću, a što je ujedno stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u više njegovih odluka (primjerice u odlukama broj U- III.3524/19, U-III-2405/22). Stoga tužitelj ni u kojem slučaju ne može osnovano potraživati povrat isplaćenih bruto plaća za vrijeme specijalizacije tužene. U troškove specijalizacije mogao bi se eventualno ubrojiti trošak od 9.967,48 EUR (75.100,00 kn) umanjeno primjenom korektivnog faktora za vrijeme provedeno na radu (odrađeno) nakon završene specijalizacije, za koje se u tužbi tvrdi da su plaćeni. Kako je obveza tužene prestala zbog nemogućnosti ispunjenja primjenom odredbe čl. 208. st. 1. i 2. ZOO, a u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO kojim je propisano da dužnik može primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i sve prigovore koje je mogao isticati ustupatelju do časa kada je saznao za ustupanje, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
34. Ostali priloženi i izvedeni dokazi te navodi stranaka nisu posebno cijenjeni jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.
35. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.
36. Odluka o parničnom trošku tužene temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje, a u granicama postavljenog zahtjeva. Tuženoj je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu po Tbr. 8/1 – 2.554,25 EUR, podneska od 13. prosinca 2013. po Tbr. 8/1 - 2.554,25 EUR, podneska od 8. rujna 2014. po Tbr. 8/1 – 2.554,25 EUR, podneska od 7. siječnja 2016. po Tbr. 8/1 - 2.554,25 EUR, podneska od 18. listopada 2018. po Tbr. 8/1 – 2.554,25 EUR, žalbe od 20. svibnja 2020. po Tbr. 10/4 – 500,00 EUR, podneska od 12. srpnja 2022. po Tbr. 8/1 - 663,61 EUR, podneska od 21. srpnja 2023. po Tbr. 8/1 - 1.000,00 EUR, od 24. siječnja 2024. po Tbr. 8/1 - 250,00 EUR i podneska od 10. veljače 2025. po Tbr. 8/1 - 1.000,00 EUR te troškovi zastupanja tužene na ročištu 9. listopada 2013. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 7. veljače 2013. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 4. veljače 2015. po Tbr. 9/1 – 2.554,25 EUR, ročištu 20. siječnja 2016. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 14. studenog 2018. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 10. prosinca 2018. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 12. ožujka 2019. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 4. srpnja 2019. po Tbr. 9/1- 2.554,25 EUR, ročištu 8. kolovoza 2023. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR, ročištu 8. rujna 2023. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR, ročištu 6. veljače 2024. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR, ročištu 10. svibnja 2024. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR, ročištu 1. srpnja 2024. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR, ročištu 27. veljače 2025. po Tbr. 9/3 – 500,00 EUR i ročištu 18. ožujka 2025. po Tbr. 9/1 – 1.000,00 EUR.
Dakle, tuženoj je priznat trošak postupka u iznos od 43.327,36 EUR što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46.) iznosi 53.898,58 EUR.
Tuženoj nije priznat trošak ročišta koje je održano 9. rujna 2014., na kojem je punomoćnik tužene predao podnesak od 8. travnja 2014. Obzirom da je takvim procesnim postupanjem došlo do odgode ročišta, jer je tužiteljska strana tražila rok radi očitovanja na zaprimljeni podnesak, sud je ocijenio da je sukladno čl. 156. st. 1 ZPP-a do odgode ročišta došlo zbog krivnje tužene, pa joj taj trošak nije priznat. Tuženoj nije priznat niti trošak sastava podneska od 18. prosinca 2013. jer se u prilogu dostavlja dokumentacija koja se mogla dostaviti i ranije tijekom postupka te troškovi sastava odgovora na žalbu i podneska od 24. listopada 2019. jer isti, po mišljenju ovog suda, nisu bili potrebni za ovaj postupak. Tuženoj je priznat trošak ročišta od 27. veljače 2025. po Tbr. 9/3 – 500,00 EUR, umjesto zatraženih 1.000,00 EUR. Dakle, tužnoj nije priznat trošak u sveukupnom iznosu od 7.760,62 EUR (s uključenim porezom na dodanu vrijednost).
Stoga je odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.
37. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u ukupnom iznosu od 39.577,22 EUR odbijen je kao neosnovan, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP. Stoga je, odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.
38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 2. svibnja 2025.
Sutkinja:
Nikolina Labuhar Bazina
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženoj po pun.
