REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1769/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja FĆ, vl. obrta za usluge [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2348/2024-9 od 19. ožujka 2025., 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2348/2024-9 od 19. ožujka 2025. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21,94 EUR sa zateznom kamatom od 27. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naložio je tuženiku i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja 19. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 21,94 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila marke Dacia Sandero, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ZĆ iz [adresa]. Nesporno je da se radi o izvršenju limarskih i lakirerskih radova koju je cijenu sata tužitelj zaračunao u iznosu od 41,44 EUR/sat uvećano za PDV, dok tuženik smatra da je previsoko zaračunata cijena sata rada. Nije sporno da je oštećenik sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja niti je sporno da je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine, nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, niti matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj prema svom cjeniku i onu koju priznaje tuženik. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 23. kolovoza 2024. (list 17.-18. spisa) kojim je oštećenik ZĆ kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 21,94 EUR, razvidno je da je konstatirano da je tuženik prema računu popravka tužitelja broj 122/V01/1 u iznosu od 664,54 EUR, podmirio oštećeniku iznos od 570,16 EUR, da je oštećenik isplatio tužitelju amortizaciju od 20% u iznosu od 72,44 EUR, čime tuženik nije podmirio potraživanje po navedenom računu u iznosu od 21,94 EUR. Prema ocjeni prvostupanjskog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili čije cijene sata rada osiguratelj priznaje, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 122/V01/1 ispostavljena u skladu s cijenom radnog sata utvrđenom službenim cjenikom tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa je tuženik kao osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi tužitelju utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

3. Tuženik u žalbi navodi kako ne nameće i ne propisuje satnicu koje bi se trebali držati drugi sudionici pravnog prometa niti zadire u politiku i tržišnu strategiju radionica da same u Ustavom i zakonom dopuštenom okviru odrede vrijednost vlastitog rada. Naime, sukladno čl. 1085. ZOO-a, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Sukladno čl. 10. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika, dok sukladno čl. 1092. istog Zakona oštećenik koji je pridonio da šteta nastane, ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. U predmetnom slučaju razvidno je kako je oštećeni otežao ispunjenje obveze tuženika, odnosno pridonio je da šteta bude veća, time što je vozilo popravio u radionici čija cijena sata rada znatno odskače od cijena za isti rad u ostalim radionicama. Prvostupanjski sud je prilikom donošenja navedene presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) s obzirom da nije proveo niti cijenio savjesnom i brižljivom ocjenom sve dokaze, a koje postupanje je bilo od utjecaja na donošenje pravilne presude. Kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući tužitelju utuženi iznos, to tuženik pobija i odluku o parničnom trošku kojeg je dosudio tužitelju. Sukladno čl. 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu neplaćenog dijela osigurnine u iznosu od 21,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na temelju Ugovora o ustupanju tog dijela tražbine sklopljenog s tuženikovim osiguranikom, a koja se tražbina odnosi na cijenu popravka vozila tuženikovog osiguranika (i koji je popravak izvršio tužitelj). Nesporno je da je tuženik isplatio preostali iznos osigurnine.

8. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Zato je nedopušten žalbeni razlog tuženika kojim se poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

10. Što se tiče odabira tužiteljeve radionice za popravak predmetnog vozila i visine cijene sata rada tužitelja, na što se odnosi pretežni dio tuženikove žalbe, oštećenik, protivno shvaćanju tuženika, nije doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila u smislu odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO-a time što nije odabrao neku radionicu s povoljnijom cijenom sata rada. Takvo je pravno shvaćanje već zauzeto u brojnim odlukama ovoga suda, npr. u presudama poslovni broj Pž-949/2024 od 20. ožujka 2024. i Pž-1824/2024 od 3. svibnja 2024. S tim u vezi je ovaj sud suglasan s navodima prvostupanjskog suda iz obrazloženja pobijane presude, citiranima u točki 2. ovoga obrazloženja i sadržanima u preostalom dijelu obrazloženja prvostupanjske presude.

11. Što se tiče odluke o trošku, tuženik je ne osporava konkretnim žalbenim navodima jer ne navodi koji od priznatih troškova tužitelju (jednokratne nagrade za odvjetničko zastupanje i troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu) nije bio potreban za vođenje ove parnice, a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

12. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom odredaba čl. 943. i čl. 1085. u vezi s čl. 80., čl. 84. i čl. 88. ZOO-a, ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, pa je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, jer ne postoje ni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 2. svibnja 2025.

Sudac

Radovan Raduka