+
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-2408/2022-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, protiv tuženika-protutužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Lovri Badžim, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate i radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužitelja-protutuženika i punomoćnika tuženika-protutužitelja, dana 30. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.- Nalaže se tuženiku MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, OIB: 46377257342, iznos od 68.293,87 kuna (slovima: šezdesetosamtisućadvjestodevedesettri kune i osamdesetsedam lipa) / 9.064,15 eura (slovima: devettisućašezdesetčetiri eura i petanest centi) neto sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II.- Nalaže se tuženiku MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, OIB: 46377257342 trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II/ Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:
1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, Klasa: 4.5.1. – 18/7664-8, Broj: 02/22DK od 21. veljače 2019. sklopljenog između tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb, OIB: 46377257342, iz Zagreba, Kišpatićeva 12 i tuženika-protutužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao specijalizanta, u dijelu koji glasi: „U trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije."
2. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj (protutuženik) u tužbi navodi da je s tuženikom (protutužiteljem) dana 21.02.2019. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 4.5.1. -18/7664-9, Broj: 02/22/DK, radi obavljanja specijalizacije iz kliničke farmakologije s toksikologijom, koje radno mjesto se vodi pod brojem N1842 sukladno Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tužitelja. Nadalje, navodi da su temeljem obveze iz čl. III. Ugovora o radu tužitelj i tuženik dana 21.02.2019. sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama Klasa: 4.5.1-18/7664-8, Broj: 02/22DK kojim stranke uređuju međusobna prava i obveze glede obavljanja specijalističkog usavršavanja iz kliničke farmakologije s toksikologijom. Dalje navodi da je člankom 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. određeno da se specijalizant obvezuje završiti specijalizaciju do 21.05.2023. te da je razdoblje za polaganje specijalističkog ispita započelo 22.05.2023., a traje najdulje do 21.11.2023., kao i da specijalizant provodi program specijalizacije bez prekida. Ako do prekida dođe iz opravdanih razloga navedenih u Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, specijalizacija se produžuje za onoliko vremena koliko je prekid trajao.
Tužitelj dalje navodi da je čl. 6. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama određeno da se specijalizant obvezuje raditi u KBC Zagreb po završetku specijalizacije i položenom specijalističkom ispitu toliko vremena koliko je trajala specijalizacija i vrijeme polaganja specijalističkog ispita. Nadalje, člankom 7. citiranog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. određeno je da u slučaju da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku utvrđenom u članku 4. ovog ugovora ili mu prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjavanja obveze iz ovog ugovora ili prekine radni odnos u KBC-u Zagreb svojom voljom i ne ostane raditi toliko vremena koliko se obvezao u čl. 6. ovog ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi sve troškove specijalizacije nastale do otkaza ugovora o radu koji obuhvaćaju: troškove glavnog mentora i mentora, trošak zdravstvene ustanove u kojoj obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Navodi da se trošak zdravstvene ustanove iz st.1. utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije, u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa, odnosno da će se visina troškova specijalističkog usavršavanja utvrditi prema propisima iz područja zdravstva koji reguliraju navedenu materiju i ostalih internih akata poslodavca. Navodi da u trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. Istim člankom Ugovora utvrđena je obveza specijalizanta nadoknaditi navedene troškove KBC-u Zagreb u roku od 15 dana od dana otkaza ugovora o radu sa specijalizantom odnosno specijalistom.
Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik dana 26.10.2021. uručio tužitelju otkaz ugovora o radu, slijedom čega mu je radni odnos prestao dana 26.11.2021., istekom otkaznog roka. Otkazom Ugovora o radu došlo je do prestanka radnog odnosa te nastanka obveze tuženika da tužitelju nadoknadi sve troškove specijalizacije sukladno čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama Klasa: 4.5.1-18/7664-8, Broj: 02/22DK od 21.02.2019. Navodi da se tužitelj prethodno podnošenju ove tužbe obratio tuženiku s prijedlogom za mirno rješenje spora, u privitku kojeg je dostavio obračun nadoknade troškova specijalizacije po Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama Klasa: 4.5.1-18/7664-8, Broj: 02/22DK od 21.02.2019. sačinjen od strane Službe obračuna plaća i naknada tužitelja, a iz kojeg je vidljiva metodologija i elementi samog obračuna. Dopisom od 29.01.2022., zaprimljenim kod tužitelja dana 14.02.2022., tuženik je učinio nespornim te je izvršio isplatu sljedećih stavki iz gore navedenog obračuna nadoknade troškova specijalizacije : trošak zdravstvene ustanove 4 proračunske osnovice – u iznosu od 4.737,15 kuna i plaćene godišnje naknade gl. mentoru i mentoru – u iznosu od 14.060,20 kuna. Međutim, tuženik nije nadoknadio trošak zdravstvene ustanove u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, koja prema izračunu tužitelja iznosi 68.293,87 kuna, koji trošak specijalizacije se tuženik obvezao isplatiti Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama i koji se sada potražuje ovom tužbom.
2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u tužbi tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku platež iznosa od 68.293,87 kn / 9.064,15 eura neto sa zateznim kamatama tekućim od 12.12.2021. pa do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.
3. Tuženik (protutužitelj) u odgovoru na tužbu navodi da tužbu pobija u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Navodi da je nesporno da je tuženik-protutužitelj otkazao svoj ugovor o radu s tužiteljem-protutuženikom prije završetka specijalizacije i da je tuženik-protutužitelj kao specijalizant isplatio tužitelju-protutuženiku kao bolnici i svom poslodavcu, sukladno tužiteljevom obračunu naknade troškova specijalizacije od 15.12.2021., ugovornu kaznu na ime: troška zdravstvene ustanove 4 prorač. osnovice
- u iznosu od 4.737,15 kn i plaćenih godišnjih naknada g. mentoru i mentoru - u iznosu od 14.060,20 kn, dok je odbio platiti dodatnu stavku oznake: trošak zdravstvene ustanove mjesečno - u iznosu od 68.293,87 kn. Ističe da taj zadnji iznos koji je tuženik- protutužitelj odbio platiti, predstavlja sporno potraživanje tužitelja-protutuženika u ovom predmetu.
Tuženik-protutužitelj ukazuje da osnovu tužiteljeve tražbine predstavlja članak 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, klasa: 4.5.1 – 18/7664-8, broj: 02/22DK od 21.02.2019. sklopljen između tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb i tuženika-protutužitelja MV, kao specijalizanta, (dalje: Ugovor) kojim je propisano: (1) „U slučaju da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku utvrđenom u članku 4. ovog ugovora ili mu prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjavanja obveze iz ovog ugovora ili prekine radni odnos u KBC-u Zagreb svojom voljom i ne ostane raditi toliko vremena koliko se obvezao u članku 6. ovog ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi sve troškove specijalizacije nastale do otkaza ugovora o radu koji obuhvaćaju: troškove glavnog mentora i mentora, trošak zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. (2) Trošak zdravstvene ustanove iz stavka 1. ovog članka utvrđuje se, za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije, u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa, odnosno visina troškova specijalističkog usavršavanja će se utvrditi prema propisima iz područja zdravstva koji reguliraju navedenu materiju i ostalih internih akata poslodavca. (3) U trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. (4) Ukupna naknada štete umanjuje se razmjerno vremenu provedenom na radu u KBC-u Zagreb nakon položenog specijalističkog ispita. (5) Specijalizant se obvezuje u slučaju iz stavka 1. i stavka 3. ovog članka nadoknaditi navedene troškove KBC-u Zagreb u roku od 15 dana od dana otkaza ugovora o radu sa specijalizantom odnosno specijalistom.“. Dalje navodi da je predmetni Ugovor pripremio upravo tužitelj-protutuženik prema svome unaprijed otisnutom sadržaju te tuženik-protutužitelj nije imao mogućnosti utjecati na bilo kakvu izmjenu istog, niti mu je itko objasnio značenje spornih ugovornih odredbi. Dakle, Ugovor je sklopljen po principu „uzmi ili ostavi“. Tuženik-protutužitelj dalje navodi da je on članak 7. Ugovora koji predstavlja osnovu tražbine tužitelja-protutuženika prema tuženiku-protutužitelju, u pogledu stavke „troška zdravstvene ustanove“ shvatio na način da:
- ako prekine radni odnos kao specijalizant – dužan je platiti bolnici ugovornu kaznu u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice (kako je propisano čl.7.2. u vezi čl. 7.5.)
- ako prekine radni odnos kao specijalist - dužan je platiti bolnici ugovornu kaznu u visini naknade po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (kako je propisano čl. 7.3. u vezi čl. 7.5.).
Tuženik-protutužitelj ističe da je on prekinuo radni odnos kao specijalizant, pa je platio tužitelju-protutuženiku ugovornu kaznu kako je propisana čl. 7.2. u vezi s čl. 7.5. Ugovora te da je samim time, tražbina tužitelja-protutuženika neosnovana. U kontekstu svega prethodno navedenog tuženik-protutužitelj navodi kako se primjenjuju kogentne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO), i to konkretno: Primjena odredaba i tumačenje spornih odredbi članka 319. (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. (2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom. Navodi da se za nejasne odredbe u posebnim slučajevima primjenjuje članak 320. (1) U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. (2) Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegoban za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.
Nadalje, tuženik-protutužitelj smatra da bi ugovorna kazna za otkaz ugovora o radu – koji je otkaz liječnik izjavio prije završetka specijalizacije – bila nerazmjerno visoka kada bi u pogledu stavke troška zdravstvene ustanove uključivala i naknadu […] po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. Navodi da je to posebice stoga jer liječnik koji otkaže ugovor o radu prije završetka specijalizacije (u konkretnom slučaju niti na polovici specijalizacije), još uvijek nema stručna znanja, ali najviše od svega, specijalističko zvanje koje bi mogao iskoristiti da kao liječnik specijalist dobije posao drugdje, eventualno za veću naknadu, u kojem slučaju bi se mogla argumentirati opravdanost ugovorne kazne u kontekstu razdoblja koje je liječnik nakon završetka specijalizacije morao ostati raditi u ustanovi gdje je stekao specijalističko zvanje. U konkretnom slučaju, tuženik-protutužitelj ne samo da nije stekao nikakvo specijalističko zvanje koje bi mu omogućilo pronalazak unosnijeg posla, već nije niti sklopio ugovor o radu s drugom ustanovom gdje bi započeo novo specijalističko usavršavanje. Navodi da je radi potpunog pojašnjenja okolnosti, tuženik- protutužitelj dio predmetne specijalizacije proveo na dopustu za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, za što je tužitelj-protutuženik dostavio sudu rješenja te da su se nakon povratka na posao, kako zbog pomanjkanja liječničkog kadra, tako i zbog pandemije COVID-19, intenzivirala dežurstva, i to na hitnom prijemu odjela interne medicine, koja dežurstva uopće nisu niti bila predviđena u programu specijalizacije kliničke farmakologije s toksikologijom.
Tuženik-protutužitelj navodi kako je vrlo brzo shvatio da mu kao ocu troje djece i suprugu također vrlo angažirane liječnice, životne okolnosti ne omogućavaju nastavak specijalizacije u takvom tempu i pod okolnostima bitno izmijenjenim u odnosu na program njegove specijalizacije (primarno misleći na dežurstva po COVID odjelu i hitnoj internoj). Poziva se na članak 354. ZOO-a (smanjenje ugovorne kazne), kojim je propisano da će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze. Stoga, ako sud eventualno odbije tuženikove navode iz glave I) i III) predmetnog odgovora na tužbu, tuženik-protutužitelj iz razloga navedenih u glavi II), svakako smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke za smanjenje ugovorne kazne propisane člankom 7. ugovora, i to upravo za iznos od 68.293,87 kn / 9.064,15 eura koji tužitelj potražuje u ovom postupku na ime troška zdravstvene ustanove, odnosno da kao realni iznos ugovorne kazne na ime troška zdravstvene ustanove odredi iznos u visini 4 proračunske osnovice, tj. 4.737,15 kn, koji je tuženik-protutužitelj nesporno platio. Tuženik-protužitelj smatra da je primarna stvar koju u kontekstu tražbine tužitelja treba raspraviti, pitanje valjanosti članka 7. Ugovora. Vodeći se argumentacijom iz presude Vrhovnog suda RH, broj: Revr-333/17-2 od 20.11.2018. te odluke Ustavnog suda RH U-III-3526/2019 od 15.12.2020., nikakav trošak referentan na bruto plaću tuženika-protutužitelja ne može se uzeti u obzir, jer je dr. MV ta razdoblja stvarno radio, pa bolnici trošak zdravstvene ustanove nije niti nastao. Smatra da nije niti obrazloženo što bi spadalo u trošak zdravstvene ustanove, već je samo referentnim člankom 7. Ugovora navedeno da će se visina troškova specijalističkog usavršavanja (u koji valjda spada i trošak zdravstvene ustanove) utvrditi prema […] internim aktima poslodavca. Navodi da je navedeno iznimno jednostrana odredba koja bitno narušava temeljno načelo obvezno pravnih odnosa stranaka, propisano člankom 3. ZOO-a koje kaže: „Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su.“ Dalje navodi da je predmetni Ugovor pripremio upravo tužitelj-protutuženik prema svome unaprijed otisnutom sadržaju te tuženik-protutužitelj nije imao mogućnosti utjecati na bilo kakvu izmjenu istog, niti mu je itko objasnio značenje spornih ugovornih odredbi, pa je Ugovor sklopljen po principu „uzmi ili ostavi“. Tuženik-protutužitelj napominje da ukoliko sud ne bi prihvatio njegovo tumačenje članka 7. Ugovora [navedeno u glavi I) ovog odgovora na tužbu], utoliko bi spomenuta odredba, prema suprotnom shvaćanju koje pri prekidu radnog odnosa liječnika na specijalizaciji (specijalizanta) kao ugovornu kaznu obračunava trošak zdravstvene ustanove: - za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije, u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice; - i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koje je propisano člankom 4. ZOO-a (U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.) i prouzročila bi očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, ovdje tuženika-protutužitelja. Navodi da je člankom 296. stavkom 1. ZOO-a propisano: „Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.“. Navodi da je člankom 322. stavkom 1. ZOO-a propisano: „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“. Stoga je, prema mišljenju tuženika-protutužitelja, apsolutno nepoštena, a samim time i ništetna odredba Ugovora prema kojoj je liječnik koji odluči prekinuti radni odnos kod poslodavca prije završetka specijalizacije, odnosno u trenutku kada još uvijek nema specijalističko zvanje koje bi mogao iskoristiti da dobije posao drugdje i eventualno za veću plaću, dužan uz (kolokvijalno nazvani) fiksni iznos ugovorne kazne, poslodavcu naknaditi i varijabilni dio, kvantitativno vezan za razdoblje nakon završetka specijalizacije i kvalitativno u iznosu koji ovisi isključivo o volji poslodavca. Slijedom svega navedenog, tuženik-protutužitelj predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u cijelosti te donijeti presudu o prihvaćanju njegove protutužbe.
Tuženik-protutužitelj je u odgovoru na tužbu postavio protutužbeni zahtjev na način da je predložio utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka cjelovitu odredbu čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, klasa: 4.5.1 – 18/7664-8, broj: 02/22DK od 21.02.2019. sklopljenog između tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb i tuženika-protutužitelja MV.
4. Konačno uređenim protutužbenim zahtjevom kao u podnesku od 22.08.2023., tuženik-protutužitelj predlaže utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, klasa: 4.5.1 – 18/7664-8, broj: 02/22DK od 21.02.2019., sklopljenog između tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb i tuženika-protutužitelja MV, u dijelu koji glasi: „U trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije.“. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.
5. Tužitelj-protutuženik se na protutužbu očitovao da se u cijelosti protivi protutužbi i protutužbenom zahtjevu te osporava osnovanost iste. Navodi da se u konkretnom slučaju ne potražuje povrat isplaćene plaće, odnosno naknada u visini bruto plaće kao trošak specijalizacije, već naknada troškova specijalizacije koji obuhvaćaju Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama jasno utvrđene, određene i definirane troškove koji ne obuhvaćaju plaću kako to pogrešno smatra tuženik- protutužitelj. Smatra da sama protutužba predstavlja pokušaj tuženika-protutužitelja da izbjegne plaćanje osnovane tražbine tužitelja-protutuženika. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tuženika-protutužitelja s protutužbom i protutužbenim zahtjevom, uz obvezu plaćanja prouzročenog parničnog troška tužitelju-protutuženiku.
6. Obzirom da su u ovoj pravnoj stvari podnijeti tužba i protutužba, to se u daljnjem tekstu obrazloženja ove presude pod naznakom tužitelj smatra tužitelj- protutuženik, a pod naznakom tuženik smatra tuženik-protutužitelj.
7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. Klasa: 4.5.1. -18/7664-9, Broj: 02/22/DK (str. 4-5 spisa), Ugovor o međusobnim pravima i obvezama sklopljen između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. Klasa: 4.5.1. -18/7664-8, Broj: 02/22DK (str. 6-7 spisa), rješenje Ministarstva zdravstva od 17.01.2019. (str. 8-10 spisa), otkaz ugovora o radu koji je dao tuženik dana 25.10.2021. (str. 11 spisa), obrazac Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje – prijava o prestanku osiguranja (str. 12 spisa), tužiteljev prijedlog od 22.12.2021. za mirno rješenje spora s preslikom povratnice (str. 13-15 spisa), obračun nadoknade troškova specijalizacije za tuženika sačinjen po tužitelju dana 15.12.2021. (str. 16 spisa), tuženikovo očitovanje od 29.01.2022. na prijedlog za mirno rješenje spora (str. 17 spisa), dokaze o izvršenim plaćanjima od strane tuženika – izvatke Privredne banke Zagreb d.d. (str. 18-19 spisa), rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Zagreb od 23.08.2019., 02.10.2019., 11.05.2020., 07.12.2020., 02.07.2021. i 16.09.2021. vezano za tuženikovo pravo na dopust za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju (str. 20-32 spisa), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (str. 33-36 spisa), ostalu dokumentaciju dostavljenu uz tužbu, odnosno evidencije rada i isplatne liste za tuženika za sporno razdoblje (str. 39- 44 spisa), Program specijalizacije kliničke farmakologije s toksikologijom (str. 54-76 spisa) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III-2405/2022 od 11.07.2023. (str. 82-92 spisa).
8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti te da je protutužbeni zahtjev tuženika osnovan u cijelosti.
9. Među strankama nije sporno da je rješenjem Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske Klasa: UP/I-131-02/18-01/697, UrBroj: 534-03-2-2/3-19-02 od 17.01.2019. tuženiku odobrena specijalizacija iz kliničke farmakologije s toksikologijom u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, a pod glavnim mentorstvom prim. dr. sc. AVM i mentorstvom prim. dr. sc. MVM. Nije sporno niti da su tužitelj i tuženik dana 21.02.2019. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 4.5.1.-18/7664-9, Broj: 02/22/DK, radi tuženikovog obavljanja specijalizacije iz kliničke farmakologije s toksikologijom, koje radno mjesto se vodi pod brojem N1842 sukladno Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tužitelja. Nije niti sporno da je tuženik započeo obavljanje programa specijalizacije dana 25.02.2019. Nadalje, među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21.02.2019. sklopili i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama Klasa: 4.5.1. -18/7664-8, Broj: 02/22DK, a koji uređuje međusobna prava i obveze u svezi obavljanja specijalističkog usavršavanja iz kliničke farmakologije s toksikologijom. Nadalje, nije niti sporno da je tuženik svojim otkazom ugovora o radu od 25.10.2021. prekinuo radni odnos kod tužitelja, a ujedno i specijalizaciju te da je tuženiku prestao radni odnos, odnosno svojstvo osiguranika po isteku otkaznog roka, s danom 26.11.2021. Nadalje, među strankama nije sporno da je tuženik prije podnošenja predmetne tužbe, odnosno prije pokretanja ovog parničnog postupka, djelomično podmirio tražbinu tužitelja prema obračunu naknade troškova specijalizacije koji je sačinio tužitelj, odnosno da je tuženik izvršio plaćanje troška zdravstvene ustanove 4 proračunske osnovice u iznosu od 4.737,15 kn i plaćanje godišnje naknade glavnom mentoru i mentoru u iznosu od 14.060,20 kn, i to dana 05.01.2022. oba iznosa. Zaključno, nije sporna sama visina tužbenog zahtjeva, odnosno matematički izračun visine potraživanja tužitelja, a o čemu se očitovao tuženik na prvom pripremnom ročištu održanom dana 01.10.2024.
10. Među strankama je sporan pravni osnov, odnosno da li tuženika obvezuje odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen dana 21.02.2019. (u odnosu na tužbeni zahtjev), odnosno sporno je da li je ništetna i bez pravnog učinka ista odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen dana 21.02.2019. (u odnosu na protutužbeni zahtjev).
11. Predmet ovoga spora je potraživanje tužitelja, kao bivšeg poslodavca, koje se odnosi na nadoknadu troškova specijalizacije tuženika, kao bivšeg radnika, nastalih do otkaza ugovora o radu, koji se odnose na trošak zdravstvene ustanove, u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (u odnosu na tužbeni zahtjev). U odnosu na protutužbeni zahtjev, predmet spora je da li je ta odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019., koja predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva, ništetna i bez pravnog učinka.
12. Sud je uvidom u spisu priležeću dokumentaciju relevantnu za predmet spora utvrdio sljedeće.
13. Uvidom u Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019., sud je utvrdio da je tuženik kao specijalizant izabran za specijalizaciju iz kliničke farmakologije s toksikologijom i da je isti sklopljen na neodređeno vrijeme (čl. I. i čl. II. Ugovora). Nadalje, prema čl. III. ovog Ugovora poslodavac i specijalizant obvezali su se odmah pri sklapanju ovog Ugovora sklopiti Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, dok prema čl. IV. st. 1. Ugovora specijalizant započinje obavljanje programa specijalizacije iz toč. I. tog Ugovora (specijalizacija iz kliničke farmakologije s toksikologijom) dana 25.02.2019. Nadalje, prema čl. V. st. 1. ovog Ugovora specijalizant je dužan pristupiti specijalističkom ispitu nakon obavljenog programa specijalizacije, a najkasnije u roku od 6 mjeseci od završetka specijalističkog usavršavanja. Zaključno, prema čl. VI. ovoga Ugovora, stranke su ugovorile da će specijalizant po položenom specijalističkom ispitu sklopiti novi ugovor o radu za poslove liječnika specijalista iz kliničke farmakologije s toksikologijom.
14. Uvidom u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, koji su sklopili tužitelj i tuženik dana 21.02.2019., sud je utvrdio da se istim uređuju međusobna prava i obveze glede obavljanja specijalističkog usavršavanja iz kliničke farmakologije s toksikologijom (čl. 1.). Prema čl. 3. st. 1. ovoga Ugovora specijalizant obavlja program prije navedene specijalizacije od dana 25.02.2019. Nadalje, u čl. 4. st. 1. ovoga Ugovora stranke su ugovorile da se specijalizant obvezuje završiti specijalizaciju do 21.05.2023. te da je razdoblje za polaganje specijalističkog ispita započelo (po mišljenju ovoga suda ispravno bi trebalo pisati da će ovo razdoblje započeti) 22.05.2023., a traje najdulje do 21.11.2023. Nadalje, u čl. 6. stranke su ugovorile da se specijalizant obvezuje raditi u KBC-u Zagreb po završetku specijalizacije i položenom specijalističkom ispitu toliko vremena koliko je trajala specijalizacija i vrijeme polaganja specijalističkog ispita.
Zaključno, kao relevantnu odredbu za predmet ovog spora, sud se poziva i na cjeloviti čl. 7. predmetnog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Istim je u st. 1. ugovoreno da u slučaju da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku utvrđenom u čl. 4. ovog Ugovora ili mu prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjavanja obveze iz ovog Ugovora ili prekine radni odnos u KBC-u Zagreb svojom voljom i ne ostane raditi toliko vremena koliko se obvezao u čl. 6. ovog Ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi sve troškove specijalizacije nastale do otkaza ugovora o radu koji obuhvaćaju: troškove glavnog mentora i mentora, trošak zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. U st. 2. ovoga članka ugovoreno je da se trošak zdravstvene ustanove iz st. 1. ovog članka utvrđuje, za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije, u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa, odnosno visina troškova specijalističkog usavršavanja utvrdit će se prema propisima iz područja zdravstva koji reguliraju navedenu materiju i ostalih internih akata poslodavca. Za predmet ovoga spora ključna je odredba čl. 7. st. 3. ovoga Ugovora, prema kojem u trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. U st. 4. ugovoreno je da se ukupna naknada štete umanjuje razmjerno vremenu provedenom na radu u KBC-u Zagreb nakon položenog specijalističkog ispita, dok se prema čl. 7. st. 5. ovoga Ugovora specijalizant u slučaju iz st. 2. i st. 3. ovog članka obvezuje nadoknaditi navedene troškove KBC-u Zagreb u roku od 15 dana od dana otkaza ugovora o radu sa specijalizantom, odnosno specijalistom.
15. U odnosu na odredbe relevantnog materijalnog prava, ovaj sud se poziva na odredbu čl. 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/2018), a koji je stupio na snagu dana 01.01.2019. i čijim stupanjem na snagu je prestao važiti raniji, tj. prethodni Zakon o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 35/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12, 82/13 i 22/14 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te 137/14). Člankom 191. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018, važećeg u spornom razdoblju, tj. u trenutku sklapanja Ugovora o radu i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019., propisano je:
"(1) Troškovi specijalizacije iz članka 188. stavaka 1. i 2. te članka 190. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju.
(2) Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa.
(3) Troškove iz stavka 1. ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 182. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona.
(4) Zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost i ordinaciji privatne prakse te medicinskom fakultetu u kojoj specijalizant obavlja dio programa specijalističkog usavršavanja naknada troška iz stavka 2. ovoga članka doznačuje se razmjerno trajanju dijela specijalističkog usavršavanja.".
16. Ovaj sud navodi da je člancima od 186. do 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018 normirano radnopravno područje međusobnih prava i obveza zdravstvenih radnika koji prolaze program specijalističkog usavršavanja i zdravstvene ustanove kao poslodavca, pitanja koja su vezana uz njihovo specijalističko usavršavanje, ali i moguće situacije ako zdravstveni radnik kao specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz čl. 186. st. 2. ovog Zakona otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi u kojoj obavlja specijalizaciju i zasnuje novi radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, na način da je obvezan zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva.
Uspoređujući sadržaj ranijeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08 i dr.) u odnosu na novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018, ovaj sud ističe da je zakonodavac u članku 191. st. 2. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018 normirao što se smatra "troškovima specijalizacije", za razliku od ranijeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 150/08 i dr. koji takvu odredbu nije sadržavao.
17. U odnosu na odredbe već citiranog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019., ovaj sud ističe da isti uređuje obveze tuženika kao specijalizanta za vrijeme provođenja specijalizacije, a to su završetak specijalizacije i polaganje specijalističkog ispita (čl. 4. toga Ugovora), ali i njegovu obvezu nakon završetka specijalizacije i nakon polaganja specijalističkog ispita (čl. 6.), a to je obveza rada kod tužitelja onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija i vrijeme polaganja specijalističkog ispita. Ocjenjujući sadržaj spisu priležeće dokumentacije, a posebice Ugovora sklopljenih između parničnih stranaka dana 21.02.2019., ovaj sud smatra da tužitelj u ovom parničnom postupku ne može s uspjehom potraživati od tuženika da mu plati, tj. naknadi trošak koji za tužitelja nikada niti nije nastao. Naime, ovaj sud smatra da bi trošak koji predstavlja predmet tužbenog zahtjeva (trošak zdravstvene ustanove u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije), predstavljao eventualnu obvezu tuženika nakon završene specijalizacije i nakon položenog specijalističkog ispita, a do čega nesporno nije došlo. Isto iz razloga jer je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu i došlo je do prestanka njegovog radnog odnosa kod tužitelja s danom 26.11.2021., odnosno prije završetka specijalizacije i prije polaganja specijalističkog ispita. Naime, tuženik se prema čl. 4. st. 1. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. obvezao završiti specijalizaciju do 21.05.2023., a rok za polaganje specijalističkog ispita započeo bi mu teći od 22.05.2023., pa je do prestanka radnog odnosa i prekida specijalizacije tuženika došlo godinu i pol prije isteka ugovorenog roka za završetak specijalizacije.
18. Za odredbu čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019., sud smatra da ista uređuje obveze nadoknade troškova specijalizacije i onog specijalizanta koji nije završio specijalizaciju i nije položio specijalistički ispit, kao konkretni tuženik (u st. 1. naveden je i slučaj da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u utvrđenom mu roku), ali i onog specijalizanta koji je specijalizaciju završio i položio je specijalistički ispit (u st. 1. navedeno je da je to specijalizant koji ne ostane raditi /u bolnici tužitelja/ toliko vremena koliko se obvezao u čl. 6. toga Ugovora, po završetku specijalizacije i položenog specijalističkog ispita). Tumačeći sadržaj odredbe čl. 7. već citiranog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 22.01.2019., ovaj sud je zaključio da i jednog i drugog specijalizanta, dakle i onog koji nije završio specijalizaciju, a i onog koji je završio specijalizaciju i položio je specijalistički ispit, tereti isti trošak, pa i trošak zdravstvene ustanove. Pri tome onaj trošak zdravstvene ustanove iz odredbe čl. 7. st. 2. nije sporan, odnosno, kao što je već ranije rečeno, tuženik je nesporno izvršio plaćanje toga troška dana 05.01.2022. u iznosu od 4.737,15 kn. Uzevši u obzir sadržaj citirane odredbe čl. 191. st. 2. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018, sud smatra da je potraživanje, odnosno plaćanje troška zdravstvene ustanove iz odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. u potpunosti u skladu s odredbom čl. 191. st. 2. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018.
19. Za novčanu tražbinu koja predstavlja predmet tužbenog zahtjeva, sud smatra da se radi o dodatnom trošku zdravstvene ustanove koji ne pripada tužitelju, odnosno da se radi o dodatnoj neosnovanoj naknadi koju tužitelj potražuje, jer kada bi je sud priznao tužitelju, to bi predstavljalo doista dvostruku penalizaciju za tuženika, a kao što to i sam tuženik osnovano tvrdi u svom očitovanju od 29.01.2022. na tužiteljev prijedlog za mirno rješenje spora od 22.12.2021. Naime, tuženik je tužitelju osnovano platio nesporne stavke koje se odnose na trošak zdravstvene ustanove – 4 proračunske osnovice u iznosu od 4.737,15 kn i na godišnje naknade glavnom mentoru i mentoru u iznosu od 14.060,20 kn, za koje plaćanje sud smatra da je tuženik istim u cijelosti namirio svoje obveze prema tužitelju sukladno čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019.
20. Obzirom na sve prednje navedeno, ovaj sud smatra osnovanom tvrdnju tuženika iznijetu tijekom predmetnog parničnog postupka da je trošak zdravstvene ustanove kao dio troškova specijalizacije, u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, ugovoren samo za slučaj kada specijalist nakon završene specijalizacije prekine radni odnos. Da je tome tako, prema mišljenju ovoga suda, potvrđuje i sadržaj same odredbe čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019., gdje se na kraju rečenice navodi tekst "nakon završene specijalizacije". Stoga, ukoliko specijalizacija nije završena, što u konkretnom slučaju od strane tuženika nesporno nije bila, tada tužitelju niti ne pripada zahtijevani trošak zdravstvene ustanove u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada (nakon završene specijalizacije). Osim toga, da je ispravno mišljenje i tuženika i ovoga suda da je utuženo potraživanje tužitelja ugovoreno samo za slučaj kada specijalist nakon završene specijalizacije prekine radni odnos, proizlazi i iz odredbe čl. 7. st. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. Sud pri tome posebno ističe da sam tužitelj čini razliku u situacijama kada je do otkaza ugovora o radu došlo sa specijalizantom, jer se tada primjenjuje odredba čl. 7. st. 2. toga Ugovora, odnosno kada je do takvog otkaza došlo sa specijalistom, jer se tada primjenjuje odredba čl. 7. st. 3. tog Ugovora.
Zbog navedenog, ovaj sud drži da tužitelj u podnesku od 20.09.2024. pogrešno smatra da je obveza naknade troška zdravstvene ustanove iz čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. propisana bezuvjetno za svaki slučaj utvrđen čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Suprotno tome, ovaj sud smatra da je upravo ova obveza uvjetna i vrijedi jedino u slučaju završene specijalizacije te da tužitelj pogrešno smatra da se radi o bezuvjetnoj obvezi i za sve ostale taksativno navedene stavke koje predstavljaju troškove specijalizacije prema Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama (npr. troškovi glavnog mentora i mentora, trošak zdravstvene ustanove 4 proračunske osnovice itd.). Upravo za ove troškove koje tužitelj navodi u zagradi, sud smatra da isti nastaju u svakom slučaju kada započne teći određena specijalizacija, ali da upravo sporni trošak zdravstvene ustanove iz čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog 21.02.2019. nastaje jedino i isključivo u slučaju "nakon završene specijalizacije". Da je prednje navedeno mišljenje tužitelja pogrešno (da je utužena obveza na platež propisana bezuvjetno za svaki slučaj, što jednako vrijedi i za sve ostale stavke koje predstavljaju trošak specijalizacije) i da se ne radi o bezuvjetnoj obvezi u svakom slučaju, sud smatra da isto proizlazi i iz okolnosti što je primjerice u konkretnom slučaju u čl. 7. st. 1. ugovorena i obveza plaćanja troška završnog i specijalističkog ispita, koji tuženiku nesporno nije naplaćen, a iz jedinog logičnog razloga što do polaganja specijalističkog ispita od strane tuženika nikada nije niti došlo.
21. U odnosu na navod tužitelja iz istog podneska od 20.09.2024. da je otkazom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 4.5.1.-18/7664-9, Broj: 02/22/DK od 21.02.2019., sklopljenog radi obavljanja specijalizacije iz kliničke farmakologije s toksikologijom, tuženik prekinuo specijalizaciju iz kliničke farmakologije s toksikologijom u KBC-u Zagreb te da su nastupili i drugi uvjeti iz čl. 7. Ugovora, slijedom čega je prema Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama nastala obveza tuženika nadoknaditi tužitelju sve Ugovorom utvrđene troškove specijalizacije, ovaj sud smatra da isti navod nema uporišta, obzirom na izvedene dokaze u predmetnom postupku, tj. uvid u priležeću dokumentaciju i očitovanja stranaka. Naime, ovaj sud je mišljenja da nisu nastupili i drugi uvjeti iz čl. 7. Ugovora koji bi obvezivali tuženika u odnosu na platež troškova specijalizacije, tj. nadoknade troška zdravstvene ustanove u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, koji prema izračunu tužitelja iznosi 9.064,15 eura, iz odlučnog i relevantnog razloga da tuženik kod tužitelja nije završio specijalizaciju i nije položio specijalistički ispit, pa trošak utužen od strane tužitelja, za tužitelja nije niti nastao.
22. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka, sud je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nema pravni osnov, odnosno da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. Naime, sud je u konačnici zaključio da je tuženik pravilno protumačio odredbu čl. 7. Ugovora koji predstavlja osnov tražbine tužitelja prema tuženiku u pogledu stavke "troška zdravstvene ustanove", na način da ako prekine radni odnos kao specijalizant, da je dužan platiti bolnici, tj. tužitelju ugovornu kaznu u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice, a kako je to propisano čl. 7. st. 2. u svezi s čl. 7. st. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019., što je u potpunosti u skladu s već citiranom odredbom čl. 191. st. 2. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018. Isto tako, tuženik je "trošak zdravstvene ustanove", ako prekine radni odnos kao specijalist, također pravilno shvatio na način da je u tom slučaju dužan platiti bolnici, tj. tužitelju ugovornu kaznu u visini naknade po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (kako je propisano u čl. 7. st. 3. u svezi s čl. 7. st. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019.). Obzirom da je tuženik nesporno prekinuo radni odnos kao specijalizant i da je tužitelju nesporno platio ugovornu kaznu kako je propisano čl. 7. st. 2. u svezi s čl. 7. st. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019. u iznosu od 4.737,15 kn, zaključak je ovoga suda da je tražbina tužitelja, odnosno utuženo potraživanje za koje se predlaže naložiti tuženiku da tužitelju isplati i daljnji iznos od sada 9.064,15 eura (ranije 68.293,87 kn) sa zahtijevanom zateznom kamatom tekućom od 12.12.2021. pa do isplate, neosnovano u cijelosti. Stoga je sud presudio kao u toč. I izreke ove presude i odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti.
23. Sud je na ročištu na kojem zaključena glavna rasprava dana 03.02.2025. odbio tuženika s dokaznim prijedlozima za saslušanjem parničnih stranaka, odnosno tuženika i zakonskog zastupnika tužitelja i za pribavom ugovora sklopljenih s drugim specijalizantima na Odjelu kliničke farmakologije s toksikologijom od 2015. pa naovamo, iz razloga što sud smatra da izvođenje ovih dokaza nije bilo potrebno radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari. Naime, sud je suglasan s mišljenjem tužitelja da se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, pa je sud odluku, tj. presudu u ovoj pravnoj stvari donio temeljem spisu priležeće dokumentacije, koju je ocijenio dostatnom te primjenom odredbi relevantnog materijalnog prava.
24. U odnosu na protutužbu i protutužbeni zahtjev, ovaj sud smatra da tuženik osnovano tvrdi da se u odnosu na tražbinu tužitelja u prvom redu treba raspraviti pitanje valjanosti odredbe čl. 7., a posebice sporne odredbe čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. Tuženik je još u odgovoru na tužbu istaknuo da je taj Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. pripremio upravo tužitelj prema svom unaprijed otisnutom sadržaju, a čemu tužitelj tijekom postupka nije prigovorio, odnosno nije tvrdio niti dokazivao suprotno tome. Zbog navedenog, sud je suglasan s navodima tuženika da tuženik nije imao mogućnosti utjecati na bilo kakovu izmjenu toga Ugovora, a niti mu je itko objasnio značenje pojedinih spornih ugovornih odredbi, pri čemu tužitelj u odnosu na ovo posljednje navedeno također nije tvrdio niti dokazivao suprotno tome. Stoga se, prema mišljenju ovoga suda, imaju primijeniti odredbe čl. 319. ZOO-a u svezi primjene odredaba i tumačenja spornih odredbi ugovora, kao i odredbe čl. 320. ZOO-a koja uređuje pitanje nejasnih odredbi u posebnim slučajevima, pri čemu sud ističe da je tuženik u odgovoru na tužbu citirao sadržaj tih odredbi. Sud je u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, iz prije iznijetih razloga, već prihvatio tumačenje tuženika u odnosu na čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019., u dijelu da se pri prekidu radnog odnosa liječnika na specijalizaciji, tj. specijalizanta, kao ugovorna kazna obračunava trošak zdravstvene ustanove, i to za cijelo vrijeme trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice (što je tuženik nesporno platio prije podnošenja tužbe), kao i u dijelu koji se odnosi na naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, koju tuženik nesporno nije završio, pa tu naknadu nije niti dužan platiti.
25. Kada bi se prihvatilo tumačenje odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. kao što to čini tužitelj u predmetnoj tužbi i tijekom ovoga postupka, sud smatra da bi to bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo je propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO), kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Sud smatra da se tuženik osnovano poziva i na potrebu primjene odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Vezano za osnovanost protutužbe, odnosno protutužbenog zahtjeva, sud kao i tuženik smatra da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba čl. 322. st. 1. ZOO-a. Istom je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
26. Cijeneći sadržaj cjelovite odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019., posebice sporni stavak 3. istog članka, a u svezi prisilne odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz NN 100/2018 (kojim je izrijekom propisano da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa), ovaj sud je za čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, koji sadrži obvezu tuženika kao specijalizanta da bolnici, tj. tužitelju naknadi i dodatni trošak zdravstvene ustanove, uz onaj nesporno plaćeni trošak zdravstvene ustanove koji je jedino i isključivo sadržan u čl. 191. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, zaključio da je isti ništetan.
27. Slijedom prednje navedenog, ovaj sud je zaključio da je tuženikova protutužba osnovana u cijelosti te je stoga sud presudio kao pod toč. II izreke ove presude.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav odgovora na tužbu 100 bodova (tbr. 8 toč. 1), sastav protutužbe 100 bodova (tbr. 7 toč. 1) i ročišta od 01.10.2024. i od 03.02.2025., svako po 100 bodova (Tbr. 9 toč. 1). Tuženiku je ukupno priznato 400 bodova, tj. iznos od 800,00 eura, a na isti je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 200,00 eura. Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tuženika iznosi 1.000,00 eura. Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1. izmijenjen Tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.
29. Odluka o kamatnoj stopi (u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženika) temelji se na odredbama čl. 3. ZID ZOO-a (NN 78/15), čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).
30. Tuženik je oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18), kao radnik u radnom sporu.
31. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 30. travnja 2025.
Sudac:
Melanija Centner
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
DNA:
1. tužitelju-protutuženiku
2. tuženiku-protutužitelju po punomoćniku
