Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-391/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici ZOU iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 18. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici DG po osnovi preplate na temelju ništetne promjenjive kamatne stope isplati iznos od 243,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 10,73 € od 01.04.2010. do isplate

Na iznos od 16,66 € od 01.05.2010. do isplate

Na iznos od 16,58 € od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 16,51 € od 01.07.2010. do isplate

Na iznos od 16,43 € od 01.08.2010. do isplate

Na iznos od 16,35 € od 01.09.2010. do isplate

Na iznos od 16,27 € od 01.10.2010. do isplate

Na iznos od 11,88 € od 01.11.2010. do isplate

Na iznos od 11,82 € od 01.12.2010. do isplate

Na iznos od 11,75 € od 01.01.2011. do isplate

Na iznos od 11,69 € od 01.02.2011. do isplate

Na iznos od 11,63 € od 01.03.2011. do isplate

Na iznos od 11,56 € od 01.04.2011. do isplate

Na iznos od 11,50 € od 01.05.2011. do isplate

Na iznos od 6,52 € od 01.06.2011. do isplate

Na iznos od 6,49 € od 01.07.2011. do isplate

Na iznos od 6,44 € od 01.08.2011. do isplate

Na iznos od 6,40 € od 01.09.2011. do isplate

Na iznos od 6,37 € od 01.10.2011. do isplate

Na iznos od 0,82 € od 01.11.2011. do isplate

Na iznos od 0,81 € od 01.12.2011. do isplate

Na iznos od 0,81 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 0,80 € od 01.02.2012. do isplate

Na iznos od 0,80 € od 01.03.2012. do isplate

Na iznos od 0,79 € od 01.04.2012. do isplate

Na iznos od 0,78 € od 01.05.2012. do isplate

Na iznos od 0,77 € od 01.06.2012. do isplate

Na iznos od 0,76 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 0,76 € od 01.08.2012. do isplate

Na iznos od 0,75 € od 01.09.2012. do isplate

Na iznos od 0,75 € od 01.10.2012. do isplate

Na iznos od 0,74 € od 01.11.2012. do isplate

Na iznos od 0,73 € od 01.12.2012. do isplate

Na iznos od 0,72 € od 01.01.2013. do isplate

Na iznos od 0,71 € od 01.02.2013. do isplate

Na iznos od 0,71 € od 01.03.2013. do isplate

Na iznos od 0,70 € od 01.04.2013. do isplate

Na iznos od 0,69 € od 01.05.2013. do isplate

Na iznos od 0,69 € od 01.06.2013. do isplate

Na iznos od 0,68 € od 01.07.2013. do isplate

Na iznos od 0,68 € od 01.08.2013. do isplate

Na iznos od 0,67 € od 01.09.2013. do isplate

Na iznos od 0,66 € od 01.10.2013. do isplate

Na iznos od 0,65 € od 01.11.2013. do isplate

Na iznos od 0,65 € od 01.12.2013. do isplate

Na iznos od 0,64 € od 01.01.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici DG isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 362,43 eur po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to:

Na iznos od 11,43 € od 01.02.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,39 € od 01.03.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,36 € od 01.04.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,32 € od 01.05.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,28 € od 01.06.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,24 € od 01.07.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,20 € od 01.08.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,16 € od 01.09.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,12 € od 01.10.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,08 € od 01.11.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,04 € od 01.12.2008. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 11,00 € od 01.01.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 10,96 € od 01.02.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 10,91 € od 01.03.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 10,87 € od 01.04.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,54 € od 01.05.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,47 € od 01.06.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,40 € od 01.07.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,33 € od 01.08.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,27 € od 01.09.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,19 € od 01.10.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,12 € od 01.11.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 17,05 € od 01.12.2009. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 16,97 € od 01.01.2010. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 16,90 € od 01.02.2010. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 16,82 € od 01.03.2010. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 6,01 € od 01.04.2010. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici DG po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF isplati iznos od 4.065,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 0,08 € od 01.11.2008. do isplate

Na iznos od 2,63 € od 01.01.2009. do isplate

Na iznos od 3,67 € od 01.02.2009. do isplate

Na iznos od 4,72 € od 01.03.2009. do isplate

Na iznos od 1,59 € od 01.04.2009. do isplate

Na iznos od 1,40 € od 01.05.2009. do isplate

Na iznos od 1,48 € od 01.01.2010. do isplate

Na iznos od 5,06 € od 01.02.2010. do isplate

Na iznos od 4,20 € od 01.03.2010. do isplate

Na iznos od 10,36 € od 01.04.2010. do isplate

Na iznos od 9,03 € od 01.05.2010. do isplate

Na iznos od 10,49 € od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 26,89 € od 01.07.2010. do isplate

Na iznos od 23,26 € od 01.08.2010. do isplate

Na iznos od 36,61 € od 01.09.2010. do isplate

Na iznos od 29,99 € od 01.10.2010. do isplate

Na iznos od 24,03 € od 01.11.2010. do isplate

Na iznos od 40,91 € od 01.12.2010. do isplate

Na iznos od 49,52 € od 01.01.2011. do isplate

Na iznos od 43,08 € od 01.02.2011. do isplate

Na iznos od 45,07 € od 01.03.2011. do isplate

Na iznos od 39,67 € od 01.04.2011. do isplate

Na iznos od 40,27 € od 01.05.2011. do isplate

Na iznos od 56,70 € od 01.06.2011. do isplate

Na iznos od 59,49 € od 01.07.2011. do isplate

Na iznos od 78,75 € od 01.08.2011. do isplate

Na iznos od 76,03 € od 01.09.2011. do isplate

Na iznos od 60,91 € od 01.10.2011. do isplate

Na iznos od 59,73 € od 01.11.2011. do isplate

Na iznos od 58,69 € od 01.12.2011. do isplate

Na iznos od 62,55 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 66,86 € od 01.02.2012. do isplate

Na iznos od 66,96 € od 01.03.2012. do isplate

Na iznos od 64,27 € od 01.04.2012. do isplate

Na iznos od 65,15 € od 01.05.2012. do isplate

Na iznos od 66,81 € od 01.06.2012. do isplate

Na iznos od 65,23 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 65,35 € od 01.08.2012. do isplate

Na iznos od 63,84 € od 01.09.2012. do isplate

Na iznos od 60,84 € od 01.10.2012. do isplate

Na iznos od 64,29 € od 01.11.2012. do isplate

Na iznos od 65,28 € od 01.12.2012. do isplate

Na iznos od 65,35 € od 01.01.2013. do isplate

Na iznos od 60,35 € od 01.02.2013. do isplate

Na iznos od 63,57 € od 01.03.2013. do isplate

Na iznos od 64,44 € od 01.04.2013. do isplate

Na iznos od 62,51 € od 01.05.2013. do isplate

Na iznos od 57,09 € od 01.06.2013. do isplate

Na iznos od 54,95 € od 01.07.2013. do isplate

Na iznos od 57,62 € od 01.08.2013. do isplate

Na iznos od 59,45 € od 01.09.2013. do isplate

Na iznos od 64,15 € od 01.10.2013. do isplate

Na iznos od 61,56 € od 01.11.2013. do isplate

Na iznos od 62,72 € od 01.12.2013. do isplate

Na iznos od 63,67 € od 01.01.2014. do isplate

Na iznos od 62,20 € od 01.02.2014. do isplate

Na iznos od 64,00 € od 01.03.2014. do isplate

Na iznos od 63,08 € od 01.04.2014. do isplate

Na iznos od 61,29 € od 01.05.2014. do isplate

Na iznos od 60,48 € od 01.06.2014. do isplate

Na iznos od 60,83 € od 01.07.2014. do isplate

Na iznos od 63,09 € od 01.08.2014. do isplate

Na iznos od 65,39 € od 01.09.2014. do isplate

Na iznos od 65,19 € od 01.10.2014. do isplate

Na iznos od 66,35 € od 01.11.2014. do isplate

Na iznos od 68,01 € od 01.12.2014. do isplate

Na iznos od 67,33 € od 01.01.2015. do isplate

Na iznos od 68,28 € od 01.02.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.03.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.04.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.05.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.06.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.07.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.08.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.09.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.10.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.11.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.12.2015. do isplate

Na iznos od 68,27 € od 01.01.2016. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice DG u dijelu radi isplate iznosa od 362,43 eur, kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice DG u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 362,43 eur preko iznosa dosuđenog toč. II. izreke presude, kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici DG u iznosu od 1.212,69 eur sa zateznom kamatom od 25. 3. 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici DG u iznosu od 362,43 eur sa zateznim kamatama i to:

- na iznos od 222,10 eur od 1. 10. 2015.,

- na iznos od 140,35 eur od 16. 1. 2016., sve do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici DG naknadi parnični trošak u iznosu od 1.915,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica DG podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. zaključenim u [adresa], tužiteljici odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 4,99 % godišnje "promjenjiva". Ugovor je izmijenjen dodatkom ugovora od 13. 1. 2016. kojim je utvrđena nedospjela glavnica u valuti eur koja na dan 30.09.2015. iznosi 11.696,47 EUR. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer je tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora i promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15)-znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom-ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli pretplatila iznos od 33.184,40 kuna. Zaključno, tužiteljica ističe kako je člankom 14. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba ništetna i ne proizvodi pravne učinke iz istih razloga iz kojih je ništava i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, navedenih u točki III. ove tužbe. Naime, naprijed navedena odredba sastavljena je i uvrštena u Ugovor o kreditu od strane tuženika, dok tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], a ugovor je zaključen u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci, a istovremeno ima poslovnu jedinicu u [adresa] i [adresa]. Stoga tužiteljica predlaže da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je odredbom čl. 14. st. 1. ugovora o kreditu 5102132957 od 29. 11. 2004. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Parnične stranke su ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određenja i sud čija je nadležnosti za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Tužitelj i tuženik su dana 13. 1. 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15-dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno pretplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelj s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe ( a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.1.2009. pa do 01.12.2015., to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 11.6.2019. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako se tužitelj u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. doneseno u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl.br. Pž-6632/2017 potvrdio. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudi kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao i, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamca, dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, te je na letcima egzaktno, grafički i prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke 08007890 ili na Internet stranici banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz ugovora o kreditu koji prilaže u spis vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu i korisnika kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastavit slijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz "Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom- koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicama kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,26 kuna. Dakle, prikazan je primjer u eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2 %. Naravno u slučaju da se tečaj promjeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednost iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog "Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno i primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik kojeg si banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od stranke korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih za CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razlika između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo CHF izvora. Plasmani banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Nadalje, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK /112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08), tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Također, nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Nadalje, odredba čl. 8. st. 1. Ugovora doduše sadrži odredbu u tome da u ugovorne stranke odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki ( ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZPP) jasno je definirao pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetnom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Pored navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, što tuženik u cijelosti osporava, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 5.012,27 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) ali i s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 9.137,03 kn više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu. Stoga tuženik predlaže presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 14.149,30 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje po tuženiku dospijevaju od 2. 2. 2005. pa nadalje, a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnim odredba u načinu promijene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanju odredbu tuženika ističe prigovor radi prijeboja tražbine prema tužitelju koja iznosi 567,82 CHF, sa zateznim kamatama koje po tuženiku dospijevaju od 2. 2. 2014. pa nadalje. Tuženik u konačnici predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

4. U podnesku od 26. 4. 2021. tuženik je istakao i prigovor radi prijeboja iznosa koji je tužiteljici priznat u konverziji – 2.730,76 kn, sa zateznim kamatama i to na iznos od 1.673,33 kn od 1. 10. 2015. i na iznos od 1.057,43 kn od 16. 1. 2016., sve do isplate.

5. U odnosu na prigovor radi prijeboja kojeg ističe tuženik s osnove kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj i s osnove kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, presudom ovog suda br. P-66/2022-17 od 7. srpnja 2023., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 25. 11. 2024., utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici DG u iznosu od 665,24 eur, sa zakonskim zateznim kamatama (toč. IV.) te da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici DG u iznosu od 567,82 CHF, sa zakonskim zateznim kamatama (toč. V).

6. Tužiteljica osporava osnovanost prigovora radi prijeboja u cijelosti te u odnosu na isti ističe prigovor zastare.

7. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (stranica 6 i 7 spisa), plan otplate (stranica 8 spisa), pregled prometa (stranica 9 i 10 spisa), izračun konverzije (stranica 11 i 12 spisa), Aneks broj 1 (stranica 13-16 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (stranica 39 spisa), obavijest (stranica 79 spisa), , pregled prometa po partiji kredita (stranica 85 – 94 spisa), ugovor o oročenom depozitu (stranica 95 spisa), izvod iz prometa po računu (stranica 96 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Jurković, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

8 . Tužiteljica DG iskazala je da je sporni ugovor o kreditu sklopila 2004. i to za kupnju stana u kojem je s obitelji živjela neko vrijeme, a koji sam naknadno prodala kako bi kupila kuću, obzirom da ima troje djece, od kojih jedno dijete s posebnim potrebama. Ističe da se u banci raspitivala za stambeni kredit te je tom prilikom razgovarala i sa djelatnicima i direktoricom i praktički su ju uvjerili da je kredit u CHF najpovoljniji i to, govorili su da je najstabilnija valuta i pokazivali su joj nekakve grafove iz kojih je bilo vidljivo da vezano za tu valutu nije bilo nekakvih promjena u ranijim periodu. Iz tog uvjeravanja zaključila je da neće doći do većih oscilacija u promjeni kamatne stope iako je znala da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu. Ističe da je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitala te nije sudjelovala u sastavljanju istog, odnosno ugovor je sastavljen od strane tuženika. Nekih drugih detalja vezanih za sklapanje ugovora o kreditu se ne sjeća, obzirom da je isti zaključen još 2004., a ne sjeća se niti da bi joj netko u banci detaljno objašnjavao uvjete kreditiranja. Navela je da je samostalno otplatila rate kredita. 2016. je prihvatila konverziju jer joj je teško bilo otplaćivati rate kredita jer je bila i na porodiljnom te je očekivala da će nakon konverzije rata kredita biti manja. Prilikom konverzije nitko joj nije rekao da bi mogla izgubiti neka prava.

9. Podneskom od 25. 5. 2023. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, konačno precizirala tužbeni zahtjev, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 605,74 eur, sa zateznim kamatama (toč. I. tužbenog zahtjeva), te isplatu iznosa od 4.065,70 eur, sa zateznim kamatama (toč. II. tužbenog zahtjeva) čime je čime je preinačila tužbu na način da je, pored postavljenog tužbenog zahtjeva zatražila i isplatu iznosa od 267,11 eur, sa zateznim kamatama, kojoj preinaci se tuženik nije protivio.

10. Rješenjem br. P-815/2019-11 od 31. 1. 2022. Općinski sud u Bjelovaru se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, te je odredio da će se postupak nastaviti pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim sudom u Sisku. Na navedeno rješenje stranke nisu uložile žalbu te je isto postalo pravomoćno 22. 2. 2022. zbog čega su bespredmetni navodi tuženika u odgovoru na tužbu, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

11. Ujedno, radi tuženika je za istaknuti da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Nadalje, presudom Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

14. Kako je prebivalište tužiteljice u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004.) se nalazi u Rijeci, dolaskom na sud u Rijeku bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

15. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

16. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

17. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

18. 1. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102132957 od 29. 11. 2004. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice (ranije D) kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5001090501 i odluke banke broj 241104045525230 od 24. 11. 2004. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 45.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora), da je način vraćanja kredita u 10 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 355,62 CHF te povrat obveza iz Ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,990 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan sa se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl. 11., u iznosu od 10,000 % odobrenog kredita te da se u istom iznosu sklopi Ugovor o oročenom depozitu, a prema odredbi čl. 11., u odnosu na instrumente osiguranja vraćanja, korisnik kredita je dužan prije puštanja kredita u tečaj predati banci, između ostalog, depozit u visini 10,000 % od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi = 4.500,00 CHF.

18. 2. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 29. 11. 2004. depozit iznosi 4.500,00 CHF i oročava se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, po isteku oročenja banka će deponentu platiti kunsku protuvrijednost iznosa depozita po srednjem tečaju na dan isplate, zatim, prema odredbi čl. 5. navedenog ugovora banka će vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz ugovor o kreditu, a sukladno odredbi čl. 4. istog ugovora rok oročenja je 181 mjesec računajući od dana uplate depozita iz toč. 2. istog ugovora.

19. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz pregleda otplate po ugovorenom kreditu, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu mijenjana od strane tuženika i to način da od 1. 12. 2008. iznosi 5,54 %, da od 1. 5. 2009. iznosi 5,89 %, da od 1. 11. 2010. iznosi 5,64 %, da od 1. 6. 2011. iznosi 5,34 %, da od 1. 11. 2011. iznosi 4,99 % te da od 1. 2. 2014. iznosi 3,23 % godišnje.

20. Nije sporno niti da je između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora 13. 1. 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102132957 (dalje: Aneks), kojim ugovorne strane utvrđuju da je 30. 9. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te da banka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja ugovora opisanog u čl. 2. Aneksa isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke (čl. 1. Aneksa), da potpisnici Aneksa 1 utvrđuju da su 29. 11. 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 5102132957 na iznos od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 2.1. Aneksa), da se temeljem Aneksa mijenja broj partije kredita te da će ista glasiti 5114128303 (čl. 2.2. Aneksa), da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan podmirenja, te se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 3.1.a. i b. Aneksa).

21. Prema odredbi čl. 5.2. Aneksa utvrđeno je da obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, po provedbi konverzije, na dan 30. 9. 2015. na ime nedospjele glavnice iznose 11.696,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu, a sukladno odredbi čl. 5.3. Aneksa na dan 13. 1. 2016. postoji više uplaćeni iznos (preplata) od 2.730,76 kn čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom koji čini sastavni dio ovog Aneksa.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

24. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

25. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

26. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,990 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

27. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

28. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

29. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

30. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

31. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.

32. Stoga sud zaključuje da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o broj: 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da su takve odredbe nepoštene, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

33. Nadalje, činjenica što je između stranaka 13. 1. 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102132957 kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

34. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 M od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

35. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

36. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).

38. Stoga, imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 10. 5. 2019., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO, nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužiteljice.

39. Nadalje, sud je na prijedlog tužiteljice, izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 21. 12. 2022. navela da je više plaćena kamata zbog povećanja kamatne stope 4.563,98 kn / 605,74 eur, manje plaćene kamate zbog smanjenja kamatne stope - 2.773,18 kn / - 368,06 eur, negativna tečajna razlika plaćenih anuiteta - 4.940,07 kn / - 655,66 eur, pozitivna tečajna razlika plaćenih anuiteta 30.633,02 kn / 4.065,70 eur, da je umanjena razlika glavnice za priznatu preplatu 5.476,10 kn / 726,80 eur, te da je iznos u slučaju prijeboja svega navedenog 32.959,85 kn / 4.374,52 eur. Nadalje, vještakinja je navela da je iznos preplate priznat u konverziji 2.730,76 kn, da je kredit zatvoren 22. 3. 2016., te da je tužiteljici depozit isplaćen 24. 3. 2016. na njezin tekući račun i to 4.508,21 CHF odnosno 31.169,09 kn. Prema izračunu vještakinje, izračun depozita po tečaju na dan isplate kredita (a ne na dan isplate tužiteljici) iznosio bi 21.975,30 kn odnosno 9.193,79 kn manje ili u valuti eur po fiksnom tečaju 7,53450 1.220,23 eur.

40. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković, te stoga izračun vještakinje sud prihvaća u cijelosti kao stručan i obrazložen.

41. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Jurković utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva iznosi 605,74 eur, te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 4.065,70 eur.

42. Nadalje, u odnosu na iznos preplate utvrđen u konverziji, valja reći da je isti utvrđen odredbom čl. 5.3. Aneksa, te proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i nije niti sporan, te iznosi 2.730,76 HRK (362,43 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu).

43. Nadalje, prema toč. 7.1. Aneksa potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju način korištenja više plaćenog iznosa iz čl. 5.3. te se prema čl. 7.2. Aneksa utvrđuje da će se dio više plaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50 % iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. 9. 2015. koristiti za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Nalazom i mišljenjem vještakinje Lidije Jurković utvrđeno je da je tuženik, nakon konvertiranja Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. u eur, za iznos preplate utvrđen Aneksom od 2.730,76 kn, umanjio anuitete nakon potpisa konverzije.

44. Tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja joj je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 605,74 eur (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj br. 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi) i iznosa preplate od 362,43 eur (utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 243,31 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković, i to prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, te je tužiteljici dosuđena i preplata koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe navedenog ugovora o valutnoj klauzuli CHF u iznosu od 4.065,70 eur u cijelosti, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

45. Tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 362,43 eur, i to od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004., u dijelu radi isplate iznosa od 362,43 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Lidije Jurković, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu korisniku kredita već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata.

46. Nadalje, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj- početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita (16.599,40,39 CHF odnosno 81.061,51 kn) iznosi manje od neotplaćene glavnica eur kredita na dan konverzije (11.696,47 eur odnosno 89.268,37 kn), isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužiteljica i tuženik sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

47. Stoga je odlučeno kao u toč. I., II. i III. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. IV. i V. izreke presude).

48. Nadalje, prigovori radi prijeboja koje tuženik ističe u iznosu od 362,43 eur sa zateznim kamatama i to na iznos od 222,10 eur od 1. 10. 2015. te na iznos od 140,35 eur od 16. 1. 2016. do isplate, te u iznosu od 1.212,69 eur sa zateznom kamatom od 25. 3. 2016., nisu osnovani iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju u navedenim iznosima.

49. Naime, nije sporno da je čl. 5.3. Aneksa, utvrđen iznos preplate od 362,43 eur (2.730,76 kn) i, kao što je prethodno navedeno, radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR) i koji je prema sporazumu stranaka iskorišten za plaćanje budućih (nakon konverzije) anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

50. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Aneksa, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika i Aneks je zaključen i izaziva pravne učinke, te po mišljenju ovog suda, tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine.

51. Nadalje, u odnosu na depozit u iznosu od 4.500,00 CHF, isti je ugovoren odredbama čl. 4. i 11. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. kao instrument osiguranja vraćanja kredita i sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 29. 11. 2004. navedeni se iznos oročava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, i po isteku oročenja banka deponentu vraća kunsku protuvrijednost iznosa depozita po srednjem tečaju na dan isplate.

52. Iz nalaza i mišljenja vještakinje te prema izvodu prometa po računu od 19. 10. 2019. (za razdoblje od 29. 11.2004. do 24. 3. 2016.), tužiteljici je depozit isplaćen 24. 3. 2016., nakon otplate kredita 22. 3. 2016. i to 4.508,21 CHF odnosno 31.169,09 kn (8,21 CHF je pripisana pasivna kamata). Prema izračunu vještakinje Lidije Jurković, izračun depozita po tečaju na dan isplate kredita (a ne na dan isplate tužiteljici) iznosio bi 21.975,30 kn odnosno 9.193,79 kn manje ili u valuti eur po fiksnom tečaju 7,53450 1.220,23 eur.

53. Dakle, između stranaka je ugovoren depozit u svrhu osiguranja vraćanja kredita od strane tužiteljice, kredit je prijevremeno od strane tužiteljice isplaćen u cijelosti i tuženik je sukladno obvezi odnosno visini ugovorenoj odredbom čl. 2. Ugovora o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 29. 11. 2004. izvršio povrat depozita tužiteljici te na navedenu obvezu tuženika nije od utjecaja utvrđena ništetnost odredaba čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102132957 od 29. 11. 2004. Ugovor o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 29. 11. 2004. sklopljen je temeljem ponude tuženika, kao vjerovnika, tužiteljici kao korisnici kredita odnosno potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, te takva obveza tuženika nije ugovorena odredbom čl. 2. navedenog ugovora nije nedopuštena, niti nepoštena odnosno ništetna, neovisno o činjenici što je depozit vraćen za iznos od 9.193,79 kn više od iznosa depozita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita.

54. Ujedno, u odnosu na prigovor radi prijeboja, osnovan je djelomično i prigovor zastare, i to primjenom općeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO, obzirom da je navedeni prigovor u odnosu na tražbinu u iznosu od 362,43 eur istaknut u podnesku tuženika od 26. 4. 2021. te je u konačnici i bespredmetan obzirom da je tužiteljici dosuđena razlika preplate priznate konverzijom i preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije.

55. Stoga je odlučeno kao u toč. VI. i VII. izreke presude.

56. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP odnosno stoga što tužiteljica, uzimajući u obzir i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, u sporu nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva tuženik joj je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

57. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima 13. 10. 2022., 25. 5. 2023. i 18. 3. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 30. 12. 2019. i od 25. 5. 2023. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr.8.st.1.), za zastupanja na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr.9.st.3.), PDV u iznosu od 350,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 165,90 eur, ukupno 1.915,90 eur.

58. Tužiteljici nije dosuđen traženi trošak sudskih pristojbi jer ih tužiteljica nije platila, a sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođena je plaćanja istih.

59. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude

U Sisku, 30. travnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku