REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1866/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva DRAGIČEVIĆ I PARTNERI d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 7.973,48 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 35,91 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 39,98 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 49,85 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 54,17 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 40,58 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 42,74 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 25,03 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,91 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,23 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 21,91 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 20,94 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 12,66 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 28,15 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 39,45 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 57,61 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 7.481,36 EUR od 24. veljače 2010. do isplate,

koja se do 22. lipnja 2021. izračunava po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata iznad stope dosuđene t. I. izreke do tražene stope koja se u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.391,29 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je manifestacijski zahtjev od 14. lipnja 2024. povučen.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su pravnik prednik tužitelja, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu br. 9010951094 od 17. siječnja 2006., kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 256.078,21 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, dok se pravni prednik tužitelja obvezao navedeni iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da je pravni prednik tužitelja s tužiteljem sklopio ugovor o cesiji br. OV-3872/23 od 12. lipnja 2023. kojim je na tužitelja prenesena tražbina korisnik akredita na ime preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu, zaključenog u valuti CHF. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Poziva se na presudu ovog suda posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe da ne raspolaže s potrebnom dokumentacijom za provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te da mu navedena dokumentacija nije dostavljena od strane tuženika. Zbog navedenog postavlja manifestacijski zahtjev. Predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos preplaćenih iznosa po osnovi promjene valutnog tečaja uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno iznos preplate koju je tužitelj izvršio po ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Navodi da tužitelj od njega nije tražio isprave. Ističe da je takav zahtjev tužitelj tuženiku trebao podnijeti prije tužbe. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o manifestacijskom zahtjevu. Potvrđuje da je sklopio s korisnikom kredita ugovor o kreditu br. 9010951094 od 17. siječnja 2006. Navedeni kredit otplaćen je u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Navodi da prijenos ovakvih novčanih tražbina nije dopušten. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj nije potrošač. Navodi da ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnov i visinu tražbine. Ističe da tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Osporava osnovu i visinu tražbine. U ovom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Utvrđenje iz kolektivne parice ne primjenjuju se na konkretan predmet. U kolektivnoj parnici odšućivano je o apstraktnoj zaštiti dok se u ovom slučaju radi o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu. Tuženik je putem svojih djelatnika, koji su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o konkretnim uvjetima, upoznao tužitelj s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj nije moglo ostati nepoznato da HNB štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Objašnjava da se radi o opće poznatoj činjenici na koju je HNB upozoravala javnost, pa tako u priopćenju od 25. kolovoza 2006. koje je objavljeno u Biltenu o bankama br. 12. U tom priopćenju upozorava se javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te napravljena analiza hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz CHF. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora jer je tuženik u to vrijeme u svojoj ponudi imao više ugovora o kreditu, pa tako i ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Dogovaranje valutne klauzule je dopušteno. Poziva se na čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH br. U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009., kao i na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1990/19. Ističe prigovor zastare. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže da financijski vještak uzme u obzir i negativne vrijednosti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 22. svibnja 2024. navodi da je uputio tuženiku zahtjev za dostavu dokumentacije dopisom od 10. lipnja 2023. uz samu obavijest o ustupu tražbine. Osporava prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da predmetna tražbina nije strogo osobne naravi. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog sud RH posl. br. Pž-4768/2022 o 16. kolovoza 2023. Navodi da ima pravni interes zahtijevati isplatu po osnovi ništetnih odredbi.

4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. (listovi 6. – 10. spisa), obavijest o cesiji i zahtjev za dostavu dokumentacije (listovi 11. i 12. spisa), ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i IM od 16. siječnja 2006. (listovi 13. – 19. spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (listovi 20. – 22. spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika (listovi 81. – 89. spisa), Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom

– primjer kredita vezano uz švicarski franak objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 (listovi 90. i 91. spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja od 14. siječnja 2025. (listovi 126. – 131. spisa), saslušao svjedoka IM (listovi 149. i 150. spisa).

5. Raspravnim rješenjem od 9. travnja 2025. (list 150. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene, dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 7.973,48 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz navedenog ugovora o kreditu br. 9010951094 od 16. siječnja 2006.

8. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita KM i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 9010951094 od 16. siječnja 2006. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 256.078,21 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

9. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja KM prenosiva ili je strogo osobne naravi. Sporno je je li ugovor o cesiji valjan. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporno je trebali sud uzeti u obzir tzv. negativnu vrijednost.

10. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja KM i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 6. -10. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita KM, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 9010951094 od 16. siječnja 2006. Neosnovano upire tužitelj da ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnov i visinu tražbine pritom opisno opisujući na ništetnost navedenog ugovora o ustupu. Naime, ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. sadrži podatke o točnom broju kredita i datumu kredita kada je korisnik kredit digao kod tuženika te sadrži navod da ustupitelj primatelju prenosi novčane tražbine na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Time je novčana tražbina koja se prenosi ugovorom o ustupu između pravnog prednika tužitelja i tužitelja od 10. lipnja 2023. odrediva, te se može izračunati, a suprotno svim paušalnim i nedokazanim upiranjima tuženika. Stoga je stav ovog suda da je ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. valjan te da nije ništetan, sve primjenom odredbe iz čl. 269. st. 1. u vezi s odredbama čl. 270. i 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO).

11. Također, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

12. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

14. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja IM strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja IM, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

15. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

16. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

17. Zaključno, novčana tražbina potrošača (IM) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 9010951094 od 16. siječnja 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

18. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

19. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d. (ovdje tuženik), Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu:

"Drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., među ostalim, je odlučeno:

"Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u ovom predmetu tuženik) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Societe generale-Splitska banka d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

24. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik IM. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

26. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

27. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili OM i tuženik.

28. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 16. siječnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

29. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja IM, odnosno da je tuženik IM dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

30. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu.

31. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

33. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

34. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

35. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

36. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja IM navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li IM bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

37. U slučaju da sud utvrdi da IM valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

38. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su pravnom predniku tužitelja nuđeni drugi proizvodi, odnosno i drugi krediti tj. krediti u drugim valutama te da je tuženik i HNB obavijestio potrošače o mogućim kretanjima tečaja CHF, odnosno o rizicima podizanja kredita s valutnim klauzulom u CHF. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika iz listopada 2004. (listovi 81. – 89. spisa – dalje u tekstu: Opće uvjete). Uvidom u navedene Opće uvjete proizlazi da se njima uređuju osnove obveznih poslovnih odnosa između banke i građana (čl. 1. st. 1. Općih uvjeta). Navedenim Općim uvjetima uređuje se depozitno poslovanje (razrađeno kroz čl. 2. Općih uvjeta) te kreditno poslovanje (razrađeno u čl. 3.). Uvidom u odredbe čl. 3. st. 1. Općih uvjeta vidljivo je da je u njima naznačeno da su informacije o uvjetima i potrebnoj dokumentaciji za odobrenje kredita dostupne tražiteljima kredita u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke (čl. 3. st. 1. t. 1. Općih uvjeta). Nakon odobrenja kreditnog zahtjeva, banke i klijent zaključuju ugovor o kreditu. Krediti se ugovaraju uz valutnu klauzulu ili u kunama, ovisno o vrsti kredita, a sukladno odluci banke o odobravanja kredita građanima (čl. 3. st. 1. t. 7. Općih uvjeta). Ovakva odredba Općih uvjeta je uopćena, odnosi se na sve kredite, u njoj nije razrađeno što znači pojam valutne klauzule, posebice nisu ni na koji način objašnjeni i razrađeni rizici dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF (kao u konkretnom slučaju), niti objašnjenja kredita tečaja valute CHF kroz vrijeme, a sve kako bi klijent, odnosno korisnik kredita dobio potpune, jasne i razumljive informacije o samoj valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, tuženik dostavlja i objavu Hrvatske narodne banke od 25. kolovoza 2006. naziva "Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 (listovi 90. i 91. spisa). Međutim, tuženik uz Opće uvjete i objavu HNB ne dostavlja dokaze da je navedene isprave uručio korisniku kredita IM prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu odnosno prije samog sklapanja ugovora o kreditu. Dapače, tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s korisnikom kredita i u konačnici sudjelovao pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Uz sve navedeno, iz Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika nije ništa jasnije i razumljivije u odnosu na spornu odredbu ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Dapače, objava HNB-a koju dostavlja tuženik datira s 25. kolovozom 2006. dok je sam ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen 16. siječnja 2006., dakle, prije objave HNB- a zbog čega nije jasno na koji način bi nešto što je objavljeno nakon što je pravni posao već sklopljen razjasnilo i objasnilo korisniku kredita spornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno rizik dizanja kredita s takvom valutnom klauzulom i/ili kretanje tečaja CHF u određenom vremenskom razdoblju.

39. Radi utvrđenja odlučnih činjenica je li sporna odredba ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita, kao i je li korisnik kredita s djelatnikom tuženika pregovarao oko pojedine odredbe, sud je saslušao svjedoka IM, na glavnoj raspravi 9. travnja 2025. (listovi 149. i 150. spisa), koji je naveo da je kod tuženika u siječnju 2006. podigao stambeni kredit za kupnju stana u kojem i danas živi. Stan nije iskorištavao za poslovne potrebe. Ugovor je prije potpisivanja pročitao te mu je sve bilo jasno. Ne sjeća se je li tražio pojašnjenja djelatnika banke. Kredit je podigao kod tuženika jer je to bila njegova banka u kojoj je primao plaću te mu je od djelatnika banke bilo objašnjeno da tako može dobiti najbolji kredit. Djelatnik tuženika rekao mu je da je najbolje uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF, nije mu nudio druge kredite te mu je objasnio da svi uzimaju upravo ovakav kredit. Ništa mu nije pojasnio o pojedinoj odredbi ugovora, niti je s tuženikom pregovarao oko pojedinih odredaba.

40. Sud je prihvatio iskaz svjedoka IM kao istinit jer je iskazivao životno i logično te sukladno ispravama u spisu, kao i utvrđenjima iz kolektivnog spora zaštite potrošača, dok istovremeno tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao suprotno, zbog čega je sud o odlučnim činjenicama odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

41. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita IM, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

42. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok je svjedok IM u svom iskazu naveo da mu tuženik nije nudio kredite u drugim valutama ili kredite s valutnim klauzulama u drugim valutama, već mu je upravo objasnio da je kredit, kakav je i u konačnici podigao, s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji stambeni kredit za njega.

43. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

44. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja IM i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu. Dapače, nije životno za očekivati da prosječni korisnik kredita prati i čita, a posebice razumije Bilten HNB-a, suprotno upiranjima tužitelja.

45. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

46. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

47. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

48. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

49. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 14. siječnja 2025. (listovi 126. – 131. spisa) vidljivo je da je vještakinja izračunala ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, u iznosu od 7.973,48 EUR. Vještakinja je ujedno izračuna ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita od 1.303,15 EUR (posebice list 131. spisa).

50. Na nalaz i mišljenje od 14. siječnja 2025. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, kao u podnesku od 3. veljače 2025. (listovi 139. – 141. spisa) te je u navedenom podnesku uredio tužbeni zahtjev u skladu s pisano izrađenim nalazom i mišljenjem na način da je predložio da sud naloži tuženiku da mu naknadi iznos od 7.973,48 EUR sa zateznim kamatama.

51. Tuženik je prigovore na nalaz i mišljenje iznio u podnesku od 11. veljače 2025. (listovi 142. – 144. spisa). Razmatranjem navedenog podneska proizlazi da su prigovori koje je tuženik iznio u stvari pravne prirode te da nemaju utjecaj i veze na pisano izrađeni nalaz i mišljenje. Dapače, tuženik je sam naveo da su primjedbe samo pravne prirode (posebice list 142. spisa).

52. Stalna sudska vještakinja Petra Blašković očitovala se u podnesku do 5. ožujka 2025. (list 145. spisa) te je navela da je izradila nalaz i mišljenje po zadatku suda. Istakla je da u cijelosti ostaje kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja.

53. Zbog navedenog, sud nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, sve primjenom odredbe iz čl. 492.c st. 3. ZPP-a.

54. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke u odnosu na stručnost i matematički izračun nalaza i mišljenja nisu imale prigovore i primjedbi te na glavnoj raspravi, održanoj radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, vještakinji nisu postavljali nikakva pitanja, to je sud prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti.

55. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 14. siječnja 2025. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 7.973,48 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, kao što je posebice navedeno na listovima 129. i 130. spisa (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

56. Sud nije uzeo u obzir iznose i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalazu i mišljenju proizlazi da je iznos od 1.303,15 EUR – posebice listovi 129. – 131. spisa). Navedeno stoga jer tuženik nije određeno za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja, a zbog čega o navedenom sud nije ni mogao odlučivati.

57. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

58. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

59. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

60. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

61. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

62. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

63. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

64. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

65. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

66. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

67. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

68. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

69. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

70. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

71. Sud se nije očitovao o navodima tuženika o konvertiranom kreditu te navodima o promijenjenoj kamatnoj stopi. Ovo stoga što se u konkretnom predmetu ne radi o konvertiranom kreditu te predmet ovog spora nije promjenjiva kamatna stopa, već samo valutna klauzula u CHF.

72. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

73. Međutim, a kako tužitelj na iznos glavnice u odnosu na razdoblje nakon 1. siječnja 2023. do isplate potražuje zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, to je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke presude. Ovo stoga jer se ne radi o novčanoj tražbini koja proizlazi iz trgovačkog ugovora, već potrošačkog ugovora, što je i više puta obrazloženo u ovoj presudi.

74. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

75. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podnesaka od 22. svibnja 2024. i 3. veljače 2025., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 5. lipnja 2024., 25. listopada 2024., 12. ožujka 2025. i 9. travnja 2025., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je valjalo priznati i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 127,17 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 114,15 EUR, kao i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.391,29 EUR, a na troškove dosuditi zatezne kamate počev od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP- a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

76. Međutim, valjalo je odbiti troškove sastava prigovora i žalbe, svaki u iznosu od 200,00 EUR, sve uvećano za PDV-e te sa zateznim kamatama. Ovo stoga što su i prigovor i žalba odbijeni kao neosnovani te je tužitelj sam skrivio nastanak navedenih troškova. Stoga je valjalo u odnosu na dio zahtjeva od 500,00 EUR sa zateznim kamatama odlučiti kao u t. IV. izreke presude.

77. Nadalje, u tužbi od 14. lipnja 2023. tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev. U podnesku od 3. veljače 2025. tužitelj je sam određeno istakao tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.973,48 EUR. Zbog navedenog, sud je zaključio da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev. Stoga je na temelju odredbe iz čl. 193. ZPP-a riješeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 126,19 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana