Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-33/2024-39

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Jugoslavu Puranu i Saši Kutnjaku, odvjetnicima iz odvjetničkog ureda Jugoslav Puran iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po generalnim punomoćnica odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 25. ožujka 2025., održane u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Ivane Stojić, odvjetnice iz Slatina, te zamjenice generalnog punomoćnika tuženika KN, odvjetničke vježbenice iz OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, 30. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu broj: 3208408992, partija kredita:7103502169 sklopljenog dana 09. veljače 2007. između tužiteljice ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 na iznos od 105.851,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„2.1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužiteljici ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.540,93 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope- kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

- 8,24 € od 14.03.2008. do isplate,

- 3,55 € od 14.04.2008. do isplate,

- 9,08 € od 14.10.2008. do isplate,

- 24,29 € od 14.11.2008. do isplate,

- 3,49 € od 14.12.2008. do isplate,

- 35,05 € od 14.01.2009. do isplate,

- 38,71 € od 14.02.2009. do isplate,

- 29,93 € od 15.03.2009. do isplate,

- 29,75 € od 17.04.2009. do isplate,

- 29,86 € od 19.05.2009. do isplate,

- 25,25 € od 14.06.2009. do isplate,

- 26,15 € od 17.07.2009. do isplate,

- 24,37 € od 19.08.2009. do isplate,

- 25,69 € od 18.09.2009. do isplate,

- 23,05 € od 14.10.2009. do isplate,

- 26,93 € od 14.11.2009. do isplate,

- 25,11 € od 14.12.2009. do isplate,

- 36,23 € od 14.01.2010. do isplate,

- 42,79 € od 14.02.2010. do isplate,

- 41,40 € od 14.03.2010. do isplate,

- 48,67 € od 14.04.2010. do isplate,

- 59,40 € od 14.05.2010. do isplate,

- 62,80 € od 14.06.2010. do isplate,

- 79,10 € od 14.07.2010. do isplate,

- 73,72 € od 14.08.2010. do isplate,

- 98,22 € od 14.09.2010. do isplate,

- 84,33 € od 14.10.2010. do isplate,

- 89,15 € od 14.11.2010. do isplate,

-100,64 € od 14.12.2010. do isplate,

-108,75 € od 14.01.2011. do isplate,

- 94,97 € od 14.02.2011. do isplate,

-104,25 € od 14.03.2011. do isplate,

- 97,07 € od 14.04.2011. do isplate,

-112,33 € od 14.05.2011. do isplate,

-140,08 € od 14.06.2011. do isplate,

-155,20 € od 14.07.2011. do isplate,

-187,92 € od 14.08.2011. do isplate,

-142,78 € od 14.09.2011. do isplate,

-127,49 € od 15.10.2011. do isplate,

-128,58 € od 14.11.2011. do isplate,

-129,86 € od 14.12.2011. do isplate,

-143,73 € od 15.01.2012. do isplate,

-147,37 € od 14.02.2012. do isplate,

-145,96 € od 14.03.2012. do isplate,

-142,73 € od 14.03.2012. do isplate,

-144,64 € od 14.05.2012. do isplate,

-148,38 € od 14.06.2012. do isplate,

-143,97 € od 14.07.2012. do isplate,

-144,05 € od 14.07.2012. do isplate,

-134,07 € od 14.09.2012. do isplate,

-141,07 € od 14.10.2012. do isplate,

-145,43 € od 14.11.2012. do isplate,

-143,25 € od 14.12.2012. do isplate,

-143,08 € od 14.01.2013. do isplate,

-134,64 € od 14.02.2013. do isplate,

-137,22 € od 14.03.2013. do isplate,

-145,56 € od 14.04.2013. do isplate,

-131,85 € od 14.05.2013. do isplate,

-132,06 € od 14.06.2013. do isplate,

-131,08 € od 14.07.2013. do isplate,

-131,45 € od 14.08.2013. do isplate,

-134,65 € od 14.09.2013. do isplate,

-138,90 € od 14.10.2013. do isplate,

-139,61 € od 14.11.2013. do isplate,

-145,03 € od 14.12.2013. do isplate,

-139,35 € od 14.01.2014. do isplate,

-124,86 € od 14.02.2014. do isplate,

-127,26 € od 14.03.2014. do isplate,

-125,24 € od 14.04.2014. do isplate,

-120,67 € od 14.05.2014. do isplate,

-122,08 € od 14.05.2014. do isplate,

-124,48 € od 14.07.2014. do isplate,

-126,63 € od 14.08.2014. do isplate,

-127,39 € od 14.09.2014. do isplate,

-128,81 € od 14.10.2014. do isplate,

-132,74 € od 14.11.2014. do isplate,

-133,53 € od 14.12.2014. do isplate,

-133,87 € od 14.01.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.02.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.03.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.04.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.05.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.06.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.07.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.08.2015. do isplate,

-133,77 € od 14.09.2015. do isplate,

-4.699,85 € od 01.10.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužiteljici ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude do dana isplate, sve u roku od 15 dana.“

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.250,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 500,00 EUR.

i

r i j e š i o  j e

I Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je punomoćniku tužiteljice Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, Bjelovar, J. Jelačića 12, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova delegacije isplatiti iznos od 79,80 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije u iznosu od 111,04 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj 3208408992 (kreditna partija 7103502169) od 9. veljače 2007., na iznos od 105.851,58 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (valutna klauzula u CHF). Kredit je odobren i iskorišten za kupnju stana koji je korišten isključivo za osobne potrebe života i stanovanja tužiteljice. Otplata kredita ugovorena je na 300 mjeseci nakon prijenosa kredita u otplatu. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 4,40 %. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. travnja 2007., a zadnji dospijeva 1. ožujka 2032. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan plaćanja. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik tako nije upoznao tužiteljicu o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljica nije pojedinačno pregovarala s tuženikom već je tuženik odredbu unaprijed formulirao u tipski i adhezijski Ugovor o kreditu te tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na tu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedene odredbe u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF učinjena je nespornom pravomoćnom presudom donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom VTS-a broj Pž-6632/17-10, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke, kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo na temelju odluke tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljicu koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta. Dodatkom Ugovoru o kreditu od dana 19. siječnja 2016. predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran je u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužiteljici niti provedbom konverzije kredita nije nadoknađen iznos koji je primjenom nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu preplatila tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Naime, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužiteljičina jedina namjera bila je prekinuti daljnji nekontrolirani rast anuiteta po kreditu koje je zbog ništetnih odredbi Ugovora bila primorana plaćati tuženiku. Dodatak Ugovoru o kreditu, jednako kao i osnovni Ugovor o kreditu, tuženik je jednostrano pripremio te kao tipski i adhezijski ugovor bez mogućnosti pregovaranja o njegovom sadržaju tužiteljici ponudio sklapanje tog Dodatka ugovoru. Dodatak ugovoru tužiteljica je bila primorana prihvatiti samo kako bi prekinula daljnji rast anuiteta, te prilikom konverzije kredita niti jedna ugovorna strana nije smatrala da daje (tuženik) odnosno prima (tužiteljica) novčano obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je konverziju bio dužan ponuditi tužiteljici radi ispunjenja zakonske obaveze dok je tužiteljica zbog neizvjesnosti i opasnosti od daljnjeg rasta anuiteta istu bila primorana prihvatiti. Prije konverzije kredita, isto kao i nakon konverzije, tužiteljica je redovito ispunjavala svoje obaveze iz ugovora prema zahtjevima tuženika uz primjenu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. S obzirom da nepoštene i ništetne odredbe nisu valjani element izračuna tužiteljičine ugovorne obveze, tužiteljica smatra da je njezinu obvezu potrebno izračunati primjenom tečaja valute CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita. Kako proizlazi iz priloženog nalaza knjigovodstveno- financijskog vještaka, uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica je do dana konverzije tuženiku preplatila iznos od 65.443,99 kn odnosno 8.685,91 EUR, a koji iznos ovom tužbom potražuje. Isto tako, tuženik je prilikom izračuna konverzije tužiteljicu neosnovano teretio za veću glavnicu od glavnice koja je tužiteljici odobrena i isplaćena sukladno osnovnom Ugovoru. Točnije, tuženik je tužiteljici u konverziji utvrdio glavnicu u kunskoj protuvrijednosti od 406.884,10 kn dok je sukladno početnom otplatnom planu (uz primjenu kamatne stope od 3,23% za razdoblje od 01.01.2014. na dalje) glavnica na dan konverzije u kunskoj protuvrijednosti iznosila 369.284,54 kn. Dakle, plaćanjem neosnovano uvećane glavnice u konverziji tužiteljica je tuženiku preplatila dodatnih 37.559,51 kn odnosno 4.985,00 EUR koje ovom tužbom također potražuje zajedno s pojedinačno preplaćenim iznosima uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Dakle, ukupno tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 103.003,50 kn odnosno 13.670,91 EUR. Na okolnost točnosti izračuna preplaćenog iznosa tužiteljica dostavlja nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio navedenu preplatu prema metodologiji koju je tužiteljica objasnila. Ukoliko tuženik, osim osnove, osporava i visinu potraživanja iz priloženog izračuna i zatraži drugi način izračuna razlike preplaćenih iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka tužiteljici nisu poznati, tužiteljica pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno- financijskog vještačenja u postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a. Slijedom navedenog, tužiteljica po punomoćnicima podnosi ovu tužbu te predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, podneskom od 25. veljače 2025. (list 442-446) tužiteljica je specificirala kondemnatorni tužbeni zahtjev, na način da na ime preplate kredita s osnova tečajnih razlika i razlike glavnice u konverziji potražuje iznos od ukupno 13.540,93 € (8.841,08 € tečajnih razlika te 4.699,85 € razlika glavnice u konverziji), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (toč. 2.1. petita tužbe).

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3208408992 od 09.02.2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 105.851,58 CHF(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi i po osnovi postojanja navodne razlike u glavnici postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 13.670,91 EUR/103.003,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik skreće pozornost da predmetnom tužbom tužitelj zahtjeva da sud tuženiku naloži da dostavi cjelokupnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik ističe neosnovanost takva tužiteljeva zahtjeva, obzirom je isti trebao prije podnošenja tužbe sudu tražiti od tuženika svu potrebnu dokumentaciju. Slijedom čega se tuženik protivi eventualnom naknadnom dostavljanju bilo kakve dokumentacije tuženiku jer isti već u tužbi nije dokazao osnovanost takva manifestacijskog zahtjeva. Da je u ovom konkretnom slučaju manifestacijski zahtjev neosnovan te da je potrebno pozvati tužitelja na ispravak tužbe jasno je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev-677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora

– ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe čl. 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 09.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 09.06.2018. godine nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 08.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje Dodatak), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga što su odredbe Glave IV. a ZIDZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd- 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž- 604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd- 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. objavio rješenje iz listopada 2021. g., kojim je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe:„12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - Ž) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev-1014/18, Revd-2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl. 19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6). Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 14.03.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. ZOO, koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO, propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj predmetnom tužbom predlaže i da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 4.985,00 eur/37.559,51 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2008.g. do isplate, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. Tuženik ističe da iznos od 4.985,00 eur/37.559,51 kn ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.985,00 eur/37.559,51 kn te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Iako je tuženik već detaljno argumentirao prigovor zastare ranije u ovom odgovoru na tužbu, opreza radi navodi kako ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje. Ujedno tuženik ističe kako tužitelj u potpunosti neosnovano zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata od 14.03.2008., jer i kad bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa kojeg potražuje po osnovi razlike u glavnici tada bi eventualno mogao takav iznos potraživati od datuma kada mu je ista isplaćena odnosno utvrđena. Sve to iz razloga što ista nije isplaćena niti utvrđena datuma 14.03.2008., nego tek poslije kao posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR), (na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu) da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sudu tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208408992 od 9. veljače 2007., Dodatka ugovora o kreditu br. 01/2016, broj računa 7103502169 od 8. veljače 2016., specifikacije uplata po kreditu, knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji Dajane Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji, čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 25. rujna 2024. te saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208408992 od 9. veljače 2007. (broj kreditne partije 7103502169), na iznos kredita od 105.851,58 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 25 godina (300 mjeseci), s tim da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,40 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. Ugovora), dok je u čl. 7. st. 1. Ugovora ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 577,23 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Nije sporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103502169 od 8. veljače 2016., kojim je u čl. 2. Dodatka, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 4. Dodataka ugovoru utvrđeno je na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 83.196,48 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 580.775,66 kn. U čl. 5. Dodatka ugovorne strane su suglasno utvrdile da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR računajući dana 30. rujna 2015. i da preplata iznosi 25.043,98 kn, koji iznos su ugovorne strane suglasno utvrdile da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi (čl. 6. st. 2.).

7. Sporno je da li su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužiteljice od 25. veljače 2025., i ako je po kojem pravnom osnovu, sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja i da li tužiteljica ima status potrošača, te da li je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103502169 od 8. veljače 2016., kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica u cijelosti izjednačena s položajem u kojem bi bila da je s tuženikom od početka imala zaključeni usporedni ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prednik tužene povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., odnosno danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017, kojom je u navedenom dijelu potvrđena navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija banaka i potvrđena navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, jer od dana pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe 9. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

8.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9. Navodi tuženika da tužiteljica nema status potrošača nisu osnovani. Tužiteljica ima status potrošač u smislu kako Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), tako i Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, dalje ZZP/14) te Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 75/09,112/12,143/13, 147/13 i 09/15, dalje ZPK/09). Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/07 definirano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na gotovo identičan način pojam potrošač definira i odredba čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/14, prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U odredbi čl. 2. toč. 1. ZPK/09 pojam potrošač definiran je kao fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

9.1. Iz predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu u svrhu kupnje stana (čl. 6.). Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svrhu koja nije namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti njezinog slobodnog zanimanja, te da stan kupljen ostvarenim kreditom nije korišten za obavljanje poslovne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice. Slijedom toga, tužiteljica uživa zaštitu navedenih zakona te je kao potrošač, odnosno ugovorna strana potrošačkog ugovora – korisnik kredita, aktivno legitimirana i ima pravni interes tužbom zahtijevati povrat iznosa preplate kredita, ako je do preplate došlo temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Sud smatra osnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 1. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF. Naime u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik, kao kreditor, odobrava i stavlja na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.851,58 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) važećem za CHF na dan isplate kredita. U čl. 7. st. 1. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 577,23 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

10.1. Da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, proizlazi iz iskaza tužiteljice. Naime, tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovora o namjenskom kreditu zaključila sa Zagrebačkom bankom d.d., Poslovnica u [adresa], radi se o stambenom kreditu, s obzirom da je u to vrijeme imala namjeru, budući da je živjela kod svojih roditelja, kupiti prvu nekretninu, a Zagrebačkoj banci d.d. se obratila radi ostvarenja kredita jer je od ranije bila klijent te banke. Dolaskom u banku ponuđena joj je samo opcija kredita u kojemu je glavnica vezana za CHF, s obzirom da je u to vrijeme, a kako joj je to rečeno u banci, ispunjavala uvjete za dobivanje kredita za ciljanu skupinu stanovništava, odnosno osoba sa visokim obrazovanjem i mlađih od 40 godina, i prema tim uvjetima banke je zadovoljavala uvjete za dobivanje stambenog kredita u kojem je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Prilikom zaključenja Ugovora u banci joj nisu objasnili niti ju upozorili na rizike zaključenja ovakvih ugovora, odnosno ugovora o kreditu gdje je glavnica vezana za valutu CHF, a niti je bila u prilici sa bankom pregovarati o uvjetima kreditiranja o bilo kojoj odredbi ugovora, jer se radilo o tipskom ugovoru koji joj je bio ponuđen u opciji prihvati ili ostavi. U početku mjesečni anuitet iznosio je oko 2.500,00 kn, a nakon otprilike dvije godine mjesečni anuitet je porastao na iznos oko 4.000,00 kn, da bi nakon zaključene konverzije mjesečni anuitet iznosio oko 300,00 EUR. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen, s obzirom da je stan kojeg je kupila ostvarenim kreditom prodala 2023. godine, a kupac stana preuzeo je obvezu otplate kredita.

10.2. Iz ovako danog iskaza tužiteljice utvrđeno je da o spornim ugovornim odredbama, a prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljica, kao potrošač, i tuženik, kao kreditor, nisu pojedinačno pregovarali te da prije zaključenja Ugovora tuženik nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, čine nepoštenim i stoga ništetnim.

10.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.4. Citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za sud je obvezujuća jer je donesena u kolektivnom sporu. Naime, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) propisano je da je presuda donesena u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti. Nadalje, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.5. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem utvrđen je iznos ukupne preplate kredita do koje je došlo uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu u visini od 8.274,87 EUR, kao razlika između pozitivne tečajne razlike od 8.366,36 i negativne tečajne razlike od 91,94 EUR. Od prvog anuiteta 04/2007. godine do 09/2015. godine iznos obveze iznosio je 266.899,32 kn (102 anuiteta x 2.616,33 kn = 266.899,32 kn), dok je uplaćeno 356.211,49 kn, gdje se 355.937,91 kn odnosi na uplate glavnice i ugovorne kamate , a iznos od 273,57 kn na uplate zakonske zatezne kamate i troška. Konverzija kredita je u cijelosti napravljena sukladno odredbama ZIDZPK|15 i prilikom izračuna konverzije, a u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016., tužena je uzela u obzir sve iznose koje je tužiteljica platila na ime otplate anuiteta po kreditu te je zaključenim Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđena visina preplate u iznosu od 23.043,98 kn.

11.1. Međutim, u pisanom očitovanju na podnesak tužitelja od 25. rujna 2024. vještakinja je navela da je tužitelj ispravno primijetio da se izračunata tečajna razlika u osnovnom nalazu odnosi samo na dio plaćene glavnice unutar anuiteta, te je vještakinja u priloženoj tablici (list 382) prikazala ukupnu tečajnu razlika uključujući i onu koja se odnosi na dio razlike tečaja koja je nastala prilikom plaćanja i dijela kamata unutar anuiteta, tako da tečajna razlika ovom metodologijom iznosi 8.744,57 EUR, što je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike. Nadalje, u očitovanje od 30. siječanja 2025. vještakinja je navela da je prema podacima iz prvog otplatnog plana nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosila 81.947,75 CHF, pa je nastavno na navedeno obveza u kunama iznosila 371.143,09 (81.947,75 CHF x 4,53256 kn), dok je prilikom izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. tuženik prikazao nedospjelu glavnicu u visini od 406.844,10 kn, što predstavlja razliku u visini od 35.411,01 kn (406.844,10 kn – 37.143,09 kn), odnosno prema tečaju konverzije od 7,53450 kn ta razlika iznosi 4.699,85 EUR.

12. Unatoč utvrđenju da su citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne, te unatoč rezultatima provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, sud je kondemnatorni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

12.1. Naime, osnovano tuženik smatra da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Ovo stoga, što je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu br. 01/2016, broj računa 7103502169, od 8. veljače 2016., u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN- 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

12.2. Tužiteljica nije osporila da je Dodatak Ugovoru o kreditu br. 01/2016, broj računa 7103502169, od 8. veljače 2016. zaključila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15, temeljem kojih odredbi su banke za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izvršen izračun konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu sa načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. S obzirom da tužiteljica ne spori da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu zaključila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, sud smatra nespornim da je konverzija provedena i sukladno odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, prema kojoj je banka, kao vjerovnik, bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno sa prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavki potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan konverzije 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (čl. 19. e st. 5. ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

12.3. P rimjenom citiranih zakonskih odredbi o konverziji banke su, kao vjerovnici, prilikom izračuna obveze potrošača bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na način da korisnici kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF budu dovedeni u položaj u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene kredite s valutnom klauzulom u EUR. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da u konkretnom slučaju prilikom izračuna konverzije kredita tako nije i postupljeno. Da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama Zakona proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje, u kojem je vještakinja utvrdila da je konverzija kredita u cijelosti napravljena sukladno odredbama ZIDZPK|15 i prilikom izračuna konverzije, a u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016., tužena je uzela u obzir sve iznose koje je tužiteljica platila na ime otplate anuiteta po ovom kreditu

12.4. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“

12.5. Nadalje, ZIDZPK/15 u skladu je s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, jer se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.".

13. S obzirom na sve navedeno, cijeneći da navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužiteljica zaključenjem navedenog Dodatka konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu, jer konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. Naime, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka na konverziju, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo radi otplate njegova kredita u EUR.

14. Utvrđenje suda da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103502169, od 8. veljače 2016., konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZlDZPK/15, u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz rješenja br. Revd- 2021/20 od 1. lipnja 2022. Naime, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. broj Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-3881/2015- 18 od 14. veljače 2017., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika, na pitanje postavljeno u prijedlogu koje glasi: "Da li je potpisivanjem Dodatka ugovora br. Konv-1/2016. Ugovora o kreditu broj 069-50- 3844134. koji je sastavila banka, bez mogućnosti dodavanja ugovornih odredbi i pitanja tužiteljice, kao i bez mogućnosti da sama utvrdi stanje visine preplate, ispunjen sadržajno smisao slobodnih pregovora ugovornih stranaka te da li je takvo postupanje tuženika u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima?", Vrhovni sud RH je, odbacujući prijedlog za dopuštenje revizije, naveo da "… navedeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP. To stoga što je ovaj sud već u svojoj odluci Broj: Gos - 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. iznio u pogledu zaključenih dodataka ugovorima o kreditu s valutnim klauzulama u CHF svoje pravno shvaćanje, a s kojim shvaćanjem pobijana presuda nije u suprotnosti. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj: 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos - 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.".

15. U konkretnom slučaju tužiteljica ničim nije dokazala da zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu br. 01/2016, broj računa 7103502169, od 8. veljače 2016., kao korisnica kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačena s položajem u kojem bi bila da je od početka imala ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Da bi to dokazala tužiteljica je imala mogućnost predložiti da se vještačenjem utvrdi koliko bi u istom razdoblju otplate kredita platila uz primjenu kamatne stope koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženik kao vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući sve promjene kamatnih stopa, kao i kretanje tečaja valute EUR u odnosu na kunu, kao i one uvjete odobrene istovrsnim skupinama potrošača – korisnika kredita prema njihovoj dobi te namjeni kredita iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako takav prijedlog tužiteljica u postupku nije podnijela, to sud smatra da tužiteljica nije dokazala da zaključenjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije izjednačena s položajem u kojem bi bila da je od početka imala ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

16. Slijedom navedenih utvrđenja, bez relevantnog značajan je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje. Naime, prilikom izračuna preplate kredita u razdoblju od davanja kredita na korištenje pa do izvršene konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., obračun je izvršen uz primjenu tečaja CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Prihvaćanjem ovakvog načina i metodologije izračuna preplate kredita ne bi se ostvarila svrha i cilj konverzije kredita koji su se željeli postići donošenjem ZIDZPK/15, odnosno da se potrošače (korisnika kredita) koji su imali zaključene ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači sa potrošačima (korisnika kredita) koji su imali zaključene ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR., što je jasno izraženo u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., gdje je Ustavni sud naveo da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se ZIDZPK/15 i Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN-102/15), željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite, sud smatra da se navedenim načinom izračuna preplate kredita ne bi se postigla svrha provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, određena prisilnim propisom (ZIDZPK/15).

16.1. U svezi dijela tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 4.699,85 EUR s osnova razlike između preostale glavnice utvrđene temeljem Dodatka Ugovoru o kreditu i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o iznosu koji je tužiteljica isplatila tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije , slijedom čega u konkretnom slučaju nije niti ostvarena pravna osnova za restitucijski zahtjev isplatom navedenog iznosa. Osim toga, navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valutne obveze, međutim, to nije predmet ovog postupka budući da tužiteljica navedeni dio tražbine ne zasniva na navedenim činjeničnim tvrdnjama.

17. Utvrdivši da je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103502169, od 8. veljače 2016., tužiteljica konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu te cijeneći da tužiteljica nije dokazala da zaključenjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije izjednačena s položajem u kojem bi bila da je od početka imala ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud je kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 13.540,93 EUR (8.841,08 EUR tečajnih razlika te 4.699,85 EUR razlika glavnice u konverziji), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao neosnovan odbio te presudio kao u st. II izreke.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi sve troškove postupka koje je imao u postupku, budući da u parnici tuženik nije uspio samo u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

18.1. Sud je tuženiku priznao trošak postupka u iznosu od ukupno 1.250,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr.

8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 200,00 EUR za zastupanje na ročištu od 25. ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 600,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 8. travnja, 6. svibnja i 5. lipnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te 250,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife). Sud tuženiku nije priznao zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 11. travnja i 21. studenoga 2024., budući da na navedena ročišta punomoćnik tuženika nije pristupio.

18.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 500,00 EUR, sud kao neosnovan odbio.

18.3. Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužan tuženiku platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude 30. travnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

19. Zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije sud je rješenjem djelomično usvojio. Naime, temeljem odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima (NN-28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24, dalje ZS), rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. (list 310-311), predmetni spis predmeta Općinskog suda u Bjelovaru (zaveden u tom sudu pod posl. br. P-592/23) je ustupljen Općinskom sudu u Virovitici. Prema odredbi čl. 11. st. 4. ZS strankama i njihovim punomoćnicima u slučajevima delegacije pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenu Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Odredbom st. 5. istog članka određeno je da će se naknada troškova iz st. 4. isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

19.1. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 11. st. 4. i 5. ZS punomoćniku tužiteljice priznao trošak delegacije u iznosu od 78,96 EUR na ime troškova javnog prijevoza za dolazak punomoćnika tužiteljice na ročište od 21. studenoga 2024. na relaciji [adresa] – [adresa] (188 km x 0,42 EUR, čl. 11. st. 4. ZS i Tbr. 50. toč. 1. Tarife). Sud nije prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom putnih troškova za pristup na ročište od 25. ožujka 2025., budući da je na navedenom ročištu tužiteljica bila zastupana po zamjenici punomoćnika tužiteljice Ivani Stojić, odvjetnici iz Slatine, koja za pristup na navedeno ročište nije imala nikakav putni trošak.

19.2. Cijeneći navedeno sud je zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije djelomično usvojio do iznosa od 79,80 EUR, dok je zahtjev za naknadom preostalog troška delegacije, u iznosu od 111,04 EUR, sud kao neosnovan odbio.

19.3. Na dosuđeni iznos troškova delegacije Republika Hrvatska dužna je punomoćniku tužiteljice platiti zakonsku zateznu kamatu, tekuću od dana donošenja rješenja 30. travnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 30. travnja 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tužitelja.

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba.

3. ODO u Virovitici, Građansko upravni odjel - z.z. Republike Hrvatske.