REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pn-93/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Mandiću, odvjetniku, protiv tuženika NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558, zastupanog po punomoćnici Ivani Stigleitner Gotovac, odvjetnici, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e :
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od €7500 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.
U preostalom dijelu do zatraženog iznosa od €15000 (dakle za iznos od €7500) tužbeni zahtjev nije osnovan te je kao takav i odbijen.
II Svaka strana snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik nakladnik tiskanog izdanja tjednika “Nacional“ kao i internet portala www.nacional.hr. Dana 17. listopada 2023. godine u tiskanom izdanju tjednika „Nacional“, na stranicama 24-29 u naslovu kao i u tekstu pod naslovom „„EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Tenisač RČ podigao je niz tužbi protiv bivše supruge i kćeri. Policija i sud ignoriraju dokumente kojima se one brane i svjedočenja o obiteljskom nasilju pa ŠČ sumnja na njihovu pristranost“, autora SČ, kao i dana 16. listopada 2023. god. na internet portalu www.nacional.hr u naslovu kao i u tekstu pod naslovom „„EKSKLUZIVNI DOKUMENTI:
Tenisač RČ podigao je niz tužbi protiv bivše supruge i kćeri. Policija i sud ignoriraju dokumente kojima se one brane i svjedočenja o obiteljskom nasilju pa ŠČ sumnja na njihovu pristranost“, autora SČ, pa zatim i dana 20. listopada 2023. god. na internet portalu www.nacional.hr u tekstu pod naslovom „EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: „S kćeri sam privedena u policiju u večernjim satima, blokirani su mi računi. Bojim se za sigurnost““, autora SČ, objavljene su netočne i neosnovane informacije u odnosu na tužitelja čime su teško i trajno povrijeđeni dostojanstvo, ugled i čast istog. Tako je za tužitelja netočno i neosnovano iznijeto: - da bi postojalo obiteljsko nasilje, - da je RČ pokrenuo više postupaka s ciljem da ŠČ oduzme dio imovine koja joj je pripala temeljem njihovih ranijih međusobno potpisanih sporazuma, a od nje traži i po svemu sudeći povrat izmišljene pozajmice od čak 2,5 milijuna eura, - da RČ ima i dobre veze u pravosudnim krugovima, - da je RČ na javnom mjestu teško pretukao njihova malodobnog sina, - da RČ psihički zlostavlja ŠČ, - da je RČ vulgarni obiteljski nasilnik, - da RČ nije plaćao za njega po svemu sudeći simboličnih 4000 kuna mjesečno alimentacije za svako dijete, - da je razvodu uvelike pridonijelo obiteljsko nasilje, - da je RČ podnio tužbu jer želi oduzeti ŠČ polovicu stana u [adresa] u [adresa] Naime, netočno je i neosnovano da je tužitelj pokrenuo postupke kako bi ŠČ „oduzeo“ imovinu koja bi joj navodno pripala kao što je netočno i neosnovano da od nje traži povrat „izmišljene“ pozajmice. Jednako tako, netočno je i neosnovano da tužitelj ima bilo kakve veze u pravosudnim krugovima. Nadalje, netočno je i neosnovano da tužitelj nije plaćao alimentaciju. Isto tako, netočno je i neosnovano da je tijekom trajanja kako izvanbračne tako i bračne zajednice postojao bilo kakav oblik nasilja, a kako se to neosnovano navodi u predmetnom članku. Jednako tako, netočno je i neosnovano da je tužitelj teško pretukao malodobnog sina. Tužitelj je protiv ŠČ, bivše supruge, podnio tužbu radi utvrđivanja bračne stečevine nad nekretninom koja se nalazi na adresi [adresa], a sukladno odredbama Obiteljskog zakona. Jednako tako, tužitelj je protiv ŠČ podnio i tužbu radi isplate i to s osnove povrata pozajmice, a koji postupak se vodi pred ovim sudom. U odnosu na navode kako tužitelj nije plaćao alimentaciju, navodimo kako je isti uvijek skrbio o svojoj djeci i uredno izvršavao te izvršava sve svoje roditeljske obveze te je uplaćivao više od onog što je bilo određeno sudskom odlukom s osnove zakonskog uzdržavanja. U odnosu na neosnovane navode o postojanju obiteljskog nasilja tužitelj navodi kako je isto u potpunosti netočno i neosnovano. Naime, tužitelj je obiteljski čovjek, oženjen, otac troje djece te osuđuje bilo kakav oblik nasilja, a pogotovo obiteljskog. Predmetnim objavama široj javnosti se na jedan iznimno maliciozan način, u cilju nanošenja štete, prikazuje tužitelja kao osobu koja je pokrenula niz neosnovanih tužbi protiv bivše supruge pokušavajući istoj „oteti“ imovinu u svezi koje je navodno već ranije postignut dogovor, kao osobu koja nije brinula o svojoj djeci, koja nije plaćala niti uzdržavanje, ali i kao obiteljskog nasilnika koji je teško pretukao svog maloljetnog sina. Navod da je tužitelj obiteljski nasilnik kao i navod da je isti teško pretukao svog maloljetnog sina ne samo da su neosnovani, netočni i klevetnički već su toliko teški i zlonamjerni da bilo koji dosuđeni iznos ne može popraviti štetu koja je ovakvim objavama tužitelju nastala. Kada se govori o dostupnosti takvih teških inkriminacija tužitelju ( da je isti obiteljski nasilnik ) kao i ostalih neosnovanih i netočnih navoda još se snažnijim i negativnijim iskazuje učinak takvih teških i zlonamjernih navoda u odnosu na tužitelja. Provjeru vjerodostojnosti objavljenih informacija bilo je moguće izvršiti na način da je tuženik prethodno kontaktirao tužitelja s tim ciljem, a što je minimum etičkih očekivanja od novinarske profesije u suvremenom društvu. Nedopustivo je da se tužitelj koji je neosuđivana osoba, osoba koja osuđuje svaki oblik nasilja dovede u svezu sa bilo kojim oblikom nasilja ponajviše s oblikom obiteljskog nasilja, budući takvo postupanje ima nepovratne i nepopravljive učinke na poslovni i osobni život svake osobe pa tako u konkretnom slučaju tužitelja. Tuženik je ovakvim neutemeljenim, malicioznim i protupravnim objavljivanjem nanio veliku štetu tužitelju. Ovakve tvrdnje nisu primjer kako novinarska profesija treba funkcionirati. Nažalost po tužitelja, posljedice ovakvog pisanja su ogromne. Šteta je nemjerljiva, a nakana onoga tko je sporni sadržaj objavio je takva koja u modernim društvima nije prihvatljiva. Takvo konstruiranje i širenje u medijima neistinitih i zlonamjernih informacija nije prihvatljivo sa stanovišta zaštite časti i ugleda bilo kojeg građanina Republike Hrvatske pa tako u ovom slučaju časti i ugleda tužitelja. Iz svega navedenog je razvidno kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Ovakvo pisanje odudara od prihvatljive i objektivne objave informacija, a zbog svoje neistinitosti bilo je podobno za prouzročenje štete tužitelju. Postupajući na navedeni način tuženik je teško povrijedio dostojanstvo, ugled i čast tužitelja koji je zbog toga trpio i nadalje trpi niz neugodnosti u osobnom i poslovnom životu. Tužitelj se zbog navedenog postupanja tuženika, odnosno objave ovakvih senzacionalističkih, netočnih i neosnovanih informacija opetovano morao i još uvijek mora opravdavati u cijelom nizu životnih i poslovnih situacija i odnosa u kojima se našao i u kojima se još uvijek nalazi. Naime, tužitelj je jedan od najtrofejnijih i najpoznatijih hrvatskih sportaša, u jednom vremenu jedan od najboljih tenisača svijeta. Dakle, tužitelj je osoba koja poznata ne samo u Republici Hrvatskoj, već u cijelom svijetu. Ovakvom objavom netočnih i neosnovanih informacija istom je izazvano niz neugodnosti i velika šteta. Tužitelj se zbog objave ovakvih netočnih informacija stalno susreće s neugodnim pitanjima, raznim ružnim komentarima, konstantnom opravdavanju. Pored navedenog, činjenica je da su predmetne objave bile dostupne njegovom mlt. sinu koji se s istima teško nosio i još uvijek nosi. Upravo stoga je tužitelj pogođen, teško mu je, te je poduzeo i poduzima sve kako bi kroz odgovarajuće pravne radnje od ovakvih loših utjecaja i posljedica zaštitio najprije mlt. dijete, a potom i sebe i svoju obitelj na koju je sve ovo ostavilo i ostavlja veliki trag. Objavom netočnih informacija tuženik je postupio protivno osnovnim postulatima novinske profesije, protivno pažnji dobrog gospodarstvenika i stručnjaka, a čime je tužitelju nanesena nemjerljiva neimovinska šteta koja se očituje u povredi prava osobnosti, poglavito pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na tjelesno i duševno zdravlje, te pravo na dobar glas. Postupanje protivno osnovnim postulatima novinske profesije kao i postupanje protivno pažnji dobrog gospodarstvenika i stručnjaka očituje se i u slijedećem. Naime, radi se o informacijama, koje je tuženik prije objave mogao i trebao provjeriti, a što očito nije učinio s namjerom kompromitiranja tužitelja kao i s namjerom postizanja velike čitanosti ovakvih senzacionalističkih informacija koje su u potpunosti netočne i neosnovane. Objavom netočnih informacija tuženik je počinio grube povrede prava na čast i ugled tužitelja, te time izravno postupao protivno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda, protivno Ustavu Republike Hrvatske, protivno Zakonu o medijima, protivno Kodeksu časti hrvatskih novinara, protivno Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, te protivno Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, te protivno Zakonu o zaštiti osobnih podataka. Jedno od medijskih načela propisano odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o medijima jest to da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana. Obzirom da su u konkretnom slučaju objavljene netočne i neosnovane informacije tuženik je postupajući na navedeni način teško povrijedio dostojanstvo, ugled i čast tužitelja. Iako se jamči sloboda izražavanja tužitelj navodi kako sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva, međutim sloboda objavljivanja informacija u medijima ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba. Nadalje, tužitelj u nastavku citira pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja Rev 2257/2013-2, od dana 11. ožujka 2014. godine ( izvor http://www.iusinfo.hr ) u odnosu na slobodu medija, a to je: „- da u skladu s prethodno iznijetim svaki novinar (putem ovlasti na iznašanje istine u svjetlu ustavnog prava na slobodu medija kao temeljne pretpostavke i najvažnije sastavnice prava na slobodu izražavanja u demokratskom društvu) ima pravo (slobodu) i na kritiku javnih osoba i pravo o njima izraziti svoj sud, ali (jer treba djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke) ne i pravo štititi se i relativizirati svoje ponašanje samo paušalnim i pukim pozivanjem na istaknute vrijednosti - već stvarnim i dosljednim poštivanjem tih vrijednosti, poštivanjem čovjekova dostojanstva i etičkih načela (uz ostalo) istinitosti, objektivnosti i potpunosti - prema onima o kojima piše, upotrebom u radu (civiliziranim komuniciranjem s javnošću, poštivanjem etike javne riječi i svačijeg prava na privatnost te davanjem točne, potpune i pravovremene informacije) argumentiranih tvrdnji te točnih činjenica i izraza koji čitatelju neće sugerirati nešto što bi samo po sebi ili u smislu cjeline objavljenog članka vrijeđalo ugled, čast i dostojanstvo kritizirane osobe, njegovu privatnost, - da novinari nemaju pravo bez ikakvih posljedica izmišljati (moguće i zbog senzacionalizma) činjenice i neprovjerenim informacijama o nekoj osobi manipulirati javnošću, iznositi površne vijesti ili vijesti sumnjiva porijekla.“ Obzirom su predmetne netočne informacije objavljene ne samo u tiskanom izdanju tjednika nego su iste dostupne i na internet portalu, predmetne informacije su bile dostupne i još uvijek su dostupne velikom broju čitatelja ne samo u Republici Hrvatskoj nego i u inozemstvu stoga je velik broj članova obitelji, prijatelja, poznanika, ljudi iz poslovnih krugova, sporta te tužitelju nepoznatih osoba saznalo za netočne informacije uslijed čega su tužitelju postavljali niz neugodnih pitanja kao i iznosili niz štetnih komentara. Tužitelj je sukladno relevantnim odredbama Zakona o medijima zatražio objavu ispravka od tuženika. Tuženik do dana podnošenja predmetne tužbe nije objavio traženi ispravak.
Tuženik u svom krajnje opširnom odgovoru na tužbu se protivi većini navoda iznesenih u predmetnoj tužbi – iako se sadržajno zapravo protivi svemu, u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, u njegovoj osnovi i njegovoj visini.
Tuženik uvodno ističe kako je nesporno da je: tuženik nakladnik tjednika „Nacional“; da je tuženik dana 17. listopada 2023. godine u tiskanom izdanju tjednika „Nacional“ br. 1330, objavio članak pod naslovom „EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: ‘S kćeri sam“, autora SČ; koji je objavio i u online izdanju na internet portalu nacional.hr dana 20. listopada 2023. godine; da je tuženik dana 16. listopada najavio (dakle ne radi se o zasebnom članku) objavu gore citiranog teksta u online izdanju tjednika Nacional na stranici nacional.hr; tužitelj dana 20. listopada 2023. godine podnio zahtjev za objavom ispravka glavnom uredniku tuženika i tuženiku (nakladniku), koje zahtjeve je tuženik zaprimio dana 25. listopada 2023. godine; tuženik, odnosno glavni urednik tuženika dopisom od 31. listopada 2023. godine tužitelja obavijestio o razlozima neobjavljivanja ispravka informacije; osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, a koju tuženik u cijelosti osporava, povreda je prava osobnosti, a do koje je navodno na strani tužitelja došlo zbog objave spornog navedenog članka, odnosno članaka, u tiskanom i internet izdanju tjednika tuženika.
Tuženik ističe kako je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako u osnovi, tako i u visini, a kojim tužitelj potražuje naknadu štete koju je navodno pretrpio objavom predmetnih članaka, a što će tuženik sve u daljnjem nastavku odgovora detaljno obrazložiti.
Tuženik prije svega ističe kako zahtjevu tužitelja za objavom ispravka od dana 20. listopada 2023. godine nije bilo moguće udovoljiti jer su bile ispunjene (čak tri) pretpostavke u skladu s kojima glavni urednik ima pravo odbiti objavu ispravka, a što je glavni urednik tjednika „Nacional“, SČ je obrazložio u pisanoj obavijesti upućenoj tužitelju dana 31. listopada 2023. godine. Naime, objava ispravka u obliku i sadržaju kako je to tužitelj zahtijevao prouzročila bi odgovornost nakladnika za štetu, sam zahtjev nije u skladu sa zakonom, te također, u odnosu na traženi ispravak nisu priloženi nikakvi dokazi koji bi potvrđivali osnovanost istoga, a slijedom čega, temeljem odredbe 42. st. 4. Zakona o medijima (NN 81/2013, dalje u tekstu: ZM), glavni urednik nije u obvezi, odnosno nije dužan objaviti traženi ispravak. Drugim riječima, zahtjev za objavom ispravka tužitelja nije udovoljavao uvjetima i pretpostavkama propisanim ZM-a, te ga je glavni urednik opravdano odbio objaviti. Tuženik je također pozvao tužitelja da u podnesenom Zahtjevu izostavi određene dijelove, odnosno da iste istakne u zasebnom zahtjevu, međutim tužitelj isto nije učinio. Tuženik podsjeća da je da se sukladno smislu i odredbama ZM-a, točnije odredbi članka 22. navedenog zakona, eventualna nematerijalna šteta prije svega i u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, a tek potom eventualno i isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Naime, u smislu spomenute odredbe, nematerijalna šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika. Naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti priznaje se samo iznimno i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, odnosno ako je kod povrijeđenog mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. S obzirom da naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se umanje nastale posljedice, novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno je ograničiti samo na izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno izraženu povredu časti i ugleda.
Prema svemu navedenom, objavljivanje ispravka informacije je svakako prioritetniji i prikladniji način za saniranje neimovinske štete. U slučajevima popravljanja neimovinske štete pravičnom novčanom naknadom, tuženik smatra bitnim istaknuti kako ona nije predviđena u svakom slučaju, već samo u onim slučajevima kad sud utvrdi, vodeći računa o težini povrede prava osobnosti i svim ostalim okolnostima slučaja, da je taj oblik popravljanja štete opravdan, a sve u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Sukladno navedenom, tuženik ističe kako je tužitelj po primitku obavijesti, zahtjev za objavom ispravka mogao sastaviti u skladu s odredbama ZM-a, no međutim isto nije učinio, iz čega bi se moglo zaključiti da je tužitelj predmetni zahtjev za objavom ispravka podnio isključivo kako bi ispunio procesnu pretpostavku (propisanu ZM-a) za podnošenje tužbe radi naknade štete. Tuženik će se u odnosu na objavljeni članak u nastavku očitovati na u njemu iznesene informacije (tuženik će se u nastavku referirati na članak u jednini radi pojednostavljenja, a sve obzirom da se radi o istom članku objavljenom u tiskanom i u internet izdanju tuženika), ističući prije svega kako su netočne i ničime neutemeljene tvrdnje tužitelja da mu je istim nanesena šteta, u obliku povrede časti i ugleda, odnosno da je objavom spornih članaka došlo do povrede prava osobnosti tužitelja. Tuženik ističe kako se u spornom članku, objavljenom u tiskanom i internet izdanju tjednika tuženika od 17. odnosno 20. listopada 2023. godine, članku autora SČ, pod naslovom: „EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: ‘S kćeri sam privedena u policiju u večernjim satima, blokirani su mi računi. Bojim se za sigurnost’“, primarno postavlja i budi pitanje ozbiljne sumnje da više državnih tijela, uključujući policiju, sud i Centar za socijalnu skrb (sada Hrvatski zavod za socijalni rad) postupa krajnje pristrano u korist pojedinca – u ovom konkretnom slučaju – tužitelja, što je kao takvo jasno i istaknuto na samom početku članka. U članku je tako opisan niz sudskih postupaka koje je RČ, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv svoje bivše supruge ŠČ, očito s ciljem da istoj oduzme imovinu koja joj je pripala temeljem njihovih ranije međusobno potpisanih sporazuma, dok je donošenjem privremene mjere bivšoj supruzi blokirao račune i zabranio raspolaganje imovinom. Naime, iako su tužitelj i njegova bivša supruga ranije, čak i prije prestanka bračne zajednice odnosno službenog razvoda braka potpisali sporazum kojim reguliraju svoje međusobne (između ostalog i imovinske) odnose, gotovo 10 godina nakon potpisa istoga ovdje tužitelj je svoju bivšu suprugu kazneno prijavio zbog prijevare i optužio je da je njega i njegovu majku dovela u zabludu prilikom potpisivanja spomenutog sporazuma, ali i za određene druge situacije – što je sve detaljno opisano u tekstu. U sudske postupke tužitelj je uključio i njihovo (tek od nedavno punoljetno) zajedničko dijete, kćer DČ, koju tuži radi utvrđenja ništetnosti ugovora kojom joj je majka (tužiteljeva bivša supruga) prepisala stan, ali isto dijete također tuži i radi prestanka obveze uzdržavanja, odnosno traži od suda da mu istu tu obvezu ukine. Sve navedene postupke u tijeku, ali i sustavnu izloženost ŠČ i njihove zajedničke maloljetne djece, obiteljskom nasilju od strane RČ (koje je prijavila Centru za socijalni rad koji je potom obavijestio DORH, nakon čega je uslijedilo detaljno ispitivanje, a potom – muk!!), gospođa ŠČ je detaljno opisala ovdje tuženiku, budući je uslijed velikog pritiska, vršenja ekonomskog (u vidu blokiranja računa i ugrožavanja egzistencije) i psihičkog nasilja od strane bivšeg supruga, ali i straha za vlastitu sigurnost, imala razloga vjerovati u pristran rad hrvatskih institucija, kao i u činjenicu da su joj mediji jedina moguća i krajnja zaštita, što je svakako predmet od interesa javnosti, ali i tema na koju tuženik u svome djelovanju i inače ukazuje, budući je upravo jedna od zadaća medija da upozorava na nepravilnosti u radu institucija, s ciljem borbe protiv navedenog.
Vršenje ekonomskog nasilja od strane tužitelja u odnosu na bivšu suprugu (ali i djecu), kao i upitnost nepristranosti institucija i tijela, napose je vidljivo u postupku kojim je ovdje tužitelj, bez ijednog provedenog ročišta, bez saslušanja R i bez dokaza (izuzev vlastite excel tablice) – protiv iste ishodio od suda privremenu mjeru kojom joj je blokirao svu imovinu (raspolaganje istom) i račune, radi navodnog duga koji ista ima prema njemu (u visokom iznosu). Nije li nadasve suspektno i teško shvatljivo da je sud povjerovao ovdje tužitelju, bez da je njegove tvrdnje išao utvrđivati? Nadalje, u samom članku objavljene su i preslike tužbe i prijedloga ovdje tužitelja za određivanjem privremene mjere blokade imovine i računa R, njezina žalba na istu odluku,
pouka o pravima osumnjičenika uručena R (gdje je opisano radi čega je prijavljena) povodom kaznene prijave od strane ovdje tužitelja, a koju je dokumentaciju gospođa R – uz ostalu, dala na uvid tuženiku te tuženik – budući se radi o službenoj dokumentaciji – u izvornost i istinitost iste nije imao razloga posumnjati. Izneseno je i da je povodom jedne prijave Centru za obiteljsko nasilje počinjeno od strane ovdje tužitelja informiran i DORH, nakon čega je uslijedilo ispitivanje R i zajedničke kćeri RČČ od strane policije, ali nakon toga im se više nitko nije javio. Posebno je problematična situacija u kojoj je gospođa R podnijela prijavu radi postupanja (odnosno ne postupanja) Centra (povodom prijave radi nasilja, radi zaštite djece), kojoj prijavi je priložena i opsežna dokumentacija i prepiska koja upućuje na psihičko zlostavljanje od strane tužitelja, a koju je uputila i na adrese Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i pravobraniteljice za djecu s molbom za hitno postupanje u postupku radi zaštite djeteta još u listopadu 2021. godine, ali nikakav odgovor nije dobila do današnjih dana. U vidu prijava za psihičko zlostavljanje, tuženik dostavlja sudu na uvid gnjusnu prepisku između ovdje tužitelja i njegove bivše supruge, koja govori u prilog nasilničkom i vulgarnom ponašanju ovdje tužitelja. Naime, tuženiku je došao u posjed prepiske, a autentičnost iste će dokazati, odnosno potvrditi tijekom postupka. Postavlja pitanje zašto institucije ne rade svoj posao.
Naime, svi navedeni postupci u članku (osim prijave Centru kao i prijave koju je gospođa R uložila na postupanje samog Centra – što je detaljno opisano u tekstu), vode se ispred Naslovnog suda, odnosno nesporno je da je tužitelj pokrenuo sve opisane postupke, pa se tako Naslovnom sudu, radi provjere istinitosti informacija iznesenih u predmetnom članku predlaže izvršiti uvid u sljedeće postupke: P Ob-59/23, koji je tužitelj pokrenuo protiv R, radi utvrđenja bračne stečevine; Tuženik ističe da su u velikom dijelu teksta prenesene upravo izjave gospođe R, koje su kao takve i citirane u tekstu – odnosno jasno se razlikuju od ostalih dijelova teksta, ali isto tako ističe da su informacije i saznanja iz članka također crpljeni i na temelju dokumentacije u koju je tuženik dobio uvid, a uslijed koje nije imao razloga posumnjati u istinitost svega navedenog.
Tuženik slijedom toga ističe kako je vjerovao i nije imao razloga posumnjati u točnost iznesenih informacija, a posebno ističe da je autor teksta poduzeo sve potrebne mjere radi provjere točnosti objavljenih informacija te da je prilikom objavljivanja teksta spornog članka postupano u dobroj vjeri. Informacije koje tužitelj naznačava netočnima odnose se isključivo na informacije proizašle iz dokumentacije u posjedu tuženika i informacija dobivenih od izvora u čiji sadržaj autor nije imao razloga posumnjati. Tako tužitelj označava određene navode netočnima, pa npr tužitelj ističe: - da je netočno da bi postojalo obiteljsko nasilje - iako o istome postoje prijave Centru, - da je netočno da je pokrenuo više postupaka protiv bivše supruge s ciljem da joj oduzme imovinu koja joj je pripala temeljem ranije potpisanih sporazuma i da je podnio tužbu jer joj želi oduzeti polovicu stana u [adresa] – iako se postupak radi utvrđenja bračne stečevine vodi pred sudom (nakon uređenih imovinskih odnosa 2012. godine), i ako je bivšu suprugu kazneno prijavio jer ga je navodno dovela u zabludu, - da je netočno da je tužitelj javno pretukao zajedničkog mlt. sina na javnom mjestu – iako su o istome prijavu podnijele njegova bivša supruga i kćer, - da je netočno da psihički zlostavlja ŠČ i da je vulgarni obiteljski nasilnik, kao i da je razvodu pridonijelo nasilje – iako je isto predmet prijave Centru (i dostavljena prepiska ukazuje na navedeno), - da je netočno da nije plaćao alimentaciju – iako je njegova kći protiv njega pokrenula postupak ovrhe radi istoga (neplaćanja), a on postupak kojim se ovrha proglašava nedopuštenom (uvid u predmet pod posl.br. P-2296/23 – gore navedeno), a potom i postupak radi ukidanja obveze plaćanja alimentacije (uvid u predmet pod posl.br. P Ob- 562/23). Dakle, svi navodi tužitelja su, osim što su u potpunosti neosnovani (radi prethodnih kratkih pojašnjenja pored svakog tužiteljevog navoda), i u potpunosti paušalni, a sve budući da tužitelj svoje navode ničime ne dokazuje, pa tuženik na isto skreće pažnju sudu. Tužitelj ničime ne dokazuje da bi ijedan navod u spornom članku bio netočan. Činjenica da se radi o postupcima koji niti jednoj osobi ne bi trebali biti na čast, odnosno koji su sramotni, ne znači da su isti neistiniti. Tuženik opetovano posebno napominje kako je autor spornog članka, koji je ujedno i zakonski zastupnik tuženika, ali i glavni urednik - prilikom objave članka postupao u dobroj vjeri, jer je u odnosu na dostupne podatke i izvore dobivenih informacija iskreno vjerovao u istinitost objavljenih informacija, odnosno u iste nije imali razloga posumnjati budući je poduzeo sve potrebne korake da iste informacije provjeri. Tužitelj u tužbi sugerira da je tuženik informacije objavljene u predmetnom spornom članku iznio na maliciozan način, s ciljem da se tužitelju nanese šteta, da ga se okarakterizira na određen način, te upire da bi isti navodi bili klevetničkog i zlonamjernog karaktera te aludira da mu je takvim navodima (apelirajući o navodno nakani tuženika), kao neosuđivanoj osobi nanesena privatna i poslovna šteta. Tuženik međutim ističe kako se ne radi uopće o klevetničkim navodima budući da je definicija klevete kao kaznenog djela lako provjerljiva – laički rečeno dakle kleveta bi bila širenje neistina o nekome znajući da su neistine. Tuženik svakako nije prenio neistine (posebice ne znajući da bi nešto bilo neistina), a apsolutno stoji kod već istaknutog postupanja u dobroj vjeri. Tuženik svakako nije sam izvodio, zaključivao niti prenosio ikakve uvredljive informacije o tužitelju, već je vjerno prenio saznanja dobivena od strane izvora, ali i dokumentacije koja iste informacije potkrepljuje. Tuženik tako navodi da su svi navodi tužitelja prema tuženiku, usmjereni u pogrešnom smjeru. Iako tužitelj upire na da bi informacije koje se tiču njega u spornom članku bile neistinite, za isto ne pruža nikakve relevantne dokaze – osim svojih tvrdnji, a koje budući da je tužitelj zainteresiran za uspjeh u predmetnom postupku, svakako ne mogu biti jedini relevantan dokaz za isto. Nejasno je pak, od kakve je važnosti činjenica da je tužitelj jedan od najtrofejnijih i najpoznatijih hrvatskih sportaša, te u jednom vremenu i jedan od najboljih tenisača svijeta – budući da istu činjenicu i sportski uspjeh i slavu tužitelja nitko nikada nije osporio. U odnosu na navode tužitelja da je radi objave spornog članka izložen neugodnosti, raznim ružnim komentarima, neugodnim pitanjima i opravdavanju, te da mu je tuženik objavom istoga povrijedio čast i ugled odnosno pravo osobnosti, tuženik ističe da za isto nije i ne može biti odgovoran, a sve budući da je kritički i objektivno, u skladu s dostupnom dokumentacijom i saznanjima te izvorima informacija, doveo u vezu i kontekst tužitelja s temom predmetnog članka – sumnje u rad institucija u RH, što je svakako zadaća istraživačkog novinarstva. Činjenica da su objavljene informacije kod tužitelja izazvale štetu te da su ga iste teško pogodile budući je izložen neugodnostima i upitima, ne znači da su iste objektivno podobne tužitelju nanijeti štetu, kao što ne znači i da iste nisu istinite. Tuženik ne isključuje mogućnost da su sporni članci imali efekta na tužitelja, budući su u istom iznesene vrlo ozbiljne informacije koje bude sumnju o suspektnom postupanju unutar državnih i javnih institucija, ali iste ukazuju i na vidno nečasna postupanja tužitelja, bude sumnju u korištenje tužiteljeva utjecaja…, međutim tuženik svakako jasno isključuje svaku odgovornost od uzrokovanja duševnih boli kod tužitelja, budući je tuženik postupao sukladno svim pravilima novinarske struke, a prije svega u dobroj vjeri te su sve informacije objavljene u spornim člancima istinite i provjerene, te sukladno zakonu, tuženik ne odgovara za takvu eventualno nastalu štetu. Naime, temeljem odredbe čl. 21. st. 4. t. 3. ZM-a, nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Također, suprotno navodima i mišljenju tužitelja, budući se u spornim člancima radi o postupanjima vezanima za rad institucija, ali i delikatnim postupanjima koji se tiču obiteljskih odnosa (nepostupanja tijela koja bi trebala pružati zaštitu žrtvama obiteljskog nasilja – prije svega mlt djeci), nesporno je da je za objavom predmetnog članka postojao javni interes. Sukobi interesa i korištenje pozicije moći, osnovana sumnja za pristranost u radu institucija, nepostupanje po prijavi za obiteljsko nasilje, (a koje su teme teksta), nesporno jesu tema od interesa javnosti, posebice jer involviraju rad države. Tuženik posebno ističe kako su mediji dužni izvještavati javnost o temama koje su u javnom interesu te kritički propitivati pitanja i analizirati situacije i postupanja, osobito u slučajevima kada se radi o netransparentnom postupanju, nepružanju zaštite slabijoj strani, nepostupanju državnih tijela, vršenju ekonomskog i psihičkog nasilja s pozicije moći, a što upravo jest slučaj u konkretnoj situaciji. Uz sve prethodno navedeno tuženik ističe da je jedno od osnovnih svrha i zadaća novina i novinara osim informiranja i pravo na preispitivanje rada javnih službi i tijela, što potvrđuje i brojna sudska praksa. Stoga je evidentno isključena bilo kakva odgovornost tuženika za navodno pretrpljenu štetu tužitelju. Tuženik ponavljano ističe kako je postojao opravdan interes javnosti za objavom predmetnog članka, a autor članka je prilikom objave, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, nesporno postupao u dobroj vjeri i u skladu s pravilima novinarske struke. Slijedom naprijed navedenog, čak i da je tužitelj i pretrpio štetu objavom predmetnih članaka, tuženik za istu nije i ne može biti odgovoran. Tužitelj u tužbi paušalno navodi da mu je zbog objave spornih informacija nanesena povreda osobnosti koja se očituje u povredi prava na ugled, čast i dostojanstvo, prava na tjelesno i duševno zdravlje te prava na dobar glas. U prilog tome, tužitelj ističe svoj zavidni sportski uspjeh te međunarodnu slavu, te implicira da mu je objava spornog članka u tom pogledu nanijela štetu. Sama činjenica da se tužitelj našao u situaciji da ga se ispituje o navodima u vezi članka ili mu se pristupa sa neugodnim komentarima, radi informacija iznesenih u predmetnom članku, pa se ima potrebu konstantno opravdavati, ne ukazuje da bi tužitelj s time trpio bilo kakvu štetu jer je tužitelj štetu, kao i sve pretpostavke navodne tuženikove odgovornosti za štetu, dužan dokazati! Tuženik ujedno smatra bitnim istaknuti da čak i u slučaju da je tužitelju bilo kakva šteta i nastupila objavom predmetnih informacija, a što je tužitelj dužan dokazati, u konkretnom slučaju evidentno ne postoji odgovornost nakladnika na štetu. Tužitelj predmetnom tužbom potražuje iznos od čak 15.000,00 EUR (!) na ime neimovinske štete, a da pri tome u tužbi ne navodi niti objašnjava u čemu se sastoji povreda, odnosno isto ne potkrepljuje bilo kakvim dokazima za štetu koju je navodno pretrpio. U slučajevima popravljanja neimovinske štete pravičnom novčanom naknadom, tuženik smatra bitnim istaknuti kako ona nije predviđena u svakom slučaju, već samo u onim slučajevima kad sud utvrdi, vodeći računa o težini povrede prava osobnosti i svim ostalim okolnostima slučaja, da je taj oblik popravljanja štete opravdan, a sve u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO). Odredbama Zakona o obveznim odnosima i odredbama ZM-a, točnije odredbom čl. 21. st. 6., propisano je da je tužitelj dužan dokazati postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu. Svaka povreda prava osobnosti ne predstavlja osnovu za dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, već samo onda kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. U postupku naknade štete nastale informacijom objavljenom u medijima radi se o postupku u kojem se sukobljavaju dva prava istog ranga, i to pravo na slobodu izražavanja i pravo na zaštitu privatnosti, pri čemu svako ograničenje slobode izražavanja mora biti razmjerno legitimnom cilju! U konkretnom slučaju, tužitelj ničime ne dokazuje da u konkretnom slučaju postoji potreba za ograničenjem slobode izražavanja niti koji bi to bio legitimni cilj zbog kojeg bi bilo opravdano ograničiti slobodu izražavanja u konkretnom slučaju i dosuditi traženi iznos na ime naknade štete. Nadalje, tuženik ističe kako u slučajevima povrede prava osobnosti koje se odnosi na povredu ugleda, časti i ugleda, naknada neimovinske šete kao oblik popravljanja štete samo se iznimno priznaje i to isključivo u situacijama kada je riječ o iznimno teškim povredama. Tuženik ističe kako je javni interes za objavom spornih članaka nesporan te su novinari dužni izvještavati javnost o temama od javnog interesa.
U skladu s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2019.g. broj: U-II-458/2018) koji je u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, utvrdio kako sloboda izražavanja može biti ograničena samo ako je to nužno u demokratskom društvu, a pri čemu se provodi test nužnosti. „Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje nečije slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge.“ Razvidno je kako ograničenje slobode izražavanja (a sloboda izražavanja se posredno ograničava potraživanjem i dosuđivanjem povećih iznosa naknade štete u sudskim postupcima protiv medija – među kojima je tuženik) u konkretnom slučaju nije prijeko društveno potrebno, niti je razmjerno legitimnom cilju, a osobito ne postoje niti relevantni niti dostatni razlozi da bi se tužitelju dosudio iznos naknade štete, osobito obzirom da ničime niti ne dokazuje postojanje osnove za dosuđivanjem iste. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio kako pravo na slobodu izražavanja, s jedne strane, i pravo na poštivanje osobnog života drugih, predstavljaju „prava koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu između tih prava“. „U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugledu, u načelu treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.“ „Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje u pružanju odgovora na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: doprinos raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).“ Dosuda traženog iznosa na ime naknade štete tužitelju predstavljala bi neopravdano ograničavanje slobode izražavanja te gušenje otvorenosti raspravljanja i mogućnosti zastupanja kritičkih stavova od strane medija, odnosno mogućnosti problematiziranja tema i situacija koje su od nespornog javnog interesa, a upravo je tema koju obrađuje predmetni članak od nespornog javnog interesa! Slijedom naprijed navedenog, tuženik ponavljano ističe kako je evidentno kako je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti te predlaže naslovnom Sudu tužbeni zahtjev odbiti, uz obvezu tužitelju da nadoknadi parnične troškove tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: preslika članka tiskanog izdanja od dana 17.10.2023. god., preslika članka od dana 16.10.2023. god. ( internet portal ), preslika članka od dana 20.10.2023. god. ( internet portal ), preslika zahtjeva za objavom ispravka i potvrda o slanju ( nakladniku ), preslika zahtjeva za objavom ispravka i potvrda o slanju ( gl. uredniku ); najava članka od 16. listopada 2023. godine te članak objavljen 20. listopada na internet portalu tuženika pod naslovom „EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: ‘S kćeri sam privedena u policiju u večernjim satima, blokirani su mi računi. Bojim se za sigurnost’“; zahtjevi tužitelja za objavom ispravka od 20. listopada 2023. godine; dopis tuženika od 31. listopada 2023. godine; SMS prepiska; postupci posl.br.: P-3264/23, P-309/23, Ovr-224/23, P Ob-562/23, P- 2296/23, uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2019.g. broj:
U-II-458/2018, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka TČ, sina tužitelja, izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje FČ, supruge tužitelja te dokaz saslušanjem svjedokinje ŠČČ, kćeri tužitelja.
Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).
Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
Na ročištu održanom 20. studenog 2024. godine izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je iskazao da ostaje u cijelosti kod svih navoda, na upit suca odgovara da ga je smetao način na koji je pisan tekst i što je pisao. Navodi da je imao štetu. Navodi da je pretrpio životnu, obiteljsku i financijsku štetu, a čak i izvan granica Hrvatske jer članak nije stao samo unutar zemlje, već i vani, imajući u vidu čime se tužitelj bavi. Vezano za životnu štetu koju je pretrpio, navodi da je riječ o osudi ljudi, tisućama poziva koje je primio, dobacivanjima, razgovorima i pitanjima sponzora, s time da je sada jako popularno osuđivati osobu zbog zlostavljanja. Što se tiče zdravstvenih problema navodi da se indirektno razbolio u vidu problema sa srcem i čirem na želudcu zbog nerviranja. Navodi da je i prije imao problema sa srcem ali ne tolikih s time da mu se nakon ovog teksta rapidno pogoršalo stanje isključivo zbog stresa, zbog čega je bio i na medicinskom zahvatu na Rebru radi reparacije srčanih krvnih žila. Što se tiče obiteljskih problema spominje prvenstveno roditelje koji su stariji, pa su osjetili posljedice, sina od 6 godina također, jer je sada sve dostupno već djeca u vrtiću imaju pristup informacijama, a jedino mu je podrška supruga koja zna cijelu priču iz koje su proizašla nepotrebna pitanja i brojne osude. Što se tiče financijske štete navodi da je došlo do prekida pregovora i kontakata sa nekim od sponzora i to na dosta čudan način, kronološki nakon teksta, s time da je prije tog momenta sve bilo u redu. Vezano za upit suca o whatsapp porukama listovima 65 i 66 spisa odnosno da li je tužitelj autor istih ili nije, drugim riječima da li je on jedan od sudionika u toj konverzaciji, tužitelj odgovara da se ne može sjetiti zbog proteka vremena od oko 10 godina, navodi da je moguće da je on autor ali nije siguran.
Potvrđuje da je komunikacija sa bivšom suprugom doista bila na takvoj razini, međutim, brisao je poruke upravo zbog zaštite djece ali da li je to doista autentično što ovdje piše, to ne zna. Na direktan upit suca da li je točno da tužitelj niječe sve navode koji su njemu stavljeni na teret u spornom tekstu, tužitelj odgovara da je točno tako. Na poseban upit punomoćnice tužitelja, tužitelj odgovara da su poruke smještene vremenski negdje 2014. godine ili prije, komunikacija sa bivšom suprugom nije bila prebajna, s time da je službeno s njom prekinut brak 2016. godine.
Reakcija tužitelja na članak je bila šok, navodi da nema veze s mozgom i da je jasna svrha tog članka. Ističe da je stariji sin TČ također bio šokiran tekstom, u školi je imao milion upita, morao je ići na psihoterapiju, imao je tada oko 16 godina. Na upit koliko dugo su trajali ti upiti osoba iz okružja tužitelja vezano za članak, tužitelj odgovara da to nije niti stalo, na upit suca da li to znači da traje i danas, tužitelj odgovara da da. Tužitelj navodi da se protiv njega nikada nije vodio kazneni postupak zbog obiteljskog nasilja. Tužitelj potvrđuje da postoji određen broj sudskih predmeta sa bivšom suprugom ali nema veze sa obiteljskim nasiljem. Riječ je o pozajmicama, bračnoj stečevini i alimentaciji. Prije podnošenja tužbe, tužitelj se obratio tuženiku s zahtjevom za ispravak, međutim, odbijen je. Tužitelj niječe da bi ikada vršio nasilje nad svojim starijim sinom TČ niti je ikad pokrenut postupak zbog toga. Tužitelj navodi da ga prije objave teksta nije kontaktirao nitko od strane tuženika ni na koji način.
Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika da li je 2012. godine potpisao sporazum o dijeljenju imovine, tužitelj odgovara da to baš i nije bio neki sporazum nego da je to napravljeno više radi panike koju je digla njegova bivša supruga, a utvrđeno je da stan u [adresa] glasi na nju, na potpitanje suca da li je ona bila upisana kao nositeljica knjižnih prava u zemljišnoj knjizi, tužitelj odgovara da da, onda da pola njegove zarade poslije poreza i davanja ostaje bivšoj supruzi za vrijeme trajanja braka, za djecu se ne sjeća točno jer to nije bilo važno za taj sporazum, a dodaje da ako bi se onaj stan slučajno prodao da bi se novac dijelio na pola. Na upit da li je tužio suprugu i kćer zbog navedenog stana, odgovara da da ali da je htio tužiti samo suprugu koja je malverzacijama prebacila stan na kćer pa je onda morao tužiti i kćer. Suprugu je tužio iz razloga što mu je negirala suvlasništvo nekretnine, a i nije mu vratila određenu pozajmicu novca a različitim posudbama i sličnim malverzacijama prebacila je stan na kćer. Ne sjeća se da li je podnosio kaznenu prijavu protiv supruge, navodi da to bolje zna njegova odvjetnica.
Pun. tuženika postavlja pitanje da li je tužitelj podnio tužbu radi prestanka odnosno ukidanja obveze uzdržavanja kćeri PČ, tužitelj odgovara da je podnio tužbu protiv kćeri jer mu je ona otuđila iznos od 20.000,00 eura u dogovoru s njegovom bivšom suprugom, što je kćer priznala na sudu, s time da tužitelj navodi da on i dalje plaća alimentaciju za kćer dokle god se ona školuje. Ta tužba je povučena, a tužitelj pojašnjava da je njegova obveza bila 2000 kuna mjesečno plaćati alimentaciju s time da je on isto plaćao 10 puta više, a njegova kćer je iskoristila proceduralnu pogrešku pa mu je uzela sa računa navedeni novac. Tužitelj navodi da je podnio prijavu pred Centrom protiv supruge zbog zlostavljanja malodobnog sina, a isto tako je ona podnijela prijavu protiv njega (opaska suca: tužitelj navodi riječ "kaznenu prijavu", no takva prijava se ne podnosi pred Centrom za socijalnu skrb – op. Suca: tužitelj kao pravni laik nije siguran kakva je točno prijava podnesena pa izgleda kolokvijalno koristi riječ "kaznena", što dalje potvrđuje time da nije siguran o čemu je točno riječ).
Tužitelj potvrđuje da je pokrenuo postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora kojim je njegova bivša supruga darovala stan u [adresa] njegovoj kćeri. Što se tiče spomenutih prijava na centru, po saznanjima tužitelja centar obavijesti policiju, policija vrši ispitivanje (ispitali su i njega i njegovu bivšu suprugu, a sin je ispitan u centru), policija onda to prijavljuje DORHu, a DORH pokreće postupak, s time da tužitelj navodi da protiv njega nikakav postupak nije pokrenut, a bio je i u nekom centru za obitelj. Razlog zbog kojeg je tužitelj podnio prijavu centru je taj što je njegova bivša supruga izbacila malodobnog sina TČ, kada je imao 13 godina, na cestu, a on od tada živi sa tužiteljem. Tužitelj je zainteresiran za mirno rješenje spora, ali isto tako ne želi da se o njemu pišu tekstovi kakav je konkretan, a na pitanje tuženiku da li je zainteresiran za mirno rješenje spora, tuženik upućuje na tužitelja jer je on pokrenuo parnicu.
Na ročištu održanom 06. veljače 2025. godine izveden je dokaz saslušanjem svjedoka TČ, sina tužitelja. Svjedok je iskazao da ima jako dobar odnos sa tatom, druže se i pričaju o tenisu između ostalog, tenis im je jedan od glavnih zajedničkih interesa, a sa tatom i živi. Nikada nije imao nikakve probleme sa tatom, a sa mamom je imao problema. Primjera radi spominje da je do 12. godine živio sa sestrom PČ kod mame, spominje da je znalo biti neugodnih situacija, deranja i slično, a posebno navodi da ih je mama znala izbaciti na nekoliko sati iz kući pa su morali sjediti vani na stubištu. Otac i majka nisu zajedno, koliko se on sjeća, od njegovih 5 ili 6 godina, a navodi da nikada nije bilo nikakvog deranja ili nasilja među njegovim roditeljima. Što se tiče sestre navodi da se prema njoj odnosi najbolje što može, sve joj je omogućio i nije nikada bilo nikakvih problema među njima. Pitanja pun. tužitelja: svjedok navodi da zna da je izašao tekst gdje piše da je njegov otac nasilnik, da ga je pretukao i da ne plaća alimentaciju. (op. suca - sudac svjedoka pita zna li značenje alimentacije, svjedok odgovara potvrdno). Svjedok izuzetno kategorički navodi da sve što je napisano u tom tekstu laž, navodi da ga otac nije nikada udario. Na upit kako je znao da je plaćana alimentacija navodi kad god bi se obratio majci za neka plaćanja ona bi ga upućivala na oca, a otac je plaćao sve od škole, tenisa i slično. Svjedok navodi da je tata bio izvan sebe kada je tekst izašao, a isto tako navodi da su mu u školi bila postavljana pitanja je li to točno da ga je tata pretukao što je svjedok potvrdio da nije točno. Pun. tuženika nema pitanja za svjedoka.
Na ročištu održanom 24. ožujka 2025. godine izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje FČ, supruge tužitelja, koja je iskazala da zna zašto je na sudu, zna da se radi o tekstu koji je napisao tuženik, a u kojem je izašla hrpa neistina koje su povrijedile nju i supruga i njezinog posinka. Neistine se odnose na tvrdnje da bi njen suprug bio nasilnik, da je pretukao njenog posinka, da nije plaćao alimentaciju i slično, a ništa od toga nije istina, dapače suprotno. Smatra da ništa što je izašlo u tekstu nije istina. Pitanja pun. tužitelja: Na upit kako je reagirao njen suprug, svjedokinja navodi da je bio vidno potresen da jednostavno nisu mogli vjerovati da bi se bez provjere informacija moglo nešto tako pisati, primijetila je da mu je narušeno zdravlje zbog toga – i psihički i fizički u vidu kardiovaskularnih problema koji su zahtijevali čak i liječniku intervenciju, bio je pod stresnom 24 sata dnevno, primao je hrpe poziva, a i dobio je mnoštvo sada negativnih komentara za razliku od inače uglavnom pozitivnih. Prije objave teksta nitko ga nije kontaktirao. Na upit što je tužitelja najviše pogodilo, odgovara da je riječ o opisu odnosa sa djecom temeljem kojeg je ispalo da je on nasilnik, zlostavljač i da se ne brine o djeci (narušen odnos sa bivšom suprugom nije sporan). Što se tiče plaćanja alimentacije, tužitelj ju je plaćao u punini, ali je plaćao i sve druge potrebe za djecu, s time da bivša supruga nije ništa pridonijela jer ne radi od 2000. godine, tek je nedavno otvorila neke dućane sa kozmetikom. Pun. tužitelja postavlja pitanje da li svjedokinja ima saznanja da li je tužitelj posuđivao novac ŠČ, pun. tuženika prigovara ovom pitanju, međutim, s obzirom da je riječ o supružnicima, sud dopušta pitanje. Svjedokinja navodi da je nazočila barem 20 razgovora u kojima je ŠČ tražila novce na pozajmicu od tužitelja. Što se tiče opisa odnosa sa djecom, navodi da su djeca bila konstantno kod njih, spominje da ih je mama znala izbaciti van pa su morali čekati na stubama, imali su s tom djecom jako lijepi odnos, a TČ se preselio kod njih. Što se tiče ponašanja tužitelja, svjedokinja navodi da svako tko ga poznaje zna da nema nasilnu crtu u sebi, kao u svakoj obitelji znalo je doći do svađa ali to nije prelazilo granicu dobrog ukusa. Uzrok razvoda sa ŠČ je bila činjenica da je zatrudnjela sa svojim dečkom ČČ. Pitanja pun. tuženika: Odnos između PČ i tužitelja je bio dobar dok ju majka nije okrenula protiv tate, to je bilo negdje 2021. ali nije sigurna. Bio je period gdje 3 godine nije komunicirala sa ocem jer ju je majka psihički zlostavljanja, pun. tuženika komentira da su to nagađanja uz uputu suca da komentar nije potreban.
Na ročištu održanom 24. ožujka 2025. godine izveden je i dokaz saslušanjem ŠČČ, kćeri tužitelja koja je iskazala da zna zašto je na sudu, obavijestili su je odvjetnici tužitelja i otac i njezini odvjetnici, što je zanimljivo. Pitanja pun. tužitelja:
Kada su roditelji bili u braku, živjeli zajedno, na upit kakav je bio odnos oca prema majci, svjedokinja odgovara da je odnos bio skladan, otac je dosta radio, sve je bilo u redu. Otac apsolutno nikada nije bio nasilan prema majci, a niti prema bratu TČ, a niti prema njoj, ona je sa ocem bila jako dobra, skrbio je za njih u svim aspektima te riječi. Nikada nije čula niti vidjela da bi njen otac pretukao njenog brata TČ, a niti joj je brat tako nešto rekao. Što se tiče plaćanja alimentacije, otac ju je plaćao u punini, ali ne samo to već je i financijski skrbio u svim drugim dijelovima života, kao što su sport, pokloni, putovanja i slično s time da je majka uvijek rekla da nema novaca i da se obrate njemu kad bi tražili novac za nešto. Točno je da je pokrenula postupak ovrhe protiv tužitelja, ali to je bilo na "uvjet mame", međutim, to je kasnije povukla, misli da je završilo nagodbom. Ima saznanja o posuđivanju novaca oca majci, na upit suca odgovara da su joj to saopćile obje strane, i otac i majka, ne zna o kojim novčanim iznosima se radi, ali da je otac očekivao povrat novaca. Koliko znade finalni uzrok razvoda je bio odnos majke s drugom odnosom koji je rezultirao djetetom. Sjeća se da su bili ona i majka jednom pozvane doći na policiju, ne sjeća se razloga ali misli da je bilo u nekim popodnevnim satima ali se isto ne sjeća točno. Pitanja pun. tuženika: Da li je ikada dala izjavu pred policijom ili drugim tijekom o nasilju koje je navodno počinio otac, odgovara potvrdno ali da nije bilo riječ o nasilju koje je počinio otac nego je bio razgovor o funkcionalnosti obitelji. Potvrđuje da zna da je tužitelj pokrenuo neke postupke protiv nje, jedan je u vezi stana u [adresa], jedan u vezi prestanka obveze uzdržavanja, jedan radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Je li tužitelja tužila radi povećanja alimentacije, odgovara potvrdno. Sa ocem ima trenutno dobar odnos, plaća joj sve njene potrebe od školovanja pa nadalje, čuju se na tjednoj bazi i vide se, bio je period od oko 3 godine kada nije bila u kontaktu sa ocem, a to je bilo iz razloga disfunkcije odnosa roditelja i velikog pritiska s majčine strane koja ju je koristila kao marionetu u tom odnosu pa je donijela odluku kao prethodno navedeno s time da je ona tada imala 18 godina pa je uvelike ovisila o majci. Na pitanje kako to da je pokrenula ovrhu protiv oca ako je on uredno plaćao alimentaciju, sud zaključuje da je svjedokinja već odgovorila na to pitanje u vidu pritisaka koje je majka vršila na nju, navodi da je otac neovisno o iznosu alimentacije, ionako plaćao djeci enormno velike sume za apsolutne sve njihove potrebe koje su uključivale plaćanje svih vrsta sportova koje su uključivale jahanje, kupnju nekoliko konja tako da su iznosi znali dosezati i 50.000,00 eura pa je u tom kontekstu iznos alimentacije u kontekstu mjesečnih primanja nije ni odlučan. Početak njenog ponovnog odnosa s ocem je bio što je tražila od oca pomoć da se izvuče iz brojnih sudskih postupaka u koje ju je uvukla majka u kojima se nije osjećala ugodno. Navedene iskaze tužitelja i svjedoka sud je ocijenio na slijedeći način: iskaz tužitelja je u odlučnim dijelovima istinit i podudaran sa ispravama u spisu predmeta; iskaz TČ naročito je ocijenjen istinitim, uvjerljivim i životno logičnim, dok su iskazi FČ kao i ŠČČ ocijenjeni istinitima i iskrenima, što će dalje biti i obrazloženo.
Sud je, osim toga, izvršio i uvid u priklopljen spise predmeta ovog suda P Ob-562/23 kao i P-2296/23, sukladno dokaznim prijedlozima.
Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenični supstrat tužbe, valja odgovoriti na pitanje da li je objavom tekstova pobliže navedenih u tužbi, tužitelj pretrpio štetu u vidu povrede prava osobnosti kako tvrdi. Na ovo pitanje sud odgovora potvrdno.
Tužitelj tako tvrdi, da je netočno i neosnovano iznijeto:
1- da bi postojalo obiteljsko nasilje (u njegovoj obitelji);
2- da je tužitelj pokrenuo više postupaka s ciljem da ŠČ oduzme dio imovine koja joj je pripala temeljem njihovih ranijih međusobno potpisanih sporazuma, a od nje traži i po svemu sudeći povrat izmišljene pozajmice od čak 2,5 milijuna eura; 3- da tužitelj ima dobre veze u pravosudnim krugovima;
4- da je na javnom mjestu teško pretukao njihova malodobnog sina;
5- da psihički zlostavlja ŠČ;
6- da je vulgarni obiteljski nasilnik;
7- da nije plaćao 4000 kuna mjesečno alimentacije za svako dijete;
8- da je razvodu uvelike pridonijelo obiteljsko nasilje;
9- da je tužitelj podnio tužbu jer želi oduzeti ŠČ polovicu stana u [adresa] u [adresa],
odnosno da je sadržaj tekstova upravo usmjeren na iznošenje ovakvih navoda.
Analizom istih, sud se slaže da su navodi tužitelja gotovo u potpunosti točni, jer su tekstovi i sročeni bez ikakvog zdravog kritičkog promišljanja ili eventualne zadrške.
Prvo – vezano za točke 1,4, 5, 6 i 8 – koji se činjenično odnose na tvrdnje o obiteljskom nasilju, valja reći niti iz jednog jedinog dokaza koji je izvedeni u ovom postupku, ne može se zaključiti da je postojalo ikakvo nasilje u obitelji tužitelja na kakvo se aludira u tekstovima, dapače suprotno. Sukladno iskazima saslušanih svjedoka, sud je zaključio upravo suprotno: tužitelj je ostavio dojam krajnje brižnog oca koji popuno nesebično skrbi za svoju djecu u svakom smislu, a pojam nasilja prema djeci mu je sasvim sigurno potpuno stran (cijeneći posebno kategorički jasan i istinit iskaz djece, pogotovo TČ). Isti zaključak potkrjepljuju i priklopljeni spisi u ovom postupku – čiji detalji se svakako neće iznositi u ovoj presudi, no poslužili su prilikom utvrđivanja opsega materijalne istine.
Što se tiče točke 2 i 9, odnosno da je tužitelj pokrenuo više postupaka s ciljem da ŠČ oduzme dio imovine koja joj je pripala temeljem njihovih ranijih međusobno potpisanih sporazuma, a od nje traži i po svemu sudeći povrat izmišljene pozajmice od čak 2,5 milijuna eura, niti ovaj navod nije ničim dokazan a pogotovo ne pravomoćnim sudskim odlukama, s time da niti iskazi saslušanih svjedoka ne upućuju na tako nešto. Isti zaključak suda izvodi i vezano za točku 3 o navodnim «dobrim vezama» tužitelja u pravosudnim krugovima, jer za tako nešto također ne postoji nikakav dokaz – niti materijalni niti bilo kakvog drugog tipa, već samo nagađanja tuženika iznijeta u javnom prostoru.
Što se tiče plaćanja alimentacije za djecu, jedina poveznica sa tim tvrdnja je tvrdnja tuženika o tome, s time da je bilo kave dvojbe razjasnila svjedokinja ŠČČ, koja je ispripovijedala da je cit: " … točno da je pokrenula postupak ovrhe protiv tužitelja, ali to je bilo na "uvjet mame" (nagovor i utjecaj), međutim, to je kasnije povukla, misli da je završilo nagodbom." kraj citata. Dapače, sva su djeca (uključujući i suprugu) potvrdila izuzetnu velikodušnost oca prema njima koji je podmirivao i daleko više od nužnih zakonskih davanja, što samo dodatno učvršćuje ovaj zaključak suda.
Valja ovdje i istaknuti, da je sud izvršio uvid i u SMS poruke, tužitelj nije mogao potvrditi da li je autor poruka ili nije, ali da je moguće, a da je doista konverzacija bila na takvoj razini sa bivšom suprugom. Sud zaključuje da je tužitelj sasvim sigurno autor tih poruka, i da za to nema dvojbe.
S obzirom da te poruke vrve prostačkim riječima i uvredama za koje bi tužitelja svakako trebalo biti stid da ih je i izrekao, sud ih ovdje neće niti ponavljati jer bi to bila sramota. Te iste poruke, međutim, treba promatrati i ocjenjivati isključivo u kontekstu vremenskih odvijanja dakle kada i zašto su nastale, stoga u okviru teškog odnosa i očitog zamjeranja prema bivšoj supruzi zbog očito neriješenih bračnih razmirica, što je bilo popraćeno očitim nekontroliranim rječnikom tužitelja kako se to jasno i vidi, prilikom čega nije razvidno iz dokaznog materijala što je nagnalo tužitelja na takvu reakciju. Kakogod bilo, same poruke dakle, nemaju apsolutno nikakve veze sa prethodnim utvrđenjima suda u odnosu na djecu i skrbi o njima te (pogrešno) implicirano obiteljsko nasilje, jer jedno i drugo spadaju u odvojene kategorije.
Valja i istaknuti, da dokazni prijedlog za saslušanjem zastupnika tuženika SČ sud nije prihvatio iz dva razloga: prvo, navedena osoba – čije su novine tužene i kojih je glavni urednik, očito nije bio dovoljno zainteresiran doći na raspravu dana 20. studenog 2024. godine, iako je poziv za ročište zaprimio još u mjesecu rujnu iste godine, tako da je imao i više nego dovoljno vremena prilagoditi svoje obveze sudu (što nije učinio) a ne da se sud prilagođava njemu, uz to što je po navodima punomoćnice "dan ranije" poslao podnesak o navodnoj spriječenosti, što dovoljno govori samo za sebe u smislu ciljanog pokušaja odugovlačenja ovog postupka. Slično se odnosi na svjedokinju ŠČ koja je također navodno bila na nekom putu u inozemstvo, o čemu nisu dostavljeni nikakvi dokazi, s time da je i ponovljen poziv za svjedočenje bio neuspješan.
Kakogod bilo, opseg materijalne istine je u svakom slučaju sasvim dovoljno utvrđen i bez navedenih svjedoka.
Nadalje, sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza, da tuženik uopće nije kontaktirao tužitelja kako bi barem čuo njegovo stranu i dodatno provjerio osnovanost navoda u tekstu. Tuženik tijekom postupka nije ničim niti dokazao drugačije, a na isti zaključak upućuje i dio iskaza svjedokinje FČ.
Osim toga, kada se već kane iznositi ovakvi navodi koji duboko zadiru u intimu pojedinca odnosno njihovih obitelji, apsolutno je nužno prethodno tog pojedinca kontaktirati da bi se čulo što ta osoba ima o tome reći, bez obzira na shvaćanja autora teksta koji misli da tome nije tako što je teško shvatljivo, jer usmena i pisana riječ iznesena nesmotreno može nanijeti ogromnu štetu – kao i konkretnom slučaju.
Inače sama riječ spekulacija ima latinski korijen speculor, a u aktualnom značenju doslovno predstavlja nagađanje o nečemu o čemu nema nikakvih dokaza, a čime se upravo bavio i autor konkretnog teksta, plasirajući indirektno to nagađanje semantički kao tvrdnju cijeneći i senzacionalistički naslov teksta i tekstove u cjelini.
Drugo, činjenica je da se autor članka uopće nije potrudio provjeriti jesu li tvrdnje točne, već je jednostavno iznosio svoje krive i neprovjerene zaključke.
Ovaj sud smatra osim toga, da je potpuno pogrešna tvrdnja tuženika da je u konkretnom slučaju riječ o javnom interesu koji bi bio odlučan, što nije točno – tužitelj kao tenisač doista jest javna osoba, no riječ je o obiteljskim stvarima koje svakako zaslužuju minimalni modikum diskrecije, a ne grubo zadiranje u iste koristeći javni prostor odnosno štampu ili medije.
Stav je ovog suda, da bilo kakvo zadiranje u intimu obitelji – a naročito na ovaj način, nikada nije dopušteno pod izlikom «javnog interesa», jer je upitno koga bi opće takve stvari mogle ili trebale zanimati (samo čitanje takvog teksta kod svake normalne osobe bilo zacijelo popraćeno visokim stupnjem nelagode).
Kao krajnji zaključak ovih utvrđenja, stav je ovog suda da je jasno da nije riječ o nikakvom «vrijednosnom sudu» niti «tezi da javnost ima pravo znati», već jednostavnom plasiranju tvrdnji kako su prethodno opisane.
U konačnici, slijedeći takvo postupanje autora teksta, po stavu ovog suda nesmotreno je tuženik odlučio isti objaviti iz prethodno navodnih razloga, mimo profesionalne novinarske etike prema kojoj se objavljene činjenice trebaju provjeriti, a pogotovo takve koje duboko zadiru u intimu pojedinca i čine veliku štetu.
Drugim riječima, za naglasiti je zaključno, da tuženik nema apsolutno nikakve dokaze za ono što je napisao u spornom tekstu, imajući pri tome u vidu jedno od osnovnih pravila u parničnom postupku o teretu dokazivanja - odredbom čl. 219. ZPP-a propisano je da je stranka dužna iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode protivnika, što znači da svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnje o postojanju određenih činjenica, a upravo je odredbama čl. 221. a ZPP-a izričito propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica odlučiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Tuženik je time posljedično odgovoran za nastalu štetu kroz jasno sramoćenje tužitelja senzacionalističkim tekstom bez uporišta u zbilji i to u jednostavnom cilju povećanja tiraže, kojim je tužitelju očito nanio nematerijalnu štetu i privatno i obiteljski kao i u bliskoj okolini kako je detaljno opisao – a i psihosomatske tegobe sukladno iskazu čemu sud vjeruje, tim više što je tuženik odbio ispravak takvih navoda kako je tužitelj tražio (l. 6 tužbe), a sve u smislu odredaba čl. 21.st. 1. 2. i 4. Zakona o medijima, kao i u vezi sa čl. 1098. i 1100. Zakona o obveznim odnosima i 223 ZPP-a.
Nadalje, sud je odlučio, cijeneći sav dokazni materijal da pravična novčana naknada tužitelju iznosi € 7500 za pretrpljenu štetu, odnosno polovina od utuženog iznosa. Stoga je sud uzeo u obzir negativan utjecaj teksta koji se svakako odnosi na tužitelja što je i opisao uključujući i obitelj, a što je i životno i logično uvjerljivo, a čemu sud vjeruje.
Međutim, stav je ovog suda da bi dosuđivanjem cijelog utuženog iznosa sukladno aktualnoj sudskoj praksi - koja se protivi dosuđivanju visine tužbenih zahtjeva u opsegu u kojem je on u konkretnom slučaju utužen, bila promašena svrha takve dosuđene naknade štete odnosno bi se time pogodovalo tužitelju u ekonomskom smislu omogućivši mu prekomjerno stjecanje novčanih sredstava u konkretnom slučaju (lukrativni efekt), što ovaj sud ne može dopustiti jer bi to bilo u suprotnosti sa zakonskom odredbom čl. 1100. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (u skladu sa aktualnim stavovima drugostupanjskih sudova u sličnim situacijama).
Kamatna je stopa na dosuđene kamate određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a, uzimajući u obzir datum obraćanja tužitelja nakladniku.
Preostala argumentacija parničnih strana nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana.
Što se tiče troška parničnog postupka, o istome je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. t. 4 ZPP-a, odnosno svaka strana snosi svoje troškove postupka jer, iako je tuženik dao povod tužbi, tužbeni zahtjev je usvojen samo u polovičnom iznosu.
U Zagrebu, dana 30. travnja 2025. godine
SUDAC:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu, u pet primjeraka.
DNA
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
