Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-180/2019-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana iz Koprivnice, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 25. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika AO, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102408456 od 13. svibnja 2005. g. sklopljenog između tužiteljice HO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Banka dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: „Iznos kredita, 52.000,00 CHF (pedesetdvijetisućeCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102408456 od 13. svibnja 2005. g. sklopljenog između tužiteljice HO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermärkische Banka dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja glasi: „Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04.990% (četiri cijelih devedesetdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode“.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici HO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 3.300,19 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i to do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 6,30 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 25,30 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 23,70 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 26,71 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 29,12 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 32,56 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 31,77 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 36,43 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 35,55 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 37,27 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 52,18 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 49,11 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 58,49 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 55,25 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 58,12 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 59,24 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 60,02 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 66,58 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 68,29 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 82,98 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 75,44 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 67,17 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 59,35 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 58,73 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 62,56 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 65,91 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 66,35 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 64,04 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 65,60 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 66,67 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 64,87 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 65,35 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 64,00 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 61,09 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 64,19 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 65,68 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 64,64 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 58,78 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 63,76 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 64,19 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 62,24 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 56,18 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 56,02 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 57,51 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 59,90 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 63,21 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 61,50 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 62,71 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 64,08 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 31,76 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 33,31 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 32,82 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 3,75 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 34,24 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 35,15 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 36,47 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 35,93 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 36,68 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 36,67 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 36,67 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 36,68 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 36,67 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 36,67 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 36,68 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 36,67 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 36,68 EUR od 1. rujan 2015.,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate iznosa od 2.865,12

EUR.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 23. prosinca 2015. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102408456 od 13. svibnja 2005. g."

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 211,96 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,59 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 0,16 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 2,95 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 0,76 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 0,14 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 0,03 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 0,03 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 0,04 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 0,44 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 0,99 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 3,31 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 4,72 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 4,71 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 3,80 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 5,33 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 5,79 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 4,31 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 4,47 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 4,91 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 5,62 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 7,42 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 8,67 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 8,12 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 8,54 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 11,09 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 12,94 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 14,02 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 13,35 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 12,51 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 14,77 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 15,00 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 13,36 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 4,06 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 0,90 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 0,10 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 1,07 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 2,98 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 0,40 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 4,52 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 3,91 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 1,13 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu EUR 434,75 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- EUR 21,74 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.07.2014. pa do isplate

- EUR 21,74 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 21,74 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka dioničko društvo, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici HO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.608,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 30. travnja 2025. do plaćanja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102408456 od 13. svibnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te radi isplate novčanog iznosa za koji tužiteljica tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove primjenom ništetnih ugovornih odredbi i to u iznosu od 46.452,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom te radi utvrđenja da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između stranaka 23. prosinca 2015. godine.

1.1. U tužbi tužiteljica navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na iznos od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita, a čl. 8. Ugovora određena je kamatna stopa u visini 4,99% godišnje, promjenjivo u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.2. Navodi se da je prvi anuitet dospio na naplatu 1. srpnja 2005., a kredit je otplaćen prijevremenom otplatom 21. ožujka 2018..

1.3.Tužiteljica smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak i ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Navodi da se o povredama ugovornih odredbi razmatralo u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj.

1.4. Navodi se da su stranke Ugovor o kreditu sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj te je na taj način ugovorena u čl. 8. Ugovora kamatna stopa i to redovna kamata od 4,99% godišnje, promjenjiva skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.5. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača te na odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da iz sporne ugovorne odredbe visina kamatne stope nije određena ni odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Navodi da je za trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužiteljici povećavana nekoliko puta što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Stoga je tužiteljica bila prisiljena na prijevremenu otplatu kredita – jednokratnom uplatom preostalog duga 21. ožujka 2018..

1.6. Navodi se da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF te da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

1.7. Tužiteljica navodi je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

1.8. Tužiteljica navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a tijekom otplatnog perioda došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na CHF iako je kuna u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, a prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Navodi da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, pa tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti koja se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Ističe da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tužiteljica navodi da je dužnost tuženika bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Tužiteljica smatra da je primjenom valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti.

1.9. Tužiteljica navodi da su 23. prosinca 2015. ugovorne strane sklopile dodatak ugovoru o kreditu odnosno ugovor o konverziji kojim su promijenile pojedine odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Navodi da prema izračunu konverzije proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. obračunat manjak u iznosu od 707,41 EUR te je izračunato da nedospjela buduća glavnica iznosi 25.907,47 EUR, a novi mjesečni anuitet utvrđen je u visini 220,77 EUR. Navodi se da sklapanjem dodatka ugovora tužiteljica nije dovedena u svoju početnu poziciju kada se sklapao osnovni ugovor o kreditu. Tužiteljica navodi da u konkretnom slučaju nije riječ o sklapanju novog ugovora, već se radi o aneksu koji prati sudbinu osnovnog ugovora koji unatoč aneksa i dalje postoji, a sklapanjem aneksa ugovora tužiteljica se nije odrekla prava na utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu.

1.10. U tužbi se navodi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF u kojoj je izražena visina kredita čine odredbu o predmetu i cijeni, a s obzirom da su te odredbe ništetne, ništetan je i aneks ugovora koji ne može opstati bez predmeta i cijene. Navodi se da ništetnost nastupa po samom Zakonu pa pravni odnos koji je trebao nastati na temelju ništetnog pravnog posla uopće nije nastao i ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla što za sobom povlači primjenu restitucije da je svaka od ugovornih strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Ugovor o konverziji kao dodatak slijedi sudbinu osnovnog ugovora o kreditu pa ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora u pogledu predmeta i cijena tada je ništetan i dodatak ugovora te se ima smatrati da taj pravni posao nije nastao.

1.11. U tužbi se navodi da je prema izračunu tužiteljica po ništetnim odredbama ugovora platila ukupni iznos od 426.457,50 kn, a trebala je platiti iznos od 380.004,95 kn, dakle uplatila je više u iznosu od 46.452,55 kn koji iznos je tuženik neosnovano stekao pa tužiteljica u tužbi traži isplatu navedenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose preplate.

1.12. Tužiteljica je podneskom od 23. rujna 2022. sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uskladila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu i novčane iznose iskazala u EUR.

1.13. Tužiteljica je u podnesku od 11. kolovoza 2023. navela da povlači tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dodatka Ugovoru o kreditu.

1.14. Tužiteljica je u podnesku od 7. studenog 2024., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, specificirala tužbeni zahtjev radi isplate i zatražila isplatu iznosa od 5.927,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate.

1.15. Tužiteljica je u podnesku od 21. ožujka 2025. ponovno specificirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu i zatražila isplatu iznosa od 3.300,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a sud je rješenjem br. P- 180/2019-6 od 17. veljače 2020. odbio tuženikov prigovor kao neosnovan i to je rješenje postalo pravomoćno.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu 13. svibnja 2005. i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 23. prosinca 2015.

3.1. Tuženik osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva.

3.2. Tuženik ističe da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15. Navodi da su tim Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se je primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je potpisivanju Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15 prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Navodi da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno čl. 19. c. st. 1. točka 3. ZID ZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Prilikom konverzije kredita tuženik je početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu sa svim njegovim izmjenama zamijenio novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR. Navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a tužitelj je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima no tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti odnos s tuženikom pa je tužba u cijelosti neosnovana.

3.3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Navodi sa se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj izvršio po navodno uvećanim anuitetima.

3.4. Tuženik je naveo da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke.

3.5. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Navodi da su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u banci predočeni i uručeni obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a koje utječu na povrat iznosa kredita. Tuženik navodi da je upozoravao posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili američkim dolarima te je informirao potrošače o kretanju valuta i davao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od valuta.

3.6. Tuženik navodi da je tužitelja i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina. Navodi da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o valutnoj klauzuli, jer je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu. Navodi da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF te je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kako prije, tako i za vrijeme sklapanje Ugovora.

3.7. Tuženik navodi da je u čl. 11. st. 1. točka 4. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren depozit u visini od 10% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu iznosi 5.200,00 CHF. Za vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita (na dan 21. ožujka 2018.) iznos depozita je isplaćen na tekući račun tužitelja te je isti u kunskoj protuvrijednosti iznosio 33.232,35 kn. Nakon toga je na isti dan klijent s istog tekućeg računa uplatio iznos od 172.493,54 kn na ime prijevremenog zatvaranja kredita iz čega proizlazi da je kredit zatvoren i sredstvima depozita. U trenutku ugovaranja (na dan 1. lipnja 2005.) iznos depozita od 5.200,00 CHF vrijedio je 24.728,08 kn, dok je taj iznos depozita u trenutku kad je korišten na ime podmirenja kredita (21. ožujka 2018.) vrijedio 33.232,35 kn, dakle ukupna razlika je 8.504,27 kn u korist tužitelja te iz navedenog proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 8.504,27 kn.

3.8. Tuženik navodi da su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja te je taj rizik snosio i tuženik, a rizik se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF jer razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti.

3.9. U odnosu na promjenu kamatne stope tuženik navodi da je sve promjene izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima. Navodi da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj.

3.10. Tuženik navodi da je tužitelju bila dostavljena Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. godine.

3.11. Tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

3.12. Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio ikakvu štetu tužitelju.

4 Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.827,07 kn (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja) te s osnova razlike u depozitu koji je iznosio 8.504,27 kn više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 10.331,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i da ima protutražbinu prema tužitelju jer se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, ako bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanje kamatne stope pa u tom slučaju tužitelj ne bi više uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% jer se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom pa je tuženik predložio da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.151,84 CHF sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je predloži da sud sudi izvrši prijeboj navedene tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

4.. Tuženik je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 21. studenog 2024. specificirao prigovor radi prijeboja na način da s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta stavlja u prijeboj tužiteljici iznos od 211,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i s osnova kamatne stope iznos od 434,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Tužiteljica se protivi prigovoru radi prijeboja i predložila je da ga sud odbije.

5.1.Tužiteljica je istaknula da je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva u izračun ukalkulirala i tzv. negativne razlike te je specificirala tužbeni zahtjev po već izvršenom prijeboju u skladu s nalazom vještaka.

5.2.Također je tužiteljica istaknula prigovor zastare tražbine koju je tuženik stavio u prijeboj.

7. Tužiteljica je tijekom postupka u podnescima navodila da povlači dio tužbe kako je to naprijed navedeno i to nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe.

8. Budući da je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika ako je povlačenje uslijedilo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe, sud je i o navedenom tužbenom zahtjevu odlučio meritornom odlukom.

9. Sud je rješenjem P-180/2019-17 od 22. prosinca 2020. odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do završetka postupka pred sudom Europske unije pokrenutom po zahtjevu za prethodnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-1042/17, a rješenjem br. P-180/2019-21 od 6. lipnja 2022. riješeno je da se nastavlja postupak u ovom predmetu.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, saslušan je svjedok LO, pročitane su priložene isprave: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102408456 sklopljen 13. 5. 2005. između Erste & Steiermarkische Bank d.d. te HO kao korisnika kredita (list 6-70), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102408456 sklopljen 23. prosinca 2015. (list 8-10), plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (list 11-13), pregled prometa po partiji kredita 5102408456 za razdoblje od 1. 6. 2005. do 30. 9. 2015. (list 14-20), pregled prometa po partiji kredita 5114137829 za razdoblje od 1. 9. 2005. do 8. 4. 2018. (list 21-22), obavijest o izračunu konverzije kredita s prilozima (list 34-40), izvršen je uvid u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 41), izvršen je uvid u priloge (list 42-53), priloge (list 54-58), u priloge (list 59-81), u prilog tuženika (list 82-89), pročitana je Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 90-97), dopis Hrvatske narodne banke od 7. 6. 2013.(list 98-99), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21.siječnja 2015. (list 100-105), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 4. 4. 2005. (list 106-108), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160/85406010-8300741476 sklopljen 1.6.2005. sklopljen između Erste & Steiermarkische bank d.d. te HO kao deponenta (list 109), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. 12. 2013. (list 110), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 111-114), priopćenje za javnost Ministarstva financija Republike Hrvatske od 14. siječnja 2014. (list 115),priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (list 116), prilog (list 117) prilozi ( list 118-119), obavijest o kreditu od 15.1.2014. (list 120), otplatni plan od 15.1.2014. (list 120/II-121), izvršen je uvid u prilog (list 125), uvid u priloge tuženika (str. 173-201 te 202-214, 215-223), izvršen uvid u priloge (str 238-255 te str.306-314), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ĐO te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 30. rujna 2024. (str. 333-355) s prilozima (358-422), dopuna nalaza od 21. siječnja 2025. (str. 511-517) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 25. ožujka 2025. (str. 568).

11. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

12. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

13. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102408456 za iznos kredita od 52.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kako je to ugovoreno čl. 2. Ugovora.

14. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužiteljice 23. prosinca 2015. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102408456 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

14.1. Iz odredbe čl. 2. st. 1. Aneksa proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da su 13. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 5102408456 na iznos od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a čl. 2. st. 2. stranke suglasno utvrđuju da će se temeljem tog Aneksa promijeniti broj partije kredita koja će glasiti: 5114137829 te suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije i druge izmjene utvrđene tim Aneksom i bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima.

15. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.

15.1. Iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena namjena kredita – stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnina.

15.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje za nju i djecu te je banka kredit isplatila prodavatelju nekretnine, a ona je na nekretnini stanovala do 2018. kada ju je morala prodati da bi u cijelosti otplatila kredit.

15.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

15.4. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica ugovor sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti.

16. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe članka 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama kreditora te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

17. Tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na činjenicu da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu.

18. Kako je to naprijed obrazloženo, između stranaka nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102408456.

18.1. Konverzija je izvršena na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora i eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te se između stranaka postiže sporazum o konverziji kako je propisano tim Zakonom.

19. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom u tužbi tražila utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu sklopljenog 23. prosinca 2015., no u podnesku od 11. kolovoza 2023. tužiteljica je navela da u tom dijelu povlači tužbu. Tuženik je u podnesku od 16. srpnja 2024. naveo da se protivi povlačenju tužbe i tražio da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu kako je postavljen tužbom. Budući da je za povlačenje tužbe primjenom odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju bio potreban pristanak tuženika, sud je o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio meritornom odlukom.

20. Odredbama čl. 2.2. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ugovorne strane suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 3.1. Aneksa sve promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog Ugovora u CHF utvrđuju se i provode nakon stupanja na snagu tog Aneksa isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa, a prema čl. 3.2. Aneksa za sve što nije regulirano odredbama tog Aneksa primjenjuju se odredbe osnovnog ugovora u CHF.

20.1. Sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

21. Na temelju sadržaja priloženih isprava i provedenog knjigovodstveno– financijskog vještačenja po vještaku ĐO, čiji nalaz sud prihvaća kao objektivan i stručan, proizlazi da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko– računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje ZID ZPK/15): prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF – EUR, glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužiteljice su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužiteljice u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

21.1. Budući da je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud utvrdio da je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka 23. prosinca 2015. i presuđeno je kao u točki V. izreke ove presude.

22. Sud smatra da tužiteljica unatoč sklopljenom Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu ima pravni interes za ovaj spor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je Aneks broj 1 samo dodatak osnovnom ugovoru o kreditu te da se tužitelj sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu.

23. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

23.1. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

24. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. svibnja 2005. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Suprotno stajalištu tužiteljice, tuženik je tvrdio da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zašite potrošača nisu primjenjivi na konkretni slučaj.

27. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

27.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

28. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluke o kamatnim stopama kreditora.

29. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja Ugovora i Aneksa saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je po zanimanju prehrambeni tehničar, a iz njezinog iskaza proizlazi da se je obratila Banci čiji je bila klijent, predočila da joj je potreban stambeni kredit za kupnju nekretnine i u banci joj je rečeno da je za nju najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, a u banci ju nitko nije upozorio na valutni rizik. Navodi da je o sklapanju ugovora o kreditu razgovarala sa službenicom banke koja joj je rekla da je kredit uz valutnu klauzulu u CHF povoljniji od kredita uz valutnu klauzulu EUR, da je takav kredit stabilan, da neće doći do veće oscilacije, da je kamata manja na stambene kredite uz valutnu klauzulu uz CHF, a na pitanje tužiteljice je li to za nju zaista dobar kredit službenica joj je rekla da je Švicarska stabilna zemlja i da je CHF stabilna valuta. Ne sjeća se da bi joj u banci itko predočio ikakve brošure vezane uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu i misli da joj nitko nije objašnjavao pojam promjenjive kamatne stope. Navodi da je Ugovor o kreditu pripremila banka, a tužiteljica nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu solemniziran je kod javnog bilježnika, a javni bilježnik ju nije upozoravao na valutni rizik, niti na promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljica navodi da joj je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu plaća iznosila oko 4.500,00 kn mjesečno, bila je zaposlena u Podravki, nije bila vlasnica obrta ni trgovačkog društva. Prema otplatnom planu rata kredita je trebala biti 1.310,00 kn mjesečno, što je za nju bilo prihvatljivo s obzirom na plaću. Oko dvije godine je rata bila stabilna, a potom se počela povećavati te joj je u banci rečeno da je to zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i zbog promjene kamatne stope. Tužiteljica navodi da joj je Banka 2015. godine ponudila sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu – konverziju te joj je u banci rečeno da bi za nju bilo povoljnije da prihvati konverziju kredita jer bi joj rata kredita bila manja. Imala je povjerenja u ono što joj je preporučeno u banci, s obzirom da je bila njihov klijent te je prihvatila izračun banke. Sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu mjesečna rata se smanjila. Tužiteljica navodi da nije mogla utjecati na pojedine odredbe Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, mogla je samo prihvatiti njegovo sklapanje ili isto odbiti. Odlučila se je za prijevremenu otplatu kredita jer više nije mogla podnositi takav financijski teret jer je 2018. prije zatvaranja kredita mjesečna rata bila oko 2.080,00 kn. Kredit je zatvorila novcem od otplate kuće, a prije toga je kredit otplaćivala obustavom na plaći. Tužiteljica izričito navodi da ne bi sklopila predmetni Ugovor o kreditu da je znala da postoji mogućnost takvog porasta rate kredita. Ističe da se u financije ne razumije, nije se nikad bavila bankarskim poslovanjem te je kod sklapanja Ugovora i njegovog Aneksa postupala s povjerenjem u Banku.

30. Suprotno tvrdnji tužiteljice, tuženik tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu a tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope.

31. Tuženik je na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora predložio saslušanje svjedoka LO i DO.

31.1. Iz iskaza svjedoka LO proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu radila u Erste & Steiermarkische bank d.d. u Poslovnici u [adresa] kao savjetnik za kreditiranje građanstva te je potpisala predmetni Ugovor koji je uz nju je za Banku supotpisao voditelj Poslovnice. Svjedok navodi da se tužiteljice ne sjeća vezano uz predmetni Ugovor o kreditu, odnosno njegovo odobravanje i sklapanje te da se zbog proteka vremena i opsega posla ne sjeća nikakvih detalja vezano uz predmetni Ugovor o kreditu. Također se više ne sjeća procedure postupanja s klijentima prilikom odobravanja kredita i sklapanja ugovora o kreditu.

31.2. Tuženik je naknadno odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka DO.

33. Iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

34. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 2. (i čl. 7.) Ugovora o kreditu nepoštena jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužiteljici kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za nju i nije dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za nju kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Prema utvrđenju suda nepoštena je i ugovorna odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s odlukama banke.

35.1. Naime, odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,99% godišnje, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

35.2. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, no za tužiteljicu kao prosječnog potrošača nije razumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

36. Budući da su odredbe čl. 2. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

37. Sklapanjem Aneksa broj 1 osnovnom Ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

38. Iz naprijed obrazloženih razloga sud smatra da tužiteljica ima pravni interes za tužbu radi utvrđenja da su ništetne pojedine ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu te je sud utvrdio da su ništetne odredbe članka 2. i članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama Banke te je presuđeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

39. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita od početka otplate, dok tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

40. Prema odredbi čl. 5. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu stranke su utvrdile da obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita ZID ZPK na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 25.907,47 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koji će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9. tog Aneksa. Prema odredbi čl. 5.3. Aneksa broj 1. na dan naveden u zaglavlju aneksa na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19.c. st. 1. točka 6. iznosi 707,41 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, čije podmirenje će se regulirati sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio tog Aneksa, a potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1. listopada 2015. do dana navedenog u zaglavlju Aneksa u vezi podmirenja obveza iz osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu navedenog iznosa. Prema sporazumu iz čl. 7. Aneksa potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju način podmirenja obveza korisnika kredita te utvrđuju da Banka na dan naveden u zaglavlju Aneksa ima ukupno potraživanje s osnova obveza navedenih u čl. 5.2. uzimajući u obzir sve izmjene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja Aneksa i s osnova obveza navedenih u čl. 5.3. u ukupnom iznosu od 26.329,22 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koji sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu.

41. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK, a ni Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog nepoštenog postupanja banaka. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

42. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

42.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015 nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita i kamatne stope od 4,99 % godišnje iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka.

42.2. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

43. S obzirom na sadržaj Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 23. prosinca 2015., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

43.1. Činjenica je da je tužiteljica pristala na sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, no kako je obrazložila u svojem uvjerljivom iskazu bilo je to zbog rasta mjesečnih anuiteta kredita u odnosu na stanje u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prema navodima banke nakon konverzije rata joj je trebala biti manja.

43.2. Činjenica je da se tužiteljica Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

43.3. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije ni mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

43.4. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svojeg prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbama ZID ZPK-a Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

43.5. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

43.6. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

44. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

44.1. Ugovornim odredbama Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

44.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

44.3. Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od ostalih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite to pravo imaju u punom opsegu.

44.4. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Sklapanjem Aneksa broj 1 osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

44.5. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

45. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ĐO, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 30. rujna 2024. i dopunu nalaza od 21. siječnja 2025. te se je usmeno očitovala na ročištu glavne rasprave.

45.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorila tužiteljica, a ni tuženik nakon dopune nalaza vješaka.

46. Na temelju priloženih isprava i nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da je kredit isplaćen 1. lipnja 2005. po tečaju koji je iznosio 4,755400 kn za 1 CHF te je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 247.280,80 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. srpnja 2005., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem prvog dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu euro i po konverziji je utvrđen manjak uplata.

47. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka ĐO tužiteljica je tuženici zbog promjene kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,99% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30. rujna 2015. više platila 3.300,19 eura, a od toga 11,62 eura se odnosi na razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope, a 3.288,57 eura se odnosi na razliku više plaćenog zbog promjene tečaja CHF s tim da je detaljni izračun prezentiran u tabeli 2. nalaza.

48. Iz nalaza vještaka proizlazi da bi glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosila 180.677,94 kn da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,99%). Tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 66.636,73 kn. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita) uz primjenu kamatne stope od 4,99% glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.262,91 eura (17.049,89 kn).

49. Prema nalazu i mišljenju vještaka iznos preplaćenih mjesečnih anuiteta nakon provedene konverzije odnosno nakon 1. listopada 2015. do konačne otplate kredita 21. ožujka 2018., koji je tužiteljica više platila tuženiku i zbog promjene kamatne stope u odnosu na stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (4,99%) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 2.626,99 eura, kako je to prikazano u tabeli 3 Nalaza.

50. Vještak je utvrdio i tzv. negativne tečajne razlike (za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) u iznosu od 211,96 eura, s tim da je taj iznos vještak uključio u izračun preplate koji je prezentiran u tabeli 2. i točki 1. Zaključka pisanog nalaza.

51. Vještak je utvrdio i novčani iznos kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u razdoblju od 1. veljače 2014. do 30. rujna 2015. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to u iznosu od 434,75 eura, s tim da je i navedeni iznos prema nalazu vještaka već uključen u izračun koji je prezentiran u tabeli 2. i točki 1. Zaključka u nalazu vještaka.

52. Člankom 4. Ugovora o kreditu od 13. svibnja 2005. ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl. 11., a u iznosu od 10% odobrenog kredita te da se u istom iznosu sklopi ugovor o oročenom depozitu. Prema članku 11. Ugovora o kreditu instrument osiguranja vraćanja je između ostalog depozit u visini od 10% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 5.200,00 CHF.

53. Prema nalazu i mišljenju vještaka isplata iz računa oročenog depozita nema utjecaj na izračun razlike više plaćenog do 30. rujna 2015. jer je depozit isplaćen nakon tog datuma (21. ožujka 2018.). Da je depozit isplaćen po tečaju CHF na dan isplate kredita za konačnu otplatu kredita bilo bi uplaćeno 1.108,28 eura manje. U tom slučaju bi razlika više plaćenog od 1. listopada 2015. do konačne otplate iznosila 1.518,71 EUR (2.626,99 EUR – 1.108,28 EUR).

53.1. Iz dopune nalaza vještaka od 21. siječnja 2025. proizlazi da je izmijenjena točka C5. nalaza vještaka od 30. rujna 2024. i to na način da je u tabeli 3. pregled uplata tužitelja od 1. listopada 2015. do 21. ožujka 2018. te je utvrđeno da je u razdoblju od 1. listopada 2015. do konačne otplate kredita uplaćeno 222.168,41 kn (29.486,82 EUR).

53.2. Iz dopune nalaza vještaka od 21. siječnja 2025. proizlazi da je izmijenjena točka točka C7. nalaza vještaka od 30. rujna 2024. Vještak ponavlja da isplata iz računa oročenog depozita nema utjecaj na izračun razlike više plaćenog do 30. rujna 2015. jer je depozit isplaćen nakon toga odnosno 21. ožujka 2018. u iznosu od 5.232,37 CHF (glavnica + kamate na depozit). Da je depozit isplaćen po tečaju CHF na dan isplate kredita za konačnu otplatu kredita bilo bi otplaćeno 1.108,28 eura manje te bi u tom slučaju ukupno uplaćeni iznos nakon konverzije pa do konačne otplate bio 28.378,54 EUR.

54. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 13. svibnja 2005. o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivosti kamatne stope, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

55. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

55.1.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove.

55.2. Osnovan je i prigovor zastare koji je istaknula tužiteljica u odnosu na tražbinu koju je tuženik stavio u prijeboj, jer tuženika ne štite učinci kolektivne presude. Također, činjenica je da su u dosuđeni iznos od 3.300,19 eura već uračunate tzv. negativne razlike.

55.3. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama VI. i

VII. izreke ove presude.

56. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

57. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

58. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

58.1. Činjenica je da e „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 7. svibnja 2019. godine.

58.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

58.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

59. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 7. svibnja 2019., sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine. Sud smatra da činjenica da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 7. studenog 2024. nije od utjecaja na zastaru jer je konačni tužbeni zahtjev postavljen na temelju činjenične i pravne osnove koju je tužitelj naveo u tužbi, a tužiteljica nije mogla specificirati tužbeni zahtjev prije provedenog vještačenja. Stoga je prema ocjeni suda zastara prekinuta podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

60. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužiteljice radi plateža je usvojen u iznosu od 3.300,19 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a i presuđeno je kao u točki III. izreke ove presude.

61. Tužiteljica je tužbom zatražila isplatu iznosa od 46.452,55 kn (odnosno 6.165,31 EUR po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450). Tužiteljica je podnescima smanjivala tužbeni zahtjev, a tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe. Smanjenje tužbenog zahtjeva je prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Budući da je do povlačenja dijela tužbe došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, sud je i u navedenom dijelu radi novčane isplate za koji je tužiteljica navela da smanjuje tužbeni zahtjev, odlučio meritornom odlukom pa s obzirom da je konačni tužbeni zahtjev za isplatu prema podnesku tužiteljice od 21. ožujka 2025. na iznos od 3.300,19 EUR proizlazi da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev iz polazne tužbe za iznos od 2.865,12 EUR, te se smatra da se u tom dijelu radi o povlačenju tužbe, a s obzirom da se je tuženik protivio povlačenju dijela tužbe sud je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio meritornom odlukom. Budući da je utvrđeno da je tražbina tužiteljice osnovana u iznosu od 3.300,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev radi isplate odbijen i presuđeno je kao u točki IV. izreke ove presude

62. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

63. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 2.608,17 eura, prema priloženom troškovniku (str. 565) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 3. rujna 2019. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), za zastupanje na ročištima 10. rujna 2020., 5. listopada 2022., 25. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 4. prosinca 2019. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu), 26. rujna 2022., 7. studenog 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) i 11. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 425,00 eura (Tbr. 46.), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 250,00 eura, pristojbu na tužbu u iznosu od 108,17 eura.

63.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak podnesaka od: 16. listopada 2020. (navode iz tog podneska tužiteljica je mogla iznijeti u podnesku kojim se je očitovala na tuženikove navode iz odgovora na tužbu), 23. kolovoza 2023. (tužiteljica je u navedenom podnesku navela da povlači tužbu u dijelu za utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu i ponovila preostali tužbeni zahtjev kako je već navedeno u ranijem podnesku), 16. kolovoza 2024., 12. prosinca 2024. (uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba RH utvrđeno je da je tužiteljica promijenila prebivalište 25. srpnja 2019. i o tome je ranijim podnescima mogla obavijestiti sud, a nije bilo potrebno podneskom obavještavati sud o uplati razlike predujma), 21. ožujka 2025. (tužiteljica je već ranijim podneskom kojim se je očitovala na nalaz i mišljenje vještaka specificirala tužbeni zahtjev), jer ti podnesci nisu bili nužni.

64. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u cijelosti.

64.1. Sud je vodio računa o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

64.2. Sud smatra da izricanje znatnog financijskog tereta tužiteljici u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju ne bi bilo spojivo s pravom tužiteljice na pristup sudu, kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

65. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

65. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki VIII. izreke ove presude.

U Koprivnici, 30. travnja 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1.Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2.Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb