REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-735/2022-57

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužiteljica 1. VHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. VH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici iz Rovinja, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. u prisutnosti prvotužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljica i zamjenika punomoćnika tuženika, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9012354719 zaključenog 22. ožujka 2007. između prvotužiteljice VHŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, drugotužiteljice VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i EH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao založnih dužnika, svi sa jedne strane i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, sa druge strane kao Banke, potvrđenog 23. ožujka 2007. od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc u Poreču, Istarskog razvoda 17, pod brojem OV-2837/07, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da prvotužiteljici VHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.966,86 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 1.10.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da prvotužiteljici VHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljici VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.763,43 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem su tražili utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Dodatka Ugovora o kreditu od 07. prosinca 2015., a potvrđenog 09. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika, povučen.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. tužitelji VHŽ, VH i RH su podnijeli tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kojom traže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnima odredbe i dijelova odredbi članaka 1,4,5,6 i 7 ugovora o kreditu zaključenog 22. ožujka 2007. između prvotužiteljice kao korisnika kredita, drugotužiteljice i trećetuženika kao založnih dužnika, svi sa jedne strane i tuženika kao banke, a kojim odredbama je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveza po tom ugovoru može mijenjati jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također su tražili utvrđenje ništetnim dodatka ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 07. prosinca 2015. te konačno da tuženik isplati prvotužiteljici iznos od 69.264,75 kuna po osnovi naprijed navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, sve uz naknadu parničnog troška. U tužbi navode da je tuženik odobrio prvotužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta te joj isplatio protuvrijednost iznosa 57.000,00 chf po srednjem tečaju za chf tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita. Kredit da je tužiteljici isplaćen 22. ožujka 2007. u iznosu od 260.198,22 hrk. Tužitelji tvrde da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran, da je u vrijeme sklapanja ugovora kamata iznosila 4,20% godišnje, a da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu. U odnosu na ništetnost vezano za kamatnu stopu tužitelji se pozivaju na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda RH poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom VTS RH poslovni broj Pž-719/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na kamatnu stopu). U odnosu na ništetnost valutne klauzule tužitelji se pozivaju na pravomoćnu presudu TS RH poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te presudu VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. Dalje ističu da je dana 07. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu tzv. konverzija kojim je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u chf denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Tvrde da dodatak ne predstavlja obnovu ugovora sukladno odredbi članka 145. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) jer da postojeća obveza nije zamijenjena novom jer da nema različitu glavnu činidbu niti pravnu osnovu.

1.1. Budući da je trećeoznačeni tužitelj RH umro, postupak je nastavljen samo u odnosu na prvo i drugo tužiteljice koje su ujedno i zakonske nasljednice.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Nakon toga ističe da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da su tužitelji prihvatili konverziju kredita i potpisali dodatak ugovoru o kreditu i stoga da više ne mogu postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Dalje ističe da zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tužitelji da više nemaju interes za podizanje tužbe jer da bi interes postojao samo ako i dok postoji povreda, a te povrede da više nema. Nadalje ističe da je i valutna klauzula zakonom i dopuštena i predviđena te da se ne može govoriti o ništetno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula da je dopuštena i dok je takva zakonska odredba ona da je jedini smjer u kojem sud treba ići i smije primijeniti takvu odredbu. Tuženik izričito navodi da tužitelji pogrešno tumače presude Visokog trgovačkog suda RH koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i ugovorenu valutnu klauzulu, a sve iz razloga jer da su i sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamatne stope, i valutne klauzule. Konačno, tužitelji da su izričito pristali na klauzulu o promijeni kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli. Tuženik zaključuje da je postupao u svemu sukladno svim zakonskim propisima koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o potrošačkom kreditiranju, ZOO-u i Direktivi EU koja dopušta ugovorene varijabilne kamate i vezano za valutnu klauzulu. Konačno ističe i prigovor zastare te se poziva na odredbe članaka 218., 324., 131., 240. -246. ZOO-a.

3. Tijekom postupka i tužitelji i tuženik su se pisanim podnescima očitovali na navode suprotne strane u kojima su opetovano isticali svoje tvrdnje i tumačenja.

4. Rješenjem poslovni broj P-1868/2019-11 od 10. siječnja 2020. određen je prekid postupka dok VS RH ne objavi rješenje o pitanju koje glasi: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmijeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?"

4.1. Rješenjem poslovni broj P-1868/2019-12 od 27. ožujka 2020. nastavljen je postupak.

5. Rješenjem poslovni broj P-1868/2019-21 od 03. studenog 2020. određen je prekid postupka u ovom predmetu dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-1042/2017.

5.1. Rješenjem poslovni broj: P-1868/2019-23 od 14. listopada 2021. nastavljen je postupak, ali je istovremeno ponovno određen prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije broj: C-567/2020 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

5.2. Rješenjem poslovni broj: P-1868/2019-24 od 20. lipnja 2022. nastavljen je postupak.

6.Rješenjem poslovni broj P-735/2020-28 od 05. travnja 2023. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (18-21), u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (22-24), u Dodatak Ugovoru o kreditu (25- 28), u Plan otplate (29-30), u pregled uplata po kreditu na dan 26.04.2019 (31-32), u Opće uvjete poslovanja s građanima (52-68), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (227-329), i dopuna nalaza i mišljenja vještaka (344-353), saslušana je prvotužiteljica kao parnična stranka.

7.1. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke. A tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara, službenika banke.

8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljice (prvotužiteljica) su u odnosu na isplatu zatražile iznos od 9.966,86 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. do isplate.

8.1. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je prvotužiteljica tužbom tražila isplatu iznosa od 69.264,75 kuna/9.193,01 eur, a da nakon provedenog vještačenja potražuje isplatu iznosa od 9.966,86 eura, to jest više za 773,85 eura.

8.2. Sud je prihvatio preinaku tužbe, tužbenog zahtjeva tužitelja, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj činjeničnoj ili pravnoj osnovi, osim po osnovi po kojoj je postavio i tužbeni zahtjev u tužbi. Zato je sud i prihvatio preinaku.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012354719 od 22. ožujka 2007. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili prvotužiteljica kao korisnik kredita, RH i VH kao založni dužnici s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je prvotužiteljici odobrio kredit u iznosu od 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren za adaptaciju stambenog objekta, a prema članku 7. na rok otplate od 168 mjeseci i to u 168 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Člankom 4., 5. i 6. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,20% godišnje.

10. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu od 07. prosinca 2015. utvrđeno je da su istog sklopili prvotužiteljica kao korisnik kredita, založni dužnici VH i RH te tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Ugovorne strane su suglasno konstatirale da se Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije, da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita te da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur iznosi 150,48 eur te da se taj iznos smatra preplatom. Ukupni iznos preplate iz članka 3. i 4. ovog Dodatka da iznosi 5.046,32 eura te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eur. Preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu da iznosi 16.897,57 eura i taj preostali iznos neotplaćene glavnice da će korisnik kredita otplaćivati u preostalih 64 mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u eur. Mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka iznosi 305,71 eura.

11. Tužiteljica je iskazala da je u ožujku 2007. godine ona, kao korisnik kredita, potpisala ugovor o kreditu sa Privrednom bankom za iznos od 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 14 godina, za adaptaciju stambenog objekta. Stambeni objekat da je bilo vlasništvo njezinih roditelja majke VH i oca EH. Cijelim iznosom kredita da je za sebe i svoju obitelj adaptirala stan u prizemlju. Cijeli iznos kredita da je iskorišten isključivo za adaptaciju stambenog objekta, a upravo to da je bila i namjena kredita. Taj stan kojeg je adaptirala da je bio namijenjen isključivo za nju i njezinu obitelj i da nikada istog nije iznajmljivala, niti ga koristila u bilo koje druge svrhe npr. poslovno ili slično. Predmetni stan da je uvijek korišten isključivo za življenje njezine obitelji. Kada se obratila banci za kredit da je tražila kredit u kunama. U banci da joj je službenik, bankar, rekao da takvog kredita ne nude. Ponuđen joj je kredit u CHF, te da joj je rečeno da je to najpovoljniji kredit i u tom momentu da se radilo o najsigurnijem kreditu. Bankarica da joj nije objasnila na koji način dolazi do izmjene kamatne stope. Također da ju nije upozorila na nikakav rizik zbog kredita u valuti CHF, dapače da joj je stalno od strane osobnog bankara naglašavano da je taj kredit u CHF najsigurniji zato jer da ima najnižu kamatnu stopu, a i da je CHF valuta stabilna valuta. Iskazala je da nije imala mogućnosti pregovarati sa bankom niti vezano za kamatnu stopu, niti za valutnu klauzulu. Rečeno joj je da ima mogućnosti odlučiti samo o iznosu kredita s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost i na rok ugovora o kreditu tj. s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost rečeno joj je koji najviši iznos može podići i na koji period. Ugovor o kreditu da je sastavljen od strane banke. Kada je došla potpisati Ugovor on da je već bio sastavljen. Najprije je došla kod bankarice i bankarica joj je dala – uručila ugovore i rekla da ide kod javnog bilježnika ih ovjeriti sa njezine strane. Bankarica je pred tužiteljicom u banci prošla osnovne stavke ugovora, a pod time misli na točne podatke o tužiteljici, i založnim dužnicima, zatim o iznosu kredita, o kamatnoj stopi, o roku i o anuitetu. Tužiteljica je pitala bankaricu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, a ona da je odgovorila da ne treba brinuti jer da je to stabilna valuta i stabilan kredit, te da se kroz godine uopće ne bi trebala mijenjati rata - iznos rate kredita. Sa bankom je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu vezano za konverziju i to je bilo negdje krajem 2015. godine. Konverziju je potpisala zato jer joj je rata kredita već bila jako velika i nije više bila u mogućnosti redovno otplaćivati rate kredita. Zato je sa bankom sklopila konverziju tj. pretvaranje kredita u eur valutu. Početna rata kredita iznosila da je 2.000,00 kn, a već tada je to za tužiteljicu bilo puno odnosno maksimum koji su mogli plaćati. Rata kredita da joj je porasla na način da je rata iznosila cijelu njezinu plaću tj. 3.600,00 kn. Niti za Dodatak Ugovoru o kreditu da nije imala mogućnosti pregovarati. Dobila je tipski ugovor i istog je potpisala jer da je rata kredita tim Dodatkom bila manja. Prilikom konverzije sjeća se da joj je bila izračunata preplata, ali da joj nisu objasnili na temelju čega su došli do te preplate. Dodatkom ugovora o kreditu da nije u cijelosti obeštećena. Prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu da se nije odrekla niti jednog svog prava, pa tako ni prava kojeg potražuje ovom tužbom. Uplate rate kredita vršila je osobno. Nadalje navodi da promjenjiva kamata znači da je promjenjiva, a što je valutna klauzula da ne zna. Nikada ranije nije imala ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom. Ne sjeća se da li je od banke dobivala obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada je vidjela da joj je rata kredita povećana, odmah da se javila u banku kod bankarice i tako više puta. Svaki puta da joj je rečeno da se ne brine, da će se sve vratiti na staro, da je to samo trenutni skok i da će sve biti u redu.

11.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objašnjeno sve sukladno pravilima struke, nije bila informirana o rizicima koji mogu nastati, a niti je imala mogućnosti odlučivati o odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Predmetni kredit podignut je kao stambeni kredit za adaptaciju, slijedom čega je nesporno da prvotužiteljica ima status potrošača.

12. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Između stranaka je nesporno:

- da su prvotužiteljica kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 22. ožujka 2007., a potvrđen kod javnog bilježnika 23. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 57.000,00 chf u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 168 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je prvotužiteljica i očekivala da će se kretati rate kredita,

- da su prvotužiteljica kao korisnik kredita te založni dužnici te tuženik, kao kreditor dana 07. prosinca 2015. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012354719 kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se kamatna stopa mijenjala i to: od 26.03.2007. do 31.12.2006. 4,20%, od 01.07.2007. do 31.07.2007. 4,30%, od 01.08.2007. do 31.01.2008. 5,30%, od 01.02.2008. do 31.12.2009. 6,05%, od 01.01.2010. do 30.06.2010. 6,10%, od 01.11.2010. do 30.04.2011. 5,75%, od 01.05.2011. do 31.07.2011. 5,50%, od 01.08.2011. do 30.06.2012. 5,25% i od 01.01.2014. 3,23%.

14. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu iz osnovnog Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2007. godine protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, prvotužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je prvotužiteljica izvršila konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

15. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u toč.2. izreke ove Presude.

16. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim odredaba odnosno dijelova odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sklopljen između stranaka 22. ožujka 2007. godine, a potvrđen od strane javnog bilježnika 23. ožujka 2007., to jest u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Posljedično tome predmet spora je i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta, a koji zahtjev je tužitelj postavio nakon provedenog financijskog vještačenja. Predmet odlučivanja je i prigovor tuženika radi zastare.

17. Tužitelji su se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pozvali na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl. br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl. br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te niz drugih sudskih odluka u pravno identičnim stvarima.

18. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

19. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

20. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

22. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz prvotužiteljice, a koja je iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.,) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

23. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, pa se ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

24. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 22. ožujka 2007. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. odnosno od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

25. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

26. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Nesporno je da je zahtjev prvotužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Prvotužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

28. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ZH i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

29. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 UH i FH od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

30. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da su tužitelji na isto pristali i zato da nemaju pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu PH protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

31. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Sklapanjem Dodatka Ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

33. Nadalje, navedenim Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, pa tako i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

34. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

35. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

36. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

37. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

38. Tužiteljica ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari prvotužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, predmetni kredit iskorišten je isključivo za adaptaciju objekta u kojem živi s obitelji i u druge svrhe ga nikad nije koristio, te ima svojstvo potrošača.

39. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

39.1. Vještak je dana 27. lipnja 2024. godine u pisanom nalazu i mišljenju dao slijedeće mišljenje:

" 1. Preplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je prvotužiteljica platila u odnosu na anuitet koji je trebala platiti, kada je isti izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *2.811,69 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 5 .

2. Preplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je prvotužiteljica platila u odnosu na anuitet koji je trebala platiti, kada je isti izračunat primjenom tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *6.896,93 EUR kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 6 3. Razlika između nedospjelih glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi *1.603,65 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:

- utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. • dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice konvertiranog kredita i glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana.

4. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *1.110,26 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

5. Tuženik je u konverziji na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *4.962,77 EUR, koja je korištena za namirenje do 50% dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita. Prvotužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti.

6. Prilikom izračuna konverzije uzete su u obzir sve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu do 30.09.2015. godine."

40. Tužitelji su prihvatili nalaz i mišljenja vještaka, a s obzirom da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik u konverziji na dan 30. rujna 2015. utvrdio tužitelju preplatu u iznosu od 4.962,77 eura predlaže da sud naloži vještaku da izradi dopunu nalaza na način da izradi rekapitulaciju potraživanja na dan 30. rujna 2015. na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, razlike glavnice i preplate, sve sukladno ZOO-u te da se pri uračunavanju kamata i troškova ima u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do 30. rujna 2015. obračunata i zakonska zatezna kamata.

41. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da u cijelosti osporava predmetni nalaz, ističe da vještačenje nije bilo potrebno budući da je tužitelj predmetni kredit konvertirao sukladno ZID ZPK. Provedeno vještačenje da nije u skladu niti sa stavom VS RH niti s kogentnim odredbama ZPK. Predmetni nalaz i mišljenje da se ne može prihvatiti kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva. Volja ugovornih strana da je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Zato tuženik smatra da je zadatak vještaku i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi i kao takav da nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Ponovno ukazuje da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu- konverziju.

42. S obzirom da se radi o tvrdnji tuženika da predmetno vještačenje nije ni bilo potrebno jer da je izrađeno na pogrešno zadanom zadatku od strane suda, ne radi se o takvim primjedbama na koje bi se vještak trebao očitovati, već se radi isključivo o pravnom pitanju.

43. Po prijedlogu tužitelja, sud je naložio vještaku dopunu nalaza i mišljenja, te je vještak u dopuni mišljenja iznio da zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita tekuća od dana svake pojedine preplate do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *4.110,75 EUR kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja, od čega: na preplatu kamate ukupno iznosi *1.873,69 EUR kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja, na preplatu s osnova promjene tečaja ukupno iznosi *2.237,06 EUR kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja, na dan 30.09.2015. godine: obračunata zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos preplate do 30.09.2015. godine u iznosu od *4.110,75 EUR umanjena za preplatu iz konverzije od *4.962,77 EUR iznosi *0,00 EUR, te se preostala preplata iz konverzije naplaćuje od najstarije tražbine ( preplate kamate) u iznosu od *852,02 EUR, te preplata kamate preostaje u iznosu od *1.959,67 EUR što uz preplatu s osnova tečaja od *6.896,93 EUR ukupno iznosi *8.856,60 EUR, a razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi *1.110,26 EUR. Dakle, ukupno tužiteljičino potraživanje na dan 30.09.2015. godine s obračunatim zateznim kamatama i uvažavajući preplatu utvrđenu po tuženiku u konverziji kredita iznosi *9.966,86 EUR.

44. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka tužitelji su uredili točku 2. tužbenog zahtjeva kojom prvotužiteljica potražuje iznos od 9.966,86 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. do isplate.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te dopunu jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni i obrazloženi te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je sud iste prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

46. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,20 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,20%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan prvotužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

47. Zahtjev prvotužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljica je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

48. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

49. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 22. ožujka 2007. godine.

50. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je prvotužiteljica svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnijela 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12.lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

51. Tužitelj je dana 02. travnja 2023. povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 07. prosinca 2015., a tuženik se nije očitovao na povlačenje iako je na ročištu 05. travnja 2023. predložio odgodu radi očitovanja na isti, slijedom čega se smatra da je pristao na povlačenje pa je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

52. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelji su uspjeli u ovom sporu pa im je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Tužiteljima je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 22. srpnja 2024., 05. rujna 2024. i 20. ožujka 2025. te za zastupanje na ročištima 05. travnja 2023., 04. rujna 2023. i 24. ožujka 2025. za svaku radnju po 200,00 eura, a što ukupno iznosi 1.400,00 eura plus uvećanje za zastupanje dvije osobe – 10% što iznosi 140,00, plus PDV u iznosu od 385,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu 138,43 eura i trošak vještačenja u iznosu od 700,00 eura, a što sve ukupno iznosi 2.763,43 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 02. travnja 2023. jer je isti bio nepotreban, a i zbog činjenice što je na ročištu 05. travnja 2023., tj. tri dana kasnije iznio sadržaj podneska. Tužitelju također nije priznat trošak za ročište za objavu presude jer nije pristupio.

52.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 40., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

52.2. Tuženiku parnični trošak nije priznat, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

53. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 30. travnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.