REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1690/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006. sklopljen između SDVĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i to čl. 4. u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti 441,75 CHF (četristočetrdesetjedan švicarski franak i sedamdesetpet/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. , Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 3.863,63 EUR sa zateznim kamatama koje teku - na iznos od 2,17 EUR od 30. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 1,70 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR od 30. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 8,93 EUR od 10. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 0,19 EUR od 9. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 18,62 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 21,55 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,87 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 16,51 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,96 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,09 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,94 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,70 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 14,31 EUR od 12. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 10,33 EUR od 14. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 12,75 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 12,50 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 19,41 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,71 EUR od 13. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 22,77 EUR od 13. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 26,44 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 38,27 EUR od 14. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 45,04 EUR od 17. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,03 EUR od 16. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 62,70 EUR od 14. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 64,38 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 64,38 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 79,93 EUR od 12. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 79,93 EUR od 12. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 72,47 EUR od 23. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 69,98 EUR od 14. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 74,81 EUR od 9. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,90 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 112,77 EUR od 28. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 92,11 EUR od 23. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 92,11 EUR od 23. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 91,72 EUR od 24. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 90,85 EUR od 14. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 101,52 EUR od 17. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 103,63 EUR od 8. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 103,38 EUR od 12. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 100,52 EUR od 12. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,72 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 104,70 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 101,10 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 102,11 EUR od 9. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 93,94 EUR od 14. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 97,56 EUR od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 102,08 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 100,24 EUR od 17. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 102,12 EUR od 19. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 96,89 EUR od 12. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 95,60 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 102,46 EUR od 17. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 92,13 EUR od 20. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 90,53 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 90,53 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,34 EUR od 12. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 94,34 EUR od 12. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 98,12 EUR od 12. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od 3. siječnja 2014. do isplate,

sve po stopi, koja se određuje do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 500,00 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, troškove parničnog postupka u iznosu od 2.520,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.423,41 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili SD, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Navodi da pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ističe da su ID i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili ugovor o kreditu br. 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006., kojim ugovorom je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. odobrio potrošaču ID i stavio na raspolaganje iznos od 31.359,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Objašnjava da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. Objašnjava da je tome tako jer se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pravni prednik tuženika nije prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informiran od strane davatelja kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvim načinom korisnik kredita nije mogao provjeriti točnost izračuna promijenjene kamatne stope jer nisu ugovoreni nikakvih parametri. Navedeno je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu korisnika kredita. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017, kako u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku. Poziva se na čl. 118., 126. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača te na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, pravni prednik tuženika, odnosno tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta po ugovorenoj valutnoj klauzuli, što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom predniku, odnosno tuženiku. Stoga, objašnjava da je korisnik kredita preplatio svoju obvezu. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima te karticu kredita. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Protivi se naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer smatra da isti treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka. Osporava status potrošača korisnika kredita. Ističe da je korisnik kredita kredit podigao u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Korisnik kredita je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio vlasnik obrta čija je djelatnost bila obavljanje taxi službe dok je naziv obrta bio "TAXI 3258", [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Glavna djelatnost korisnika kredita bila je taxi prijevoz zbog čega je životno i logično da je korisnik kredita nabavio motorno vozilo radi pružanja taxi usluga. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Navodi da je isključivo korisnik kredita ovlašten potraživati povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi, a ne tužitelj, kao treća osoba. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima. Objašnjava da se radi o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga, a zbog čega ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Navodi da je prošlo pet godina, pa su sva potraživanja nastala prije 13. lipnja 2018. zastarjela. Protivi se pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u predmetu posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Poziva se na čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH u kojima se navodi da sud može sam odrediti kada nastupa zastara s obrazloženim da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da se zastara prekida donošenjem pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi. Takvo mišljenje sudaca Vrhovnog sud RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Svaki sudac ukoliko bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od pet godina nije kratak rok, već primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnost poduzeti odgovarajuće pravne radnje kako bi se prekinula zastara. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo vrijeme ne može ići na teret tuženiku. Ističe da ne postoje pretpostavke za usvajanje manifestacijskog zahtjeva, a zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe. Navodi da tužitelj nema pravni interes. Tužitelj se neosnovano poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Poziva se na čl. 81. st. 4. i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Navodi da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe pozvao banku na plaćanje preplate, a zbog čega tuženik smatra da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate. Ističe da tužba uopće ne sadrži konkretne radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Tužitelj se apstraktno poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH. Tužitelj ne ističe dokaze kojima dokazuje odlučne činjenice. Navodi da u postupcima kolektivne zaštite nisu saslušavati svjedoci tuženika jer su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Smatra da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu te je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF, a korisnik kredita je donio odluku da uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF. Poziva se na čl. 301. (vjerojatno omaškom navedeno 3011.) st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Poziva se na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4736/19. Navodi da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Poziva se na čl. 3. i 230. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 33. Zakona o javnom bilježništvu te navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave. Poziva se na pravno mišljenje dr. sc. ĆD o promjenjivim kamatama deviznoj klauzulu kliznoj skali. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i da sama po sebi ne može uzrokovati znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača jer su podjednake mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, zbog čega obveza može biti i manja i veća od one ugovorene ugovorom o kreditu. 2009. nije bilo znatnijih promjena tečaja CHF. Poziva se na čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odluku suda EU br. C-186/16 od 20. rujna 2017. Navodi da je tuženik aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF. Ističe da je tuženik u svom glasilu "Hypo Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banka na njihove adrese. Osporava osnov i visinu. Protivi se tijeku zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 21. studenoga 2023. poziva na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se radi o prenosivoj tražbini. Podizanjem tužbe u kolektivnom sporu 4. travnja 2012. prekinuta je zastara. Time je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u kolektivnom sporu. Navodi da je banka nepošten stjecatelj. Objašnjava da se radi o tzv. valuti utočišta.

4. Tuženik u podnesku od 7. ožujka 2024. ističe da je ugovor o cesiji nevaljan. Poziva se na čl. 305. st. 8. Zakona o kreditnim institucijama. Ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može se podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora sudjelovao. Poziva se na čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na pravno mišljenje zauzeto na Građanskom odjelu Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. u kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Ugovorne odredbe nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

5. Tijekom postupka sud je pročitao povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi 7. – 361. spisa), ugovor o kreditu za kupnju motornih vozila (list 362. spisa), prijedlog za glavni upis i izvadak iz glavne knjige (listovi 363. – 365. spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (listovi 391. i 392. spisa), izvaci iz časopisa "Hypo times" (listovi 593. – 601. spisa), dopise ID i tužitelja (listovi 641. i 642. spisa), ugovor o ustupu (listovi 643. – 648. spisa), ugovor o kreditu br. 016- 2045/2006 od 23. kolovoza 2006. (listovi 649. – 653. spisa), specifikaciju uplata s pregledom kamatnih stopa (listovi 662. – 681. spisa), dopis Grada Zagreba od 5. srpnja 2024. (list 694. spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 11. studenoga 2024. (listovi 712. – 718. spisa), saslušao svjedoke ID (listovi 699. i 700. spisa), FD (list 701. spisa) i OD (list 701. spisa) te usmeno iznošenje nalaza i mišljenja (listovi 752. i 753. spisa).

6. Također, sud je pročitao i svu sudsku praksu koju su stranke dostavile tijekom postupka i koje prileže spisu.

7. Raspravnim rješenjem od 10. travnja 2025. (list 279. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Navedeno stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke. Valja navesti da sud nije saslušavao djelatnika tuženika jer je taj dokazni prijedlog tuženik povukao na pripremnom ročištu 29. svibnja 2024. Ujedno sud nije saslušavao javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu iz ovoga predmeta jer navedeni nema neposrednih saznanja oko pregovora i dogovora o kreditu između korisnika kredita i djelatnika tuženika.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe iz čl. 4. ugovora o kreditu br. 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006., koji su sklopili pravni prednik tužitelja ID i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.863,63 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita ID preplatio pravnom predniku tuženika po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Između stranaka nije sporno da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odnosno između stranaka nije sporna pasivna legitimacija. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ID i pravni prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. sklopili ugovor o kreditu br. 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006. kojim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio i dao kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.359,00 CHF. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tuženika korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ID prenosiva ili je strogo osobne naravi. S navedenim u vezi, između strankama je sporno je li ugovor o cesiji ništetan. Sporan je osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata. Sporan je prigovor radi prijeboja.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja ID i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 643. – 648. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita ID, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006.

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/2022., 156/2022. i 155/2023

– dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja ID strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja ID, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Time je ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. valjan i proizvodi pravne učinke, suprotno navodima tuženika.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača (ID) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 016-2045/2006 od 23. kolovoza 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

21. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (pravnog prednika tuženika – nesporno), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu petotuženik Presudom ovog suda, posl. br. P-1401/2012-104 od 4. srpnja 2013., među ostalim, odlučeno je, pod točkom V. izreke, da:

"Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

23. Navedena prvostupanjska presuda, pod točkom V. izreke (točka u odnosu u tom predmetu petotuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

24. Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem, posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, odbio reviziju u tom predmetu petotuženika, ovdje tuženika.

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

27. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik ID. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

29. Valja navesti da tuženik osporava da je ID potrošač i da se time ugovor o kreditu iz ovog predmeta ne može smatrati potrošačkim ugovorom. Takva osporava tuženika valjalo je otkloniti, kao neosnovana. Navedeno stoga što je ugovor o kreditu sklopljen 23. kolovoza 2006. (listovi 649. – 653. spisa) dok iz dopisa Grada Zagreba, Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštiti i sigurnost, klasa: 340-01/24-001-368, ur.br.: 251-13-51-2/003-24-2 od 21. lipnja 2024. (list 694. spisa) proizlazi da se vozilo iz ugovora o kreditu koristilo za obavljanje taxi usluga u razdoblju od 29. prosinca 2011. do 11. svibnja 2016. Dakle, iz navedene potvrdu proizlazi da se vozilo koje je kupljeno na temelju ugovora o kreditu iz ovog predmeta počelo koristiti za taxi usluge tek nakon što je proteklo više godina, točno protekom više od pet godina nakon kupnje predmetnog vozila. I sam korisnik kredita ID (listovi 699. i 700. spisa) te svjedoci FD (list 701. spisa) i OD (list 701. spisa) navodili da se vozilo prvo koristilo za osobne i obiteljske potrebe, a tek protekom nekoliko godina nakon kupnje i to protekom 2 – 3 pa naviše godina počelo koristiti za taxi usluge. Stoga je sud ocjenom prethodno navedenih dokaza, svakog posebno, svih ukupno, a na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdio da je korisnik kredita podigao kredit radi kupoprodaje vozila kojeg je koristio za osobne obiteljske potrebe barem 2 – 3 godine nakon kupnje te u tom vremenu navedeno vozilo nije koristio za obavljanje taxi usluga, a tek nakon proteka tog roka počeo je i to vozilo koristiti za obavljanje obrtničkih, konkretno taxi usluga. Stoga je zaključak ovoga suda da je ID podigao kredit kao potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu od 23. kolovoza 2006. Tuženiku valja navesti da svoja osporavanja statusa potrošača ID i svoje navode da je ID koristio kupljeno vozilo za poslovne potrebe, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije s uspjehom dokazao u konkretnom predmetu.

30. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

31. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ID i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

32. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 23. kolovoza 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

33. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez određenih parametra koji utječu na tu promjenu, a podliježu jednostranim odlukama banke, bila razumljiva pravnom predniku tužitelja ID, odnosno da je pravnik prednik tuženika ID dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedene odredbe podrazumijevaju i koje sve rizike nose, kao i je li se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, kao i omogućio podizanje kredita s valutnom klauzulom u EUR.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

36. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

37. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

38. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

39. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećim na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja ID navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li ID bio od strane prednika tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, o samom kretanju tečaja CHF, o uvjetima i/ili parametrima koju i na koji način utječu na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, kao i jesu li navedene odredbe bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

40. U slučaju da sud utvrdi da ID valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava. Također, i u slučaju da sud utvrdi da ID odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila razumljiva te da se i o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da i ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i ništava.

41. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Pritom tuženik prvo predlaže saslušanje djelatnika banke ali na pripremnom ročištu povlači takav dokazni prijedlog.

42. Kako bi utvrdio odlučnu činjenicu jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu korisniku kredita, pravnom predniku tužitelja ID bile razumljive, sud je saslušao svjedoka ID na glavnoj raspravi 16. listopada 2024. (listovi 699. - 700. spisa) koji je rekao da je kredit uzeo za kupnju vozila. To je vozilo prvo koristio za osobne potrebe i to prvih 2 – 3 godine, a nakon toga razdoblja to je vozilo koristio i za osobne i za taxi potrebe. Taxi uslugama bavio se od 1986. Od 2006. u svom je vlasništvu imao dva vozila, a to drugo, staro vozilo koristio je samo za taxi usluge. Tako je bilo stanje nekih 5 – 6 godina. Nije se raspitivao kod drugih banaka oko dizanja kredita. Sva su taxi vozila nosila reklamu Parki avenija pa je zbog toga Parki avenija pristala biti jamcem taksistima za kupnju novih vozila. Tuženik mu je ponudio samo kredit u CHF. Nije mu nudio kredit s drugim valutnim klauzulama. Rekao je da je pitao djelatnicu tuženika zašto to mora biti kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ona mu je rekla da tuženik odobrava samo takve kredite. Nije mu objasnila rizike takvog kredita. Pročitao je ugovor. Djelatnica tuženika nije mu rekla da se radi o visoko rizičnom kreditu. Nije od tuženika tražio izmjenu pojedinih ugovornih odredbi. Vozilo su koristili on i njegova supruga.

43. Radi utvrđenja odlučne činjenice je li korisnik kredita kupljeno vozilo koristio za osobne ili obrtničke potrebe sud je, među ostalim, saslušao svjedoke FD i RD, koji su oboje potvrdili da je vozilo nakon kupnje korišteno samo za osobne i obiteljske potrebe u trajanju od otprilike dvije godine, a nakon toga i za osobne i za taxi usluge.

44. Sud je prihvatio iskaze SD, FD i OD, kao istinite, jer su svi svjedoci iskazivali uvjerljivo, životno i logično, a posebice stoga što su svi saslušani svjedoci iskazivali suglasno ispravama u spisu, kao i suglasno jedan drugome.

45. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita ID, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, utvrđenje da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da je korisnik kredita ID raspolagao sa znanjima s kojima bi mogao razumjeti i shvatiti rizike dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF i/ili da je korisniku kredita ID od strane djelatnika pravnog prednika tuženika bilo objašnjeno što su rizici uzimanja takvog kredita, odnosno kretanje tečaja CHF, točnije mogućnosti kretanja tečaja CHF i što sa sobom takve promjene povlače, pa je sud zbog nedostatka takvih dokaza o navedenoj odlučnoj činjenici odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

46. Tuženik tijekom postupka ističe da je svoje klijente obavještavao o rizicima kretanja tečaja CHF u svojem časopisu naziva "Hypo times". U prilog takvih navoda tuženik dostavlja izvadak iz navedenog časopisa (listovi 593. – 601. spisa). Međutim, tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, ne dokazuje da je primjerak dostavljenih časopisa uručio klijentu iz ovoga predmeta ID. Iz članka u časopisu proizlazi da Hypo Alpe-Adria-Bank navodi da švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti euro), a što dugoročno gledano znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. Navedeno je u koliziji s time da je sud iz iskaza korisnika kredita MD utvrdio da je banka nudila samo takve kredite s valutnom klauzulom. Nadalje, tuženik dostavlja i izvatke iz članaka u odnosu na stambene kredite (listovi 597. i 598. spisa), a što nije ni primjenjivo u konkretnom predmetu jer se ovdje radi o kreditu podignutom radi kupnje vozila.

47. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

48. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

49. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

50. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

51. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetnih odredbi ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetnih odredbi. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

52. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

53. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 11. studenoga 2024. (listovi 712.. – 718. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila ukupan iznos preplata od 3.863,63 EUR, sve pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj. Ujedno je vještakinja izračunala da je pravni prednik tužitelja manje platio iznos od 160,13 EUR.

54. Na nalaz i mišljenje od 11. studenoga 2024. tužitelj nije imao prigovora, ni primjedbi, kao u podnesku od 19. studenoga 2024. (listovi 726. – 731. spisa) te je po nalazu i mišljenju uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud utvrdi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te da naloži tuženiku da mu naknadi ukupan iznos od 3.863,63 EUR sa zateznim kamatama. U nastavku postupka tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 5. travnja 2025. (listovi 763. – 767. spisa).

55. Tuženik je istako prigovore na nalaz i mišljenje u podnesku od 19. veljače 2025.

(listovi 733. – 736. spisa).

56. Zbog navedenog sud je pozvao vještakinju Petru Blašković na glavnu raspravu 10. ožujka 2025. (listovi 752. i 753. spisa) radi usmenog nalaza i mišljenja na kojoj je glavnoj raspravi stalna sudska vještakinja ostala kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja. Objasnila je da je specificirala metodologiju izračuna u tekstualnom dijelu nalaza dok je ukazala da predmet ovog spora nije bila promjenjiva kamatna stopa već valutna klauzula. Navela je i da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzimala u obzir eventualno plaćene naknade banke ili zateznih kamata.

57. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, detaljan i obrazložen. Sve prigovore na nalaz i mišljenje vještakinja je otklonila, dok se uostalom svi prigovori odnose u stvari na pravno pitanje, a ne na matematički izračun, uporabljenu metodu ili bilo koje dijelove sačinjenog nalaza i mišljenja.

58. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 11. studenoga 2024. utvrdio da je obveza tuženika, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti preplaćeni iznos od 3.863,63 EUR. Na navedeni iznos teku i zatezne kamate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a) počev od svakog plaćenog iznosa, što je detaljno, tablično prikazano u nalazu i mišljenju (posebice listovi 715. – 717. spisa). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

59. Tuženik na pripremnom ročištu 29. svibnja 2025. (list 689. spisa) ističe procesno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 500,00 EUR. Valja navesti da tužitelj, kao pravni sljednik korisnika kredita, nije pasivno legitimiran za isticanje takvog prigovora radi prijeboja. Ovo stoga jer je pravni prednik tuženika bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza nalaza i mišljenja od 11. studenoga 2024. (posebice list 715. spisa) proizlazi da je najmlađa preplata anuiteta izvršena 31. kolovoza 2008., zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja na pripremnom ročištu 29. svibnja 2025. prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO-a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 500,00 EUR po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

60. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

61. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

62. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

63. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

64. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

65. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

66. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

67. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

68. Tuženik tijekom postupka ističe da ne prihvaća prethodno navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH te da takav pravni stav uzrokuje težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, čime se tuženiku uskraćuje pravo na pravično i pošteno suđenje. Sud navodi da jest pročitao pravni stav Vrhovnog suda RH ali je svoju odluku donio u konkretnom, individualnom sporu te da se slaže s pravnim stavom Vrhovnog suda RH, suprotno neosnovanim upiranjima tuženika.

69. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

70. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

71. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

73. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

74. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

75. U odnosu na sve navode tuženika kojima upire o promjeni kamatne stope, valja navesti da se ovaj predmet ne vodi radi tog pravnog pitanja, već o valutnoj klauzuli, a zbog čega je sve takve navode valjalo otkloniti.

76. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

77. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife). U tužbi tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora od 6.650,00 EUR (list 1. spisa). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. travnja 2025. (listovi 764. – 767. spisa) tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.863,63 EUR, a koji iznos tužitelj traži na ime preplate po ništetnoj odredi ugovora o kreditu, čiju ništetnost traži u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u stvari služi kao prethodno pitanje za kondemnatorni tužbeni zahtjev to je sud zaključio da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari valjalo odrediti u iznosu od 3.863,63 EUR, sve primjenom odredbe iz čl. 40. st. 3. ZPP-a. S obzirom na to da se radi o konačnom tužbenom zahtjevu, to je na temelju odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a sud uzeo navedenu vrijednost predmeta spora kao relevantnu tijekom trajanja cijelog parničnog postupka.

78. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 3.863,63 EUR, tužitelju kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 21. studenoga 2023., 20. ožujka 2024., 19. studenoga 2024. i 5. travnja 2025., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 59. svibnja 2024., 16. listopada 2024., 10. ožujka 2025., 10. travnja 2025., za svako ročište iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 85,09 EUR. Ujedno je tužitelj priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosudit troškove parničnog postupka u iznosu od 2.520,57 EUR, a na troškove parničnog postupka valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od presuđena do isplate po čl. 151. st. 3. ZPP-a, a stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

79. Međutim, valjalo je kao neosnovan odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova sastava podnesaka od 12. travnja 2024., 4. rujna 2024., 10. ožujka 2025. i 26. ožujka 2025. jer se radi o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. Također u odnosu na traženi trošak sudske pristoje za presudu, tužitelju je valjalo dosuditi trošak kao što je prethodno obrazloženo, a ne u traženom iznosu. Stoga je u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.423,41 EUR sa zateznim kamatama, valjalo odlučiti kao u t. V. izreke presude.

80. Prilikom podnošenja tužbe tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu već je naveo da će se iznos odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju. S podnošenjem tužbe tužitelj je podnio i manifestacijski zahtjev po čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP-a. Nakon što je izrađen nalaz i mišljenje tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju odredio i visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.863,63 EUR (listovi 764. - 767. spisa). Podnesak tužitelja s uređenim tužbenim zahtjevom uredno je dostavljen tuženiku (list 768. spisa). Kako konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije ostao kod manifestacijskog zahtjeva, dok je istovremeno tužbeni zahtjev postavio određeno u novčanom iznosu, to je sud utvrdio da je manifestacijski zahtjev povučen, zbog čega je riješio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 85,09 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana