REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1155/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Gordane Jalšovečki članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PERFA - BIO d.o.o., OIB 77145316465, Donja Stubica, Golubovečka 44, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, (kao pravnog sljednika Raiffeisen usluge d.o.o., OIB 95180802194, Zagreb, Magazinska cesta 69), kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2998/2021-3 od 14. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1073/2020-14 od 6. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda broj P-1073/2020-29 od 28. travnja 2023., u sjednici održanoj 30. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo i drugo naznačeno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na treće naznačeno pitanje.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2998/2021-3 od 14. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1073/2020-14 od 6. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda broj P-1073/2020-29 od 28. travnja 2023.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da je predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio tri pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP te je naznačio razloge važnosti za prvo i drugo naznačeno pitanje.
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja za isplatu 6.000.000,00 kn/796.336,85€, za koje tužitelj tvrdi da je tuženik stekao bez osnove. Naime, tužitelj je tijekom postupka tvrdio da nema dokaza da je tuženik mjenice pravovremeno podnio na naplatu sukladno čl. 37. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 i 92/10 - dalje: ZM) iz kojeg razloga sukladno čl. 52. st. 2. ZM nije imao pravo zahtijevati regres od tužitelja kao mjeničnog jamca stoga da je iznos koji tužitelj potražuje u ovom sporu tuženik stekao bez pravne osnove.
5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje naznačio sljedeća pitanja:
„1. Na kome je teret dokaza da je postupljeno u skladu s čl. 37. st. 1. Zakona o mjenici, odnosno da je mjenični vjerovnik pravovremeno predao na naplatu mjenicu i time očuvao svoje regresno pravo prema mjeničnim jamcima?
2. Ima li mjenični vjerovnik pravo regresa prema mjeničnom jamcu ukoliko mjenični vjerovnik ne raspolaže nespornim dokazom o tome da je po dospijeću konkretne mjenice, istu pravodobno predao na naplatu sukladno odredbama Zakona o mjenici?
3. Ima li faktoring društvo sukladno Zakonu o faktoringu pravo na regres od dobavljača ukoliko se nije pokušao naplatiti od osobe koja se smatra kupcem sukladno odredbama zaključenog ugovora o faktoringu tj. primjenjuje li se po pitanju redoslijeda regresnog zahtjeva imatelja mjenice koja je predmet Ugovora o faktoringu odredba iz Zakona o mjenici ili Zakona o faktoringu?“.
6.1. U odnosu na prvo naznačeno pitanje treba reći da je prvostupanjski sud zaključio (a takav zaključak potvrdio je drugostupanjski sud) da je tuženik dostavljanjem dopisa navedene banke od 28. ožujka 2017. i 29. ožujka 2017. dokazao da je predmetne mjenice podnio na naplatu prije isteka rokova određenih čl. 37. st. 1. ZM kojom odredbom je propisano da se mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme nakon dana izdavanja ili viđenja, mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. Obzirom da su mjenice vraćene kao nenaplaćene 28. ožujka 2017. i 29. ožujka 2017., sud je zaključio, da su podnesene na naplatu najkasnije na te dane, što je jedan radni dan nakon dospijeća svake pojedine mjenice. Stoga su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik dokazao da je predmetne mjenice podnio pravovremeno na naplatu sukladno čl. 37. st. 1. ZM.
6.2. Znači u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga za dopuštenje revizije, teret dokaza je bio na tuženiku, odnosno mjeničnom jamcu (da dokaže da je pravovremeno podnio mjenicu na naplatu kako bi imao pravo regresa) i nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tuženik, mjenični jamac, na kojem je bio teret dokazivanja da je mjenice podnio pravovremeno na naplatu, isto i dokazao. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja i u odnosu na prvo naznačeno pitanje suđeno je sukladno čl. 219. ZPP i 221.a ZPP. Stoga naznačeno pitanje u kojem se polazi od netočne procesne pretpostavke da je teret dokazivanja bio na tužitelju (i da tužitelj nije dokazao navode) nije pitanje o kojem bi ovisila odluka u sporu i nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.3. U odnosu na drugo naznačeno pitanje obzirom da su sudovi ocijenili sukladno čl. 8. ZPP da je mjenični vjerovnik, ovdje tuženik, dokazao da je po dospijeću konkretne mjenice istu pravodobno predao na naplatu sukladno odredbama ZM znači da mjenični vjerovnik sukladno čl. 37. st. 1. i čl. 52. st. 2. ZM ima pravo regresa. Stoga o odgovoru na pitanje u kojem se polazi od netočne pretpostavke da tuženik (mjenični vjerovnik) nije dokazao da je pravodobno predao mjenicu na naplatu ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. Slijedom iznesenog valjalo je odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prva dva naznačena pitanja sukladno čl. 389.b st. 1. ZPP jer je ovaj sud ocijenio da nije riječ o važnim pitanjima u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove odluke.
8. U odnosu na treće naznačeno pitanje predlagatelj nije naznačio razlog važnosti. Naime, predlagatelj navodi da ne postoji praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tom pitanju. Međutim okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa revizijskog suda, sama po sebi, to pravo pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Visoki trgovački sud je u pobijanoj presudi iznio shvaćanje o pitanjima koja su važna za odluku u sporu i o pitanjima koja je tužitelj problematizirao tijekom postupka, kao i u žalbi, a tužitelj ne tvrdi da praksa viših sudova o navedenom pitanju nije jedinstvena u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja druga ZPP. Obzirom da se ne radi o pitanju o kojem praksa viših sudova nije jedinstvena treće naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
9. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 30. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
