REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7175/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB 18736141210, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasing broj 22901/08, sklopljenog dana 24. travnja 2008. između tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. kao davatelja leasinga i tužiteljice FŠ kao primatelja leasinga, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točke VI. Ugovora povezano sa točkom 6.10. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 02- 2008 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati mjesečni leasing obrok u kunskoj protuvrijednosti 261,15 CHF (bez PDV) obračunatoj prema prodajnom tečaju CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.

II. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB 18736141210, da tužiteljici FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.725,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom

- na iznos od 20,50 eur od 10.11.08. do isplate,

- na iznos od 8,03 eur od 10.12.08. do isplate,

- na iznos od 21,94 eur od 8.1.09. do isplate,

- na iznos od 21,60 eur od 11.2.09. do isplate,

- na iznos od 24,01 eur od 10.3.09. do isplate,

- na iznos od 20,63 eur od 9.4.09. do isplate,

- na iznos od 20,47 eur od 7.5.09. do isplate,

- na iznos od 17,70 eur od 8.6.09. do isplate,

- na iznos od 15,50 eur od 8.7.09. do isplate,

- na iznos od 17,16 eur od 7.8.09. do isplate,

- na iznos od 18,95 eur od 8.9.09. do isplate,

- na iznos od 16,57 eur od 7.10.09. do isplate,

- na iznos od 15,73 eur od 17.11.09. do isplate,

- na iznos od 18,85 eur od 7.12.09. do isplate,

- na iznos od 21,84 eur od 7.1.10. do isplate,

- na iznos od 24,51 eur od 5.2.10. do isplate,

- na iznos od 23,57 eur od 5.3.10. do isplate,

- na iznos od 28,61 eur od 7.4.10. do isplate,

- na iznos od 25,29 eur od 7.5.10. do isplate,

- na iznos od 27,33 eur od 7.6.10. do isplate,

- na iznos od 40,94 eur od 8.7.10. do isplate,

- na iznos od 37,70 eur od 9.8.10. do isplate,

- na iznos od 48,86 eur od 8.9.10. do isplate,

- na iznos od 42,66 eur od 7.10.10. do isplate,

- na iznos od 37,65 eur od 8.11.10. do isplate,

- na iznos od 52,90 eur od 8.12.10. do isplate,

- na iznos od 60,26 eur od 7.1.11. do isplate,

- na iznos od 54,08 eur od 7.2.11. do isplate,

- na iznos od 55,30 eur od 7.3.11. do isplate,

- na iznos od 51,71 eur od 6.4.11. do isplate,

- na iznos od 52,94 eur od 9.5.11. do isplate,

- na iznos od 66,98 eur od 7.6.11. do isplate,

- na iznos od 69,88 eur od 7.7.11. do isplate,

- na iznos od 86,35 eur od 8.8.11. do isplate,

- na iznos od 86,04 eur od 7.9.11. do isplate,

- na iznos od 75,30 eur od 7.10.11. do isplate,

- na iznos od 75,53 eur od 8.11.11. do isplate,

- na iznos od 73,20 eur od 7.12.11. do isplate,

- na iznos od 77,71 eur od 9.1.12. do isplate,

- na iznos od 81,71 eur od 8.2.12. do isplate,

- na iznos od 82,19 eur od 7.3.12. do isplate,

- na iznos od 80,80 eur od 6.4.12. do isplate,

- na iznos od 81,75 eur od 7.5.12. do isplate,

- na iznos od 83,10 eur od 6.6.12. do isplate,

- na iznos od 81,17 eur od 6.7.12. do isplate,

- na iznos od 81,84 eur od 7.8.12. do isplate,

- na iznos od 79,89 eur od 7.9.12. do isplate,

- na iznos od 75,34 eur od 5.10.12. do isplate,

- na iznos od 75,57 eur od 7.11.12. do isplate,

- na iznos od 76,56 eur od 6.12.12. do isplate,

- na iznos od 75,68 eur od 7.1.13. do isplate,

- na iznos od 69,27 eur od 7.2.13. do isplate,

- na iznos od 72,61 eur od 8.3.13. do isplate,

- na iznos od 73,38 eur od 8.4.13. do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB 18736141210, da tužiteljici FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.619,36 eur sa zateznom kamatom od 30. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 775,35 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu primatelja leasinga sa tuženikom kao davateljem leasinga 24. travnja 2008. sklopila Ugovor o operativnom leasingu broj 22901/08 kojim joj je tuženik dao na korištenje objekt leasinga – vozilo za osobne potrebe marke Opel Corsa D 1,2 – uz obvezu plaćanja ugovorenih obroka, a taj je ugovor bio vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Nabavna vrijednost objekta leasinga je iznosila 16.534,28 CHF (bez PDV), temeljno vrijeme trajanja leasing ugovora je bilo 60 mjeseci, a iznos mjesečnog leasing obroka je bio 261,15 CHF (bez PDV). Točkom VII. Ugovora kao i točkom 6.10. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2008 koji su sastavni dio Ugovora je određeno kako su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. U trenutku preuzimanja objekta leasinga i prvog plaćanja prodajni tečaj za devize Zagrebačke banke d.d. švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu bio 4,530076, no isti je vrlo brzo porastao te je tužiteljica zbog rasta tečaja baš svaki obrok operativnog leasinga plaćala više u odnosu na početno stanje, sve do konačne otplate u travnju 2013. Predmetni ugovor o operativnom leasingu parnične stranke sklopile su u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je profesionalno društvo za poslove leasinga, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Ističe kako je u vrijeme realiziranja spornog leasinga tuženik reklamirao operativne leasinge u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također ju je tužitelj držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta te je nije upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o operativnom leasingu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tvrdi da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici nametnute jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Dodatno, iz svega gore navedenog proizlazi da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive ni lako uočljive, radi čega se na te ugovorne odredbe temeljem čl. 99. ZZP/07 može primijeniti test nepoštenosti. Dakle, tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnog ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ona kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, što je sve propustio učiniti. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 4. veljače 2024.) traži da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke ove presude te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.725,64 eur sve sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate i uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare i prigovor prijeboja pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u poziv na plaćanje, karticu plaćanja, Ugovor o operativnom leasingu, plan plaćanja, Opće uvjete Ugovora o operativnom leasingu i otplatni plan. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o operativnom leasingu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Prije svega, u odnosu na protivljenje tuženika djelomičnoj preinaci tužbe povišenjem zahtjeva za isplatu ističe se kako tužiteljica prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen pa se svakako radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP i stoga je dopuštena preinaka jer sud nalazi da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Nema spora o tome da je između tužiteljice, kao primatelja leasinga, i tuženika, kao davatelja leasinga, zaključen 24. travnja 2008. Ugovor o operativnom leasingu broj 22091/08 u kunskoj protuvrijednosti 16.534,28 CHF (bez PDV-a) prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja radi financiranja kupnje vozila Opel Corsa sa rokom otplate 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima.

8. Tužiteljica je u iskazu u bitnom navela da je u svrhu kupnje osobnog vozila bila u Auto kući Opel Mitrović u [adresa] gdje joj je njihova agentica rekla da je kredit u valuti CHF najpovoljniji. Sa tuženikom nije pregovarala o sadržaju ugovornih odredbi, a mjesečna rata je sa početnih 1.420,00 kn došla do 2.100,00 kn. Da je bila upoznata sa uvjetima ugovora isti sigurno ne bi sklopila.

9. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženice na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP).

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

11. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužiteljica kao fizička osoba sklopila Ugovor sa tuženikom i to radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe i koje je korišteno, to ista ima svojstvo potrošača.

12. Prema odredbi čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Prema odredbi čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. U konkretnom slučaju u Ugovoru koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena je valutna klauzula.

16. Odredba čl. 81. ZZP temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

17. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

18. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o operativnom leasingu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužiteljice, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik u postupku nije dokazao, a sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao logičan i okolnosno uvjerljiv.

19. Na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno i to da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je tuženik zaključivao.

20. Također je utvrđeno da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja.

21. Time što je tužiteljica znala da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

23. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive.

24. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.

25. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima leasinga pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

26. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je leasing izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

27. Konkretno, korisnik leasinga mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o leasingu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran leasing. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma odnosno leasinga u stranoj valuti (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2017., F i dr., C 186/16, EU:C:2017:703, t. 50.).

28. Stoga je tuženik sklapanjem Ugovora o leasingu povrijedio pravo tužiteljice kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

29. Kako je prethodno utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora nepoštene u dijelu u kojem je ugovorena klauzula vezana uz švicarski franak to su i ništetne pa je valjalo utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković čiji nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen objektivno i u skladu sa pravilima struke.

30.1. Vještakinja je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdila da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora iznosi 2.725,64 eur.

30.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala niži iznos u odnosu na početno ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

30.3. Sve i da je točno da je tijekom otplate leasinga bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužiteljici u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužiteljica u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu, te ne može biti nesavjesna a da bi trebala vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni obveze tužiteljice za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se zahtjev tužiteljice umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njene imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe.

30.4. Iz navedenih razloga sud je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor prijeboja s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužiteljici iznosila 775,35 eur više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasingu.

30.5. Također valja reći da se u konkretnoj situaciji, a kako je to utvrdio i vještak, na utvrđeni leasing obrok obračunavao porez na dodanu vrijednost za cijelo razdoblje plaćanja te je tužiteljica plaćala ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost. U takvim okolnostima neodlučno je da li PDV predstavlja prihod proračuna jer je imovina tužiteljice koja je prešla u imovinu tuženika plaćanjem svakog pojedinog obroka umanjena i za iznos PDV-a koje je ona platila.

31. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.725,64 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

32. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

33. Prigovor zastare nije osnovan.

33.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

34. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te se trošak tužiteljice odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat joj je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 22. veljače 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 11. listopada 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 21. studenog 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 4. veljače 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 23. travnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, te za zastupanje na ročištu 19. ožujka 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 312,50 eur, a što ukupno iznosi 1.562,50 eur. Priznat joj je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,21 eur i na presudu u iznosu od 70,00 eur. U svezi sa zastupanjem na ročištu 21. studenog 2023. priznat je i zatraženi trošak prema Tbr. 50. u iznosu od 336,20 eur kao i trošak prema Tbr. 39. u iznosu od 350,00 eur, tako da je naposljetku tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 2.619,36 eur. Nije joj priznat trošak za sastav podneska od 16. listopada 2023. budući da tim podneskom tužiteljica obavještava sud o svojoj adresi prebivališta te se ne radi o trošku koji ima pasti na teret protivne strane.

35. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 30. travnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika