REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-5470/2024-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Imona Choudhury, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika UR, odvjetničke vježbenice, dana 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o je:

I./ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 151-50-4203894 zaključenog između tužitelja SR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 21.06.2007. god., koji je potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću dana 21.06.2007. god. pod brojem OV10717/2007, a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju SR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od ukupno 2.474,65 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom i to na:

- iznos od 0,17 EUR od 01.08.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,80 EUR od 01.09.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,16 EUR od 01.12.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,66 EUR od 01.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,82 EUR od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,81 EUR od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,83 EUR od 01.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,64 EUR od 01.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,08 EUR od 01.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 0,07 EUR od 01.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,32 EUR od 01.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,83 EUR od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 4,46 EUR od 01.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,57 EUR od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 13,83 EUR od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,40 EUR od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,60 EUR od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,91 EUR od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,59 EUR od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 8,88 EUR od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,35 EUR od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,28 EUR od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,21 EUR od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,30 EUR od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,05 EUR od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,46 EUR od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,46 EUR od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,03 EUR od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 16,75 EUR od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 16,27 EUR od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,29 EUR od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 26,01 EUR od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 24,26 EUR od 01.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,78 EUR od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 27,93 EUR od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 24,92 EUR od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 31,42 EUR od 01.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 39,70 EUR od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 33,93 EUR od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,04 EUR od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 33,48 EUR od 01.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 34,02 EUR od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,20 EUR od 01.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,36 EUR od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 55,95 EUR od 01.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 51,23 EUR od 01.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,04 EUR od 01.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,95 EUR od 01.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,59 EUR od 01.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,20 EUR od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,49 EUR od 01.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,85 EUR od 01.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,36 EUR od 01.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,47 EUR od 01.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 51,25 EUR od 01.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,11 EUR od 01.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,49 EUR od 01.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,65 EUR od 01.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,75 EUR od 01.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,91 EUR od 01.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,97 EUR od 01.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,34 EUR od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,44 EUR od 01.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,87 EUR od 01.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,24 EUR od 01.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,98 EUR od 01.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,92 EUR od 01.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,88 EUR od 01.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,96 EUR od 01.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,66 EUR od 01.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,98 EUR od 01.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,89 EUR od 01.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 49,78 EUR od 01.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,80 EUR od 01.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 51,46 EUR od 01.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,78 EUR od 01.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,45 EUR od 01.04.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 51,15 EUR od 01.05.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 50,78 EUR od 01.06.2014. god. pa sve do isplate,

- iznos od 51,14 EUR od 01.07.2014. god. pa sve do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III./ Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa od 947,09 EUR do iznosa od 3.185,31 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, a u roku od 15 dana.

IV/. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.111,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o je

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 16.07.2021. u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate na dospjele plaćene anuitete za razdoblje od 01.08.2007. do 07.07.2014. iz razloga svrsishodnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 18.08.2020. navodi Dana 21.06.2007. god. tužitelj i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu broj 151-50-4203894, koji je potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću dana 21.06.2007. god. pod brojem OV10717/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.220,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 202,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 900,00 kn), no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.300,00 kn. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF. Predmetni kredit je dana 03.07.2014. god. otplaćen u cijelosti, znanja radi. U svezi navedenoga, tužitelj nije zaprimio od tuženika jedinstveno izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo kolika je iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj banka primjenjivala na dan uplate, kao i na dan isplate kredita, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, već mu je tuženik dostavio dva odvojena izlistanje iz kojih se ne vide svi podaci pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Znanja radi, izradu istog izlistanja tuženik je i naplatio od tužitelja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. godine. Dokaz: - uvid u presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god.; - uvid u odluku Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV- tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev2221/18-11 od 03.09.2019. godine. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka.Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet (202,33 CHF) plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta po istom tom tečaju upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 26.09.2024. i 26.02.2025. da sud po provedenom postupku utvrdi kako je ništetna odredba ugovora u dijelu u kojem se navodi "kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, te naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni po osnovi ništetene odredbe o valutnoj klauzuli od 2.474,65 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je navedeno u točci izreke ove presude do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Tužitelj se u odnosu na zahtjev za isplatu poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Osnovna pretpostavka od koje ovisi postavljanje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a, je ta da je tuženik tužitelju odbio dostaviti dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Iz isprava koje tužitelj prileže tužbi proizlazi kako je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja za dostavom dokumentacije, a navod da „tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev“ ne opravdava pozivanje na institut stupnjevite tužbe. Obzirom na navedeno, nije jasno zašto se tužitelj poziv na institut stupnjevite tužbe u ovom predmetu sve zbog činjenice da je ista nedopuštena. Osim toga, sve i da je stupnjevita tužba u konkretnom slučaju dopuštena, tužbeni zahtjev nije postavljen na način na koji to odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a zahtijeva. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu. Ukoliko bi Naslovni sud unatoč navedenom smatrao da se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti te se očituje kako slijedi. Tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu kojom propisana primjena tuženikovih općih akata na pitanja koja nisu regulirana samim ugovorom. Međutim, tužitelj ni na koji način ovaj zahtjev ne obrazlaže, zbog čega se tuženik na ove okolnosti ne može očitovati i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tužitelj ujedno smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“.Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 13. -14. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br.Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“.Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“.Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Ovaj zakon u čl. 308. sadrži odredbu prema kojoj je banka dužna obavijestiti potrošača o promjeni kamatnih stopa, što je tuženik učinio i što tužitelj niti ne osporava. 13 odredba o regulaciji promjenjive kamatne stope (čl. 11.a) stupila je na snagu tek dana 19.10.2012. godine, s time da je nakon prvog stupanja na snagu naknadno mijenjana izmjenom od 2.12.2013., pa se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj. Od stupanja na snagu te odredbe tuženik postupa sukladno istoj. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je sud prvotno donio presudu Pn-4055/20 od 27.01.2022. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 23.999,69 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate, kao i trošak parničnog postupka od presuđenja do isplate uz utvrđenje ništetnim čl. 1., 2. 7. i 9. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, , zatim dopunsko rješenje istog broja od 03.07.2023. kojim je dopustio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja preciziranog u podnesku od 16.07.2021. u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate na dospjele plaćene anuitete za razdoblje od 01.08.2007. do 07.07.2014., zatim rješenje istog broja od 18.04.2021. kojim je odbijen zahtjev tuženika za donošenje dopunske odluke o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja iz žalbe od 26.07.2023.

4. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Gž-924/22 od 23.07.2024. ukinuta je prethodno navedena presuda i rješenja ovog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U obrazloženju istog rješenja stoji kako je osnovan je prigovor tuženika da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem predloženih personalnih dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredbi ugovora o kreditu. Naime, na okolnosti obaviještenosti potrošača (tužitelja) u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog pojedinačnog ugovora o kreditu tužena banka je predložila saslušanje djelatnice tuženika ČR, javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor, a i tužitelja, a sud prvog stupnja, iako uopće nije odlučio o navedenim dokaznim prijedlozima tuženika, zaključuje da odgovarajuće obavijesti tužitelju nisu bile dane. Po ocjeni ovog suda, u ovom je postupku bilo je potrebno odlučiti o predloženim personalnim dokazima tuženika i omogućiti tuženiku da se sasluša zaposlenik tuženika na okolnosti sklapanja ovog pravnog posla. Naime, ako tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a na njemu je teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije bilo omogućeno dokazivanje o protivnom. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U-III- 1285/2021 od 15. srpnja 2021.). Cijeneći prethodno navedeno, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču u predugovornoj fazi, dakle prije sklapanja konkretnog ugovora, ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu valja biti svjestan da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope kao i o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. No, to ne sprječava prvostupanjski sud da razmotri, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti i ako o tome na temelju takvih, eventualno, međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke ne bi bilo moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće, kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", a zaključak o tom spornom pitanju sud će donijeti po pravilima o teretu dokazivanja, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Slijedom navedenog, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženiku-banci, a odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka i značenja ugovorene valutne klauzule, onda primjena pravila iz čl. 221. a ZPP podrazumijeva obvezu suda da upravo na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka, kao tuženik predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu, a ne da zaključak o tome donese temeljem pravnih shvaćanja izraženim u pravomoćnim odlukama u kolektivnim sporovima, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja I prava na pristup sudu (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Pritom je za napomenuti da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Nadalje, prvostupanjski sud je odbio prigovor zastare uz obrazloženje da zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Međutim, pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2), a kako to proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke- tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Visina preplaćenog iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem u iznosu od 23.999,69 kn, kao razlika između iznosa anuiteta prema kamatnoj stopi i tečaju CHF u trenutku isplate kredita i plaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate kredita. Iz provedenog vještačenja vidljivo je koji dio od tako utvrđenih iznosa otpada na razliku uslijed promjenjive kamatne stope, a koji dio na tečajnu razliku, što je od bitnog značaja za ocjenu osnovanosti prigovora zastare. Naime, kako je naprijed rečeno, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno s datumom donošenja te odluke. Budući je u konkretnom slučaju tužba podnesena 18. kolovoza 2020., a kojom se traži isplata razlike anuiteta između onoga koliko bi oni iznosili na temelju izračuna prema kamatnoj stopi i tečaju CHF u trenutku isplate kredita i onoga što je tužitelj stvarno isplatio zbog povećanja kamatne stope i tečajne razlike, potrebno je razdvojiti iznose koji se odnose na razliku uslijed promjenjive kamatne stope od iznosa zbog tečajne razlike, s obzirom da za iste zastara različito teče. Preciznije, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamatne stope istekla je 13. lipnja 2019., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike istekla je 14. lipnja 2023. Slijedom izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Osnovana je žalba tuženika protiv dopunskog rješenja od 18. travnja 2024. Naime, prema odredbama čl. 193. st. 1. i st. 2. ZPP tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe o tome ne izjasni, smatrat će se da je pristao na povlačenje. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od 16.7.2021., djelomično povukao tužbu, kojem povlačenju se tuženik usprotivio, to je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da za smanjenje tužbenog zahtjeva ne treba pristanak tuženika. S tim u svezi valja reći da je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. pod toč. 2. zauzeto pravno shvaćanje po kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika, pa kako se tuženik u konkretnom slučaju pravovremeno usprotivio povlačenju dijela tužbe iz podneska tužitelja od 16.7.2021., to je sud prvog stupnja o tom dijelu zahtjeva bio dužan meritorno odlučiti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, a potom, posljedično odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka koja odluka je vezana uz konačni uspjeh stranaka u ovom postupku. Osnovana je i žalba tuženika i protiv dopunskog rješenja istog suda od 3. srpnja 2023. kojim je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem potražuje zatezne kamate na dospjele plaćene anuitete kredita za razdoblje od 1.8.2007. do 7.7.2014. kako je to precizirano u podnesku od 16.7.2021. Naime, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je prijedlog tuženika za preinakom tužbe pravodoban i osnovan jer sama činjenica što je u predmetnoj pravnoj stvari provedeno financijsko vještačenje automatski ne opravdava ocjenu suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP i da je takva preinaka dopuštena jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer za određivanje datuma od kada potražuje zatezne kamate na dospjele preplaćene anuitete kredita, a koju nije prethodno zatražio u tužbi, nije bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja, na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik. Slijedom izloženog, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo je ukinuti dopunsko rješenje od 3. srpnja 2023. i od 18. travnja 2024. i riješiti kao u izreci pod stavkom II. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti ukazano, te će imajući u vidu i ostale žalbene navode, o predmetu spora i postavljenim zahtjevima odlučiti novom pravilnom i zakonitom odlukom.

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslika prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 14.08.2020. ( list 8-12 spisa), presliku odštetnog dopisa tuženika tužitelju na odštetni zahtjev od 03.08.2020. (list 14 spisa), presliku otplatnog plana ( list 16-18 spisa), presliku Ugovora o kreditu 151-50-42038947 (list 19-23 spisa), presliku otplatnog plana (list 24-32 spisa), presliku opomene pred tužbu (list 33 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 51 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. do 30.06.2007. (list 52 spisa), presliku tržišnih parametara za auto kredit sa valutnom klauzulom u CHF (list 54 spisa), presliku Direktive vijeća 91/13/EEZ od 05.04.1993. (list 60-64 spisa), izvod iz sudske praske (list 66-85, 129 135-142 spisa), izvod iz lista informator (list 130-134 spisa), financijsko vještvo dipl. oecc. ĆR (list 103- 117 spisa), te saslušao tužitelja (list 305-306 spisa), dok je tuženik povukao prijedlog za saslušanjem osobnog bankara MR.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Među strankama nije sporno da su iste dana 21.06.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 151-50-4203894 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tuženiku kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 14.220,34 CHF za kupnju novih automobila Renault uz redovnu kamatu od 5,20 % promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje promjenjiva, a koja se obračunava na dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem Ugovora osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.

9. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 84 mjeseca, a kredit se koristi najkasnije do 30.09.2007. godine.

10. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.10.2007.

11. Među strankama je također nesporno kako je tužitelj isti Ugovor ispunio u cijelosti, da je sa tuženikom ugovorio da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke.

12. U ovom postupku tužitelj tvrdi kako je ništetna čl. 1. predmetnoga ugovora koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; čl. 7. koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, čl. 9. koja glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

13. Sporno je u ponovljenom postupku ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 01.08.2007. do 01.07.2014. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, imajući u vidu da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

14. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Sisku, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 14.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mnu je rata iznosila 900,00 kn, a kasnije 1.300,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Nije zaprimio obavijesti o promijeni kamatne stope. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Htio je potpisati ugovor u kunama, ali mu je CHF ponuđen kao najpovoljniji i najstabilniji.

14. Prije svega valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“ Tužiteljica osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. – Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. – Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. – Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza (saslušanje tužitelje i druge dokaze), niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

15. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za kupnju vozila, a iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

16. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 13.10.2008., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

19. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

20. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, pa je slijedom navedenog sud usvojio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje se da je ništetna odredba dijela čl. 1. predmetnoga ugovora koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, te čl. 7. predmetnoga ugovora koja glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.

21. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud je polazio od odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, dalje ZOO) kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 324. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Naime, za utvrđenje nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe o podešavanju kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, neodlučno je kako je u konačnici banka (savjesno ili ne) povećavala kamate, već je odlučno je li ugovorna odredba o načinu podešavanja kamatne stope - jednostranom odlukom banke, bila poštena.

23. Ovdje odmah valja istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Stoga je neosnovan navod tuženika o tome da je zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivosti kamatne stope- valjalo odbaciti jer da za taj dio zahtjeva tužitelj nema pravni interes.

25. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

26. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

27. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

28. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

29. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

30. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o promjenjivosti ugovorne kamatne stope sadržane u dijelu pod točkom 2. /drugom/ Ugovora o kreditu ništetna.

31. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

32. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba točke 2./drugo/ Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

33. Što se tiče ostale dokumentacije za koju je tuženik dostavio u spis, navedeno ne utječe na odluku u ovoj stvari, budući da je u predmetnoj stvari samo odlučno je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, za ukazati je da su banke,pa tako i tuženik u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom samo uopćeno naveli da visina kamatnih stopa zavisi od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. K tome, tuženik niti prilikom sklapanja ugovora niti kasnije tijekom njegova trajanja nije tužitelju dao bilo kakvu drugu mogućnost (pregovarati o promjenama, ponuditi neku drugu eventualnu vrstu promjene), a niti jednu takvu obavijest o promjeni kamate stranke u ovom postupku nisu ni dostavile u spis kao dokaz.

34. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

35. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

36. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

37. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

38. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

39. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koju činjenicu tuženik nije dokazao u smislu čl. 219. i 221. a ZPP-a.

40. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

41. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

42. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

43. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

44. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

45. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

46. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

47. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da su odredbe čl.1., 2., 7. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se tuženiku isplaćuje kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; kako je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, da se kredit otplaćujeue jednakim mjesečni anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, te da se na ve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora, nepoštene i prema tome ništetne, pa je stoga usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje ništavosti u navedenom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

48. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu, te na okolnost razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita sud je iz vještva dipl.oec ĆR utvrdio Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i SR (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 21.06.2007. Ugovor o kreditu broj 15150-4203894 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kunske protuvrijednosti CHF 14.220,34 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 84 mjeseca. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 30.06.2014. godine, izrađen na temelju dokumentacije: prijepis knjigovodstvene kartice na dan 10.08.2020. godine (list 8-13 spisa) - Otplatni plan (list 24-32 spisa). Sveukupno otplata kredita iznosi 18.007,49 CHF od čega je otplata glavnice 14.220,34 CHF i kamata 3.787,15 CHF. Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 30.06.2014. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Ugovor o kreditu (list 19- 22 spisa). Sveukupno otplata kredita iznosi 16.995,72 CHF od čega je otplata glavnice 14.220,34 CHF i kamata 2.775,38 CHF.

49. U svom mišljenju vještak navodi kako razlika između kamata u anuitetima s osnove promjena kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate koje dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 30.06.2014. godine: Ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjena kamatne stope između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 30.06.2014. godine iznosi 1.011,77 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.354,38 kn. Razlika između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita (27.06.2007. g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 30.06.2014. godine a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu: Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke, po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za razliku preplaćene kamate iznosi 18.623,58 kn. Razlika između kamata u anuitetima s osnove promjena kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos: Ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjena kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.011,78 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.354,45 kn. Razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu: Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.645,24 kn. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamata i osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 3. Zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos: Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamata i osnove valutne klauzule (točka 2. + točka 4. Zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 23.999,69 kn.

50. Na navedeno vještvo tužitelj nije imao prigovora, dok tuženik navodi kako nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Iz dokaza provedenih u postupku ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nadalje, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valuti uz koju će vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužitelj je, dakle, imao je mogućnost utjecaja na spornu ugovornu odredbu. Ista odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula na način na koji ju je ugovarao tuženik djelovala je kao dvostrana klauzula koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na HRK u oba smjera. Tuženik nije ostvario nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF već je i sam bio zadužen u istoj valutu. Ovo je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja. Prema tome, navedena se ugovorna odredba ne može smatrati nepoštenom jer se o istoj pojedinačno pregovaralo, a ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega uopće nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja. Nadalje, predmetnim se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatu u visini koju tuženik određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, sukladno svojim objavljenim Općim uvjetima čija je primjena bila ugovorena odredbom čl. 9. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu. Da je tužitelj ugovorio fiksnu kamatnu stopu ista ne bi bila jednaka ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, jer bi bila viša za cijenu osiguranja tuženika od kamatnog rizika u razdoblju otplate kredita. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj se izložio riziku promjene kamatnih stopa, i to na transparentan način. Naime, odlukom tuženika o kamatnim stopama utvrđuju se kamatne stope koje se primjenjuju u razdoblju od stupanja na snagu te odluke, do donošenja nove odluke o kamatnim stopama. U razdoblju primjene odluke o kamatnim stopama, tuženik obračunava kamatne stope na kredite jednako za istovrsne zajmoprimce, odnosno jednako na nove ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju dok je odluka na snazi, kao i na kredite ugovorene i iskorištene prije stupanja na snagu te odluke. Promjenjivost kamatnih stopa vezana je uz promjene tržišnih parametara (cijene financiranja), ali također mora biti usklađena i s ponudom konkurencije na tržištu kredita. Prema tome, tuženik nije mogao donositi odluke o kamatnim stopama neovisno, a naročito nije mogao povećavati kamatne stope na štetu svojih klijenta u uvjetima snažne konkurencije. Iz podataka HNB-a o prosječnim kamatnim stopama na kredite u RH, koje je tuženik dostavio u ovom postupku, vidljivo je da je kamatna stopa iz tužiteljeva ugovora o kreditu za sve vrijeme trajanja kredita bila približno jednaka ili niža od prosječnih kamatnih stopa u RH. Predmetnim nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Zaključno tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. KR pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH GR od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“ Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

51. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje.

52. U odnosu na zastaru tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupila tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 18.08.2020., to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

53. U odnosu na prigovor tuženika preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 16.07.2021. u dijelu u kojem tužitelj potražuje tijek zatezne kamate na dospjele plaćene anuitete kredita, a koju prethodno nije zatražio u tužbi ovaj sud je stava da je takva preinaka dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a jer je tužitelj tek po izradi nalaza i mišljenja mogao na potpuno točan način specificirati visinu svoje obveze, dakle činjenica izrade nalaza i mišljenja predstavlja okolnost da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Također nije bilo razloga niti za odbačaj tužbe kako to pogrešno smatra tuženik, jer je tužitelj pravovremeno postavio određen tužbeni zahtjev kako u pogledu osnovanosti, tako i u pogledu visine.

54. Tome se dodaje Pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Slijedom navedenog iako je tužitelj u povisio tužbeni zahtjev specifikacijom od 16.07.2021. ista zbog navedenog pravnog stava svejedno nije nastupila za taj povećani dio.

55. U odnosu na povećanje zahtjeva tužitelj je tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

56. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 26.09.2024. i 26.02.2025. u dijelu u kojem traži da mu tuženik izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 2.474,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 01.08.2007. do konačne otplate, tj. 01.07.2014., a isti odbio preko navedenog iznosa do iznosa od 3.185,31 EUR (specifikacija u podnesku od 16.07.2021. a tuženik se usprotivio sniženju iz prethodno navedenih podnesaka) sa pripadajućom zateznom kamatom te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II. i III.

57. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

58. Tužitelju je nadalje dosuđen parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 08.10.2020., 16.07.2021., 25.09.2024., 26.02.2025. 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 12.05.2021., 07.12.2021., 02.12.2024., 10.03.2025. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.800,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 450,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 40,48 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 331,81 EUR bez obzira na uspjeh u sporu, dok mu nije dosuđen trošak sastava podneska od 21.08.2020., 26.05.2021., i 07.02.2022. od 50,00 EUR za svaki podnesak jer se istu ne mogu smatrati obrazloženim, te nisu nužni troškovi ovog postupka, kao i trošak pribave dokumentacije od 03.08.2020. za koji tužitelj nije dostavio nikakav dokaz o plaćanju istog.

59. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

60. Što se tiče uspjeha stranaka u sporu prema zahtjevu iz podneska od 16.07.2021. u iznosu od 3.185,31 EUR (tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju nakon specifikacije na iznos od 2.474,65 EUR u podnesku od 26.09.2024. i 26.02.2025.), tužitelj uspio u omjeru od 88,85 % (u osnovi 100%,u visini 77,69 %, podijeljeno sa 2), a tuženik u omjeru od 11,16 %, pa kad se postotak uspjeha tuženika oduzme od postotka uspjeha tužitelja, tužitelj uspio u omjeru od 77,69 %, pa je tužitelju parnični trošak dosuđen u cijelosti u ukupnom iznosu od 2.111,28 EUR, dok je tuženik zbog navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

61. Tome se dodaje da tuženiku nije dosuđen trošak za povučeni dio jer za tuženika nije nastao nikakav poseban trošak u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka.

62. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 30. travnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, 30. travnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika