REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-710/2023.-25.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic i Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dana 15. travnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja Lucija Car-Pavlic i punomoćnice tuženika Ane Bago-Martić, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 19.105,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2016. do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa razlike glavnice od 2.434,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 3.546,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude 30. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 3210379479 od 26. srpnja 2007. kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 169.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos uz valutnu klauzulu u 120 jednakih mjesečnih anuiteta od 1.775,49 CHR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

1.1. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Ugovor o kreditu je zaključen prema unaprijed otisnutom sadržaju, na standardno formuliranog ugovoru pripremljenom od strane tuženika, kao jače, dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Pozvala se na čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. prema kojoj odredbi je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ništetna je ugovorna odredba uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužiteljicu da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR usprkos tome što je priroda i specifičnost valute CHF bila poznata tuženiku, ali ne i tužiteljici koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njezine financijske obveze.

1.3. Pozvala se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. i na čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. kojima je propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u restitucijskim postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika.

1.4. Stranke su 18. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time se tužiteljica nije odrekla tražbine prema tuženiku, koju ima temeljem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije niti je konverzijom otklonjena ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije. Poziva se na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i na čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Tužiteljica smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate kredita do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. odnosno dana konverzije u valutu EUR, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Također smatra da ima pravo na zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, koje će uračunati u koje će uračunati preplatu priznatu u konverziji. Zatražila je i razliku nedospjele glavnice, kada se uzmu u obzir uplate tužiteljice tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije te činjenica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Podneskom od 18. ožujka 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbene zahtjeve tužiteljice. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer su uplate između ostalog, vršene od strane PIK Vrbovec, Mesna industrija d.d. i BD, kao sudužnika po predmetnom kreditu. Osporio je tužiteljici svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužiteljice.

3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dodatak ugovora o kreditu kao pravni postao koji je zaključen na temelju posebnoga zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Smatra da je time stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama.

3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa banke i korisnika kredita, koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.

3.3. Osporio je zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je tužitelj pristao na zaključenje dodatka ugovoru o kreditu po zakonskim odredbama te su tako stranke sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje.

3.4. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. 13- 19 spisa, u izvadak iz sudskog registra na str. 20-22 spisa, u rješenje na str. 23 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 123-128 spisa, u podatke na str. 133-135 spisa, u dopis na str. 136-137 spisa te 138 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na str. 139- 143 spisa, u promete po kreditu na str. 144-155 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa na str. 156 spisa, u dopis na str. 309 spisa, u izračun konverzije i sažetak na str. 310-318 spisa, u pregled otvorenih stavki na str. 319 spisa, u prijedlog izmjene ugovora o kreditu na str. 320 spisa, u promete po kreditu na str. 368-379 spisa, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja i svjedoka BD, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je ista učinjena podneskom tužiteljice od 18. ožujka 2025. jer se radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka nakon čega je dopuštena preinaka tužbe, a isto se odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku za konačno rješenje odnosa među strankama, u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP-a.

5.2. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije osnovan. Tužiteljica je bila u obvezi isplatiti kredit, a sve što je bilo tko platio u njezino ime po toj kreditnoj partiji obračunava se u ispunjenje njegove obveze te uplate koje je izvršio netko treći ne utječu na tužiteljičinu aktivnu legitimaciju u ovom predmetu. Osim toga, nikako se ne može smatrati da je ustegom tužiteljičine plaće na ime otplate kredita njezin poslodavac bio "netko treći" koji je plaćao njezin kredit.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 26. srpnja 2007.

7. Predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 169.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 10 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 1.775,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 278.257,69 kn. Preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 158.788,28 kn.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., M,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor zaključila u privatne svrhe i to za kupnju stana. Cijeli kreditni iznos je u tu svrhu utrošen. Nije bila vlasnik OPG-a, obrta ni trgovačkog društva. Stan nije služio ni za kakvo obavljanje profesionalne djelatnosti. U tom stanu povremeno žive. Predmetni ugovor o kreditu ponuđen joj je kao jedina opcija s obzirom na visinu primanja i uz uvjet da joj suprug bude sudužnik. Drugi ugovor ne bi mogli zaključiti odnosno ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti. Ništa joj nije objašnjeno u vezi valutnog rizika vezano uz CHF. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već samo u odnosu na EUR. Banka je sastavila ugovor o kreditu te ga je pročitala, ali nije mogla utjecati na njegove ugovorne odredbe. Dostavljen joj je otplatni plan i prema tom otplatnom planu su mjesečni anuiteti trebali biti jednaki. Potpisala je ugovor o konverziji kredita u kredit u EUR jer je mjesečni anuitet strašno rastao te se više s tim nisu mogli nositi. Početni mjesečni anuitet je iznosio oko 7.000,00 kn, a kasnije je porastao za 4.000,00 kn. Prilikom zaključenja ugovora o konverziji nije joj rečeno da bi time izgubila pravo na osporavanje odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a da joj je to rečeno, ne bi potpisala ugovor o konverziji kredita u EUR. Prije zaključenja ugovora o kreditu nije joj bilo što objašnjavano vezano uz valutu CHF. Prije predmetnog ugovora o kreditu nije zaključivala druge ugovore o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora radila je u trgovačkom društvu PIK Vrbovec. Kredit je otplaćivala ustegom od plaće. Nije imala pitanja ili nedoumica, a odredbe ugovora o kreditu bile su joj razumljive, koliko je to razumjela. Ionako ništa nije mogla mijenjati od onog što joj je ponuđeno u ugovoru. Nije bila svjesna da joj mjesečni anuitet može rasti ili padati ovisno o tečaju valute CHF.

9.3. Svjedok BD, suprug tužiteljice, je iskazao da je potpisao predmetni ugovor o kreditu u svojstvu sudužnika. Nije sudjelovao u pregovorima prije zaključenja ugovora o kreditu. Supruga je sve prethodno provjerila i jedini uvjet je bio da nije mogla podići kredit bez njega kao sudužnika. S tim je bio suglasan. Kredit je zaključen za kupnju stana i u tu svrhu u cijelosti utrošen. Supruga nije bila vlasnica obrta, OPG ili trgovačkog društva i stan nikad nije korišten za bilo kakvu profesionalnu djelatnost, već isključivo za njihove potrebe. Službenica u banci im je rekla da je taj kredit vezan uz CHF najpovoljniji kredit. Nije im objašnjen nikakav valutni rizik niti je rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Da je to znao, ne bi potpisao ugovor o kreditu. Prema ugovoru o kreditu sve rate su trebale biti jednake. Zaključili su ugovor o konverziji kredita u EUR kredit jer to više nisu mogli izdržati te je sretan što njegova supruga nije „prolupala“. Mjesečni anuitet od 7.000,00 kn narastao je na oko 12.000,00 kn, što je za 80% i još plus kamate koje su rasle jer je kamata bila promjenjiva. Nikad mu nitko nije rekao da bi zaključenjem ugovora o konverziji kredita izgubili pravo na osporavanje odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Banka je pripremila ugovore o kreditu i konverziji i oni su ih potpisali. Ništa nisu mogli mijenjati od ugovornih odredbi, već su mogli samo prihvatiti ono što je ponuđeno.

9.5. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice i svjedoka utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

9.6. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.1. Nije osnovan ni prigovor zastare zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije koji je i iskazan u apsolutnom iznosu jer kamata kao sporedna tražbina prati glavnicu, koja je utužena, ali nije plaćena te i na taj dio zahtjeva zastara teče od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12.2. U odnosu na prigovor zastare tražbine po tužbenom zahtjevu za isplatom razlike glavnice valja reći da je takav tužbeni zahtjev činjenično postavljen i u tužbi i ista razlika je sastavni dio kondemnatornog zahtjeva tužiteljice kako je isti postavljen u tužbi (25.131,76 EUR). Posljedično nije osnovan ni prigovor zastare jer zastara i na taj dio tužbenog zahtjeva teče od dana pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužiteljici sam službenik banke ponudio predmetni kredit u banci, nije ga sama tražila te joj je predočen kao jedina opcija za koju je kreditno sposobna s obzirom na visinu primanja uz uvjet da joj suprug bude sudužnik. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica otplatila prema onima koje bi plaćala da je primijenjen početni tečaj.

19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju o dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 30.543,37 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "l" Tabele 1 iz nalaza u valuti EUR (samo pozitivni iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika za razdoblje od dana plaćanja pa do 18. siječnja 2016. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 18. siječnja 2016. iznosi 19.105,13 EUR. Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.434,02 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

19.2. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sve uplate tužiteljice do 30. rujna 2015. pa tako i dijelovi uplata koji su predmet ovoga postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

19.3. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19.4. No, tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužiteljica nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

19.5. U odnosu na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nije potrošač, već financijska institucija, dakle, trgovac, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne.

19.6. Osim toga, tuženik je propustio do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu istaknuti prigovor radi prebijanja.

19.7. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju.

19.8. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

19.9. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se je bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik dosuđeni iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 88,69% (19.105,13 / 21.539,15), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (88,69%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (88,69%-11,31%=77,38%), dobiva se iznos od 77,38% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu 2. srpnja 2024., 12. studenoga 2024. i 15. travnja 2025. (tbr. 9/1-250 bodova), trošak sastava podnesaka od 5. ožujka 2024. i 18. ožujka 2025. (tbr. 8/1-250 bodova), trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije od 23. svibnja 2023. (tbr. 36/3 – 25 bodova) i trošak ročišta za objavu i uručenje presude (tbr. 9/3 – 50 bodova), što ukupno iznosi 1.575,00 bodova ili 3.150,00 EUR. PDV na taj iznos jest 787,50 EUR, što ukupno iznosi 3.937,50 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 77,38%, to joj pripada razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 3.046,83 EUR.

22.2. Trošak sastava podneska od 11. travnja 2024. i 2. travnja 2025. nije neophodan trošak kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka jer se na prethodne podneske tuženika nije bilo nužno posebno pismeno očitovati, niti je to u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, a sadržaj istih podnesaka mogao je biti iznijet na glavnoj raspravi za koje je tužiteljici ionako priznat trošak.

22.3. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 3.546,83 EUR.

22.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

22.5. O troškovima delegacije na teret državnog proračuna donijet će se posebno rješenje.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 30. travnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Marko Križanec, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb

3. eOglasna ploča suda