Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj 76 P-3261/2019-41

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Vuksanoviću, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja,a u odsutnosti tuženika, po objavi od 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora 901171664 što su ga dana 25. srpnja 2006.g. međusobno zaključili tužitelj, kao potrošač i korisnik kredita, s jedne strane i tuženik kao trgovac, banka, s druge strane, a kojeg je dana 1. kolovoza 2006.g. solemnizirao Velibor Panjković, javni bilježnik u Rijeci, pod brojem OU- 2080/2006 i to u dijelu ovlaštenja tuženika za jednostranom promjenom stope ugovorne kamate, odnosno u dijelu:

-čl. 4.1. Ugovora, naziva "kamata na kredit" prema kojem se

" na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...",

-čl. 4.2. Ugovora prema kojem

"... visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 1.1.,a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine, i na dan 1.7., a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, s tim da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene..."

-čl. 7.2. Ugovora

gdje se tužitelj obvezuje kredit u visini od CHF 111.031,76 vratiti u 228 obora uključivo s kamatama iz t.4. ovog Ugovora, u dijelu uključivosti tih kamata

-čl. 7.2. st. 2. Ugovora prema kojem

"... u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, o kojim će banka pisano obavijestiti korisnika kredita..."

-čl. 12.7.7. Ugovora prema kojem

"...ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Banke i dokazna sredstva s kojim Banka raspolaže. Ugovorne strane su također suglasne da je Banka ovlaštena samostalno, sukladno ovom Ugovoru, odrediti dospjeće i visinu anuiteta odnosno ukupne tražbine i to kako za potrebe odnosa između stranaka, tako i za potrebe ishođenja klauzule ovršenosti od strane javnog bilježnika..."

-čl-12. t. 8. Ugovora prema kojem

"...potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom, primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojim je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvjestiti putem svojih distribucijskih kanala..."

-čl.12.t.9. Ugovora, gdje

"...potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnici i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama uslijed promjene tečaja CHF,te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF...", te

-čl.12.t.12. Ugovora prema kojem

"...Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita..." čl.12.t.10. Ugovora

-odredbe II Dodatka kojim je utanačeno plaćanje iznosa od CHF 13.016,26 u kunskoj protuvrijednosti na ime prijevremene otplate u dijelu plaćenog/preplaćenog na ime "ništetne" stope ugovorne kamate.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.510,49 EUR (slovima: pet tisuća petsto deset eura i četrdeset i devet centi), zajedno s pripadnom zakonskom zateznom kamatom, a tekućom na iznose od

- 50,52 EUR od 1.9.2007.g.

- 49,58 EUR od 1.10.2007.g.

- 49,45 EUR od 1.11.2007.g.

- 50,07 EUR od 1.12.2007.g.

- 49,6 EUR, od 1.1.2008.g.

- 50,43 EUR od 1.2.2008.g.

- 91,02 EUR od 1.3.2008.g.

- 92,48 EUR od 1.4.2008.g.

- 89,78 EUR od 1.5.2008.g.

- 89,09 EUR od 1.6.2008.g.

- 89,82 EUR od 1.7.2008.g.

- 88,03 EUR od 1.8.2008.g.

- 88,01 EUR od 1.9.2008.g.

- 88,87 EUR od 1.10.2008.g.

- 96,96 EUR od 1.11.2008.g.

- 91,29 EUR od 1.12.2008.g.

- 97,05 EUR od 1.1.2009.g.

- 100,64 EUR od 1.2.2009.g.

- 100,89 EUR od 1.3.2009.g.

- 99,48 EUR od 1.4.2009.g.

- 99,52 EUR od 1.5.2009.g.

- 97,72 EUR od 1.6.2009.g.

- 96,15 EUR od 1.7.2009.g.

- 96,32 EUR od 1.8.2009.g.

- 96,97 EUR od 1.9.2009.g.

- 96,72 EUR od 1.10.2009.g.

- 95,79 EUR od 1.11.2009.g.

- 97,07 EUR od 1.12.2009.g.

- 97,95 EUR od 1.1.2010.g.

- 96,71 EUR od 1.2.2010.g.

- 96,12 EUR od 1.3.2010.g.

- 98,05 EUR od 1.4.2010.g.

- 97,41 EUR od 1.5.2010.g.

- 98,18 EUR od 1.6.2010.g.

- 104,33 EUR od 1.7.2010.g.

- 102,77 EUR od 1.8.2010.g.

- 106,22 EUR od 1.9.2010.g.

- 104,84 EUR od 1.10.2010.g.

- 102,17 EUR od 1.11.2010.g.

- 85,79 EUR od 1.12.2010.g.

- 90,35 EUR od 1.1.2011.g.

- 86,89 EUR od 1.2.2011.g.

- 87,87 EUR od 1.3.2011.g.

- 86,09 EUR od 1.4.2011.g.

- 86,14 EUR od 1.5.2011.g.

- 76,14 EUR od 1.6.2011.g.

- 76,44 EUR od 1.7.2011.g.

- 84,07 EUR od 1.8.2011.g.

- 72,32 EUR od 1.9.2011.g.

- 59,46 EUR od 1.10.2011.g.

- 71.69 EUR od 1.11.2011.g.

- 60,85 EUR od 1.12.2011.g.

- 74,25 EUR od 1.1.2012.g.

- 75,32 EUR od 1.2.2012.g.

- 52,72 EUR od 1.3.2012.g.

- 76,50 EUR od 1.4.2012.g.

- 66,11 EUR od 1.5.2012.g.

- 79,13 EUR od 1.6.2012.g.

- 67,88 EUR od 1.7.2012.g.

- 81,00 EUR od 1.8.2012.g.

- 38,97 EUR od 1.9.2012.g.

- 26,11 EUR od 1.10.2012.g.

- 25,81 EUR od 1.11.2012.g.

- 26,06 EUR od 1.12.2012.g.

- 26,18 EUR od 1.1.2013.g.

- 26,09 EUR od 1.2.2013.g.

- 25,45 EUR od 1.3.2013.g.

- 25,92 EUR od 1.4.2013.g.

- 25,91 EUR od 1.5.2013.g.

- 25,65 EUR od 1.6.2013.g.

- 25,05 EUR od 1.7.2013.g.

- 24,98 EUR od 1.8.2013.g.

- 24,99 EUR od 1.9.2013.g.

- 25,24 EUR od 1.10.2013.g.

- 25,22 EUR od 1.11.2013.g.

- 25,50 EUR od 1.12.2013.g.

- 25,27 EUR od 1.1.2014.g.

i to po stopi od 15% počev od 1.9.2007. do 31.12.2007., po stopi od 14% počev od 1.1.2008. do 30.6.2011., po stopi od 12% počev od 1.7.2011. pa do 31.7.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8.05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7.88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7.68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7.41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7.09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6.82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6.54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6.30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6.11% počev od 1.1.2020. pa do 31.6.2020., po stopi od 5.89% počev od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5.75% počev od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje, sve do naplate, po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 2.076,17 EUR (slovima: dvije tisuće sedamdeset i šest eura i sedamnaest centi) uvećan za pripadajuću zateznu kamatu koja od dana donošenja odluke pa do isplate teče po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana .

Obrazloženje

1.Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao trgovac 25. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011716264 kojeg je 1. kolovoza 2006. solemnizirao javni bilježnik. Temeljem istog je banka isplatila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.031,76 CHF,a tužitelj se obvezao kredit vratiti u 228 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika s tim da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete o kojima će banka pismeno obavijestiti korisnika kredita. Ugovorena je promjenjiva kamata sukladno odlukama banke. Stranke da su 22. srpnja 2011. zaključile Dodatak I ugovoru o kreditu kojim su promijenile način otplate. Stranke su 13. kolovoza 2012. zaključile Dodatak II ugovoru o kreditu kojim su utanačile uvjete i način prijevremene djelomične otplate nedospjele glavnice, te su 29. prosinca 2015. zaključile i Dodatak ugovoru pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13,te predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i isplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve uz zatezne kamate i naknadu parničnog troška.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, glede osnove i visine.Tuženik smatra da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138. a Zakona o parničnom postupku pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Sklapanjem Dodataka ugovoru da su obuhvaćene sve uplate, kamate i glavnica, učinjene do 30. rujna 2015. odnosno do sklapanja Dodatka, te je konverzijom došlo do potpune restitucije potrošača, Tužbeni zahtjev na isplatu nalazi neosnovanim jer niti jednim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Nadalje smatra da obzirom da se tužitelj poziva na utvrđenja iz utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa,a podnosi tužbu radi isplate a ne naknade štete, to da ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka i ove tužbe. Ističe da su stranke u ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te da se radi o javnobilježničkom aktu. Osporava tvrdnje tužitelja da nije znao i da nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u plan otplate (list 9 do 23 spisa), u pregled uplata po kreditu (list 94 do 95 spisa), u Ugovor o kreditu i Knjigovodstvenu karticu, plan otplate, Dodatak ugovoru,te dopise tuženika (list 94 od 129 spisa), saslušan je tužitelj (list 234 i 235 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Aleksandri Vio koja je u spis uložila pisani nalaz i mišljenje (list 266 do 279 spisa), te je pristupila sudu radi usmenog pojašnjenja nalaza (list 304 i 305 spisa).

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 10. studenog 2023. (list 284 do 286 spisa),a tuženik podneskom od 18. studenog 2019. (list 48 do 56 spisa), od 30. prosinca 2019. (list 90 do 93 spisa), od 30. listopada 2020. (list 147 do 164 spisa), od 25. siječnja 2021. (list 168 do 174 spisa), od 30. rujna 2022. (list 193 do 197 spisa), od 14. ožujka 2023. (list 241 do 244 spisa), od 24. studenog 2023. (list 290 do 301 spisa), od 23. veljače 2024. (list 302 i 303 spisa) i od 25. ožujka 2025. (list 309 spisa).

5.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

6. Nije sporno između stranaka da su 25. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011716264 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke,a kojim ugovorom je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 111.031,76 CHF. Kredit je odobren za kupnju nekretnine-stana ili obiteljske kuće u k. o. [katastarska općina].

7. Nije sporno da su stranke zaključile 29. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15 – dalje ZID ZPK) čime je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8.Tužitelj u osnovi smatra da je u ugovorenom razdoblju otplate kredita došlo do promjene redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika,a koja je odredba ništetna,te da ima pravo potraživati razliku koju je platio na osnovu tako ugovorene kamate. Poziva se na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9. Tuženik prvenstveno smatra da su zbog činjenice zaključenja Dodatka ugovora sukladno odredbama ZID ZPK-a sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita i to sa učinkom ab initio, pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu i više tužitelj ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije ništetno, da je tužitelj slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora, ističe prigovor zastare i osporava tužitelju svojstvo potrošača.

10.Ovaj sud cijeni i prihvaća iskaz tužitelja, čija istinitost nije dovedena u pitanje. Tužitelj je postupao kao prosječni potrošač, te je nedvojbeno da se radi o potrošačkom kreditu jer je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba radi rješavanja svog stambenog pitanja, a ne radi obavljanja djelatnosti.Također nije utvrđeno da je bilo govora o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR.

11.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

12.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

13.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedeno pravno utvrđenje.

14. Za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest (u većem dijelu), sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu HPD i ŠPD Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

15.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

16.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obvezakoju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

17.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

18.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

19.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

20.Prigovor zastare nije osnovan.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

21.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. kada je tužba i podnesena,a što je utvrđeno uvidom u izvornik potvrde o primitku i računu (list 305 i 206 spisa).

23. Kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

24.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

25.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

26.Takav Dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

27.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).Bitno je reći da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utrvđena ništetnom.

28.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

29.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

30.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

31.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

32.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda H i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

33.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

34.Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije odlučna jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno, drugim riječima, činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope. Banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

35.Visina tužbenog zahtjeva postavljena je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kojeg ovaj sud prihvaća kao stručnog i temeljitog.Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju iskazala iznose preplate uzimajući u obzir iznos plaćanja osnovom ugovorenih kamata kao dijelu otplaćenih ugovornih anuiteta, primjenom početno ugovorene kamatne stope.

36.Tuženik je prigovorio nalazu vještaka, prvenstveno smatra vještačenje nepotrebnim s obzirom na iznijeti pravni stav, a posebice smatra da je korištenom metodologijom ustanovljena fiskna kamatna stopa što nije bila volja ugovornih strana.

37.Točno je da nije ugovorena fiksna kamatna stopa , ali je po ocjeni ovog suda pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu jer je odnosu na navedeni parametar ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.

38.Odluka o trošku donijeta je pozivom na odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a.

39.Trošak tužitelja odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

40.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

- sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

- sastav podneska od 10.1.2023. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- pristup na ročišta 13.11.2019., 5.12.2022., 13.2.2023., 26.2.2024., 26.3.2025. 100 bodova/200,00 € po radnji (Tbr.9.1.), ukupno 1.000,00 €

- trošak PDV-a od 25% odnosno 350,00 €

- trošak vještačenja 326,17 Eur.

U Opatiji, 30. travnja 2025.

S u d a c:

Senka  Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika