REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-37/2025-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženog ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 24. travnja 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Josipa Valića, odvjetnika iz Pule, i zamjenika punomoćnika tuženika Mladena Pavićevića, odvjetnike iz Pule, te presude objavljene dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-92/2005 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 09. rujna 2005.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-1381/2005 a koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici HČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.703,06 eur, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 30. srpnja 2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.146,96 eur, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 30. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. (koja banka je 11. srpnja 2016.godine promijenila naziv tvrtke u Addiko Bank d.d.) dana 09.09.2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 326-92/2005, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 29. srpnja 2010. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 20.366,24 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima). Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je – opetovano se ističe - spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-92/2005 kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Stoga, tužitelj - temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 – od tuženika potražuje iznos od 20.366,24 kn, koji iznos je tuženiku isplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim toga, tužitelj

– temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 – potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na naprijed navedeni iznos teče od 30. srpnja 2010. god. pa do isplate. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali nažalost bezuspješno. Zbog svega navedenog predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ističe da se među istim strankama već vodi jedan parnični postupak temeljem Ugovora o kreditu broj 326-92/2005, 9. rujna 2005. (dalje: ugovor o kreditu), radi isplate preplaćene kamate po promjenjivoj stopi i razlike temeljem valutne klauzule, P-463/2020. Kako je riječ o istim činjenicama na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve u oba predmeta, tuženik predlaže da se radi ekonomičnosti ovaj predmet spoji na predmet P-463/2020. Tužitelj u tužbi paušalno navodi kako je odredba o prijevremenoj otplati kredita nepoštena odredba (čl. 8.) iz razloga što se, prema navodima tužitelja, o istoj nije pregovaralo, te da ista uvjetuje značajnu neravnotežu između ugovornih strana, te da ista nije određena niti odrediva. Tuženik ističe kako odredba čl. 8. ugovora o kreditu predstavlja naknadu štete predviđenu čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Predmetnom odredbom izričito je dopuštena prijevremena otplata obveza iz ugovora o kreditu, od strane korisnika kredita, te je u tom slučaju korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan naknaditi štetu. Iz teksta navedenog članka razvidno je da nije isključeno pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Iznos koji je tužitelj platio tuženiku predstavlja iznos štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO-a i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Također, tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojim kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke te za pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. Također, tuženik nema mogućnost prijevremene otplate kredita koji je podigao kod matične banke već isti plaća ugovorenu redovnu kamatu do kraja ugovornog razdoblja. Upravo zbog tih razloga tuženik trpi stvarnu štetu zbog prijevremene otplate te je ista uzeta u obzir kod određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Takva stvarna šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno podmirio svoje obveze iz ugovora o kreditu. U prilog navedenom, tuženik će izraditi izračun iz kojeg će biti vidljivo kako, da je tužitelj nastavio ispunjavati obveze iz ugovora o kreditu, tužitelj bi bio dužan podmiriti dodatan iznos. Stoga, očito je kako iznos naknade za prijevremenu otplatu ne predstavlja kamatu već stvarnu štetu koju trpi tuženik zbog prijevremene otplate kredita. Također, predmetna odredba iz ugovora o kreditu je jasna, lako razumljiva i uočljiva te ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakon o zaštiti potrošača). Prilikom sklapanja kredita tužitelj imao mogućnost pročitati ugovor, te mu je isti dodatno pročitan i pojašnjen kod solemnizacije. Tužitelj, dakle, nije bio doveden u nepovoljniji položaj, budući da je isključivo na njemu bila odluka o prijevremenoj otplati kredita. Pore toga, tužitelj je bio upoznat s činjenicom da će u slučaju prijevremene otplate morati platiti ugovorenu naknadu. Slijedom navedenog, članak 8. ugovora o kreditu nije ništetna odredba.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 6-16), otplatni plan (list 20-35), opomenu pred tužbu (list 36 i 37), sudske odluke (list 68-90), otplatni plan (list 93-103), pregled prometa po kreditu (list 118-139), rješenje javnog bilježnika posl. br. O-1373/23 od 2703.2024. (list 211-216), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tužiteljice kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 09.09.2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 326- 92/2005. Nadalje nije sporno da je prednik tužiteljice temeljem članka 8. stavka 2. navedenog Ugovora dana 29. srpnja 2010. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 20.366,24 kuna.

6. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je njezin sad pok. suprug predmetni ugovor o kreditu sklopio odnosno podignuli su kredit iz razloga jer su htjeli osposobiti za življenje jednu kućicu u [adresa] obzirom su živjeli u gradu u jednom malom stanu. On je jedno vrijeme čak i živio u toj kući u [adresa] ali zbog potreba djece vezanih za njihove slobodne aktivnosti ona je ostajala u Puli. U međuvremenu je krenula i njegova bolest i sve je na žalost tako završilo. Sa njim je bila samo kod potpisivanja ugovora jer je bila sudužnik ali nije odlazila s njima kad je dogovarao uvjete oko sklapanja ugovora. Zna samo da je ugovor vezan uz chf. Na upit suda da li joj je suprug pričao zašto se odlučio za sklapanje takvog ugovora vezan uz chf navodi je shvatila da je to bilo najpovoljnije i jer je banka to nudila. Zna samo da je njezinu suprugu i njima općenito bilo najbitnije da mogu mjesečnu ratu otplaćivati a poslije kroz razgovor sa njim je shvatila da je bio izigran jer mu banka nije sve objasnila kad je rata počela rasti. Na kraju su i otplatili taj kredit prije vremena i platili nekakvu naknadu, oko 20.000,00 kuna. Nitko im prije toga nije rekao da će to morati platiti, nisu bili svjesni i to je bio šok. Sjeća se da se suprug i ljutio oko tog i bio je ljut zbog toga jer ga nitko na to nije upozorio. Iz pričanja sa suprugom je shvatila da njemu nitko nije objasnio na temelju čega će se odrediti ta naknada, čak se sjeća da je spomenuo da su oni to "napamet" odredili, misli da je čak i pitao da li je moguće da otplati ranije kredit obzirom su uzeli na rok od 23 godine i oko toga je baš komentirao da ga nitko nije upozorio na tako nešto. Na upit tuženika navodi da se sada ne sjeća da li joj je netko čitao ugovor ili ga je sama pročitala, bilo je to davno. Na daljnji upit da li joj je bila poznata odredba čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu navodi da se niti toga ne sjeća. Ona osobno nije pokušavala pregovarati sa bankom prilikom sklapanja ugovora sa bankom, da li je to činio suprug o tome ne zna detalje.

7. Prije svega valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio članak 3. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ 96/03) koji je u stavku 1. točci 1. definirao potrošača pa u smislu ovoga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da je uvjet da bi osoba bio potrošač da on sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Povezano sa tim iz ugovora o kreditu proizlazi da je prednik tužiteljice kao fizička osoba koristio dodijeljeni kreditni iznos za dovršenje stambenog objekta za življenje. Pri tome se nigdje u ugovoru ne navodi da je prednik tužiteljice sklopio navedeni ugovor primjerice kao obrtnik, kao pravna osoba, kao osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti niti je to tuženik ičime dokazao. Dakle evidentno se radi o potrošačkom kreditu i tome da je tužitelj u tom ugovoru nedvojben nastupio kao potrošač.

8. Nadalje u konkretnom slučaju valja primjeniti čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između prednika tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, a sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05…, dalje ZOO-a) kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Dakle sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni su postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja konkretnih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade. Stoga je prema motrištu suda predmetna ugovorna odredba nepoštena, a prema čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Pored toga je navedena odredba ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva a sve sukladno čl. 269. st. 2. ZOO-a.

8.1. Nastavno Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Da se o sadržaju navedenih odredbi nije pregovaralo proizlazi iz iskaza tužiteljice a a isto tako prednik tužiteljice nije imao niti mogao imati utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu jer sadržaj istog kreira Banka ovdje tuženik. Dakle ocjena je suda da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnim odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-92/2005 te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos izlazne naknade u utuženom iznosu.

9. Tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, međutim iz obavijesti o ukupnoj plaćenoj glavnici, kamati i troškovima od 24. travnja 2017. (list 18 spisa) izdate od samog tuženika proizlazi da je naplata troška predniku tužitelja iznosila 20.366,24 kuna koliko tužiteljica i potražuje pa je stoga kao nepotreban odbijen i prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja jer isti sud nije cijenio ekonomičnim a prema motrištu suda je usmjeren na odugovlačenje postupka.

10. Zbog svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

11. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 28.03.2022. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 05.04.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 26.04.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska 11.03.2025. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 18.03.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) i pristup na ročište za objavu 50 bodova što sve uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,48 eur i na presudu u iznosu od 73,48 pa je tužitelju na ime parničnog troška priznat iznos od ukupno 1.146,96 eur.

U Puli, 30. travnja 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.