REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6766/2024-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14.4.2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 58.783,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 0,59 EUR od 31.10.2006. pa do isplate,

- iznos od 17,99 EUR od 10.11.2008. pa do isplate,

- iznos od 3,49 EUR od 03.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 37,02 EUR od 09.01.2009. pa do isplate,

- iznos od 62,90 EUR od 19.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 36,73 EUR od 23.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 39,25 EUR od 03.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 44,72 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 33,22 EUR od 03.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 23,79 EUR od 06.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 27,51 EUR od 04.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 29,11 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 28,66 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 23,34 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 33,31 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 45,35 EUR od 21.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 51,60 EUR od 16.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 64,35 EUR od 30.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 59,48 EUR od 13.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 78,81 EUR od 16.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 88,92 EUR od 18.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 117,67 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 134,71 EUR od 24.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 142,45 EUR od 13.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 121,18 EUR od 18.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 129,36 EUR od 18.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 157,61 EUR od 25.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 152,86 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 186,39 EUR od 19.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 186,39 EUR od 19.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 186,39 EUR od 19.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 186,39 EUR od 19.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 236,01 EUR od 15.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 225,25 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 225,25 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 225,25 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 225,25 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 285,40 EUR od 19.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 280,33 EUR od 19.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 300,68 EUR od 18.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 300,17 EUR od 18.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 295,34 EUR od 15.05.2012. pa do isplate,

- iznos od 312,78 EUR od 24.05.2012. pa do isplate,

- iznos od 304,05 EUR od 27.06.2012. pa do isplate,

- iznos od 308,47 EUR od 27.06.2012. pa do isplate,

- iznos od 228,02 EUR od 20.02.2013. pa do isplate,

- iznos od 228,02 EUR od 20.02.2013. pa do isplate,

- iznos od 246,61 EUR od 25.11.2013. pa do isplate,

- iznos od 244,60 EUR od 27.11.2013. pa do isplate,

- iznos od 246,09 EUR od 05.12.2013. pa do isplate,

- iznos od 250,40 EUR od 20.12.2013. pa do isplate,

- iznos od 238,24 EUR od 17.01.2014. pa do isplate,

- iznos od 258,15 EUR od 19.03.2014. pa do isplate,

- iznos od 258,15 EUR od 19.03.2014. pa do isplate,

- iznos od 249,57 EUR od 24.04.2014. pa do isplate,

- iznos od 243,79 EUR od 16.05.2014. pa do isplate,

- iznos od 249,85 EUR od 04.07.2014. pa do isplate,

- iznos od 252,76 EUR od 17.07.2014. pa do isplate,

- iznos od 260,95 EUR od 26.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 260,95 EUR od 26.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 269,63 EUR od 31.10.2014. pa do isplate,

- iznos od 272,55 EUR od 17.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 272,55 EUR od 17.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 48.196,81 EUR od 17.12.2014. pa do isplate,

i to za razdoblje od 31. listopada 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzrokovani parnični trošak u iznosu od 14.031,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Trgovački sud u Zagrebu je dana 12. 7. 2016. godine objavio da je dana 11. 7. 2016. godine proveo upis u Sudski registar po rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Tt-16/22619-2 od 11. 7. 2016. godine, na način da je promijenjen naziv tvrtke HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u Addiko Bank d.d. Tužitelj je, kao korisnik kredita, dana 4. rujna 2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:016-2128/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tužbi: Ugovor) sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Temeljem Ugovora tuženik je tužitelju za kupovinu kuće stavio na raspolaganje iznos od 238.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos je izravno isplaćen na račun prodavateljice nekretnine (kuće) GĐ.

Kredit je podignut za kupovinu kuće kojom je tužitelj riješio stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a rok otplate kredita je iznosio 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

Temeljem Ugovora kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.120,32 CHF, plativo u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Na dan plasmana predmetnog ugovora (14.09.2006.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,64 kn za CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

Nakon 5 godina i 8 mjeseci uredne otplate odnosno na dan 31.05.2012. preostala glavnica kredita iznosila je 214.659,15 CHF.

Ovakvo stanje ne predstavlja suštinsku volju ugovornih strana, poglavito tužitelja, jer je pravno i životno nelogično da bi se upustio u ovakav oblik ugovora iz kojeg niti u jednom trenutku neće moći izaći, da je bio pravilno informiran o svim rizicima koji ovakav pravni posao podrazumijeva. Preuzimanje rizika od strane tužitelja nije podrazumijevao prebacivanje ukupnog rizika konkretnog pravnog posla na tužitelja.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (a među kojima i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak.

Također, odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.

Člankom 502.c ZPP -a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, jer je sklopljen 04. rujna 2006., donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te prodajni tečaj švicarskog franka koji je na dan plasmana predmetnog ugovora (14.09.2006.god.) bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, a koji je iznosio 4,64 kn za CHF, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati.

Naime, čl. 1111. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO (član 214. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos koji se odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu.

Tuženik osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se dokaznim prijedlozima, ističe prigovor zastare, te se stoga osporava osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva.

Ističe da tužba navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu 016-2128/2006 dana 04.09.2006. u iznosu od 238.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po važećem srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan plaćanja.

Tužba navodi da su tužitelju predmetnim ugovorom povrijeđena prava potrošača, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda RH. Također navodi da ne raspolaže dokazima na okolnost navoda iz tužbe, te predlaže donošenje presude.

Zastara

Kako je tužba podnesena dana 17.03.2020. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 17.03.2015. godine nastupila je zastara potraživanja.

Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja,osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.

Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare

Neprihvatljivo je tumačenje Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak.

Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je 1 VS RH, Rev 2245/17-2 „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.)

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“

Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 19.02.2020. bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.

Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje.

Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka.

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti.

Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju.

Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove.

Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi.

Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF,

2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope.

Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan.

Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d

Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice:

Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune.

Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, radkis ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Jedno, Županijski sud u Puli Gž-2658/12 u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“

Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope.

Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena.

Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja).

Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula F i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P- 1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.

Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva."

Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“

Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje.

Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava.

Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

Sud je svojom Presudom pod brojem P-1555/2020 od 1. lipnja 2022. u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Na navedenu presudu tuženik je uložio žalbu.

Po žalbi tuženika Županijski sud u Sisku svojim Rješenjem Gž-647/2022-5 od 17.10.2024.g. ukinuo prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da sud nije saslušao vještaka na okolnost prigovora tuženika, niti je saslušao svjedoka i tužiteljicu na okolnosti pregovaranja o uvjetima sklapanja Ugovora o kreditu.

Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušana je tužiteljica i provedeno je dopunsko vještačenje po Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja.

Tijekom postupka tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika na okolnost pregovaranja o uvjetima sklapanja Ugovora o kreditu.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva saslušan je svjedok DĐ, obzirom na nemogućnost pristupa tužitelja na saslušanje.

Svjedok DĐ u svom iskazu navela je da nije sudjelovala u pregovaranju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u banci, ali je sudužnik ugovora o kreditu, i supruga je tužitelja. Kredit je podignut u svrhu gradnje kuće, koja je građena za stanovanje. U toj kući nije bio obrt, niti je nekretnina iznajmljivana, niti je u kući bilo sjedište bilo kakvog trgovačkog društva. Ugovor je otplaćivao suprug.

Nakon saslušanja svjedoka evidentno je da je supruga tužitelja sudužnica ugovora o kreditu kojeg je otplaćivao suprug, no međutim nije sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja Ugovora, stoga nije mogla iskazivati o pregovorima, ali je napomenula da je Ugovor sklopljen isključivo u svrhu gradnje kuće za stanovanje. U vrijeme sklapanja ugovora u kući nije bio obrt, nekretnina nije iznajmljivana, niti je bila sjedište trgovačkog društva.

Nakon saslušanja svjedoka sud je utvrdio da je tužitelj evidentno aktivno legitimiran u ovom postupku, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, obzirom je ugovor o kreditu podignut isključivo u svrhu gradnje kuće za stanovanje obitelji, a tužitelj ni supruga nisu imali obrt niti trgovačko društvo.

Međutim, važno je napomenuti da drugostupanjski sud nije u svom obrazloženju niti uputio prvostupanjski sud na saslušanje tužitelja, već samo djelatnika tuženika, a od čijeg saslušanja je tuženik u međuvremenu odustao.

Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Ovdje se ponovno napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.

Ponovno sud napominje kako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog sud smatra da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije sudski vještak je dala svoje mišljenje mišljenje na postavljeni zadatak.

Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, te pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope na štetu tužitelja ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, iznosi ukupno 469.837,12 kn (stupac ‘20’ Tabele 1 nalaza).

Međutim, ukoliko se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u većem tečaju prilikom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, primijenjeno na početni anuitet, iznosi 442.904,11 kn (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza).

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik prigovarao nalazu i mišljenju u svom podnesku od 15.11.2021.g.

Po prigovoru tuženika sud je pozvao vještaka Petru Blašković na usmeno obrazloženje nalaza.

Vještak Petra Blašković u svom usmenom očitovanju istaknula je da ostaje pri nalazu i mišljenju od 18.5.2021.g., a vezano za prigovore tuženika kako su se trebali računati i iznosi koji se odnose na kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje navodi kako isto nije bilo obuhvaćeno zadatkom suda, a isto tako treba reći da je u ovom predmetu sporna valuta, a ne kamatna stopa. U odnosu na prigovore tuženika da na vještačenju nisu prikazani manje uplaćeni iznosi, navodi kako su zadatkom određeni iznosi koji se odnose na preplate, a tuženik u tom dijelu nije predlagao vještačenje. Također u odnosu na navode da u vještačenju nisu navedeni ispravni datumi naplate kamate i glavnice, navodi kako su datumi plaćanja iskazani u vještačenju istovjetni datumima koji je evidentirao tuženik, a što je iskazano u dokumentu "Pregled prometa za klijenta", a koji dokument je izvod iz poslovnih knjiga samog tuženika. Negativna razlike prema izračunu vještaka iznosila bi 723,12 EUR.

Nakon usmenog očitovanja financijskog vještaka valja napomenuti da je tuženik u svom prigovoru istakao i prigovor prijeboja, ali nije specificirao svoj tužbeni zahtjev.

Glede manje plaćenog iznosa valja napomenuti da je sud utvrdio da nije bilo zakonske osnove da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu odbiju iznosi koje je on tijekom otplate kredita manje platio s osnova manjeg tečaja. Naime, iz stanja kredita ne proizlazi da je plaćanje manjeg iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tužitelja prešao u imovinu tužitelja, pa stoga u tim okolnostima tužitelj nije u obvezi vratiti tuženiku iznos koji tuženik potražuje.

Nakon dopunskog očitovanja financijskog vještaka evidentno je da je vještak izradila svoj nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom suda i u skladu sa sudskom praksom u predmetima ugovora o kreditu, sklopljenih u CHF, tzv. Potrošačkih ugovora, a zadatak i nije bio promjenjiva kamatna stopa, kao što je to vještak Petra Blašković i obrazložila, već preplata s osnove promjene tečaja. Stoga je prigovor tuženika u tom dijelu u potpunosti promašen jer se ne odnosi na ovaj spor. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno i u vjerodostojnost i objektivnost tog nalaza sud nema razloga sumnjati. Temeljem nalaza vještaka utvrđena je visina tužbenog zahtjeva.

Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 17.03.2020 godine.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 potječe od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.

Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznos od 58.783,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 11.04.2022 g prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 58.783,48 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 1.000,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 10.12.2020. , 15.11.2021., 1.6.2022., 12.2.2025. i 14.4.2025.

/Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 5.000,00 €, trošak sastava podnesaka od 18.6.2020., 30.11.2020., 14.7.2021. i 19.11.2021.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 4.000,00 €, što sveukupno iznosi 10.000,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 2.500,00 €, pristojba na tužbu 631,63 € i na prvostupanjsku presudu 634,42 €, financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 14.031,50 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika