REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-1426/2018-51.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Lenić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. iz Zagreba, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić i partneri, iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska osiguravajuća kuća d.d. iz Zagreba, Capraška ulica 6, OIB 00432869176, da tužitelju IB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske i imovinske štete isplati iznos od 9.713,05 EUR sa zateznim kamatama od 7. prosinca 2018. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.624,87 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 2.165,90 EUR sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2016. pa do isplate, u dijelu u kojem traži zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete za razdoblje od 18. lipnja 2016. do 7. prosinca 2018. te u dijelu u kojem traži naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20. siječnja 2015. oko 17.16 sati u Zagrebu, došlo do prometne nezgode koju je skrivio NB koji vozeći osobni automobil registarske oznake [registarska oznaka] kolnikom Čulinečke ulice u smjeru juga propustio zaustaviti svoje vozilo na obilježenom pješačkom prijelazu kod križanja s [adresa] pa je prednjim lijevim dijelom automobila naletio na tužitelja koji je kao pješak prelazio preko spomenutog pješačkog prijelaza krećući se iz smjera zapada prema istoku. Tužitelj dalje navodi da se prije prelaska kolnika nakratko zaustavio uz rub kolnika, da je ograničenje brzine na navedenoj prometnici 40 km/h te da je osiguranik tuženika mogao pravovremeno njegov položaj i namjeru prelaska kolnika. Tužitelj navodi da je u štetnom događaju zadobio višestruke tjelesne ozljede zbog kojih mu je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a pored pravične novčane naknade za neimovinsku štetu traži i naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, troškove putovanja na liječenje, izgubljenu zaradu supruge, uništenu odjeću i druge troškove povezane s liječenjem. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži da mu tuženik isplati ukupno 11.878,95 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja, ali osporava isključivu odgovornost svog osiguranika. Smatra da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja jer se prije stupanja na kolnik nije uvjerio da radnju prelaska kolnika može izvesti na siguran način i jer je bio u alkoholiziranom stanju zbog čega su njegove kognitivne i perceptivne sposobnosti bile bitno smanjene. Navodi da je tužitelju na ime naknade pretrpljene štete isplatio 25.000,00 kn i smatra da je isplatom navedenog iznosa tužitelju u cijelosti nadoknadio pretrpljenu štetu. U potpunosti osporava zahtjev za naknadu štete zbog uništene odjeće, obuće, troškova cestarine, puta, parkinga, mobitela itd. Isto tako, osporava zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade tužiteljeve supruge, navodi kako pravo na naknadu štete ima samo neposredni oštećenik pa u odnosu na navedeni zahtjev ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Također, osporava zatraženi tijek zateznih kamata navodeći kako u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva liječenje tužitelja još nije bilo okončano pa stoga odštetni zahtjev smatra preuranjenim budući da u trenutku podnošenja nisu bile poznate sve posljedice štetnog događaja, odnosno opseg štete. Tuženik navodi da je u kaznenom postupku koji je vođen pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem K- 1039/2015 utvrđeno da je tužitelj imao najmanje 1,01 g/kg alkohola u krvi, odnosno da su u trenutku štetnog događaja nalazio u pripitom stanju. Ističe da je u vrijeme nezgode padala kiša, da je bila noć i da je ulična rasvjeta na mjestu nesreće bila slaba, te da je sve navedeno uvelike umanjilo vidljivost i mogućnost reakcije osiguranika tuženika. Tuženik se usprotivio povećanju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 8. ožujka 2021. te je u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, saslušan je tužitelj i svjedok NB (osiguranik tuženika) te je provedeno prometno, toksikološko i medicinsko vještačenje. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Iako se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je dopustio preinaku temeljem čl. 190. st. 3. ZPP jer je ocijenio da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. Predmet spora je naknada neimovinske i imovinske štete koju je tužitelj pretrpio zbog prometne nezgode koja se dogodila dana 20. siječnja 2015. u u Zagrebu, kada je osiguranik tuženika NB osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] krećući se kolnikom Čulinečke ulice u smjeru juga naletio na tužitelja koji je kao pješak prelazio kolnik.

5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja, isto kao niti to da je tuženik tužitelju na ime naknade štete iz predmetnog štetnog događaja isplatio iznos od 25.000,00 HRK. Sporna je prije svega odgovornost za štetu, odnosno je li osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja. Nadalje, sporan je opseg štete koja je tužitelju nastala, sporno je od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate te ima li pravo na naknadu imovinske štete zbog uništene odjeće, obuće, troškova cestarine, puta, parkinga, mobitela, a osobito s osnova izgubljene zarade njegove supruge.

6. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj došao do pješačkog prijelaza na križanju [adresa] i [adresa], da je zastao na rubu kolnika i propustio dva automobila, da je nakon njihovog prolaska počeo prelaziti cestu i da je vozilo osiguranika tuženika bilo u tom trenutku udaljeno otprilike 20-30 metara, da se u trenutku naleta nalazio otprilike na polovici ceste, da je došlo do udarca lijevom stranom automobila, da je bio mrak i da je padala kiša, da je automobil koji ga je udario imao upaljena kratka svijetla, da je u trenutku kada je započeo prelazak kolnika iz drugog smjera dolazila kolona vozila koja se zaustavila prije pješačkog prijelaza, da se kretao normalnim hodom te da je na sebi je imao crnu kožnu jaknu, tamne hlače i tenisice.

7. Iz iskaza svjedoka NB koji je sudjelovao u nezgodi kao vozač osobnog automobila registarske oznake [registarska oznaka] proizlazi da tužitelja praktički uopće nije vidio prije nego što je svojim automobilom udario u njega, odnosno da ga je primijetio neposredno prije naleta i da je pritisnuo kočnicu u trenutku kada je već udario tužitelja. Svjedok je iskazao kako je prije naleta na tužitelja stajao u koloni vozila na Čulinečkoj cesti, kako su se vozila u oba smjera kretala u koloni, kako nije vozio brzo, kako nije niti mogao voziti brzo zbog gustog prometa, kako je vidljivost bila loša jer je bio mrak i padala je kiša, kako su preglednost ometala svijetla vozila iz drugog smjera, kako je on imao upaljena kratka svijetla, isto kao i vozila koja su mu dolazila u susret, kako nije vozio brže od 50 km/h, kako je neposredno prije naleta na tužitelja ubacio u treću brzinu i kako je vozilo koje se kretalo ispred njega bilo udaljeno otprilike pet do šest metara.

8. Stalni sudski vještak za promet, vozila, plovila i strojarstvo Neven Ereš, dipl. ing., u svom je nalazu opisao mjesto nesreće i oštećenja na vozilu osiguranika tuženika, odredio je naletni položaj, naletnu brzinu i mjesto naleta te je utvrdio brzinu kojom se kretalo vozilo osiguranika tuženika. Na temelju utvrđene dinamike štetnog događaja vještak je zaključio da je vozilo osiguranika tuženika svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na tužitelja koji je prelazio kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza dolazeći vozilu osiguranika tuženika s desne strane, a mjesto naleta, gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tuženika, nalazilo se na obilježenom pješačkom prijelazu udaljeno od desnog ruba kolnika oko 2,2 m. Prema mišljenju vještaka brzina kretanja vozila osiguranika tuženika prije naleta tehnički je mogla biti jednaka utvrđenoj naletnoj brzini od oko 40-50 km/h, a osiguranik tuženika mogao je uočiti obilježeni pješački prijelaz na udaljenosti od najmanje 40 m pa da se istome približavao tehnički prilagođenom ili sigurnosnom brzinom, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije obilježenog pješačkog prijelaza i do naleta ne bi došlo. Nadalje, prema ocjeni vještaka osiguranik tuženika mogao je uočiti tužitelja u trenutku započinjanja radnje prelaženja kolnika po obilježenom pješakom prijelazu kada se njegovo vozilo nalazilo udaljeno od mjesta naleta oko 18,8 m pa da je tada i reagirao intenzivnim kočenjem, ne bi uspio izbjeći nalet jer mu je zaustavni put kočenjem iznosio čak 20,8 m dok je na raspolaganju imao put od samo 18,8 m. Vještak je naveo i to da je tužitelj prije započinjanja radnje prelaska kolnika preko obilježenog pješačkog prijelaza okretanjem glave u lijevu stranu mogao uočiti nadolazeće vozilo osiguranika tuženika udaljeno od mjesta naleta oko 18,8 m pa da je odustao od radnje prelaženja kolnika i propustio vozilo osiguranika tuženika, do naleta ne bi došlo.

9. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi te je tom prilikom iskazao da su kod manjih naletnih brzina u pravilu i manje štetne posljedice za pješake. Pojasnio je da brzina kretanja osiguranika tuženika nije od isključivog utjecaja za nastanak predmetnog štetnog događaja budući da je isti u konkretnim prometnim uvjetima na udaljenosti od najmanje 40 metara mogao uočiti obilježeni pješački prijelaz pa da se istome približavao tehnički prilagođenom ili sigurnosnom brzinom, do naleta ne bi došlo. Vještak je isključio mogućnost da se osiguranik tuženika kretao oko pet do šest metara iza nepoznatog vozila iz razloga jer bi u tom slučaju to vozilo naletjelo na tužitelja.

10. Vještak toksikolog dipl. ing. VB u svom je nalazu utvrdio da iz dokaza u spisu proizlazi da je dana 20. siječnja 2015. u 19.35 sati u izdahu tužitelja utvrđeno 0,66 g/kg alkohola, da je metodom plinske kromatografije utvrđeno u vrijeme uzimanja krvi tužitelja 0,74 g/kg apsolutnog alkohola, a u mokraći 1,50 g/kg apsolutnog alkohola s time da je krv na analizu uzeta istoga dana u 19.54 sati, a mokraća u 20.00 sati. Na temelju navedenih podataka vještak je procijenio da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tužitelja dana 20. siječnja 2015. u 17.16 sati morala iznositi najmanje 1,01 g/kg, a kod navedene koncentracije većina ljudi se nalazi u pripitom stanju. Vještak je naveo kako u pripitom stanju dolazi do jačeg narušavanja središnjeg živčanog sustava, precjenjivanja vlastitih sposobnosti, nastaju promjene u hodu i kretnjama, pojavljuju su se prvi znakovi sposobnosti pamćenja i zapažanja, smanjuje se vidna oštrina, orijentacija u prostoru dvostruko je manja, neispravno se procjenjuju brzina i udaljenost nadolazećeg vozila, slabije se uočavaju predmeti u pokretu, a u noćnim uvjetima negativni utjecaj alkohola na kognitivne i perceptivne sposobnosti prosječnog pješaka u pripitom stanju jače je izražen.

11. Sud je prihvatio mišljenja vještaka za promet i vještaka toksikologa kao stručna i nepristrana jer su njihovi nalazi pregledni, jasni i utemeljeni na izvedenim dokazima, a iznesena mišljenja su obrazložena na logičan i razumljiv način. Stranke nisu imale prigovora na provedeno vještačenje, a prometni vještak je svoj nalaz dodatno obrazložio i na glavnoj raspravi te je tom prilikom argumentirano odgovorio na sva postavljena pitanja.

12. Odredbom čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22 i 133/23; dalje ZSPC) propisano je da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

13. Odredbom čl. 130. st. 3. ZSPC propisano je da je na obilježenome pješakom prijelazu na kojem se prometom ne upravlja prometnim svjetlima ni znacima što ih daje ovlaštena osoba, pješak dužan prije stupanja na pješački prijelaz obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju.

14. Sukladno odredbi čl. 134. st. 1. ZSPC, ako se na obilježenome pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz.

15. Na temelju svih izvedenih dokaza, posebno imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl. ing. Nevena Ereša, sud je utvrdio da je neposredni uzrok nezgode protupravno postupanje osiguranika tuženika jer se nije kretao sigurnosnom brzinom i jer nije pravovremeno zaustavio svoje vozilo kako bi propustio tužitelja koji je kao pješak prelazio kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza.

16. Sudski vještak za promet utvrdio je da je osiguranik tuženika mogao uočiti obilježeni pješački prijelaz na udaljenosti od najmanje 40 m pa da se istome približavao tehnički prilagođenom ili sigurnosnom brzinom, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije obilježenog pješačkog prijelaza i do naleta ne bi došlo. Prema mišljenju vještaka osiguranik tuženika mogao je uočiti tužitelja u trenutku započinjanja radnje prelaženja kolnika po obilježenom pješakom prijelazu kada je njegovo vozilo bilo udaljeno od mjesta naleta oko 18,8 m.

17. Sud nije prihvatio kao istinit iskaz osiguranika tuženika u dijelu u kojem tvrdi da se kretao oko pet do šest metara iza nepoznatog vozila iz razloga što bi prema mišljenju vještaka u tom slučaju na tužitelja naletjelo to vozilo, a ne vozilo osiguranika tuženika. Iskaz osiguranika tuženika u dijelu u kojem tvrdi da tužitelja nije vidio prije nego što je svojim vozilom udario u njega, podudara se s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka i utvrđenom udaljenosti na kojoj je osiguranik tuženika mogao uočiti obilježeni pješački prijelaz, odnosno tužitelja u trenutku kada je već započeo radnju prelaženja kolnika. Činjenica da vozač do trenutka naleta na njega nije vidio pješaka koji se već nalazio skoro na polovici kolnika, jasno ukazuje na to da osiguranik tuženika nije primijenio dužnu pažnju, odnosno nije postupio sukladno odredbi čl. 51. st. 1. i čl. 134. st. 1. ZSPC.

18. Iako se prema tvrdnjama osiguranika tuženika njegovo vozilo kretalo brzinom manjom od najveće dopuštene brzine, upravo zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta i loše vidljivosti (mrak, kiša, svijetla vozila iz drugog smjera), on je bio dužan prilagoditi brzinu kretanja opisanim prilikama te posebno obratiti pažnju na obilježeni pješački prijelaz koji je prema nalazu prometnog vještaka mogao uočiti na udaljenosti od najmanje 40 metara.

19. Imajući u vidu sve izvedene dokaze, sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit pa tako i u dijelu u kojem tvrdi da je prije nego što je započeo prelaziti kolnik preko pješačkog prijelaza zastao na rubu kolnika i propustio dva automobila, da je vozilo osiguranika tuženika u tom trenutku bilo udaljeno otprilike 20 do 30 metara, da se kolona vozila iz drugog smjera zaustavila kada je započeo prelaziti cestu i da se kretao normalnim hodom. Iskaz tužitelja podudara se s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka i činjenicama koje nisu sporne. Njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

20. Iako je vještak toksikolog utvrdio da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tužitelja u vrijeme nesreće morala iznositi najmanje 1,01 g/kg i da se kod navedene koncentracije većina ljudi nalazi u pripitom stanju, što među ostalim podrazumijeva i precjenjivanje vlastitih sposobnosti, smanjenu sposobnost zapažanja, neispravno procjenjivanje brzine i udaljenosti vozila u pokretu i sl., tuženik nije dokazao da je navedena okolnost u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Imajući u vidu sve izvedene dokaze sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da alkoholiziranost tužitelja nije uzrok štetnog događaja, odnosno da u konkretnom slučaju ta okolnost ni na koji način nije doprinijela nastanka štetnog događaja niti je utjecala na opseg štete koju je tužitelj pretrpio.

21. Budući da niti jedan dokaz ne upućuje na to da bi kretanje tužitelja u trenutku približavanja pješačkom prijelazu i prilikom samog prelaska kolnika odstupalo od uobičajenog kretanja pješaka, može se zaključiti da se tužitelj kretao normalnim pravocrtnim hodom te da njegova alkoholiziranost nije utjecala na mogućnost uočavanja tužitelja od strane osiguranika tuženika i drugih vozača, isto kao niti na mogućnost izbjegavanja naleta. To potvrđuje i činjenica da su se vozila koja su nailazila iz suprotnog smjera zaustavila prije pješačkog prijelaza kako bi propustila tužitelja.

22. Cjelokupno utvrđeno činjenično stanje upućuje na to da procjena tužitelja vezano za udaljenost i brzinu kretanja vozila osiguranika tuženika ne odstupa značajno od procjene prosječnog sudionika u prometu. Iako je prema izračunu prometnog vještaka zaustavni put vozila bio dva metra duži od udaljenosti na kojoj je osiguranik tuženika mogao uočiti tužitelja u trenutku započinjanja radnje prelaženja kolnika, ne radi se o toliko značajnom odstupanju da bi se moglo zaključiti da je pogrešna procjena tužitelja o zaustavnom putu nadolazećeg vozila bila posljedica njegove alkoholiziranosti.

23. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je s obzirom na udaljenost i brzinu kretanja vozila osiguranika tuženika u trenutku kada je započeo prelazak kolnika, opravdano očekivao da ga je vozač uočio i da ima dovoljno vremena da zaustavi svoje vozilo prije dolaska do pješačkog prijelaza, posebno kada se uzme u obzir da je kolnik prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza i da su se vozila koja su nailazila iz drugog smjera pravovremeno zaustavila. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tuženik postupio u skladu s obvezom propisanom odredbom čl. 130. st. 3. ZSPC i da njegova alkoholiziranost nije utjecala na sam nastanak štetnog događaja.

24. Osiguranik tuženika iskazao je kako uopće nije vidio tužitelja sve do trenutka kada je svojim vozilom naletio na njega, iako je tužitelj u tom trenutku već bio prešao put od 2,2 metra od desnog ruba kolnika. Osiguranik tuženika mogao je vidjeti da se približava pješačkom prijelazu na udaljenosti od najmanje 40 metara pa je trebao prilagoditi brzinu kretanja svog vozila i obratiti pojačanu pažnju na mogući nailazak pješaka, tim više jer je vidljivost bila loša zbog mraka, kiše i svjetala vozila iz drugog smjera. Sve navedeno upućuje na zaključak da osiguranik tuženika nije obratio potrebnu pažnju na pješački prijelaz i mogući nailazak pješaka te da nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila. Dakle, upravo je njegovo nepoštivanje obveza iz čl. 51. i čl. 134. st. 1. ZSPC dovelo do štetnog događaja i štete koju je tužitelj zbog toga pretrpio.

25. Stalni sudski vještak kirurg doc. prim. dr. sc. Jakša Filipović u svom je nalazu naveo da je tužitelj u štetnom događaju zadobio sljedeće ozljede: višedijelni prijelom lijeve goljenične kosti, rana u području čela desno, subduralni hematom temporalno desno, krvni podljev mozga zatiljno obostrano te prijelom II. vratnog kralješka. Vještak je nadalje detaljno opisao tijek liječenja i klinički pregled tužitelja koji je vještak osobno izvršio. Prema mišljenju vještaka ozljede koje je tužitelj zadobio mogle su se dogoditi u opisanoj dinamici štetnog događaja, kod tužitelja je učinjena dijagnostička obrada te je provedena adekvatna terapija, a po završenom liječenju zaostale su trajne posljedice u vidu redukcije kretnji vratne kralješnice u jakom stupnju po prijelomu II. vratnog kralješka, stanja po intracerebralnoj ozljedi mozga u vidu manjih tegoba te redukciji kretnji lijevog ramena u lakom stupnju. Vještak je utvrdio da je liječenje tužitelja završeno 7. prosinca 2018., a prema ocjeni vještaka po provedenom liječenju zaostale su trajne posljedice od 25%. Prema mišljenju vještaka tužitelj je uslijed zadobivenih ozljeda pretrpio bol jakog intenziteta u trajanju pet dana, srednjeg intenziteta u trajanju 25 dana i manjeg intenziteta 120 dana kumulativno, primarni strah bio je jakog intenziteta i kratkotrajan, dok je sekundarni strah jakog intenziteta trajao tri dana, srednjeg intenziteta 14 dana te blažeg intenziteta 120 dana po štetnom događaju, kumulativno, postoji naruženje lakog stupnja koje je vidljivo, a tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od pet sati dnevno kroz 45 dana, tri sata dnevno kroz 40 dana i dva sata dnevno kroz 60 dana. Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka medicinske struke kao stručno i objektivno budući da je nalaz jasan, da je sačinjen na temelju opsežne medicinske dokumentacije i kliničkog pregleda tužitelja, a stranke nisu imale nikakvih primjedbi.

26. Mišljenje vještaka doc. prim. dr. sc. Jakše Filipovića prihvaćeno je kao stručno i objektivno iz razloga što je njegov nalaz detaljan i jasan, izrađen je na temelju opsežne medicinske dokumentacije i kliničkog pregleda tužitelja, a stranke nisu imale primjedbi na provedeno vještačenje.

27. Vezano za opseg štete tužitelj je iskazao da mu je nakon nesreće poremećena funkcija vrata i noge, da ne može čučnuti i da sve što radi mora raditi u stajaćem položaju ili klečeći, da mu je pokretljivost vrata ograničena i da ne može više okrenuti glavu, da mu se vrat često ukoči, da je nakon nesreće oko šest mjeseci ležao kod kuće, da je prvih šest tjedana bio u gipsu i nije se mogao pomaknuti, da je nakon toga još šest tjedana nosio Schanzov ovratnik, da se tih nekoliko mjeseci nije mogao osloniti na nogu, da mu je pomagala supruga koja je za to vrijeme bila kod kuće, s time da je prva dva tjedna koristila plaćeni dopust, a nakon toga bolovanje, da mu je pomagala i brinula o svemu, da nije mogao sam ustati iz kreveta i otići na wc, da je u tom periodu patronažna sestra dolazila kod njega u kuću i vadila mu krv, s krv je u laboratorij nosila supruga koja ga je često vozila na preglede kod doktora koji je udaljen otprilike tri do četiri kilometra, da je sve to obavljala svojim automobilom, da ga je vozila u [adresa] gdje je proveo tri tjedna, da ga je kasnije puno puta vozila na terapije u KBC Dubrava. Iskazao je i to kako je sva odjeća koju je nosio bila uništena jer su istu razrezali u bolnici, a tenisice su bile krvave pa ih je bacio, imao je ugrađen vijak u nozi, a nakon dvije godine je ponovno bio na operaciji radi vađenja vijaka pa je ponovno prošao i anesteziju i oporavak te je zbog toga mjesec i pol dana bio na bolovanju. Iskazao je kako u trenutku nesreće nije bio svjestan svega što se dogodilo, a kada mu je liječnik drugi dan rekao kako je imao sreću i kako je mogao ostati nepokretan, osjetio je strah i počeo razmišljati o svemu.

28. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odredbom čl. 1046. ZOO šteta je definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

29. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta u smislu čl. 1046. u svezi s odredbom čl. 19. st. 2. ZOO, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO).

30. Imajući u vidu utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova, pretrpljeni strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 25% i zbog vidljivog naruženja lakog stupnja, sud je ocijenio da tužitelju temeljem čl. 1100. ZOO pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u traženom iznosu od 9.702,05 EUR.

31. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za medicinu utvrđeno je da je tužitelju tijekom liječenja i oporavka bila potrebna tuđa pomoć u ukupnom trajanju od 465 sati. Prema slobodnoj ocjeni suda (čl. 223. ZPP-a) cijena jednog radnog sata nekvalificiranog radnika u trenutku donošenja ove odluke iznosi 5,00 EUR pa je stoga tužitelju po navedenoj osnovi dosuđena naknada u iznosu od 2.325,00 EUR. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da su mu potrebnu pomoć pružala supruga.

32. Na temelju dostavljenih računa i medicinske dokumentacije, imajući pri tome u vidu nalaz vještaka prema kojem je tužitelj bio hospitaliziran, da je bio na brojnim fizikalnim terapijama i kontrolama te da je radi liječenja boravio u [adresa], sud je na ime troškova upotrebe osobnog automobila dosudio tužitelju naknadu u traženom iznosu od 885,64 EUR. Sud je pri tome imao u vidu broj odlazaka na preglede, kontrole i fizikalne terapije, udaljenost od mjesta prebivališta te cijenu goriva, kao i činjenicu da tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja nije mogao putovati sam javnim prijevozom. Na temelju dostavljenih računa tužitelju je dosuđena naknada na ime plaćene cestarine u iznosu od 22,30 EUR i plaćenog parkiranja u iznosu od 1,60 EUR budući da se radi o troškovima koji su povezani s odlaskom tužitelja u [adresa].

33. Tužitelju je dosuđena naknada za trošak odjeće koja mu je bila potrebna prilikom fizikalne terapije za vrijeme boravka u toplicama u traženom iznosu od 21,22 EUR, naknada u iznosu od 31,11 EUR na ime troškova preparata koje je koristio vezano za liječenje te trošak uništene odjeće u iznosu od 42,20 EUR (list 30 spisa). Visinu navedenih troškova sud je odredio u granicama postavljenog zahtjeva na temelju dostavljenih računa i prema slobodnoj ocjeni dokaza (čl. 223. ZPP) imajući pri tome u vidu cijene u trenutku donošenja ove odluke.

34. Budući da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti naknadu imovinske štete s naslova izgubljene zarade svoje supruge za vrijeme kada ga je njegovala, zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 688,40 EUR odbijen je kao neosnovan. Naknadu štete s osnova izgubljene zarade ovlaštena je tražiti osoba kojoj takva šteta nastane. Trošak korištenja mobilnog telefona nije priznat jer tužitelj nije dokazao da se radi o trošku koji je isključivo povezan s bolničkim liječenjem.

35. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 13.031,12 EUR, a budući da mu je tuženik već isplatio 3.318,07 EUR, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati preostalih 9.713,05 EUR.

36. Sukladno odredbi čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Nije sporno da je tužitelj prije pokretanja ovog spora podnio tuženiku odštetni zahtjev, međutim, prema nalazu vještaka liječenje tužitelja završeno 7. prosinca 2018. pa je stoga tek je tada bio poznat cjelokupni opseg štete. S obzirom na navedeno, tuženiku je naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade počevši od trenutka kada je njegovo zdravstveno stanje bilo stabilizirano, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kako to tužitelj traži. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

37. Prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbe nije osnovan jer preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva s obzirom na to da preinačeni tužbeni zahtjev proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove.

38. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak odštetnog zahtjeva (Tbr. 36), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 8. ožujka 2021., 15. srpnja 2021. i 4. siječnja 2023. (Tbr. 8/1), te trošak zastupanja na ročištima dana 15. studenog 2018., 9. siječnja 2019., 19. siječnja 2022., 21. ožujka 2022., 16. prosinca 2022., 26. travnja 2023., 16. listopada 2024. i 27. ožujka 2025. (Tbr. 9/1) i to u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji iznosi ukupno 2.600,00 EUR.

39. Imajući u vidu visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (11.878,95 EUR) i iznos koji je tužitelju dosuđen (9.713,05 EUR) tužitelj je uspio u omjeru od približno 82%. Prilikom utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu sud je uzeo u obzir i uspjeh stranaka u pogledu osnove. Budući da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao samu osnovu tužbenog zahtjeva, a tužitelj je u konačnici dokazao da sam nije doprinio nastanku štetnog događaja i da mu tuženik isplatom naknade u iznosu od 25.000,00 HRK nije u cijelosti nadoknadio štetu koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju, tužitelj je u pogledu dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti. Dakle, ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi približno 91%. Kada se navedeni postotak umanji za uspjeh tuženika od približno 9%, razlika u uspjehu u korist tužitelja iznosi približno 82%. Tuženik je stoga dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio troškova zastupanja u iznosu od 2.132,00 EUR.

40. Tužitelju je priznat trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 128,55 EUR i prvostupanjsku presudu u iznosu od 165,24 EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u visini od 2.624,87 EUR.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima