REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4260/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Vildane Jarak, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici LT, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB:22694857747, zastupan po punomoćnici Lidiji Klepo, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u cijelosti koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 4.442,18 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podnošenja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodne banka u roku 15 dana" .

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, isplatiti tuženiku Euroherc osiguranju d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eur sa zateznim kamatama od 30.travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranica UT nastradala kao biciklist u prometnoj nezgodi 30. ožujka 2006., kada je na nju naletio osobni automobil registarskih oznaka [registarska oznaka], osiguran kod tuženika, broj police: [broj police]. Isto je priznato kao ozljeda na radu. Odgovornost osiguranika tuženika (70%) utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sesvetama broj: P-1313/09 od 14. listopada 2011. Na osnovu navedene nesreće rješenjem tužitelja broj: 607474 od 18. veljače 2010., osiguranici tužitelja priznato je pravo na invalidsku mirovinu uzrokovanu štetnim događajem. Za razdoblje od 1. rujna 2017. do 31. svibnja 2020,. s osnova invalidske mirovine ukupno je isplaćeno 47.813,77 kn. Kako je ozljeda na radu na ukupnu invalidnost utjecala u omjeru 30% na strani osiguranice tužitelja, kao i suodgovornost u iznosu od 70%, to utuženi iznos predstavlja štetu za tužitelja za navedeno razdoblje, a za koju štetu odgovara tuženik temeljem odredbe članka 160. stavak 1. u vezi članka 163. Zakona o mirovinskom osiguranju. Kako je tuženik otklonio zahtjev tužitelja za naknadom navedene štete u mirnom postupku, traži od suda da donese presudu kojom će obvezati tuženika da mu isplati iznos od 4.442,18 eur uz pripadajuću zateznu kamatu od podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da priznaje da se 30. ožujka 2006. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka: [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tuženik prvo osporava pasivnu legitimaciju. Dalje navodi da se u konkretnoj pravnoj stvari kao valjani materijalnopravni propis treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, dok tužitelj svoje pravo na utuženje temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja imaju pravo na naknadu štete od društva za osiguranje po policama autoodgovornosti sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ali samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je svojoj osiguranici pravomoćnom odlukom utvrdio invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, tada primjenom odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužbeni zahtjev nije osnovan jer nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu jer samo kad bi postojala razlika tada bi tuženik, kao društvo za osiguranje, bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznosmirovine. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa budući da je nesporno da je osiguranica tužitelja umirovljena zbog povrede na radu u omjeru u kojem tužitelj i potražuje naknadu štete ovom tužbom, umanjenu za postojeći doprinos osiguranice tužitelja, tada je jasno da pravilnom primjenom materijalnog prava treba zaključiti kako ne postoji šteta koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi tužitelju. Podredno tuženik osporava postojanje uzročno posljedične veze između ozljeda koje je osiguranica tužitelja zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi i (djelomičnog) gubitka njezine radne sposobnosti, odnosno njezina umirovljenja. Osporava da je tužitelj svojoj osiguranici isplatio mirovinu u utuženom iznosu i u utuženom periodu, dok se obračun štete dostavljen uz tužbu ne može smatrati javnom ispravom s kojom bi bilo dokazano da je tužitelj svojoj osiguranici isplatio mirovinu. Podredno tuženik osporava i odgovornost, odnosno ističe prigovor suodgovornosti osiguranice tužitelja za nastanak predmetne prometne nezgode u omjeru od 70%. Na kraju tuženik ističe i prigovor zastare te osporava zatraženi tijek kamata.

3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

4. Tuženik ne osporava da se 30. ožujka 2006. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka: [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao s tuženikom sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-1313/09 od 14. listopada 2011., za predmetni štetni događaj utvrđena je odgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 70%. Imajući u vidu da je pravomoćnom presudom u navedenom postotku utvrđena odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja te da tuženik ne osporava da je osobni automobil reg. oznaka [registarska oznaka] u trenutku predmetne prometne nezgode bio osiguran kod tuženika, nije osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba reći da sukladno odredbi članka 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj: 102/98.,71/99., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 94/09., 40/10., 121/10., 139/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13., 133/13., 157/13. – dalje: ZOMO/98), koji je bio na snazi do 1. siječnja 2014., te odredbi članka 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. - dalje: ZOMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rok zastare potraživanja naknade štete određen je odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO). Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje štetu s osnove isplaćenih mirovina u razdoblju od 1. rujna 2017. do 31. svibnja 2020., a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 1.rujna 2020., razvidno je da nije protekao zakonom propisani zastarni rok te stoga nije osnovan istaknuti prigovor zastare.

6. U ovom postupku među strankama je prije svega sporna primjena materijalnog prava. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguranici prema odredbama članaka 164. do 170. ZOMO, dok tuženik smatra da je odluku o visini obveze potrebno donijeti primjenom odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje: ZOOP).

7. Za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, pa da stoga visina štete treba biti obračunata temeljem odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP.

8. Prema odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme isplata mirovina koje su predmet ovog postupka, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. navedenog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (članak 27. stavak 2. ZOOP). Odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9. U skladu s citiranom odredbom članka 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je stoga u konkretnom predmetu trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu o čemu ovisi odluka o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, sud nije mogao utvrditi navedenu odlučnu činjenicu niti je mogao utvrditi je li visina štete obračunata temeljem ranije citirane odredbe članka 27. ZOOP iz razloga što tužitelj nije predložio provođenje vještačenja radi utvrđivanja postojanja i visine štete u skladu s odredbom članka 27. ZOOP, a tuženik je odustao od prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja te je istaknuo kako je teret dokaza nastanka i postojanja štete i visine iste na tužitelju. Pribava i obvezivanje tužitelja da dostavi obračun na način kako je to propisano člankom 27. ZOOP i pribava spisa tužitelja o umirovljenju osiguranice, nisu prema ocjeni ovog suda adekvatni dokazi kojim bi se utvrdila navedena sporna i odlučna činjenica, već bi takav dokaz bio samo eventualno provođenje financijskog vještačenja, a koje vještačenje u ovom postupku nije predloženo.

11. Kako stoga tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje štete i visine iste u smislu mjerodavne odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP, ocjena je ovog suda da tužitelj u konkretnom predmetu nije dokazao da mu je nastala šteta, odnosno nije dokazao postojanje štete, niti je dokazao visinu iste. Kako tužitelj stoga nije dokazao da postoji razlika između iznosa mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, nije tijekom postupka utvrđeno niti postojanje tuženikove obveze naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine, slijedom čega je valjalo temeljem navedene odredbe ZOOP odlučiti kao u točki I. izreke ove presude i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ne ulazeći u ocjenu ostalih spornih okolnosti i izvođenje dokaza u odnosu na te sporne okolnosti.

12. Tuženiku je tako priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR i trošak sastava podneska od 12.rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištima 5. ožujka 2021., 14. veljače 2023., 16. travnja 2024. i 10. ožujka 2025. po 200,00EUR (Tbr.9/1 Tarife) što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Na tako dosuđeni trošak tuženiku je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. st.3 ZPP.

U Zagrebu, 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana primitka presude, putem ovog suda u 4 istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po pun.