REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1066/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LIBURNIA RIVIERA HOTELI d.d. Opatija, Ulica maršala Tita 198, OIB: 15573308024, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Pugel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i Partneri u Rijeci, Supilova 6/III, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Supilova 16, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-529/2023-86 od 6. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-529/2023-86 od 6. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 1.523.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate te isplatu iznosa od 1.523.000,00 EUR u roku od 15 dana računajući od dana kada tužitelj preda tuženiku nekretnine grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i dio zkč. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji u naravi predstavlja poslovni prostor i terasu kavane Bellevue (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 203.728,00 EUR (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je, u ponovljenom postupku, na temelju izvedenih dokaza (isprave u spisu, vještačenje) zaključio da tužitelju ne pripada pravo na novčanu naknadu u iznosu od 1.523.000,00 EUR ni po osnovi stjecanja bez osnove ni po osnovi naknade za isplatu tržišne vrijednosti nekretnina ili vrijednosti ulaganja ni kao obeštećenje za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala. Tuženikov prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11; dalje: ZPDML), Zakona o pomorskom i vodnom dobru i lukama i pristaništima („Narodne novine“ broj 19/74; dalje: ZPVLP) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96; dalje: ZOO).

3. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbi čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

4. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

5. Tužitelj je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tužitelj je istaknuo da sporne nekretnine ne predstavljaju pomorsko dobro. Uz to, on kao pošteni posjednik i osoba koja je izvršila značajna ulaganja, ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, odnosno ulaganja.

6. U odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda.

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

8. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu novčane naknade u visini tržišne vrijednosti nekretnina grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zč. 2033 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u iznosu od 1.523.000,00 EUR s kamatama, zbog toga što su mu (po njemu), upisom pomorskog dobra u zemljišnim knjigama na tim nekretninama, oduzeta stečena stvarna prava koje je stekao ulaganjima u njih.

10. Osnovu za svoj zahtjev tužitelj nalazi u pravilima stjecanja bez osnove (čl. 210. ZOO-a), obeštećenju za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala (čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14; dalje: Ustav) te po osnovi ulaganja u objekte na pomorskom dobru (čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

11. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku (ponovno) odlučio odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev, jer je zaključio da tužitelj ni po jednoj osnovi nema pravo na utuženu naknadu. Uz to, prvostupanjski sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio osnovanim.

12. Premda prvostupanjski sud nije u potpunosti postupio po uputama iz ukidnog rješenja ovog suda poslovni broj Pž-541/2023-2 od 25. svibnja 2023. te je izveo niz pogrešnih zaključaka, ovaj sud ocjenjuje da je njegova odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ipak pravilna. O razlozima za upravo ovakvu ocjenu ovog suda, više će biti riječi u nastavku obrazloženja ove presude. S tim u vezi, radi detaljnijeg pojašnjenja, valjalo se vratiti na početne odluke u ovom postupku:

13. U ovoj pravnoj stvari, prvostupanjski sud je, prije svega donio presudu poslovni broj P-292/2015-48 od 20. studenoga 2020. kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su nekretnine grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zč. 2033 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (nekadašnje skladište i poslovni prostor, sada disco Seven te terasa) bile tužiteljevo vlasništvo do trenutka stupanja na snagu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], pojas kupalište Slatine – punta Kolova. Ta presuda prvostupanjskog suda potvrđena je presudom ovog suda poslovni broj Pž-58/2021 od 3. lipnja 2022. U svojoj presudi, ovaj sud je jasno utvrdio da su nekretnine grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zč. 2033 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izvorno pomorsko dobro po samom zakonu, u svim razdobljima na koja se tužitelj pozvao u postupku. Utvrđeno je i to da tužitelj nije imao valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva na spomenutim nekretninama, u svim razdobljima na koja se tužitelj pozvao u postupku. S obzirom na ova utvrđenja, promašeni su i neosnovani svi tužiteljevi žalbeni navodi o tome da sporne nekretnine ne predstavljaju pomorsko dobro tj. da nisu predstavljale pomorsko dobro do donošenja Uredbe Vlade iz 2002., kao i da su postojala valjano stečena prava na tim nekretninama.

14. Uz to, prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj P-292/2015-48 od 20. studenoga 2020. odbacio kao nedopuštenu tužbu u dijelu kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu novčanog iznosa od 6.982.166,75 kn s kamatama. To rješenje ovaj sud je ukinuo rješenjem poslovni broj Pž-58/2021 od 3. lipnja 2022. te u tom dijelu predmet vratio na ponovan postupak.

15. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj P-375/2022-64 od 4. studenoga 2022. kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 6.982.166,75 kn / 926.692,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate te isplatu iznosa od 6.982.166,75 kn / 926.692,78 EUR u roku od 15 dana računajući od dana kada tužitelj preda tuženiku nekretnine grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i dio zkč. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji u naravi predstavlja poslovni prostor i terasu kavane Bellevue. Ta je presuda ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-541/2023-2 od 25. svibnja 2023.

16. U rješenju poslovni broj Pž-541/2023-2 od 25. svibnja 2023., ovaj sud je ukazao prvostupanjskom sudu da je ovdje riječ o razrješenju imovinskopravnih odnosa nastalih ulaganjem na pomorskom dobru. U tom rješenju, ovaj sud utvrdio je i to da sporne nekretnine ne mogu biti predmetom stjecanja stvarnih prava; da tužitelj ne može biti njihov vlasnik; da spomenute nekretnine, odnosno objekti, nisu mogli biti procijenjeni u masu društvenoga kapitala kod pretvorbe pomorskog dobra te da se na taj način nije moglo steći pravo vlasništva tih nekretnina; da ovdje ima mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove; da se pod imovinom ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava, već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe. Nakon ukidne odluke, uslijedila je pobijana presuda u kojoj je prvostupanjski sud (pogrešno) zaključio da ovdje nema mjesta primjeni pravila stjecanja bez osnove, ali i da bi eventualna tražbina po osnovi stjecanja bez osnove bila u zastari.

17. Dakle, po ocjeni ovog suda, tužitelj je slijedom činjenične osnove istaknute u parnici, imao pravo na ostvarenje povrata ulaganja u spomenute nekretnine, primjenom instituta stjecanja bez osnove. Međutim, s obzirom na tuženikov prigovor zastare, postavilo se pitanje je li utužena tražbina u zastari i od kada teče zastarni rok (prigovor zastare). Od odgovora na to pitanje ovisilo je je li tužbeni zahtjev osnovan, odnosno je li sud trebao provoditi daljnje dokaze u smislu ispitivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

18. Kako bi se tuženikov prigovor zastare pravilno ocijenio, bilo je prije svega potrebno utvrditi o kakvoj se ovdje tražbini radi.

19. Ako se utužena tražbina cijeni kao stjecanje bez osnove, (što je tužitelj tvrdio, a ovaj sud je i našao da je riječ o takvoj naknadi), tada bi tužitelj imao pravo na povrat ulaganja od dana od kada je treći stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja, a ne od kada su ta ulaganja izvršena (čl. 210. i 215. ZOO-a). U ovom slučaju, to bi značilo od 1981. kada je donesena Odluka o utvrđivanju granica pomorskog dobra Općine Opatija („Službene novine“ broj 66/81) te kada su spomenute nekretnine ušle su u obuhvat pomorskog dobra kojim je upravljala Općina Opatija. U svakom slučaju, tužitelj je mogao tražiti povrat ulaganja počevši najkasnije od donošenja Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], pojas kupalište Slatina – Punta Kolova iz 2002.

20. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da zastaru treba računati od dana kada je u zemljišnim knjigama upisano pomorsko dobro tj. od 1. ožujka 2010. Ipak, tome nije tako. Naime, svojstvo pomorskog dobra stječe se ex lege, a ne upisom oznake tog dobra u zemljišne knjige. Zato za ocjenu početka tijeka zastarnog roka nije ni relevantan dan kada je u zemljišnim knjigama upisano pomorsko dobro.

21. Kod takvog stanja stvari, primjenom općeg zastarnog roka od pet godina jasno je da je nastupila zastara ove tražbine. Tužba je naime podnesena 25. veljače 2015. (list 1. spisa). Upravo od tuda neosnovanost svih tužiteljevih žalbenih navoda te pravilnost i zakonitost pobijane presude.

22. Kako je tužitelj zakasnio (promašio je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. st. 1. ZOO-a) s pokušajem naplate utužene tražbine primjenom instituta stjecanja bez osnove, to je tužitelj za vrijeme trajanja postupka (ponovljeno i u žalbi), neosnovano pokušao kreirati drugu pravnu osnovu za njegov tužbeni zahtjev – naknadu za ulaganja u objekte na pomorskom dobru primjenom odredbe čl. 164. st. 1. ZV-a.

23. Polazeći od činjenice da su još 1981. godine spomenute nekretnine ušle u obuhvat pomorskog dobra kojim je upravljala Općina Opatija, ovaj sud drži da se tužitelj ne može pozivati na svoje poštenje. Ovdje ne može biti riječ o poštenom posjedniku tuđe stvari, jer nekretnine koje je tužitelj neovlašteno gospodarski iskorištavao bile su pomorsko dobro i kao takvo nisu mogle biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, nego na uporabi svih. Od tuda po ocjeni ovog suda pogrešnost tužiteljevog pozivanja na odredbu čl. 164. st. 1. ZV-a kao osnove za njegov tužbeni zahtjev. Konačno, iako se pozivao na odredbu čl. 164. st. 1. ZV-a, tužitelj tužbenim zahtjevom uopće nije tražio isplatu naknade za nužne i korisne troškove, već isplatu novčane naknade u visini tržišne vrijednosti nekretnina grč. 330 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zč. 2033 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

24. Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a) koju je prvostupanjski sud valjano obrazložio, a tužitelj je u žalbi nije osnovano pobijao.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP-a).

Zagreb, 30. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac