REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-10522/2023-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Kolar, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 23. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 30. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu 917440, sklopljen dana 13. svibnja 2005. između tužiteljice SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 1, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217, kao kreditora, koji glasi: „7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto), od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 433,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba članak 12. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 917440 sklopljen dana 13. svibnja 2005. između pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 1, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 i tužiteljice SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: "…a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“
IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 109,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.349,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 917440. Tužiteljica smatra da su nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora prema kojima je tuženik ovlašten naplatiti troškove obrade kredita (čl. 7.) te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (čl. 12. st. 1.) sukladno važećim odlukama banke. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbe čl. 7.1. i čl. 12. st.1. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 433,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama te iznos 109,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Naveo je da je tužiteljica prijevremenom otplatom postupila protivno odredbama ugovora o kreditu, zbog čega je tuženik pretrpio štetu. Smatra da sporna odredba nije neodrediva, jer je visina naknade jasno navedena u odlukama o kamatama i naknadama. U odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi isticao je da je ona jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tvrdio je da nije istina da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Prigovorio je visini zahtjeva. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni nalog (list 6 spisa), izračun prijevremene otplate za kredit broj 917440 (list 7 spisa), Ugovor o kreditu broj 917400 (listovi 8-11 spisa), izvadak iz matice rođenih (listovi 12-13 spisa), prometnu karticu po kreditu (listovi 14-23 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 58-59 spisa).
3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te o pravu tuženika na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita i s tim u vezi zahtjevi za isplatu plaćenih iznosa po tim osnovama.
4.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 917440 od 13. svibnja 2005. na iznos 23.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
4.2. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne te je sporno pripada li tužiteljici pravo na povrat naknada koje je platila tuženiku za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita.
U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita
5. Prema odredbi čl. 7.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2% od iznosa kredita prilikom puštanja kredita u tečaj.
6. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).
6.1. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
6.2. Odredbom stavka 2. istoga članka ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
6.3. Prema st. 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.
7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je gradila kuću te je uzela kredit kod tuženika. Tu kuću i dan danas koristi za svoje stanovanje. Nakon što je u banku donijela potrebnu dokumentaciju dobila je gotov Ugovor o kreditu. Ugovor je pročitala te je pitala zašto plaća sporne naknade. Djelatnik banke rekao je da je to tako te da ako neće pristati na plaćanje naknada ne može dobiti niti kredit. Nije joj objasnio za što se plaćaju te naknade. Pitala je i zbog čega se te naknade plaćaju u tako visokom iznosu te joj je rečeno da je to tako kako je te da nema mogućnosti pregovaranja o plaćanju tih naknada niti o njihovoj visini. U vrijeme sklapanja Ugovora nije imala svoj obrt niti trgovačko društvo te je bila u radnom odnosu. Predmetnu nekretninu nije davala niti u najam niti u zakup. Odredbe o naknadama bile su vidljive te ih je pročitala zbog čega je i pitala zašto ih mora platiti.
7.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.
8. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je isti sklopljen za adaptaciju kuće te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da kuću koju je adaptirala novcem od kredita i danas koristi za stanovanje, dakle za osobne potrebe te da nije imala obrt ili trgovačko društvo, a niti je kuću davala u najam ili zakup. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
9. Nadalje, kako iz iskaza tužiteljice i sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da se naknada koju je banka ovlaštena naplatiti u određuje jednostranom Odlukom banke koju je donio tuženik te da tužiteljica nije mogla imati utjecaja na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u kojem smislu je iskazivala i tužiteljica prilikom saslušanja.
9.1. Također, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici nije bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi.
10. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio prezentiran tužiteljici.
10.1. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.
10.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 2,00% iznosa odobrenog kredita.
10.3. Iako je predmetna odredba (članak 7.1. Ugovora o kreditu) napisana jasno i razumljivo u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavalo tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
10.4. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
10.5. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 2,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene.
10.6. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
10.7. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
11. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbe te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita
12. Prema odredbi čl. 12.1. Ugovora o kreditu, prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima o kamatama i naknadama kreditora.
13. Kako iz iskaza tužiteljice i sadržaja predmetnih ugovora o kreditu proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da se naknada koju je banka ovlaštena naplatiti u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom banke koju je donio tuženik te da tužiteljica nije mogla imati utjecaja na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi čl. 12.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u kojem smislu je iskazivala i tužiteljica prilikom saslušanja.
13.1. Također, odredba se smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.2. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj, jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužiteljica ne može utjecati.
13.3. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.
13.4. Kako je odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu nepoštena, to je ista sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništava.
13.5. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 270. i čl. 271. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 270. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredbe čl. 12.1. Ugovora o kreditu 1 i čl. 13.1. Ugovora o kreditu 2 suprotne su načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 13. ZOO-a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 18 st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.
13.6. Shvaćanje da banke ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
14. Slijedom svega prethodno navedenog odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.
15. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
15.1. Stoga, tužiteljica ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita koje je platila tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredaba.
15.2. Na ročištu održanom 21. veljače 2025. punomoćnici stranaka učinili su nespornim da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. svibnja 2005. u iznosu 433,60 eura te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 29. svibnja 2014. u iznosu 109,39 eura.
15.3. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila po osnovi plaćenih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.
16. Prema odredbi čl. 210. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak čl. 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.1. Ugovaranje naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, protivno kogentnim zakonskim odredbama, ocijenjeno je nepoštenim, a zatezna kamata na plaćeni iznos naknada tužiteljici je dosuđena od dana tuženikovog stjecanja.
16.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
17. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 110. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO.
17.1. Zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila u pogledu zahtjeva za povrat naknade za obradu kredita i za povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita, koju je tužiteljica platila tuženiku, jer ona počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (30. travnja 2025.), jer je ovom presudom odlučeno o pitanju ništetnosti odredaba o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.
18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II i IV izreke ove presude.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
19.1. Stoga je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 27. svibnja 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 21. veljače 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
19.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.000,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.250,00 eura.
19.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura, trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 66,36 eura.
19.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.349,54 eura.
19.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 30. travnja 2025.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. punomoćnici tužiteljice
2. punomoćniku tuženika
Rj
- tužiteljici, po pun, pristojba na prvostupanjsku presudu u iznosu 66,36 eura
