REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5767/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Ivici Mazalinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb temeljem generalne punomoći F1400/2019, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Joška Palinića-Čulina, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ML, odvjetničkog vježbenika, dana 30. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju FL iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.398,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.11.2013. do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.151,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.04.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 601,85 EUR sa zakonskim zateznim tekućim od 01.11.2013. do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 2.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate i dosuđenog iznosa od 1.398,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 09.06.2023. tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik dana 12.10.2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom-potrošačkom kreditu za kupnju novog vozila marke OPEL, broj ugovora: 168-50-3722975 koji ugovor je dana 16.10.2006. godine solemniziran od strane Javnog bilježnika Vojislava Vuletina, [adresa], broj ovjere OU-1006/06. Tuženik je na temelju citiranog ugovora o kreditu odobrio tužitelju kredit od 12.169,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan korištenja. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca (7 godina). Također, ugovoreno je da se na iznos kredita obračunava kamata u visini 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora-tuženika. Kredit je u cijelosti otplaćen 31.10.2013. godine. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatu u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Posljedično navedenom, mijenjao se mjesečni anuitet u CHF, pa prema tome i otplata visine glavnice i kamate. Također, pošto je tečaj CHF tijekom otplate kredita rastao, u odnosu na tečaj CHF kada je kredit pušten u promet, na taj način došlo je do preplate pojedinih anuiteta izraženih u CHF valuti jer su uplate vršene u kunskoj protuvrijednosti po samom tečaju kakav je bio u trenutku plaćanja. Ništetna/Nepoštena je između ostalog, odredba predmetnog Ugovora o kreditu broj ugovora: 168-50-3722975 od 16.10.2006. godine

- dio odredbe čl. 7. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, a na koju odredbu se odnosi potraživanje iz ovog postupka.

2. Tužitelj potraživanje iz ove parnice dodatno činjenično i pravno obrazlaže kako slijedi. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule u CHF valuti vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (dalje i kao: TSZG) koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 (slučaj „Franak“) kojom je u konačnici pravomoćno utvrđeno da su tuženici, od kojih tuženih u slučaju Franak, je jedan od tuženika tuženik iz ovog postupka, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača na sljedeći način. Prvo je utvrđeno: da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., 43 Pž-6632/2017- 10 2. drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima....., DRUGO u bitnom: ...... da su u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1.-8. izreke). Predmetno razdoblje obuhvaća i dan u kojem je sklopljen ovopredmetni ugovor o kreditu, a presuda u slučaju „Franak“ obuhvaća i ovdje tuženika.

3. Tužitelj, nadalje, navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje i kao: VSRH) 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. VSRH je odbio revizije sedam tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača) među njima i reviziju tužene koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž- 7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača (kamata). Pri tome VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008. god., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su bile nepoštene slijedom čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Protiv presude VSRH te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i TSZ odlučivao je Ustavni sud RH-a odlukom br. U-III-2521/2015 od 13.12.2016. god. na način da je djelomično ukinuo odluku VSRH u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za CHF i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako Ustavni sud RH je ukinuo odluku VSRH u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na jednu banku (Sberbank) glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Nakon toga je VSRH svojom odlukom Revt 575/16 od 03.10.2017. god. prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo odluku VTSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. god. u pobijanom dijelu od strane tužitelja. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

(preinačena je u pogledu troška).

4. Sukladno članku 502.c (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019 – dalje i kao ZZP) Naslovni sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna, odnosno nepoštena, odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o CHF valutnoj klauzuli, odnosno u odnosu na kondemaciju u ovom postupku konkretno jedino odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Rev 2221/2018 je dana 03. rujna 2019. godine donio je sljedeću presudu i rješenje: I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.; II. Revizija prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane.; III. Revizija osmotužene protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje, se odbija kao neosnovana.; IV. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji glasi: "nalaže se prvo-sedmotuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem" i prvosedmotuženicima zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.; V. Dopuna revizije petotužene A. b. d.d. se odbacuje kao nepravodobna. Predmetna presuda i rješenje su postali javno dostupni dana 17.09.2019. godine. Dakle, ništetnost valutne klauzule CHF u predmetnom ugovoru o kreditu potvrđena je od strane najviše sudske instance u Republici Hrvatskoj. Dodatno je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupcima U-III-4150/2019 U-III-4388/2019 U-

III-4389/2019 U-III-4390/2019 U-III-4396/2019 U-III-4516/2019 U-III-4532/2019 dana 03.02.2021. godine donio odluku kojom je odbio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a rješenjem je odbacio ustavne tužbe banaka podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

5. Tužitelj se, dakle, ovom tužbom poziva na činjenični supstrat navedenih sudskih odluka, odnosno odluka koje su održane i imaju pravnu snagu vezano za ništetnu CHF klauzulu, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo. Kronološki se radilo o sljedećim odlukama: a) Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine; b) Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od dana 13.06.2014. godine; c) Odluka VSRH Revt-249/14 od dana 09.04.2015. godine; d) Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015 od dana 13.12.2016. godine; e) Odluka VSRH Revt-575/16 od dana 03.10.2017. godine; f) Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine; g) Odluka VSRH Rev-221/2018-11 od dana 03.09.2019. godine; h) Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019 U-III-4388/2019 U-III- 4389/2019 U-III-4390/2019 U-III-4396/2019 U-III-4516/2019 U-III-4532/2019 od dana 03.02.2021. godine. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu vezanu za valutu u bitnom je u pravomoćnoj odluci u „slučaju Franak“ zauzeto sljedeće shvaćanje:

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine : Str. 59. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. .... Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača. Str. 64. .... Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Str. 65..... Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača....... Ništetnost odredbe znači da ona uopće ne proizvodi pravni učinak (djeluje ex tunc). Pravomoćna presuda u „slučaju Franak“ potkrjepljuje, odnosno predstavlja, pravnu osnovu iz ovopredmetnog postupka.

6. Također se na predmet spora s obzirom na vrijeme njegova pokretanja i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. Sud Europske unije u presudi posl. br. C-26/13 od 30.04.2014.godine povodom zahtjeva mađarskog suda o tumačenju odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ zauzeo je stajalište kako treba tumačiti navedenu odredbu te između ostalog navodi da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva tj. objašnjava da bi potrošaču-tužitelju morali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope. Također Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet SL protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Nadalje, mogućnost da nacionalni sud nepoštenu odredbu zamjeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi održao ugovor, ograničena je na slučajeve u kojima bi poništenje cijelog ugovora potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama po njega na način da bi on time zapravo bio penaliziran (par. 54. presude). No iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da bi održavanje ugovora bilo protivno interesima M pa stoga ni zamjena nepoštenih odredbi dispozitivnim odredbama nacionalnog prava nije primjenjiva u ovom slučaju (par. 55. presude). Bitne odluke Suda EU vezano za ugovaranje valutne klauzule CHF diljem Europske unije i refleksije tih presuda na Hrvatsku i njezino pravo najviše proizlaze dodatno i iz sljedećih odluka toga suda. Presuda C-26/13, slučaj S - to je prva presuda Suda EU vezana za valutnu klauzulu, koja se odnosi na jedan mađarski predmet. Tom je presudom Sud EU-a jasno i nedvojbeno izrijekom utvrdio da valutna klauzula jest glavni predmet ugovora, da ta ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena što podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presuda C-186/16, slučaj C - Sud EU tom presudom u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (paragraf 58.) te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu (paragraf 49., 50., 55. 56. i 58.), a što one nisu učinile. „Prevedeno“ na slučaj „Franak“ u Hrvatskoj možemo istaknuti dva najvažnija detalja: - Tužene banke nisu objasnile potrošačima razliku između valutne klauzule euro i valutne klauzule CHF, naime, HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to ne čini u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Tužene banke nisu objasnile da je CHF utočište kapitala u vrijeme gospodarske krize, zbog čega u vrijeme krize tečaj CHF naglo raste uslijed velike potražnje za tom valutom. Slijedom ništetnih odredbi ugovora obveza je uspostaviti činjeničnu i pravnu situaciju kao da ništetnosti nije bilo. S obzirom na to da po sklapanju predmetnog ugovora o kreditu tuženik nikada nije učinio, onda tužitelju nedvojbeno pripada pravo da najmanje s osnove djelomične ništetnosti ugovora (nepošteno/ništetno korištenje valute CHF) ima pravo na restituciju preplaćenih iznosa. Sukladno članku 502.c (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019) Naslovni sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. između ostalog vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe vezane za valutnu klauzulu CHF. Tužitelj se ovom tužbom poziva na činjeni supstrat pravomoćnih sudskih odluka u kolektivnom sporu, a koje se imaju primijeniti i kao materijalno pravo. Dakle, pravna osnova ovopredmetnog potraživanja je pravomoćno utvrđena.

7. Tužitelj ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. 1godine, u kojoj VSRH nedvojbeno implicira da se ovakvim restitucijskim postupcima (posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kako to navodi VSRH) dokazni postupak ne treba provoditi na okolnosti koje su već utvrđene u kolektivnom sporu, jer svako bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, suprotno s materijalnim pravom. Citira se dio odluke Rev 3142/2018-2: "Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a." Ustavni sud Republike Hrvatske odlučivao je o ustavnoj tužbi povodom presude VSRH broj: 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine te je u svojoj odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine utvrdio sljedeće: „U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača. Stav izražen u odlukama Rev 3142/2018 i U-III-2233/2019 Vrhovni sud RH je dodatno potvrdio u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020. godine: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru“

8. Dodatno tužitelj ukazuje na to kako je nedvojbeno da je riječ o potrošačkom kreditu pošto je njegova svrha bila kupnja stana u kojem tužitelj stanuje još i danas. Sukladno zakonskoj definiciji: »Potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Evidentno je da je tužitelj fizička osoba, a isto tako je tužitelj fizička osoba koja je pravni posao sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj ukazuje i na recentnu odluku Suda Europske Unije u predmetu C-774/2019 od 10. prosinca 2020. godine, kojom je Sud EU još dodatno pojasnio pojam potrošača, kojeg valja tumačiti na autonoman način. Posebno se ukazuje na paragraf 29. presude gdje Sud EU navodi: „Osim toga, imajući u vidu odstupajuću prirodu pravila o nadležnosti navedenih u navedenim člancima 15. do 17., taj pojam treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivan položaj te iste osobe, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., Ž, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 27. i navedenu sudsku praksu).“ Dakle, sud EU je u ovoj odluci jasno i nedvosmisleno ukazao na činjenicu da prilikom utvrđivanja je li neka osoba potrošač nije relevantan subjektivni položaj osobe koja sklapa ugovor (njegovo stručno znanje ili zanimanje) nego se ono treba tumačiti u skladu s prirodom i svrhom ugovora. Uzevši u obzir navedeno, tužitelj ukazuje i na paragraf 30 iste odluke: „Sud je iz toga zaključio da su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., Ž, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).“ Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema, odnosno nije imao, pravo na naplatu iznosa na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno odredbi čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001: dalje ZOO 1978) odnosno članka 323. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO): u slučaju ništavosti/ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl.210. ZOO-a 1978 odnosno članka 1111. ZOO-a; kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u primitku većeg iznosa nego što bi ostvario ništetni odredbi o valuti CHF nije bilo, pa je stoga u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe, odnosno odredbi, predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno sa plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tečaj CHF-a se tijelom otplate kredita mijenjao na štetu tužitelja na način da se bitno povećavao što je, između ostalog, uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obaveza tužitelja po kreditu. Navedenim ugovornim odredbama dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji isti nije mogao utjecati, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Dodatno se ističe kako tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - pridržava pravo specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj zadržava pravo da naknadnim zahtjevima u posebnim postupcima ostvaruje i eventualna ostala prava u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu (npr. prava koja bi proizlazila iz potpune ništetnosti predmetnog ugovora) te se ni na koji način ne odriče niti odustaje od bilo kojih dodatnih prava koji proizlaze iz materijalnih propisa, ostvarenje kojih prava nije sadržajno predmet ove tužbe. Predmet ovog postupka je jedino isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je tužitelj mjesečno preplatio na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe. Slijedom svega navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 EUR/15.069,00 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.11.2013. godine do isplate,

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16.01.2024. navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

11. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

12. Tuženik, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik o jasnoći, uočljivosti i razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli navodi da odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5-6 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“, te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao, te je podnio zahtjev za kredit. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“

13. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na tu okolnost tuženik predlaže saslušanje svjedoka javnog bilježnika Vojislava Vuletina, Šibenik, V. Nazora 15.

14. Tuženik smatra da je na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Na tu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja.

15. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

16. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje, navodi da temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

17. Tuženik, a u odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodi da prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: 1.) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; 2.) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

18. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. CL pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama.

19. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način kako je isti određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH ŽL od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III- 4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“

20. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

21. Tužitelj je u podnesku od 02.09.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelj nije imao primjedbi, konačno postavio tužbeni zahtjev navodeći da isti usklađuje s mišljenjem vještaka i predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB : 53056966535 isplatiti tužitelju RL iz [adresa], R [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.398,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.11.2013. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29. st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri poswtotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

22. Tuženik u podnesku od 18.10.2024., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, ističe da je tužitelj podneskom od 02.09.2024. djelomično povukao tužbu. Tužitelj je tužbom od 09.06.2023. potraživao od tuženika iznos od 2.000,00 EUR, da bi podneskom od 02.09.2024. postavio zahtjev na isplatu iznosa od 1.398,15 EUR. Tuženik se djelomičnom povlačenju protivi sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a te u tom pogledu ukazuje na pravno shvaćanje VSRH posl.br. Su-IV-16/2021- 8 od 26.4.2021.

23. Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva (kao u podnesku tužitelja od 02.09.2024.), te kako je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu osnovan do iznosa od 1.398,15 EUR (kako će u nastavku biti obrazloženo), to je sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), u izreci ove presude odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu postavljenom u tužbi (a kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 2.000,00 EUR sa zateznim kamatama), te je stoga, a jer u odnosu na ovaj dio zahtjeva nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), sud odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 601,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 2.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate i dosuđenog iznosa od 1.398,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.

24. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 168-50-3722975 od 12.10.2006. sa ponudom za kupnju motornog vozila i potvrdom (solemnizacijom) privatne isprave javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz Šibenika od 16.10.2006., broj ovjere OU-1006/06 (list 13-18 spisa), otplatni plan od 17.10.2006. (list 19-22 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 23 spisa), zahtjev tužitelja za kredit (list 41 spisa) i u promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.10.2006 do 31.12.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 42-44 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 12.06.2024. (list 55-59 spisa). Sud je saslušao svjedoka, javnog bilježnika Vojislava Vuletina (list 96-97 spisa) i tužitelja osobno (list 98-99 spisa).

25. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u tužbi djelomično osnovan.

26. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 168-50-3722975 od 12.10.2006. sa ponudom za kupnju motornog vozila i potvrdom (solemnizacijom) privatne isprave javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz Šibenika od 16.10.2006., broj ovjere OU- 1006/06 (list 13-18 spisa) i otplatni plan od 17.10.2006. (list 19-22 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Šibeniku 12.10.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50- 3722975 (list 13-16 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz Šibenika dana 16.10.2006. pod brojem ovjere OU-1006/06, s ugovorenim iznosom kredita od 12.169,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju novog vozila Opel, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbu kojoma je ugovoreno vezivanje anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. 7. Ugovora o kreditu, i

- odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika sadržanu u čl. 2. Ugovora o kreditu.

27. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama, te druge opće akte tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužitelja, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. ZOO-a utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

28. Sud je uvidom u zahtjev tužitelja za kredit (list 41 spisa) i u promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.10.2006 do 31.12.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 42- 44 spisa) utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog Ugovora u kreditu, uz kredite s valutnom klauzulom u CHF, imao i kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR. No, a suprotno tvrdnji tuženika, ovo nije ujedno i dokaz da bi tuženik tužitelju zaista odobrio kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR da je tužitelj takav kredit zatražio, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.

29. Uvidom u otplatni plan od 17.10.2006. (list 19-22 spisa) i u kontrolni ispis unosa korištenja (list 23 spisa), kao i u nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 12.06.2024. (list 55-59 spisa), s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen do dana 17.10.2006., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, da je tužitelj posljednji obrok kredita otplatio dana 31.10.2013., s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,20 % godišnje koju je primjenjivao od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., tuženik primjenjivao slijedeće kamatne stope: 6,20% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. i 6,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

30. Sud je saslušao svjedoka, javnog bilježnika Vojislava Vuletina (list 96-97 spisa) i tužitelja osobno (list 98-99 spisa), te je sud njihove iskaze analizirao, usporedio međusobno i sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza svjedoka i tužitelja, sud nalazi da su svjedok i tužitelj iskazivali jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru.

31. Sud iz iskaza svjedoka, javnog bilježnika Vojislava Vuletina nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer iz njegova iskaza proizlazi da on nije bio uključen u pregovore stranaka koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, kao i da s tužiteljem prije solemnizacije nije razgovarao o ničemu mimo ugovornih odredbi unesenih u sam ugovor. Osim toga, notorno je, imajući u vidu narav posla javnih bilježnika i njihove ovlasti, sve propisano odredbama Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine'' broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22) da javni bilježnici ne sudjeluju u pregovorima banke i potrošača koji prethode zaključenju ugovora o kreditu, pa se saslušanjem javnog bilježnika, a suprotno stavu tuženika, i ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je za to imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

32. Sud je iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelj prije potpisivanja Ugovora o kreditu niti s djelatnicima banke tuženika niti s javnim bilježnikom nije razgovarao o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, niti su mu djelatnici tuženika objasnili metodologiju i/ili parametre promjene kamatnih stopa prije zaključenja Ugovora o kreditu, niti su ga djelatnici tuženika upozorili na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, a tužitelj je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu radio kao bravar u tvornici aluminija Lozovac, a sredstvima predmetnog kredita kupio je novi osobni automobil koji je koristio u privatne svrhe, npr. za ići na posao.

33. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

34. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao bravar u tvornici aluminija Lozovac, a sredstvima predmetnog kredita kupio je novi osobni automobil koji je koristio u privatne svrhe, npr. za ići na posao, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

35. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 12.06.2024. (list 55-59 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama i u eurima po mjesecima i ukupno (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tužitelj), kao i sa zadatkom da se vještak očituje i o tzv. negativnim razlikama, tj. razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tuženik).

36. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak u bitnome navodi da na temelju spisu dostupne dokumentacije i u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, daje slijedeće mišljenje. Isplaćeni iznos kredita od 12.169,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 56.718,44 kn. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.398,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR). Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.495,55 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR). Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -97,40 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvoñenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

37. Tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavio svoj tužbeni zahtjev (kao u podnesku od 02.09.2024.), dok tuženik u podnesku od 22.08.2024. navodi da tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

38. Kako stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka (a jer su tuženikove primjedbe ustvari pravne naravi, odnosno tuženik prigovara zadatku koji je odredio sud, te načinu na koji je tužitelj izračunao visinu tužbenog zahtjeva), te kako je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

39. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

40. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

41. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu je u svojoj presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13-4 od dana 14.06.2014. pravomoćno je odlučio u postupku žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. (ovo je notorno i među strankama nesporno) o ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banaka, odnosno tim odlikama je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine , a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje ubuduće.

42. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

43. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, niti je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljem pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.

44. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz članka 2. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

45. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

46. Kako je ugovorna odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem iste je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio da razlika (a koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, tj. razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog) između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 1.398,15 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza vještaka u valuti EUR, te kako je tužitelj otplatio kredit u cijelosti do dana 31.10.2013., to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.398,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.11.2013. do isplate, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.

47. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak tužitelj tuženiku isplatio iznos od 10.534,50 kn, odnosno 1.398,15 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik novčani iznos imajući u vidu da je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 12.169,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita i da je tužitelju kredit isplaćen u iznosu od 56.718,44 kn, odnosno da je temeljem ništetne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak tužitelj tuženiku isplatio iznos (10.534,50 kn) koji predstavlja 18,57% od iznosa isplaćenog kredita (56.718,44 kn), to je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

48. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 09.06.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

49. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju iz točke I izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, tj. da je uspio u omjeru od 70 % (a imajući u vidu da je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 2.000,00 EUR, a dosuđen mu je iznos od 1.398,15 EUR, dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 601,85 EUR. Tužitelju je kao potreban priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a sve umanjeno sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 70 %. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 02.09.2024., (Tbr. 8/1), te troška zastupanja na ročištima od 14.03.2024., 04.02.2025. (zamolbeno saslušanje svjedoka) i 27.03.2025. (Tbr. 9/1) sve od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 27.03.2024 (Tbr. 8/4) 25 bodova, a što ukupno iznosi 525 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.050,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 262,50 EUR, to ukupno iznosi 1.312,50 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak priznat tužitelju kao potreban iznosi 1.644,31 EUR. Ovaj iznos umanjen sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 70 % iznosi 1.151,02 EUR, te je stoga sud ovaj iznos dosudio tužitelju s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP- a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

50. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 06.09.2023., a jer tužitelj ovim podneskom dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, kao niti naknadu za sudske pristojbe za tužbi u za presudu, a jer tužitelj, koji se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu.

51. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III, a primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a jer bi dosuđivanjem naknade parničnog troška tuženiku na teret tužitelja sud umanjio iznos naknade parničnog troška dosuđen tužitelju, a sud je već umanjio iznos ove naknade dosuđen tužitelju sukladno njegovom uspjehu u ovom sporu.

U Zagrebu, dana 30. travnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika