REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1199/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HA Svete Helene, Sveta Helena 114a, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljski, odvjetniku, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj
9011289718, sklopljenog dana 09.05.2006. godine, između tužitelja, HA iz [adresa] i tuženika, Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2,50% od iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, da tužitelju, HA iz [adresa], plati iznos od 232,26 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 30.06.2006. godine do isplate, po stopi koja je:
- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,
- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
- od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 803,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da su dana 09.05.2006. godine, parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9011289718 i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. U članku 1. Ugovora određeno je plaćanje jednokratne naknade, u visini od 2,50% od iznosa kredita. Spomenuta odredba članka 1. Ugovora, ugovorena je na način koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelja nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade. Tako tuženik nije tužitelja informirao o tome na što se ta naknada odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 2,50% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je, kako je ranije rečeno, tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, a na koju odredbu tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača određeno je sljedeće: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik je, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takve ugovorne odredbe smatraju - nepoštenima. Sukladno odredbi članka 87. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava (ništetna). Ništetna je, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka 1. ugovora, kojom je određena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu, u visini od 2,50% od iznosa kredita. Temeljem spomenute, ništetne odredbe, tuženik je, dana 30.06.2006. godine, naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 1.750,00 KN (2,50% od 70.000,00 = 1.750,00). Obzirom da je tuženik spomenuti iznos naknade naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, dužan je vratiti tužitelju tako naplaćeni novčani iznos, a sve temeljem odredbe članak 323. ZOO- a. Tuženik je bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je spornu ugovornu odredbu, koja je nepoštena i ništetna, sam sastavio i istu nametnuo tužitelju. Stoga je tuženik, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, na iznos koji je neosnovano stekao dužan platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate. Slijedom navedenog, od tuženika se potražuje iznos od 232,26 EUR (1.750,00 : 7,53450 = 232,26), sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana 30.06.2006. godine pa do isplate. Predlaže se sudu da, po provedenom postupku i izvedenim dokazima, donese presudu.
Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 232,26 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije nego se upusti u detaljno obrazlaganje razloga iz kojih je evidentno kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani u cijelosti, tuženik kao najbitnije ističe sljedeće: ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. S druge strane, naglašava se kako je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti (isključivo!) naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, pojedinačne ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 2,50% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 70.000,00 KN, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 1.750,00 kuna /232,26 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Naime, tumačeći čl. 81. st. 1. ZZP-a, nepoštenost pojedine ugovorne odredbe ne uzrokuje svaki oblik neravnoteže, već ZZP zahtijeva da ona bude značajna. Neravnotežu koja je u tržišnim odnosima uobičajena sudovi ne smiju uzimati u obzir, već samo neravnotežu koja izlazi iz uobičajenih okvira. Obzirom na informiranost tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade te okolnost da je iznos naknade minimalan u odnosu na isplaćeni iznos kredita, nikako se ne može zaključiti kako je predmetna naknada uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti
– također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Isto tako, u predmetnom Ugovoru jasno je naznačen iznos od 1.750,00 KN odnosno naplaćeni iznos jednokratne naknade i to pod slovom (D). Dakle, osim što je u konkretnom slučaju iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio određen postotkom, isti iznos je prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora bio je jasno i razumljivo naznačen na samom Ugovoru, stoga tužitelju nikako nije mogao ostati nepoznati iznos sporne naknade. Osim toga, ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 232,26 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 30. lipnja 2006. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 09. veljače 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno jasno potvrđuje i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž- 853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine prvenstveno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. S tim u vezi isti sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Osim navedenog, tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena dana 30. lipnja 2006. godine. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9011289718 od 09.05.2006. god. , dopis (e-mail) tuženika od 21.08.2020. god., Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).
Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu koji je priložen uz tužbu.
Tužitelj je saslušan na ročištu 14. travnja 2025. godine te je u svom iskazu naveo sljedeće. Tužitelj u cijelosti ostaje kod svega u tužbi, navodi da je bilo riječ o brzom kreditu, on je inače dobivao plaću preko vojske, a kredit je dignuo radi vraćanja osobnih dugova. Sam ugovor u kreditu bio je u formi šprance, primijetio je da postoji ulazna naknada, međutim, o ničemu se nije moglo pregovarati, kredit je bio u formi "uzmi ili ostavi". Banka mu nije objasnila što se podmiruje ulaznom naknadnom, rekli su samo da je to politika banke. Pročitao je ugovor o kreditu, cijeli.
Sud iskazu tužitelja vjeruje u cijelosti, kao jasnom, životno logičnom i uvjerljivom te potpuno istinitom.
Sporno je pitanje da li tužitelj ima pravo kada tvrdi da je ništetna ugovorna odrednica o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (i posljedično povrat novaca za plaćanje takve naknade).
Na to pitanje ovaj sud odgovara potvrdno.
Iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da je u navedenom ugovoru iz 2006. godine doista zaključena sporna odredba i to u čl. 1 istoga. Razlog zaključenja ugovora je bio vraćanje osobnih dugova koje je tužitelj imao. O samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strne postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem - nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).
Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužitelja kao i ostalih osoba koje su se našle u identičnoj situaciji, prilikom čega je posebno važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu osnovu za naplaćivanja takve naknade.
Zašto? Iz jednostavnih razloga:
- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena navedenog zaposlenika/ce banke – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";
- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužitelj plaćao kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužitelj tu naknadu nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;
- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju uopće tužitelj trebao platiti, tako da se opet može zaključiti da ne predstavlja ništa drugo nego ekstra profit banke.
U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a tako i u konkretnom slučaju, a sve na štetu tužitelja.
Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.
No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO-a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve naknade osim želje za stjecanjem profila na štetu tužitelja.
Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Što se tiče prigovora zastare, isti je također neosnovan, jer se u konkretnom slučaju odlučuje o ništetnosti dijela ugovora odnosno sporne odredbe (temeljem koje je i postavljen restitucijski zahtjev drugog dijela petita tužbenog zahtjeva), pa je potpuno jasno da zastara u konkretnom slučaju uopće nije niti mogla nastupiti (čl. 328. ZOO-a).
Svi stavovi u ovoj odluci sukladni su stavovima viših sudova u Republici Hrvatskoj (tako i npr. Gž. 4683/22, ŽS Zg).
Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.
S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužiteljici i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO- a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.
Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trošak sastava tužbe i jednog obrazloženog podneska, obje radnje po 75 bodova (Tbr 7/1 i 8/1) te dva ročišta, također svako po 75 bodova 9/1, što ukupno iznosi 300 bodova, odnosno 600 EUR uz PDV-t 25% 750 EUR što uz pristojbu na tužbu i presudu od 26,54 EUR ukupno iznosi 803,08 EUR.
Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju kamate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, tekuće od dana donošenja odluke pa do isplate.
Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužitelja na prethodnom ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tužitelj je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.
Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat (ili bi moralo biti) s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.
Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
U Zagrebu, dana 30. travnja 2025. godine
Sudac:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.
DNA
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
