Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-345/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Eugena Škunce, člana vijeća i suca izvjestitelja i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženice NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a on po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-129/2024-9 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice NM, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-129/2024-9 od 28. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica ĆS naknadi trošak žalbenog postupka kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi trošak sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice NM, Zagreb kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-129/2024-9 od 28. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja je suđeno:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-2879366 koji su dana 08. lipnja 2005. sklopili tužiteljica ĆS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ĆS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 122,33 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2005. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 158-50- 2879366 koji su 8. lipnja 2005. sklopili tužiteljica ĆS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ĆS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 132,72 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

V Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da naknadi tužiteljici ĆS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u visini od 1.204,64 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja, tj. od dana 28. veljače 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.".

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici.".

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba paničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao te odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže istu da tuženici naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu kao i trošak sastava žalbe, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, odnosno preinači pobijano rješenje, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te da se

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženice s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda i rješenje te obveže tuženica da joj naknadi trošak sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje ZPP), na koju ukazuje tuženica u žalbi jer obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni pa je pobijana presuda razumljiva i može se ispitati.

6. Nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi.

7.1. Suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju, temeljem sadržaja ugovora o kreditu polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore, ima se uzeti, temeljem zakonske presumpcije (čl. 3. Direktive i čl. 81. ZZP) da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale te tužiteljica kao potrošač koji ima prebivalište u [adresa] nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj iste što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu ima značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice jer bi ona u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima naspram tuženice koja bi ostvarivala pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove iz ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njezinog sjedišta na što je ukazao prvostupanjski sud pa se utoliko neosnovanim nalaze žalbeni navodi kao sud prvog stupnja nije uzeo u obzir niti jednu od pretpostavki na koje je ukazano u zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020.

7.2. Žalbeni navodi tuženice u svezi primjene odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.; dalje ZPK) nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja u navedenom dijelu pri čemu je ukazati na stav Vrhovnog suda u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. prema kojem je, kao mjesno nadležan, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, sud prebivališta potrošača.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe sadržane u toč. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-2879366 od 8. lipnja 2005. zaključenom između parničnih stranaka kojem je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1 % od iznosa odobrenog kredita, te ugovorna odredba toč. 10. st. 2. istog Ugovora u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica dužna platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora, te zahtjev da se naloži tuženici platiti tužiteljici novčani iznos od 122,33 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate s osnova jednokratne naknade te iznos od 132,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate s osnova naknade prijevremene otplate kredita.

9. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare utvrdio da je u toč. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-2879366 od 8. lipnja 2005. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem tog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1 % od iznosa odobrenog kredita, u iznosu od 122,33 eura, kao i da je u toč. 10. st. 2. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a u iznosu od 132,72 eura.

10. Prvostupanjski je sud svoju odluku obrazložio navodeći da tužiteljica kao korisnica kredita s prednikom tuženice kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o navedenim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu br. 158-50-2879366 od 8. lipnja 2005. Te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženice, a tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njihov sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Sud prvog stupnja je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je navela da joj je banka ponudila upravo tu vrstu kredita, jer joj je rečeno da je riječ o najpovoljnijem kreditu. Nije joj predočen nikakav akt o visini naknade za prijevremenu otplatu i u Ugovoru nije vidjela da je predviđena naknada u slučaju prijevremene otplate niti se o tim odredbama pregovaralo, a niti joj je djelatnik iste odredbe protumačio.

11. Tuženica i u žalbi poriče da su prijeporne ugovorne odredbe u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) i kao takve nepoštene. Tijekom postupka i u žalbi istakla je da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (8. lipnja 2005.) kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita (31. prosinca 2015.) bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene otplate kredite bili ugovoreni i regulirani njezinim općim aktima, koje je tužiteljica prihvatila i dala svoj pristanak na njihovu primjenu, da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na ugovorene uvjete i plaćanje sporne naknade, što je potvrdila i svojim potpisom na Ugovoru o kreditu.

12. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka ZOO, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12.1. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

13. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne.

14. Naime, pravilno je prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, ocijenio da su sporne odredbe Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2005. sklopljenog između stranaka, suprotne odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, posebno glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročene povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica kao korisnica kredita na sadržaj spornih odredbi nije mogla utjecati, jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženice kao davatelja kredita. Tuženica nije dokazala da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o tim odredbama, kako o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz toč. 3. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2005. tako i naknadi zbog prijevremene otplate kredita iz toč. 10. st. 2. Ugovora.

15. Člankom 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; ZZP/03), koji se ovdje primjenjuje, s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022.; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.)

17. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za prijevremeni otkaz kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

19. Stranke su nespornim učinile da je tužiteljica na ime obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita platila tuženici utuženi iznos, jer to proizlazi iz podataka tuženice dostavljene u spis 16. travnja 2024. u kojem je potvrdila da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 10. lipnja 2005. (iznos od 921,70 kn), a naknada za prijevremenu otplatu kredita 31. prosinca 2015. u iznosu od 1.000,00 kn, slijedom čega je isti tužiteljici pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužiteljici zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada je utuženi iznos platila tuženici.

24. U odnosu na navod iz žalbe tuženice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice zanemario, istaći je da tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je sudska presuda valjano obrazložena i ista sadrži valjane razloge te nisu zanemareni dokazni prijedlozi tuženice budući je sud prvog stupnja proveo sve predložene dokaze, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

25. Neosnovano je pozivanje tuženice na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ovo stoga što u konkretnom slučaju uvjet za primjenu navedene odredbe nije ispunjen. Naime, uzrok ništetnosti utvrđen je u citiranim presudama (uzrok ništetnosti, nedopuštenost i neodređenost ugovornih odredbi) i imao je za posljedicu povećanje obveza korisnice kredita, što ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

26. Pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZPP, kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.; dalje Tarifa) kada je obvezao tuženicu da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.204,64 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

27. Neosnovano tuženica navodi u žalbi da prvostupanjski sud nije trebao priznati trošak tuženice za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude za dan 28. veljače 2025., na koje ročište je pristupio punomoćnik tužiteljice, jer je takav trošak bio potreban za vođenje postupka i predviđen je sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1121/2022-2 od 12. rujna 2023.

28. Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

29. Tuženicu ne pripada trošak sastava žalbe jer ista nije uspjela u postupku povodom žalbe pa je taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

30. Zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe nije osnovan, budući da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zadru, 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica