REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-907/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kamelija Parać, suca izvjestitelja, i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OSATINA GRUPA d.o.o. OIB: 52123139126, Semeljci, Kralja Tomislava 91, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Kovačev, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić u Osijeku, Europske avenije 3/I, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete u iznosu od 2.401.995,75 Eur (18.097.836,96 kn), odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-227/2021-73 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-227/2021-73 od 31. siječnja 2023. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan osnovni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtijeva naknadu za štetu koju je pretrpio u obliku izgubljene koristi koju bi u redovnom tijeku ostvario da u tome nije spriječen nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, Agencije za poljoprivredno zemljište (dalje: APZ), kao štetnom radnjom u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 29/18; dalje: ZOO) i čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 93/16 i 104/16; dalje: ZSDU).

1.1. Iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj podnio tužbu u kojoj tvrdi da APZ uslijed propusta nije donijela odluku o zakupu odgovarajućeg državnog poljoprivrednog zemljišta za tužitelja bez javnog poziva te da mu je time nastala šteta u vidu utuženog iznosa izmakle koristi. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku) utvrdio da APZ u postupku ne-dodjele zemljišta tužitelju nije postupila protupravno. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužitelj u ovom postupku nije mogao objektivno očekivati da će mu odgovarajuće zemljište sa sigurnošću biti dodijeljeno (čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, „Narodne novine“ broj: 39/13 i 48/15; dalje: ZPZ). Jednako tako po ocjeni prvostupanjskog suda ne postoji niti legitimno pravo na tužiteljevoj strani očekivati bilo kakvu dobit u vidu državnih potpora i na drugi način (čl. 1089. st. 1. ZOO-a) na zemljištu koje nikad nije dobio na korištenje. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju nije nastala šteta čiju isplatu traži od tuženika, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredbi čl.151. st. 1. i 3., čl. 154. st. 1., čl. 154.a, čl. 155.o, čl. 164. ZPP-a st. 1. i 4. Zakona o parničnom postupku.

2. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu navodeći u njoj da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije mogao legitimno objektivno očekivati dodjelu odgovarajućeg zemljišta. Suprotno tome, tužitelj smatra da se mogućnost iznimne dodjele poljoprivrednog zemljišta u zakup pretvara u obvezu kada potencijalni korisnik udovolji odgovarajućim uvjetima iz odredbe čl. 51. st. 3. ZPZ-a. Nedodjeljivanjem zemljišta tužitelju koji je ispunjavao tražene uvjete za njegovu dodjelu, tuženikom grubom samovoljom je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost svih pred zakonom. Time je jasno da je AZP u odnosu na tužitelja poduzeo štetnu radnju, da je time počinio štetu tužitelju i da postoji uzročno-posljedična veza između te štete i štetne radnje. Zato je tužitelj predložio drugostupanjskom sudu da usvoji njegovu žalbu i preinači pobijanu presudu u njegovu korist.

3. Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu osporio osnovanost njenih navoda.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

6. Tužitelj je svoj zahtjev za naknadu za štetu utemeljio na činjenici da mu nije dodijeljeno odgovarajuće poljoprivredno zemljište u zakup bez javnog poziva, premda je udovoljavao svim potrebnim uvjetima za njegovo dobivanje. Time mu uslijed protupravnog postupanja AZP, nastala šteta u vidu izmakle koristi.

7. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je čl. 1046. tog Zakona propisano kako je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

8. Među parničnim strankama nesporno je kako je APZ specijalizirana javna ustanova, odnosno pravna osoba upisana u sudski registar te kako je osnivač iste Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obavlja Vlada Republike Hrvatske. Također, APZ odgovara za svoje obveze cijelom svojom imovinom, a Republika Hrvatska solidarno i neograničeno odgovara za obveze Agencije.

9. Nije sporno niti kako štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska (čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave – „Narodne novine“ broj: 150/11, 93/16 i 104/16).

10. Dalje je nesporno kako je 30. travnja 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojim je dopunjen čl. 51. na način da je dodan st. 3. koji glasi: „Iznimno, poljoprivredno zemljište u vlasništvu države može se dati u zakup bez javnog poziva, na rok od 10 godina, pravnim i fizičkim osobama koje se bave stočarstvom pod uvjetom da nemaju, a ovim bi zakupom dobile minimalnu površinu poljoprivrednog zemljišta propisanu prema broju uvjetnih grla, uz naknadu u visini iznosa dvostruke početne zakupnine iz čl. 31. st. 1. ovog Zakona“ te je ujedno propisano da citirana odredba Zakona prestaje važiti 31. svibnja 2015.

11. Među strankama je sporno je li u ovoj pravnoj stvari postojala obveza tuženikovog tijela na dodjelu poljoprivrednog zemljišta tužitelju i je li AZP uslijed nedodjele zemljišta tužitelju postupio protupravno.

12. U ovoj pravnoj stvari bila je riječ o tzv. državnoj interventnoj mjeri kojoj se nastojalo pomoći stočarima, s obzirom na to da se u razdoblju 2015. - 2019. godine sukladno pravilima Europske unije (sadržanim u Delegiranoj uredbi Komisije (EU), broj 639/2014 i 640/2014) počeo primjenjivati drugačiji način dodjele potpora (prava na izravna plaćanja), radi stimuliranja ruralnog razvoja, koji je zavisio o površini poljoprivrednog zemljišta kojeg stočari koriste.

13. Uvjet za aktiviranje prava na plaćanje je sukladno odredbi čl. 26. Pravilnika o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2015. godinu („Narodne novine“ broj 35/15) bilo korištenje odgovarajućeg broja prihvatljivih hektara i posjedovanje prava na plaćanje na zadnji dan roka za podnošenje jedinstvenog zahtjeva.

14. Republika Hrvatska je, kako bi omogućila stočarima koji nisu ispunjavali kriterije za dobivanje potpora osiguranih iz europskih fondova za tekuću 2015. godinu, zbog toga hitnom interventnom mjerom (odredbom čl. 51. st. 3. ZPZ-a) predvidjela mogućnost iznimnog davanja državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup, bez provođenja postupka javnog natječaja. To je previđeno kao mogućnost s obzirom na to da je prema prirodi stvari zemljišni poljoprivredni fond u vlasništvu države ograničeni resurs te da ovisno o broju prijava zainteresiranih subjekata nije moguće unaprijed garantirati da će biti dovoljno raspoložive površine za sve subjekte.

15. Suprotno tužiteljevom shvaćanju, tužitelj na temelju toga i spomenute zakonske odredbe nije stekao bilo kakvo subjektivno imovinsko pravo ili legitimno očekivanje da će samim time steći bezuvjetno pravo na zakup odgovarajućeg državnog poljoprivrednog zemljišta.

16. Nije sporno da je Ministarstvo poljoprivrede 20. travnja 2015. donijelo naputak za primjenu te zakonske odredbe. Sukladno tom Naputku predviđeno je usporedno i koordinirano djelovanje raznih državnih tijela, pri čemu je APZ trebala za svakog pravnog subjekta koji se bavi stočarstvom iz evidencije podataka koju vodi utvrditi broj uvjetnih grla stoke te podatke o lokaciji farmi te je dostaviti Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Ona je potom trebala utvrditi potrebu stočara za minimalnom nedostajućom poljoprivrednom površinom (koja se računa prema pravilima tzv. Nitratne direktive). APZ je bila dužna izraditi popis slobodnih katastarskih čestica državnog poljoprivrednog zemljišta te pozvati sve pravne subjekte koji su podnijeli prijavu za dodjelu potpora da izaberu željene čestice. Za slučaj nedostatka željenih poljoprivrednih katastarskih čestica, u slučaju izjednačenosti pravnih subjekata, primjenjivali bi se daljnji kriteriji navedeni u Naputku - kriterij vrsta domaćih životinja koje se uzgajaju, te potom gospodarski program. U nedostatku poljoprivrednih površina, subjekti ne mogu dobiti u zakup državno poljoprivredno zemljište.

17. Ovaj sud ocjenjuje da Naputak Ministarstva poljoprivrede od 20. travnja 2015., ne predstavlja pravnu osnovu po kojoj bi za tužitelja nastalo bilo kakvo legitimno očekivanje da će mu sigurno pripasti pravo na korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta. Naime, kako to ukazuje tuženik, Naputak nije bio javno objavljen u „Narodnim novinama“ ili na drugi odgovarajući način, da bi se mogao smatrati pravnom normom s učinkom erga omnes, u smislu odredbe čl. 90. Ustava Republike Hrvatske. Drugo, njegovi adresati su bila tijela državne uprave i on predstavlja tehničko pravilo, odnosno plan koordiniranog djelovanja državnih tijela te smjernice za njihovo dobro postupanje, kako bi se isključila njihova arbitrarnost. Međutim, on ne predstavlja skup pravnih pravila na temelju kojeg bi tužitelj u pojedinačnom upravnom postupku bio ovlašten zahtijevati donošenje odluke o dodijeli (ili uskrati) prava na državno poljoprivredno zemljište.

18. Iz toga slijedi da za tužitelja na temelju odredbe čl. 51. st. 3. ZPZ-a nije nastalo legitimno očekivanje da bi mu po redovnom tijeku stvari svakako trebalo pripasti pravo na dodjelu odgovarajućeg državnog poljoprivrednog zemljišta na korištenje, već je to bilo predviđeno samo kao mogućnost neovisno o tome ispunjava li sve uvjete iz navedene zakonske odredbe ili ne. Također, ovaj sud ocjenjuje da ne postoji normativna osnova u smislu podzakonskog općeg akta (uredbe ili pravilnika), sukladno kojoj bi tužitelj stekao pravo zahtijevati korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta od javnopravnih tijela u pojedinačnom upravnom postupku.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni ni odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a (nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama o odgovornosti z naknadu za štetu na tuženikovoj strani) niti posljedično primjeni odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a.

20. Također, po ocjeni ovog suda ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužitelj kako on to tvrdi, ispunjenjem određenih traženih pretpostavki stekao apsolutno pravo zahtijevati dodjelu na korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta od javnopravnih tijela. Takvo apsolutno pravo tužitelj ne bi stekao čak i da je među strankama nesporno da je udovoljavao svim uvjetima iz odredbe čl. 51. st. 3. ZPZ-a.

21. Dakle, tužitelj nije dokazao da je Agencija postupajući po Zahtjevu za dodjelu zemljišta odstupila od proceduralnih pravila ili uobičajenog postupanja, odnosno da je postupala nezakonito ili nepravilno. Stoga, sama činjenica ne donošenja odluke o dodjeli zemljišta ne znači da tužitelj, može od tuženika ostvarivati pravo na naknadu štete primjenom pravila iz odredbe članka 14. ZSDU-a.

22. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 30. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić