Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-740/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vranić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Jeličiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Trg. bana Josipa Jelačića 10, Zagreb. OIB 92963223473, zastupane po odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-422/2021 od 1. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 422/2021 od 1. lipnja 2023., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu broj P-422/2021 od 1. lipnja 2023., usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je točkom I. utvrđeno da su nepoštene, ništetne i bez pravne važnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 1287/05 od **.**.2005. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Teom Karabotićem – Milovcem iz Splita 5. siječnja 2006. pod brojem OU-8/2006 i Dodatku ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Milom Čipčić iz Splita, 2. veljače 2016. pod brojem OV-1078/16, koji su zaključeni između tužene s jedne strane kao banke i tužitelja s druge strane kao korisnika kredita. Točkom II. izreke navedenog rješenja nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.386,08 EUR-a / 25.512,43 kuna sa zakonskom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 1. studenog 2007., po stopi od 14% počev od 1. siječnja 2008.g., po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14 %, a počev od 1. kolovoza 2015. te u slučaju promjene zakonski zateznih kamata po stopi koju utvrdi Hrvatska narodna banka s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na pojedine iznose od dana dospijeća pa sve do isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a kako to i proizlazi iz točke II. izreke prvostupanjske presude. Točkom III. izreke navedene presude nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 6.844,96 EUR-a / 51.573,60 kuna sa zakonskom kamatom po stopi od 14% godišnje počev od 1. listopada 2008.g. te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 8,14 %, a počev od 1. kolovoza 2015. te u slučaju promjene zakonski zateznih kamata po stopi koju utvrdi Hrvatska narodna banka s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na pojedine iznose od dana dospijeća pa sve do isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a kako to i proizlazi iz točke III. izreke prvostupanjske presude. Točkom IV. izreke prvostupanjske presude nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 1.440,19 EUR-a / 10.851,10 kuna sa zakonskom kamatom po stopi koju utvrdi Hrvatska narodna banka s uvećanjem za 3 postotna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja teče od 28.siječnja 2016.do isplate, a točkom V. izreke nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.900, 44 EUR-a sa zakonskom kamatom po stopi koju utvrdi Hrvatska narodna banka s uvećanjem za 3%-tna poena prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja teče od dana objave 1. lipnja 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 6/24 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik u žalbi navodi da tužitelj nije dokazao da je imao status potrošača, jer da prvostupanjski sud nije saslušao tužitelja radi utvrđenja svrhe sklapanja ugovora o kreditu, pa da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U odnosu na činjenicu da su tužitelj i tuženik 28. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), tuženik navodi da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, te da je konverzija kredita isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti ugovornih odredbi konverzije i da stoga pogrešno prvostupanjski sud zauzima stav da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u cijelosti riješeni odnosi među strankama. Tuženik u žalbi upućuje na odredbu članka 5. i 7. Dodatka Ugovoru, prema kojima da je tužitelju u konverziji priznat iznos od 61.123,71 kn na ime više preplaćenih iznosa, a čija isplata da je uređena člankom 7. Dodatka ugovoru i da je za taj iznos trebalo umanjiti potraživanje tužitelja. Tuženik osporava utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, osporava stav prvostupanjskog suda u svezi istaknutog prigovora zastare kao i tijeka zateznih kamata te istaknutog prigovora prebijanja. Tuženik osporava izračun troška prema vrijednosti boda konverzijom Kn u Eur. Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka, odnosno u protivnom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

¸

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. i 12. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, te je materijalno pravo pravično primijenjeno.

6. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu **.**.2005. (dalje: Ugovor), temeljem kojega je tuženik, kao kreditor, stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 124.263,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja, koji iznos se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao vratiti uz valutnu klauzulu .

7. Nadalje, nije sporno da je 28. siječnja 2016. nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 između ugovornih strana sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak), kojim je osnovni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu sa odredbama članka 19.c ZID ZPK/15, denominiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. Obzirom da se tužitelj u tužbi pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovao tuženik, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, prvostupanjski sud je odlučivao temeljem te presude. Prema odredbama članka 502.c ZPP, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama.

9. Kraj nesporne činjenice da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF, prvostupanjski sud se odlučujući o tužbenom zahtjevu pozvao na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i 502.c ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud polazeći od činjenice da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, a što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05), te je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate i valutnoj klauzuli ništetnim i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja.

11. Prvostupanjski sud je pravilno i prema stavu ovog suda, zauzeo stav da je tužitelj dokazao da je potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu za svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok tuženik nije pružio niti jedan dokaz koji bi ukazivao da tužitelj nije potrošač, a osim toga iz članka 5. i 6. Ugovora o kreditu nespornim proizlazi namjena i svrha sklapanja ugovora – otplata postojećeg stambenog kredita i adaptacija stana. Nadalje, i i z sadržaja Dodatka od 28. siječnja 2016., koji se smatra ispravom zajedničkom za obje stranke, proizlazi da je tužitelj osnovni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tražbina tužitelja nije zastarjela jer da podnošenjem kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, sukladno članku 241. ZOO/05 je prekinuta zastara predmetne tražbine jer rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, kojima je utvrđena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu pa do podnošenja tužbe u ovom postupku (11. lipnja 2019.).

13. Odluka o zastari utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022. I prema stajalištu Suda EU zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. ( dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17). U ovom predmetu tužba je podnesena 11. lipnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg roka zastare.

14. Svrha ZID ZPK/15 je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

15. U odredbi članka 19.b ZID ZPK/15 propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog, u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8., tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Dodatak od 28. siječnja 2016. nije sklopljen u cilju otklanjanja ništetnosti nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, niti je sklopljen u cilju otklanjanja posljedica ništetnosti. Sklapanje dodataka osnovnih ugovora o kreditu primjenom ZID ZPK/15, zapravo predstavlja obveznu zakonsku konverziju za banke kojom se, bez pristanka banke kao vjerovnika, u cilju sprečavanja nastavljanja i produbljivanja dužničke krize, stvaraju novi uvjeti na način da se mijenja valuta u ugovorenoj valutnoj klauzuli. Izmjena takvih uvjeta primjenom ZID ZPK/15, izvršena prije pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora, nema za posljedicu isključenje prava potrošača na restituciju. Činjenica da je zbog promjene propisa banka bila u obvezi izmijeniti valutu u ugovornoj valutnoj klauzuli ne rezultira prestankom prava tužitelja na restituciju. Niti činjenica da je tužitelj imao pravo izbora hoće li pristupiti sklapanju dodatka čiji su sastojci propisani člankom 19.c ZID ZPK/15, ili će nastaviti postojeći ugovorni odnos, ne znači da se sklapanjem ugovora o konverziji odrekao prava na restituciju s osnove nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora. Odricanje od prava na restituciju zbog nepoštenosti ugovornih odredbi se ne pretpostavlja, već volja za odricanjem mora biti jasno i nedvosmisleno izražena. Dodatak koji su sklopile stranke primjenom ZID ZPK/15, ne sadrži izričitu izjavu tužitelja o odricanju od prava na restituciju. Činjenica da je tužitelj iskoristio pravo na sklapanje ugovora o konverziji nema karakter ponašanja iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti da se odrekao prava na restituciju,

17. Prestanak prava tužitelja na povrat preplaćenog s osnove nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora, ne proizlazi niti iz odluke Suda EU C 567/20, donesene po prethodnom pitanju u sporu protiv Zagrebačke banke d.d.. Navedena odluka, ne odnosi se na pitanje otklanjanja posljedica ništetnosti zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora, već na pitanje područja primjene Direktive 93/13 po prethodnom pitanju u sporu po zahtjevu za povrat isplaćenog nakon sklapanja ugovora o konverziji. U toj odluci, Sud EU ponovio je svoje opće, načelno stajalište u primjeni članka 1. stavak 2. Direktive, prema kojem su ugovorne odredbe koje se temelje na obvezujućim ili dispozitivnim odredbama nacionalnog prava, pa tako i odredbama ZID ZPK/15, isključene iz područja primjene Direktive 93/13, zbog pretpostavke da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovornim odnosima (tako i u predmetima C 81/19 NG i OH/SC Banca Transilvania, C-593593/22, First Bnk SA., C-192/20 Prima banka Slovensko, C-593/22 First Bank SA i dr.).

18. Od ovog načelnog stajališta odstupljeno je u odlukama u kojima se Sud EU izjašnjavao o usklađenosti sa Direktivom prisilnih ili dispozitivnih nacionalnih odredbi. U odlukama C-609/19 i spojenim predmetima C-776/19 do 782/19 protiv BNP Paribas Personal Finance SA i dr. i predmetu C-80/21 do C.82/21 D.P.B., Sud EU ispitivao je usklađenost sa Direktivom nacionalnih propisa o zastari prava na restituciju na temelju nepoštenih odredbi i zauzeo stajalište da zastarni rok određen nacionalnim propisom ne može početi teći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost .I u odluci C- 176/23 Raiffeisen Bank od 30. svibnja 2024., zauzeto je stajalište da se članak 1. stavak 2. Direktive o isključenosti odredbi nacionalnog prava od područja primjene Direktive, ne odnosi na nacionalni propis donesen radi usklađivanja ugovora koji sadrži nepoštene odredbe o kamatnoj stopi, ako taj propis ostavlja banci slobodu ugovaranja u pogledu izbora referentne vrijednosti kamatne stope i visine fiksne marže.

19. Prema stajalištu Suda EU zauzetom u predmetu C-118/17 G od 14. ožujka 2019. činjenica da su određene ugovorne odredbe za koje se utvrdilo da su nepoštene, ugovorom zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

20. Tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli ako postoji razlika između ukupnog iznosa koji bi mu pripao po osnovi ništetnosti ovih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka priznala i obračunala prilikom izračuna konverzije u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK.

21. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je člankom 5. Dodatka Ugovoru utvrđena preplata u iznosu od 61.123,71 kn i da je člankom 7. Dodatka reguliran način korištenja tog iznosa preplate, te da je i vještak utvrdio taj iznos u nalazu.

21.1. Naime, članak 5. stavak 1. Dodatka Ugovoru (list 11 prvostupanjskog spisa) glasi: “Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa o kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, manji je od broja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredite u EUR, računajući od dana 30. rujna 2015. g. ( slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine). Njihova razlika na temelju zakona predstavlja manje uplaćeni iznos koja/i na dan 30. rujna 2015. g. (slovima: tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste godine) iznosi 57.090,46 HRK (slovima: pedeset sedam tisuća devedeset kuna i četrdest šest lipa)“.

21.2. Članak 7. Dodatka Ugovora glasi: „ Ako je iznos iz članka 5. ovog Dodatka Ugovoru utvrđen kao manje uplaćeni iznos, Korisnik kredita ima pravo naložiti Kreditoru da u visini manje uplaćenog iznosa uveća glavnicu kredita u EUR te da se tako novoformirana glavnica kredita u EUR otplaćuje uz redovnu kamatnu stopu i na preostali rok otplate kredita u EUR, sve u skladu s ovim Dodatkom ugovoru. Korisnik kredita potvrđuje korištenje ovog prava kod provođenja konverzije na nalogu koji daje Kreditoru. Ako Korisnik kredita nije dao nalog iz prethodnog stavka ovog članka, obvezan je manje uplaćeni iznos podmiriti odmah nakon provođenja konverzije“.

22. Dakle, ne samo da je iznos preplate u Dodatku Ugovoru različit od onoga koji u žalbi navodi tuženik, već niti iz članka 7. Dodatka pod naslovom: „Sporazum o manje uplaćenom iznosu“ ne proizlaze tvrdnje tuženika da se radi o iznosu priznatom u konverziji, a niti iz priloženog sažetka izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 30 prvostupanjskog spisa), kao niti iz nalaza vještaka, ne proizlaze tvrdnje tuženika.

23. Pravilno je sud prvog stupnja iz provedenog vještačenja utvrdio visinu novčanog iznosa koji je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, te je pravilno obvezao tuženika na vraćanje dosuđenih iznosa tužitelju sve primjenom odredbe članka 323. stavak 1. i članka 324. ZOO-a, a koji iznosi predstavljaju razliku do iznosa preplate utvrđenu Dodatkom u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na razliku u glavnici.

24. Nalazu vještaka stranke nisu prigovarale.

25. U odnosu na opsežne žalbene navode tuženika koji se odnose na njegov prigovor istaknut radi prebijanja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zbog "negativnih razlika valutnog tečaja", valja navesti da je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika navodeći u točci 14. obrazloženja pobijane presude valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne.

26. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

27. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o tome da bi tuženik bio dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a vještačenjem je utvrđen iznos preplate.

28. Na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose tražbine pravilno su obračunate zatezne kamate po stopi iz članka 29. ZOO-a s tijekom od dana kada je tuženik primio uplatu po osnovi anuiteta, sve sukladno članku 1115. ZOO/05, koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja,

29. Odluka o troškovima postupka koji su određeni tužitelju temelje se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23) i u skladu je s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22 i 88/22) koji je na snazi od 15. srpnja 2022.

30. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

31. Tuženiku nije uspio u žalbenom postupku pa mu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci II izreke ove presude.

U Karlovcu 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić