Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-362/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠD, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika PODRAVSKE BANKE d d , OIB 97326283154 iz Koprivnice, Opatička 3, zastupanih po punomoćniku Željku Damjancu, odvjetniku u Požegi, radi brisovne tužbe, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da ne postoji pravni odnos između tužitelja ŠD iz [adresa] i tuženika, Podravska banka d.d., registrirano sjedište na adresi: 48000 Koprivnica, Opatička 3, MBS 010000486 Trgovačkog suda u Varaždinu, OIB: 97326283154, koji bi se temeljio na ugovoru o kreditu, broj partije:36-000462-8, označenim datumom, 1.12.2002 godine, kao datum njegovog zaključenja i iznosom od 8.000 Eura. a koji bi ugovor na dan, 12.12.2002 godine bio potvrđen po javnom bilježniku, Brekalo Anti iz Požege, pod poslovnim brojem OU-1613/02.

2. Nalaže se brisanje, ovršne hipoteke upisane kod Općinskog suda Požega, u predmetu Z-4638/02, upisane na kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište u selu od 960 m2, i kč. br. [katastarska čestica] Vinograd Vakop od 709 m2agzk.ul. broj 63 k. o. [katastarska općina] za dužni iznos od osamtisuća EUR uz kamate, sve upisano pod brojem Z-4638/02 od dana 13.prosinca 2002, za korist Požeške banke d.d. Požega, te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su parnične stranke dana 11.12.2002. godine, zaključili ugovor o kreditu broj 36-000462-8, po kojem je prednik tuženika, Požeška banka d.d. Požega, Republike Hrvatske 1b, zastupana po članovima uprave PD i ĐD, tužitelju odobrila kredit u iznosu od 8.000 eura protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama.

1.1.Na osnovu gore navedenog ugovora, tuženik je na nekretninama tužitelja upisanim u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište u selu, pod brojem Z- 4638/02 kod Općinskog suda u Požegi, uknjižio ovršnu hipoteku za dužni iznos od osam tisuća eura, uz kamate iz ugovora.

1.2. Bez obzira na to, što je gore navedenim ugovorom, tužitelju odobren kredit, te što je za njegov povrat uknjižena ovršna hipoteka na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stvarno tužitelj nikada nije isplaćen odobreni kredit, odnosno tuženik nikada tužitelju (kao korisniku kredita) nije isplatio kunsku protuvrijednost iznosa od 8.000 eura, niti nekome drugome, a po nalogu tužitelja. Naime, tužitelj ima saznanja, da je prednik tuženika, Požeška banka d.d. Požega, gore navedeni iznos novca tj. odobreni mu kredit, isplatio odnosno realizirao na račun društva Kamen-Ingrad, d.d., (ili na kćeri tog društva). Naime, tužitelj sredstva koja su mu u okviru kreditnog odnosa stavljena na raspolaganje tužitelj nikada nije koristio, odnosno prednik tuženika, kao banka davatelj kredita, nikada isti kredit nije isplatila tužitelju. Temeljna je obaveza banke, kao davatelja kredita u okviru kreditnog odnosa, staviti na raspolaganje korisniku kredita odobreni novčani iznos. Toj temeljenoj obvezi banka korespondira temeljeno pravo korisnika kredita, da slobodno u skladu sa uvjetima ugovora odlučuje o korištenju sredstava koja su mu stavljena na raspolaganje. Iako je tuženik kao banka odobrio korisniku kredita nenamjenska kreditna sredstva, isti nikada nije imao mogućnosti svoje pravo raspolaganja tim novčanim sredstvima. Na taj način tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u isplati novčanih sredstava iz kreditnog odnosa, niti je ikada tužitelj potpisao i dao nalog da se ta sredstva isplate nekom drugom.

1.3. Slijedom iznesenog ugovor o kreditu od 11.12.2002 godine, zaključen između stranka jest prividan i on kao takav ne može imati učinak između tužitelja i tuženika, kada on samo prikriva odnos između tuženika i društva Kamen-Ingrad d.d., ili njegovih društava.

1.4. Zbog svega gore iznesenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da ne postoji pravni odnos između tužitelja ŠD i tuženika, Podravska banka d.d. koji bi se temeljio na ugovoru o kreditu, broj partije:36-000462-8, označenim datumom, 1.12.2002 godine, kao datum njegovog zaključenja i iznosom od 8.000 eura a koji bi ugovor na dan 12.12.2002 godine bio potvrđen po javnom bilježniku, Brekalo Anti iz Požege, pod poslovnim brojem OU-1613/02, te se nastavno nalaže brisanje ovršne hipoteke upisane kod Općinskog suda Požega, u predmetu Z-4638/02, upisane na kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište u selu od 960 m2, i kč. br. [katastarska čestica] Vinograd Vakop od 709 m2 u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za dužni iznos od osamtisuća eura uz kamate, sve upisano pod brojem Z-4638/02 od dana 13.prosinca 2002, za korist Požeške banke d.d. Požega.

2.U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe da tužba tužitelja ima materijalno pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a to jer tužitelj nije tužbom obuhvatio i ostale stranke predmetnog ugovora o kreditu. Osim tužitelja kao korisnika kredita, stranke tog ugovora kao jamci-platci su KD te ND, kako je vidljivo iz članka 8. osporavanog ugovora koji su ugovor i potpisali te ga kao Ugovorne strane podnijeli na potvrdu Javnom bilježniku. S tim u vezi, obzirom da su stranke ugovora o kreditu jedinstveni suparničari, kao takvi moraju biti obuhvaćeni tužbom jer po prirodi spornog materijalno pravnog odnosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev, spor se može razriješiti samo za sve stranke u tom odnosu na jednak način. Prema članku 201. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. dalje u tekstu: ZPP) jedinstveni suparničari su oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takvom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno pravo da štite svoje pravne interese, iako bi se pravni učinci protezali i na njih. Slijedom navedenog tužitelj je tužbom trebao obuhvatiti i ostale ugovorne strane, bilo na aktivnoj, bilo na pasivnoj strani, a kako to nije učinio, tužba ima materijalno pravni nedostatak radi kojeg ju valja odbiti.

2.1.Ukoliko sud ne bi usvojio prethodno navedeni prigovor u odnosu na jedinstvene suparničari i odbio tužbu, tuženik daje svoj odgovor na tužbu i to na način da osporava sve navode iz tužbe te se protivi postavljenim tužbenim zahtjevima i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2.2.Pravni odnos i to ugovorni pravni odnos između tužitelja i tuženika te jamaca, zasnovan je zaključenjem ovršnog Ugovora o kreditu broj 36-000462-8 dana 11.12.2002. godine ovjeren po javnom bilježniku pod brojem OU-1613/02 dana 12.12.2002 godine (u nastavku Ugovor). Zaključenjem navedenog ugovora nastala su prava i obveze za ugone strane kako je to propisano odredbom članka 20. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu: ZOO) Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tuženik unatoč nastanku pravnog odnosa i preuzetim obvezama iz spornog pravnog posla nije izvršio svoju obvezu isplate kreditnih sredstva tuženiku. Ovu tvrdnju tuženik poriče jer je svoju obvezu stavljanja kredita na raspolaganje tužitelju izvršio u skladu sa pisanom uputom tužitelja kao korisnika kredita koji je u tom pravcu ovlašten i potpuno slobodan raspolagati svojim pravima iz spornog ugovora. Kada bi ova činjenična tvrdnja tužitelja i bila točna, neispunjene ugovorne obveze jedne strane ne dovodi u pitanje postojanje ovog ugovornog obvezno pravnog odnosa između u ugovornih strana, niti ugovor čini pravno nevaljanim. Naime posljedica neispunjena ugovorne obveze koje ugovorne strane je samo pravo na zahtijevanje ispunjena ili raskida ugovora kako je to propisano odredbama ZOO. Tužitelj ne iznosi u tužbi da bi u skladu sa odredbom članka 360. ZOO, raskinuo ugovor zbog neispunjena od strane tuženika. Tužitelj ne iznosi u tužbi niti jednu zakonom predviđenu okolnost zbog koje bi se imalo smatrati da ugovor nikada nije zaključen, ili da bi bio poništen čime bi prestao ovaj pravni odnos stranka, odnosno kada bi se imalo smatrati da nikada nije niti nastao. Kada je u pitanju pozivanje na neispunjene od strane tuženika, iako za nastanak pravnog odnosa to nema nikakve relevantne važnosti, suprotno činjeničnim tvrdnjama iznesenim u tužbi da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu, sam tužitelj u zahtjevu za izdavanje brisovnog očitovanja od 24.08.2021. godine, iznosi suprotnu tvrdnju i to tvrdeći da je kredit vratio u cijelosti. Prema tome tvrdnja da tuženik ne bi ispunio svoju ugovornu obvezu isplate kredita bez obzira što je irelevantna za postavljeni zahtjev za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa, je neistinita.

2.3.U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, ističe se da je odredbom članka 129. stavkom 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013 u daljnjem tekstu: ZZK) određeno kako je nositelj knjižnoga prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja. Međutim, nositelj knjižnog prava vlasništva ne može biti povrijeđen uknjižbom hipoteke na svojim nekretninama kada je upravo on dozvolio upis hipoteke na svojim nekretninama. Naime, nositelj knjižnog prava je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe samo ukoliko on tu uknjižbu nije dozvolio, što ovdje nije slučaj, jer je tužitelj izričito dozvolio uknjižbu hipoteke na svojim nekretninama, a za korist tuženika, i to u formi javnobilježničkog akta. Stoga ne može biti povrijeđen takvom uknjižbom u smislu odredbe članka 129. stavka 1. ZZK. Takav je stav izrazio i Županijski sud u Rijeci u rješenju od dana 07.07.2016. godine: „…Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo brisanje upisanih tereta temeljem narečenog ugovora o kreditu, sud pozivom na odredbe iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (,,Narodne novine" br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/2010, 55/13 i 60/13; dalje ZZK) utvrđuje da je brisovnu tužbu ovlaštena podnijeti osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava neposredno prije osporavane promjene, pa kako 2. tužitelj nije bio upisani vlasnik nekretnine na kojoj je upisano pravo zaloga temeljem osporavanog ugovora o kreditu, prihvaća prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na istog, dok u odnosu na 1. tužitelja prigovor nedostatka aktivne legitimacije nalazi osnovanim u odnosu na nekretninu č. zem. [katastarska čestica]. etaža udio l5l/1 168, na kojoj je upisano pravo vlasništvo treće osobe. U odnosu na preostale nekretnine koje su upisane na l. tužitelja sud utvrđuje da je isti svojom voljom dao te nekretnine u zalog, slijedom čega nema pravo na podnošenje brisovne tužbe…“ U svakom slučaju, tuženik ističe kako je protekao rok za podnošenje brisovne tužbe. Prema tome, na temelju svega navedenog, jasno proizlazi da je ovaj tužbeni zahtjev potrebno odbaciti.

2.4. Zbog iznesenog predlaže se tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa između stranka odbiti kao neosnovan a u odnosu na brisanje založnog prava odbaciti kao nedopušten.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu zaključen 11. prosinca 2002. godine, presudu Županijskog suda u Rijeci Gž-1396/16, uplatnicu Požeške banke d.d. str. lista 39-1, izvješće o stavljanju kredita o otplatu i dospijeće anuiteta str. lista 40- 2, sporazum od 14. lipnja 2005. str. lista 43-1 te ostale priloge i podneske spisu, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa između stranaka koji bi se temeljio na ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka, broj ugovora 36-000462-8 od 11.12.2002 godine i brisanje založnog prava upisano temeljem istog ugovora.

6.Uvidom u ugovor o kreditu broj ugovora 36-000462-8 od 11. prosinca 2002. godine razvidno je da su Požeška banka d.d. Požega i OD kao korisnik kredita i založni dužnik zaključili ugovor kojim je banka tužitelju odobrila kredit u iznosu od 8.000 eura protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plasmana kredita uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama na rok od 5 godina.

6.1.Radi osiguranja tražbina iz ovog ugovora založni dužnik (tužitelj) dozvoljava uknjižbu ovršne hipoteke u korist banke na nekretninama upisanim u zk. ul. br [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište u selu površine 960 m2, kč. br. [katastarska čestica] oranica površine 3780 m2 i kč. br. [katastarska čestica] vinograd površine 709 m2.

7. Uvidom u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno je da je pod brojem Z- 4638/02 kod Općinskog suda u Požegi, uknjižena ovršna hipoteka za dužni iznos od osam tisuća eura uz kamate iz ugovora u korist Požeške banke d.d. Požega ( na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]).

8. Prije svega u odnosu na istaknuti prigovor tuženika da je tužitelj morao obuhvatiti tužbom i ostale stranke ugovora o kreditu (jamce-platce) jer su jedinstveni suparničari u ovom postupku po prirodi spornog materijalno pravnog odnosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev, sud nalazi ovaj prigovor neosnovanim.

8.1. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu razvidno je da su instrumenti osiguranja uredne otplate obveza po kreditu dva jamaca platca i nekretnine. Jamci-platci KD i ND su dali suglasnost o zapljeni 1/3 plaće i potpisali ugovor kao jamac I i jamac II.

8.2. Međutim jamci-platci nisu stranke Ugovora o kreditu. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanog sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, prema toj zakonskoj odredbi, stranke Ugovora o kreditu su u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita i Požeška banka d.d. kao pravni prednik Podravske bane d.d., zbog čega jamci-platci nisu morali biti obuhvaćen tužbom u smislu članka 201. ZPP-a ( tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-527/2023).

9. Tužitelj navodi da je ugovor o kreditu od 11.12.2002. godine zaključen između stranka prividan i on kao takav ne može imati učinak između tužitelja i tuženika, kada on samo prikriva odnos između tuženika i društva Kamen-Ingrad d.d. ili njegovih društava.

10. Tuženik smatra da je pravni odnos i to ugovorni pravni odnos između tužitelja i tuženika te jamaca, zasnovan zaključenjem ovršnog ugovora o kreditu broj 36-000462-8 dana 11.12.2002. godine ovjeren po javnom bilježniku pod brojem OU-1613/02 dana 12.12.2002. godine čime su nastala prava i obveze za ugovorne strane kako je to propisano odredbom članka 20. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu: ZOO) i da je tuženik svoju obvezu iz ugovora ispunio, a i da nije ispunio, što nije točno, neispunjene ugovorne obveze jedne strane ne dovodi u pitanje postojanje ovog ugovornog obvezno pravnog odnosa između u ugovornih strana, niti ugovor čini pravno nevaljanim. Naime posljedica neispunjena ugovorne obveze koje ugovorne strane je samo pravo na zahtijevanje ispunjena ili raskida ugovora kako je to propisano odredbama ZOO.

11. Prema čl. 285. ZOO prividan, simulirani ugovor nema učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja i takav ugovor između ugovornih strana ne proizvodi pravne učinke, on je pravno nepostojeći pravni posao.

11.1.Kod prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje.

12. Na sporne okolnosti sud je saslušao tužitelja osobno u svrhu dokazivanja.

12.1.Tužitelj ŠD iskazao je da je zaključio ugovor sa Požeškom bankom 2002. godine ali ga je zaključio za Kamen Ingrad, jer su mu tako rekli ŽD i FD a da će u suprotnom dobiti otkaz u Komunalcu u kojem je tada radio. Znao je da može dobiti otkaz jer ga je tu ŽD i postavio. Iskazao je da je on potpisao ugovor o kreditu ali nikada nije dobio novce, nisu mu isplaćeni, a ne zna kome su isplaćeni. Nije prije tužio jer se ne razumije u te pravne stvari. Kad mu se pokaže isplatnica Požeške banke str. spisa 39-1 odgovorio je da nisu nikada primili taj novac. Na pitanje da li je i koliko vratio što od tog kredita koji je potpisao odgovorio je da nije. Njemu je prije podizanja tužbe u ovom predmetu stigao od Podravske banke dopis da su dužni isplatiti 8.000,00 eura i još nešto i kamata koja je bila ako se dobro sjeća 14.000,00 eura. Pri podizanju kredita jamci su bili ND i KD.

12.2.Tužitelj je još u tužbi naveo da je zaključio ugovor o kreditu broj 36-000462-8 sa pravnim prednikom tuženika po kojem je prednik tuženika, Požeška banka d.d. Požega tužitelju odobrila kredit u iznosu od 8.000 eura protuvrijednosti u kunama, a što je utvrđeno i uvidom u isti. Dakle tužitelj ne osporava da je zaključio ugovor o kreditu već osporava da je na ime ugovora o kreditu njemu izvršena isplata ugovorenog iznosa iako je za njegov povrat uknjižena ovršna hipoteka na nekretninama tužitelja kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj navodi i da ima saznanja da je pravni prednik tuženika navedeni iznos novčanih sredstava kredita isplatio na račun društva Kamen Ingrad d.d. a da on nikada nije dao nalog da se sredstva isplate drugom. Međutim o tome nije priložio dokaz.

13. Nasuprot tome, tuženik je kao dokaz o isplati u spis priložio uplatnicu (isplatnicu) Požeške banke d.d. (strana spisa 39-1) na kojoj je naznačen iznos od 58.296,15 kuna datiran sa 23.12.2002. i da se radi o isplati na ime OD, broj računa i vidljiv je vlastoručan potpis u rubrici potpis vlasnika računa.

13.1.Na okolnost isplate kredita tužitelju tuženik je priložio i izvješće o stavljanju kredita u otplatu i dospijeće anuiteta od 31.12.2002. (str. lista 40-2) Požeške banke d.d. dostavljeno RD.

13.2. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio i zahtjev tužitelja za izdavanje brisovnog očitovanja (podnositelj zahtjeva OD) upućen Podravskoj banci Zagreb d.d. radi brisanja prava zaloga u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisanog pod br. Z 4638/02 u korist Požeške banke za iznos do 8.000,00 eura u kojemu podnositelj zahtjeva navodi da je u cijelosti ispuno svoju obvezu po osnovi Ugovora o kreditu zaključenog sa Požeškom bankom od dana 11.12.2002. godine ovjeren po javnom bilježniku pod brojem OU- 1613/02.

14. Tužitelj osporava da je potpis na uplatnici (isplatnici) Požeške banke d.d. njegov vlastoručni potpis te uopće osporava da je uplatnica pravilno ispunjena i ovjerena, odnosno osporava da ima karakter knjigovodstveno-računovodstvene isprave.

14.1. Tužitelj je u prilog svojih navoda vlastoručnog potpisa priložio u spis Sporazum zaključen između Kamen Ingrada i Veličkog Komunalca od 14. lipnja 2005. koji nije u vezi sa predmetom spora a kao dokaz vlastoručnog potpisa tužitelja. Međutim tužitelj nije predložio grafološko vještačenje na ovu okolnost.

15. Iz svega navedenog sud je utvrdio da tužitelj ne osporava da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu temeljem kojeg je upisano pravo zaloga u zemljišnoj knjizi na nekretninama tužitelja radi osiguranja tražbine iz ugovora, već osporava da mu je tuženik isplatio sredstva kredita, što sud ne nalazi dokazanim. Naime, tuženik je u spis dostavio isplatnicu kao dokaz da je kredit isplaćen, izvješće o stavljanju kredita u otplatu i dospijeće anuiteta od 31.12.2002. (str. lista 40-2) Požeške banke d.d. te zahtjev tužitelja za izdavanjem brisovnog očitovanja upućen tuženiku u kojemu sam tužitelj navodi da je ispunio svoju ugovornu obvezu iz predmetnog kredita ( dakle ne osporava da mu kredit nije isplaćen). Međutim okolnost jesu li su sredstva kredita isplaćena sud ne smatra odlučujućom u ovoj pravnoj stvari jer tužitelj niti ne traži ispunjenje niti raskid ugovora zbog neispunjenja obveze. Stoga sud nalazi da je u pravu tuženik kada navodi da eventualno neispunjenje obveze od strane pravnog prednika tuženika za sobom ne povlači za posljedicu nepostojanje pravnog odnosa, kako je utuženo u ovoj pravnoj stvari, već pravo na zahtijevanje ispunjena ili raskida ugovora kako je to propisano odredbama ZOO.

16. U odnosu na postojanje pravnog odnosa između stranka, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da prilikom zaključenja spornog ugovora kod tužitelja i pravnog prednika tuženika nije postojao nesklad između volje i očitovanja. Naime tužitelj ne osporava da je zaključenje ugovora o kreditu bila njegova prava volja već navodi da je predmetni ugovor zaključio za Kamen Ingrad d d (dakle za treću osobu) jer su mu tako rekli ŽD i FD, a da će u suprotnom dobiti otkaz u Komunalcu u kojem je tada radio što je smatrao mogućim jer ga je ŽD tamo i postavio. Već je navedeno da prividan (simulirani) ugovor nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Sud smatra utvrđenim da u konkretnoj pravnoj stavi ne postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja jer su ugovorne stranke željele da ugovor nastane i pravno djeluje. Ukoliko je točno da je tužitelj eventualno zaključio ugovor pod utjecajem (psihičke) prisile, to bi bila osnova za pobojnost ugovora (psihička prisila odnosno prijetnja predstavlja manu volje koja je razlog za poništenje ugovora sukladno odredbi čl. 279. st. 1. ZOO, i to samo ako je riječ o nedopuštenoj prijetnji, koja je izazvala opravdani strah kod druge ugovorne strane, tako da je ona zbog toga bila prisiljena sklopiti ugovor). Dakle, radi se o razlogu pobojnosti odnosno relativne ništetnosti ugovora, a relativno ništetni ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne strane sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište, međutim sud se nije upuštao u ocjenu ovih okolnosti jer je predmet spora utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa (simulirani ugovor). Tužitelj u ovom postupku navodi i da su sredstva kredita bez njegovog naloga prenesena Kamen Ingradu d.d. ali o tome nije priložio dokaz. Ukoliko bi sredstva kredita po nalogu tužitelja bila prenesena na Kamen Ingrad d.d., tada bi se postavilo pitanje je li riječ o prividnom pravnom poslu između ugovornih stranaka ili svjesnom preuzimanju obveza pa makar i u ime i za račun trećih osoba. U vezi navedenog, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (članak 273. ZOO-a).

17. Dakle o prividnom ugovoru se radi kada bi prividan ugovor sklopljen suglasnošću volja ugovornih stranaka o njegovoj prividnosti, prikrivao "pravi" ugovor sklopljen između istih stranaka što u ovom postupku nije utvrđeno.

18. Tako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da prilikom zaključenja spornog ugovora kod tužitelja i pravnog prednika tuženika nije postojao nesklad između volje i očitovanja, čime nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 285. ZOO

19.Stoga je sud odbio deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ne postoji pravni odnos između stranaka koji bi se temeljio na predmetnom ugovoru o kreditu, te nastavno nisu ispunjene niti pretpostavke za brisanje ovršne hipoteke upisane na nekretninama tužitelja temeljem predmetnog ugovora radi osiguranja tražbine iz ugovora, pa je i u ovom dijelu sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Budući je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22) sud je priznao tuženiku trošak zastupanja po punomoćniku koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu održanom 6.6.2022. u iznosu od 200,00 eura, ročištu za glavnu raspravu održanom dana 19.3.2025. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na ročištu odgođeno prije početka raspravljanja 1.12.2023. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr.9 t. 5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) te na ročištu na kojemu se raspravljalo samo o procesnim pitanjima održanom dana 2.10.2024. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr.9.t.2 Tarife. Tako je ukupni trošak koji je sud priznao i dosudio tuženiku uz obračunati PDV od 25% u iznosu od 937,50 eura.

20.1.Sud nije priznao tuženiku trošak za sastav podneska od 28.10.2022. u iznosu od 200,00 eura jer ovim podneskom je tuženik dostavio isprave (isplatnicu i izvješće tuženika o stavljanju kredita u otplatu) dakle ne radi se o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8 Tarife.

21. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude

U Požegi, 30. travnja 2025.

Sudac

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. Željko Damjanac, odvjetnik u Požegi